Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3207/14 (Sveučilište u Mostaru)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3207/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3207/14, rješavajući apelaciju Sveučilišta u Mostaru, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sveučilišta u Mostaru podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 058030 12 Rev od 29. travnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sveučilište u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Milas, Martinović i Partneri“ iz Mostara, podnijelo je 11. srpnja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 058030 12 Rev od 29. travnja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od „Brodomerkura“ d.d. iz Splita, „Dalekovoda“ d.d. iz Zagreba, „A3“ d.o.o. iz Splita i „Beidenegela“ d.o.o. iz Metkovića (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 3. kolovoza 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 9, odnosno 24. kolovoza 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 058030 09 Ps od 12. srpnja 2011. godine obvezan je apelant tužiteljima, i to na račun konzorcijalnog ovlaštenika „Brodomerkura“ d.d. iz Splita, platiti iznos od 5.136.441,18 KM uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kako je precizirano u izreci presude, kao i naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka, kako je precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da su tužitelji u tužbi podnesenoj sudu 8. prosinca 2009. godine i u tijeku postupka istaknuli da su sa apelantom 30. siječnja 2007. godine zaključili ugovor o izvršenju usluge izrade projektne dokumentacije i izvođenju građevinskih radova na objektima kampusa apelanta kojim su se tužitelji obvezali izvesti projektnu dokumentaciju i izvesti radove objekata kampusa. Dalje su istaknuli da se apelant obvezao da će tužiteljima na ime ugovorenih radova isplatiti ugovorenu cijenu od 30.351.091,64 KM, kao i da su stranke 14. kolovoza 2007. godine zaključile aneks ugovora kojim su predvidjele izvođenje naknadnih radova u vrijednosti od 15.345.966,53 KM. Tužitelji su, također, istaknuli da su ugovor i aneks ugovora sklopili u vrijeme kada su cijene ulaznih elemenata dulji niz godina bile stabilne zbog čega se nije ugovarala formula za obračun „klizne skale“. U tužbi je dalje navedeno da je u tijeku gradnje unutar ugovorenog roka došlo do značajnog poskupljenja ulaznih elemenata koji utječu na cijenu izvedenih radova, te da se povećanje cijena kretalo u visini od 9% do 79%. Stoga su se obratili apelantu dopisom od 19. svibnja 2009. godine, tražeći povećanje cijene ponudivši apelantu i aneks ugovora broj 3 s prijedlogom za paušalno povećanje ugovorene cijene za 10%, što bi dalo razliku koja se odnosi na povećanje cijene zbog promijenjenih okolnosti, a koji apelant nije potpisao.

7. Općinski sud je naveo da je na glavnoj raspravi izveo sve dokaze koje su parnične stranke predložile na pripremnom ročištu, te ih pobrojao na str. 2-4 obrazloženja presude. Ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke 30. siječnja 2007. godine zaključile Ugovor o izvršenju usluga izrade projektne dokumentacije i izvođenja radova na objektima kampusa apelanta, te ugovorile cijenu usluga u obliku fiksnog paušalnog iznosa koji neće prelaziti cijenu od 30.351.091,64 KM. Dalje je utvrđeno da je navedenom ugovoru prethodio Sporazum o nabavci robe i usluga, te ustupanju radova pri korištenju sredstava iz ugovora o kreditu za realizaciju investicijskih ulaganja u kampus apelanta od 4. kolovoza 2006. godine, zaključen između apelanta i Republike Hrvatske-Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Nadalje je istaknuto da su 14. kolovoza 2007. godine stranke zaključile Aneks Ugovora o izvršenju usluga izrade projektne dokumentacije i izvođenja radova na objektima kampusa kojim su povećale cijenu usluga za sljedećih 15.345.963,53 KM, odredivši je, također, kao fiksni paušalni iznos, te su produljile rok završetka radova do 31. prosinca 2008. godine. Na zahtjev tužitelja za dalje produljenje roka, kao i povećanje ugovorenih cijena stranke su 30. siječnja 2009. godine zaključile Aneks Ugovora broj 2 i njime ugovorile produžetak roka završetka radova do 20. lipnja 2009. godine, a nisu dogovorile dalje povećanje cijena, te je tuženi apelant u tom pravcu ( radi traženog povećanja cijena) uputio tužitelje na Vladu Republike Hrvatske. Prema nalazu financijskog vještačenja, u odnosu na ugovorenu cijenu došlo je do promjene klizne skale u cijenama sa odstupanjima znatno većim od 2%, tako da bi razlika u cijenama u odnosu na ugovorenu cijenu po ugovoru od 30. siječnja 2007. godine i aneksu ugovora od 14. kolovoza 2007. godine iznosila 4.390.120,67 KM a sa PDV od 17% ukupno 5.136.441,18 KM. Prema dopunjenom nalazu, razlika cijena, ako se uzme da je povećanje prelazilo 10% od ugovorenih radova, a za cio sporni period ukupni rast cijena radova i materijala iznosi 12,34%, zbog povećanja iznad 10% u periodu veljača 2008. do svibnja 2009. godine, iznosila bi 1.724.258,22 KM (sa PDV od 17%).

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je izveo pravni zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan u iznosu od 5.136.441,18 KM, jer, po mišljenju suda, Ugovorom o izvršenju usluga izrade projektne dokumentacije i izvođenja radova na objektima kampusa apelanta od 30. siječnja 2007. godine nije ugovorena cijena fiksno, kao ni u Aneksu ugovora, pa tužiteljima, sukladno odredbi članka 636. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe

23. Posebnih uzansi o građenju („Službeni list SFRJ“ broj 17/77), budući da je došlo do promjene u cijeni znatno većoj od 2% od ugovorene, pripada pravo na razliku cijene. Sud je svoj zaključak zasnovao na specifičnosti ugovora, potom, da su prije početka građevinskih radova tužitelji trebali izraditi cjelokupnu projektnu dokumentaciju na temelju idejnog projekta apelanta, da se u takvoj situaciji u momentu potpisivanja ugovora nije ni moglo znati koje vrste radova i u kojim količinama će trebati izvesti. Sud se pri tome pozvao na Aneks Ugovora broj 1 od 14. kolovoza 2007. godine kojim je povećana cijena radova za 15.345.963,53 KM, kao i na korespondenciju između tužitelja i apelanta u pogledu zahtjeva tužitelja za povećanje cijene radova. Osim toga, zaključio je Općinski sud, cijena ugovorenih radova je bila 45.697.068,17 KM, a okončanom situacijom cijena radova je iznosila 45.685.225,41 KM, koliko je apelant ukupno isplatio, a što sve, po mišljenju suda, ukazuje da cijena ugovorenih radova nije bila fiksna, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 636. ZOO.

9. Protiv navedene presude Općinskog suda žalio se apelant. Odlučujući o prizivu Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 58 0 Ps 058030 11 Pž od 14. veljače 2012. godine apelantov priziv uvažio i osporenu presudu preinačio tako što je odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da im apelant isplati iznos od 5.136.441,18 KM uvećan za zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka (stavak I. izreke presude). Stavkom II. izreke obvezani su tužitelji da apelantu naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu dok je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neutemeljen.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke istaknuo da je tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen, i to prvo zbog toga što apelant u konkretnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimiran, nego Republika Hrvatska – Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ), pri tome pozivajući se na dogovor da razliku u cijeni plati Republika Hrvatska. Dalje, kao drugi razlog Kantonalni sud je naveo da su tužitelji izgubili pravo na traženje razlike potpisivanjem okončane situacije bez primjedaba. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj situaciji razlika u cijeni nije ni pravilno utvrđena, odnosno da nije utvrđeno krije li se u razlici cijene ostvarenje ekstraprofita, jer nije utvrđeno koliko su tužitelji angažirali podizvođača, te koliko su im isplatili za izvedene radove.

11. Tužitelji su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu. koji je Presudom broj 58 0 Ps 058030 12 Rev od 29. travnja 2014. godine reviziju tužitelja djelomično uvažio i obje nižestupanjske presude preinačio tako što je apelanta obvezao da tužiteljima isplati iznos od 1.724.258,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci, dok je u preostalom dijelu reviziju tužitelja odbio (stavak I. izreke). Stavkom II. izreke apelant je obvezan tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka, kako je precizirano u izreci, dok je stavkom III. izreke odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka u preciziranom iznosu.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke naveo da su utemeljeni revizioni prigovori tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na pasivnu legitimaciju, kada je drugostupanjski sud zaključio da u tom sporu apelant nije pasivno legitimiran, nego bi bila pasivno legitimirana Republika Hrvatska-MZOŠ. Istaknuto je da je predmetni ugovor o izvršenju usluga izrade projektne dokumentacije i izvođenja radova na objektima kampusa od 30. siječnja 2007. godine zaključen između parničnih stranaka, pa su prava i obveze temeljem tog ugovora nastali samo u odnosu na tužitelje i apelanta, kao sudionike u obligacijskom odnosu koji su, sukladno članku 17. ZOO, dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Vrhovni su je, također, utvrdio da ni aneksi ugovora koji se odnose na izmjenu cijene i produljenje roka nisu zaključeni sa Republikom Hrvatskom, već samo sa apelantom.

13. Vrhovni sud je utvrdio da tužitelji predmetnom tužbom potražuju razliku u cijeni radova zbog promjene klizne skale u cijenama sa odstupanjima znatno većim od 2% sukladno odredbi članka 636. ZOO kojom je regulirano pravo na izmjenu cijene u slučaju da su se u vremenu između zaključenja ugovora i njegovog ispunjenja povećale cijene elemenata na temelju kojih je zaključen ugovor, tako da bi trebalo da ta cijena bude veća od 2%. Međutim, kako je smatrao Vrhovni sud, stranke su ugovorom od 30. siječnja 2007. godine a i Aneksom Ugovora broj 1 u članku 6. točka 1. ugovorile fiksni paušalni iznos, odnosno da ukupna naknada neće premašiti ugovorenu cijenu, uključujući sve troškove tužitelja. Po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju je trebalo primijeniti odredbu članka 637. ZOO kojom je propisano da, ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se poslije zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, i pored ovakve odredbe ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena radova bude veća za više od 10%. Međutim, kako je istaknuto, u takvom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi 10%, osim ako je do povećanja cijena elemenata došlo poslije njegovog dolaska u docnju. Također je istaknuto da su odredbe iz članka 637. ZOO prinudne, te da njihovu primjenu ne mogu isključiti ugovorne strane (Bilten Vrhovnog suda BiH broj 1982/2).

14. Imajući u vidu nesporne činjenice da su stranke ugovorom, a i aneksom ugovora ugovorile fiksni paušalni iznos (da ukupna naknada neće premašiti ugovorenu cijenu, uključujući sve troškove tužitelja), te imajući u vidu navedenu odredbu članka 637. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da tužiteljima pripada razlika sukladno stavku 2. navedenog članka u cijeni koja prelazi 10%, a što je, prema nalazu financijskog vještačenja, iznos od 1.724.258,22 KM. U konačnom, kako je zaključeno, sve i da je ugovorena odredba „ključ u ruke“ - članak 640. ZOO i odredba 34. uzansi, ona ne bi utjecala na pravo izvođača radova na razliku u cijeni, jer ova odredba određuje na koje radove se cijena odnosi, a ne i koliko ta cijena treba iznositi (stavak 2. članka 640. ZOO).

15. Vrhovni sud je utvrdio da je pogrešan i zaključak drugostupanjskog suda u pogledu tumačenja okončane situacije, da su tužitelji izgubili pravo na traženje razlike potpisivanjem okončane situacije bez primjedaba. Naime, kako je navedeno, okončana situacija je jednostran akt koji izdaje izvođač, isto kao i privremenu situaciju i, ustvari, predstavlja rekapitulaciju privremenih situacija. Prema odredbi 58. Posebnih uzansi, izvedeni radovi plaćaju se na temelju privremenih situacija i konačne završne situacije, a privremene situacije i završna situacija ispostavljaju se na temelju izvršene količine ugovorenih radova i ugovorenih cijena (odredba 61. uzansi). Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, konačnim obračunom (odredba 116. uzansi) raspravljaju se odnosi između ugovarača i utvrđuje izvršenje njihovih međusobnih prava i obveza iz ugovora, konačan obračun se obavlja nakon primopredaje izvedenih radova i on sadrži kako vrijednost izvedenih radova, iznos razlike u cijeni, iznos isplaćen po osnovnoj situaciji i dr. (odredba 119. uzansi). Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, konačan obračun radova se izvršava po primopredaji građevine od povjerenstva koje sačinjavaju predstavnici naručitelja i izvršitelja, pa da su tužitelji u kojem slučaju potpisali konačan obračun, a da nisu tražili razliku u cijeni, u tom slučaju ne bi je mogli tražiti. Dalje je istaknuto da među strankama nije sporno da konačan obračun nije napravljen, a prema navodima tužitelja, apelant je izbjegavao bez opravdanog razloga da sudjeluje u konačnom obračunu, a apelant nije osporio te navode, niti dokazao suprotno, te stoga svoja potraživanja tužitelji mogu, sukladno odredbi 120. Posebnih uzansi, tražiti sudskim putem. Prema odredbi 29. Posebnih uzansi o građenju, ako je ugovoreno da se predujam ili dio predujma daje izvođaču radi nabavke materijala, izvođač ne može zahtijevati izmjenu cijene zbog izmjene cijene materijala ako je primljenim predujmom mogao isključiti utjecaj izmjene cijene materijala na ugovorenu cijenu. Kod činjenice da je apelant uplatio tužiteljima avans sa velikim zakašnjenjem i ne u cjelokupnom iznosu (prvi avans je plaćen 6. travnja 2007. godine, a drugi 2. studenog 2007. godine), te je ovaj predujam, obzirom na specifičnost ugovora, korišten za pripremne radove koji su obuhvaćali poslove projektiranja, pribavljanja raznih suglasnosti, uvjeta građenja, građevinskih dozvola, plaćanja pristojbi, kako to i proizlazi iz nalaza vještaka, Vrhovni sud je zaključio da se on nije mogao, sukladno odredbi 29. Posebnih uzansi, smatrati predujmom radi nabave materijala.

16. Vrhovni sud je, također, utvrdio da je bez utjecaja na rješenje konkretnog spora broj podizvođača koje su angažirali tužitelji, te koliko su im isplatili za izvođenje određenih radova. Budući da je ugovor zaključen između tužitelja i apelanta, podizvođači koje su angažirali tužitelji nisu bili predmetom ugovora, pa, kako je zaključeno, nije ni bilo potrebe utvrđivati koliki je iznos ugovorene cijene radova isplaćen podizvođačima radova.

17. I, konačno, Vrhovni sud je utvrdio da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da nema mjesta za primjenu Posebnih uzansi o građenju nakon stupanja na snagu ZOO, pozivajući se na članak 1107. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, opća norma o primjeni običaja nalazi svoju primjenu u odredbi članka 21. ZOO kojom je propisano da su sudionici u pravnom prometu dužni postupati sukladno dobrim poslovnim običajima. Kako Posebne uzanse kao običaji postoje, te se i danas koriste u praksi, a ugovorne strane nisu izričito, niti prešutno isključile njihovu primjenu, a one nisu u suprotnosti sa odredbama ZOO (čl. 636. i 637), to pozivanje prvostupanjskog suda na Posebne uzanse o građenju, kako je istaknuo Vrhovni sud, ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava.

18. Kako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu članka 637. stavak 2. ZOO, jer je do povećanja cijena došlo za više od 10% (što proizlazi iz nalaza vještaka), Vrhovni sud je zaključio da tužitelji kao izvođači mogu zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi 10%, a to je iznos od 1.724.258,22 KM. Iznos od 293.123,90 KM, koji se, prema nalazu financijskog vještačenja, odnosi na PDV ne može se u konkretnom slučaju dosuditi kao naknada u razlici cijena, temeljem članka 637. stavak 2. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je Zakon o porezu na dodatnu vrijednost stupio na snagu 2005. godine, dakle, prije zaključenja ugovora među strankama, te se stoga u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Ugovora o izvršenju usluga izrade projektne dokumentacije i izvođenja radova na objektima kampusa kojim je regulirano da naknada, odnosno troškovi koji se refundiraju mogu biti povećani ako nakon stupanja na snagu ugovora nastanu promjene u carinama i važećim zakonima. Osim toga, zaključio je Vrhovni sud, tužitelji nisu porezni obveznici BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da je Vrhovni sud osporenom presudom pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i da je s tim u vezi apelant obvezan na isplatu utvrđenog iznosa novca. Apelant navodi da je tužiteljima uplatio avans u visini od 30% od ukupne ugovorene cijene i da je taj iznos apelant uplatio u svrhu nabavke materijala upravo kako bi isključio utjecaj promjene cijene materijala na ugovorenu cijenu izvođenja građevinskih radova. Navedenu okolnost, po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je pogrešno ocijenio kada je apelanta obvezao na isplatu razlike u cijeni materijala. Zatim, apelant ističe da Vrhovni sud nije utvrdio jesu li tužitelji platili podizvođačima dodatnu razliku u cijeni, jer bi u suprotnom pozivanjem na „odredbe o izmjeni cijena“ tužitelji ostvarili ekstraprofit. Pored toga, apelant smatra da tužitelji nisu dokazali (fakturama) da je došlo do poskupljenja ugrađenog materijala. Također je naveo da su tužitelji sastavili konačni obračun (od 29. svibnja 2009. godine) u kome nisu naveli razliku u cijeni, niti su zadržali pravo da je naknadno zahtijevaju, pa, prema tome, ne mogu osnovano zahtijevati isplatu razlike u cijeni. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze i da s dužnom pozornošću nije ocijenio dokaze i argumente koje je iznosio apelant tijekom postupka. U pogledu proizvoljne primjene procesnopravnih propisa, apelant ističe da je obrazloženje osporene odluke nerazumljivo i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, zbog čega su prekršeni čl. 8, 209. i 191. stavak 4. ZPP.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje kod razloga danih u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Tužitelji su u odgovoru naveli da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Dalje su naveli da je u konkretnom slučaju opravdana primjena članka 637. stavak 2. ZOO na koju su se tužitelji pozvali a koja im je omogućila zakonitu naplatu razlike u cijeni za iznos od 1.724.258,22 KM. Predložili su da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 636.

Izmjena cijene (1) Ako ugovorom u pogledu izmjene cijene nije predviđeno što drugo, izvođač koji je svoju obavezu ispunio u predviđenom roku može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i njegovog ispunjenja povećale cijene elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ta cijena bude veća za više od dva procenta.

(2) U slučaju da izvođač svojom krivicom nije izveo radove u roku predviđenom ugovorom, on može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i dana kad je prema ugovoru trebalo da radovi budu završeni povećale cijene elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ona, prema novim cijenama tih elemenata, bude veća za više od pet procenata.

(3) U slučajevima iz prethodnih stavova izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni radova koja prelazi dva, odnosno pet procenata.

(4) Izvođač se ne može pozivati na povećanje cijena elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, ako je do povećanja cijene došlo nakon njegovog dolaska u docnju.

Član 637.

Odredba o nepromjenljivosti cijene (1) Ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se poslije zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona određena, izvođač može, i pored ovakve odredbe ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena radova bude veća za više od deset procenata.

(2) Ali, i u ovom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset procenata, osim ako je do povećanja cijena elemenata došlo poslije njegovog dolaska u docnju.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 058030 12 Rev od 29. travnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 27. svibnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su tužitelji tražili isplatu duga nastalog iz ugovora sa apelantom, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Ustavni sud ističe da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kao i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba, i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi odlučivali na tri sudske instance da bi Vrhovni sud u konačnici utvrdio da je djelomično osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i apelanta obvezao na isplatu novčanog iznosa tužiteljima, prema članku 637. stavak 2. ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka u prizivu protiv prvostupanjske presude i u odgovoru na reviziju tužitelja a koje je Vrhovni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na apelantove navode o pogrešnoj ocjeni predujma (avansa) kojeg je uplatio tužiteljima naveo detaljne razloge zašto se u okolnostima konkretnog slučaja dani iznos nije mogao smatrati predujmom radi nabavke materijala a u danim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je utvrdio da među strankama nije sporno da u konkretnom slučaju nije napravljen konačan obračun, te da time što su potpisali okončanu situaciju bez primjedaba tužitelji nisu izgubili pravo na zahtijevanje razlike cijene. Vrhovni sud je, također, dao obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije relevantno pitanje broja podizvođača, te koliko su im tužitelji plaćali na ime razlike u cijeni, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna i argumentirana obrazloženja za svoje zaključke zašto je primjenom relevantne odredbe članka 637. stavak 2. ZOO obvezao apelanta da tužiteljima isplati razliku u cijeni koja prelazi 10% cijene ugovorenih radova. Imajući u vidu činjenično utvrđenje i relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO i uzansi) na kojem je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, Ustavni sud u ovom segmentu, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode o povredi procesnog prava, jer je obrazloženje osporene odluke nerazumljivo i u suprotnosti sa izvedenim dokazima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima zasnovano činjenično stanje, te da je naveo relevantne propise na kojima je utemeljio osporenu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. U odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da sudovi nisu s dužnom pozornošću ocijenili dokaze i argumente koje je iznosio tijekom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. travnja 2006. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 49/06, točka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemsk, od 27. listopada 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24, AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako proizlazi iz činjenica predmeta i osporene odluke, i činio, te su stoga u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom, po ocjeni Ustavnog suda, neutemeljeni.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz jamstva koja pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da sukladno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru ispitivanja apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljenim. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redoviti sud za svoju odluku dao jasne razloge, pri čemu je nesporno da je apelant sudjelovao u predmetnom postupku i da su sudovi ocijenili apelantove navode i dokaze, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3207/14 (Sveučilište u Mostaru) | Sudska praksa | Aktio