Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4823/14 („Medicinska elektronika“ u stečaju a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4823/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4823/14, rješavajući apelaciju „Medicinske elektronike“ u stečaju a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Medicinske elektronike“ u stečaju a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 091275 14 Pž od 11. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Medicinska elektronika“ u stečaju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 10. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 091275 14 Pž od 11. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i od „Big Radio“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni privredni sud je 19. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Viši privredni sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 091275 11 Ps od 27. februara 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.

6. Nakon sprovedenog dokaznog postupka Okružni privredni sud je utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji 30. juna 2003. godine kojim je ugovorena poslovno-tehnička saradnja u oblastima za koje su ugovorne strane registrovane, da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. jula 2003. godine kojim je regulisan predmet zakupa opisan kao poslovni prostor u Banjoj Luci i cijenu zakupnine od 20,00 KM/m (ukupno 3.000,00 KM), a dogovoreno je plaćanje zakupnine prevashodno kompenzacijom s pozivom na ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, kao i da je zakupni odnos trajao do 31. jula 2008. godine. Okružni privredni sud je na osnovu provedenih materijalnih dokaza, te saslušanih svjedoka, a u skladu sa odredbom člana 99 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da apelant i tuženi nisu nikada ugovorili plaćanje zakupnine u novcu, niti su međusobno usaglasili zamjenu postojeće obaveze u vidu sporazuma u smislu odredbe člana 348 ZOO. Okružni privredni sud je primjenom odredbe člana 124 ZOO odlučio kao u izreci presude, cijeneći da shodno odredbama zaključenih ugovora apelant može tražiti samo ispunjenje ugovorene obaveze tuženog koja nikad nije bila plaćanje u novcu, već vršenje usluga reklamiranja odnosno kompenzacija. Pored toga, Okružni privredni sud je zaključio da se odredbe Zakona o stečajnom postupku ne mogu primijeniti na ugovor zaključen između apelanta i tuženog koji je zaključen sedam godina prije otvaranja stečaja, te sud nije prihvatio tvrdnju stečajnog upravnika da je zaključen ugovor bio štetan za apelanta.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 091275 14 Pž od 11. jula 2014. godine kojom je žalbu odbio, potvrdio presudu Okružnog privrednog suda od 27. februara 2014. godine, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

8. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao na odredbu člana 99 ZOO kojom je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (stav 1), a pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovorača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara principima obligacionog prava. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da su u konkretnom slučaju parnične stranke zaključile ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji 30. juna 2003. godine kojim je ugovorena poslovna tehnička saradnja apelanta i tuženog u oblastima za koje su ugovorne strane registrovane i za koje imaju zajedničke interese. Nakon toga parnične stranke su zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora 1. jula 2003. godine i tuženom je kao zakupcu predat poslovni prostor u Banjoj Luci, s tim što je plaćanje zakupnine dogovoreno prevashodno kompenzacijom s pozivom na ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji. Viši privredni sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da je tuženi dug na ime zakupnine prostora izmirivao kompenzacijom, te da je zakup trajao do 31. jula 2008. godine.

9. Naime, apelant i tuženi su 25. jula 2008. godine zaključili Aneks II kojim je konstatovano da ugovor o zakupu poslovnog prostora prestaje da važi 31. jula 2008. godine, da su ukupne obaveze po osnovu zakupa poslovnog prostora 43.700,00 KM i da će obaveza biti izmirena u skladu sa odredbama ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, kojima je, između ostalog, propisano da „pored djelatnosti od interesa za potpisnike ugovora, poslovno-tehnička saradnja će se odvijati na sljedećim poljima: kreiranje i realizacija identiteta poslovnog sistema [apelanta], emitovanje propagandnih emisija i reklama“. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant i tuženi nisu ugovorili plaćanje zakupnine u novcu, a da do izmirenja obaveze kompenzacijom u periodu trajanja zakupa nije došlo iz razloga koje se ne mogu staviti na teret tuženom.

10. Pored toga, Viši privredni sud je ukazao na odredbu člana 307 stav 1 ZOO kojom je propisano da se ispunjenje obaveze sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, tako da niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo kad je predmet obaveze emitovanje propagandnih emisija i reklama apelanta, a u slučaju neispunjenja te obaveze apelant ne može tražiti da mu tuženi preda novac. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da povjerilac i dužnik mogu samo sporazumno promijeniti predmet obaveze tako što bi tuženi umjesto emitovanja propagandnih emisija i reklama dao apelantu novac kao zamjenu ispunjenja (član 308 stav 1 ZOO). Pod zamjenom ispunjenja podrazumijeva se sporazum između povjerioca i dužnika po kojem postojeći obligaciono-pravni odnos prestaje tako što povjerilac pristaje da na ime ispunjenja obaveze primi nešto drugo umjesto onoga što mu dužnik duguje, što je faktički sadržaj dužnikove obaveze. Viši privredni sud je naveo da su u konkretnom slučaju stranke ugovorile da će se dug na ime zakupa poslovnog prostora izmirivati prevashodno kompenzacijom na način kako je to određeno u ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji.

11. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te utvrđeno činjenično stanje, Viši privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da tuženi nije bio u mogućnosti ispuniti obavezu, tj. da nije bio u mogućnosti emitovati propagandne emisije i reklame za apelanta, niti je dokazao da je od tuženog tražio da ispuni obavezu na način kako je to ugovoreno od strane parničnih stranaka, pa nema osnova da sada traži da tuženi ispuni svoju obavezu u novcu. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, namjera ugovornih strana je bila zajednička i buduća saradnja kako po pitanju reklamiranja apelanta i djelatnosti kojima se on bavio tako i po pitanju zajedničke izgradnje dijela objekta u koji bi se apelant trajno smjestio. Konačno, Viši privredni sud je zaključio da apelant i tuženi nisu nikada ugovorili plaćanje zakupnine u novcu, a do izmirenja obaveza kompenzacijom u periodu trajanja zakupa nije došlo iz razloga koji se ne mogu staviti na teret tuženog. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, istakao da je u osporenoj odluci, kao i u prvostepenoj odluci, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnoj parnici na potpuno proizvoljan i pogrešan način protumačili odredbe ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. jula 2003. godine, ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji od 30. juna 2003. godine, kao i Aneksa II od 25. jula 2008. godine, pozivajući se na odredbe čl. 307 i 308 ZOO, što je apsolutno pogrešno i u direktnoj suprotnosti sa odredbama čl. 99, 101 i 336 ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni privredni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, istakavši da je predmetni postupak sproveden u skladu sa principima ekonomičnosti i efikasnosti, a na osnovu plana i programa rada tog suda, zasnovanog na principu hronološkog rada na predmetima, a prema datumu zaprimanja inicijalnog akta u sudu, poštujući procesna prava stranaka u postupku, te obavezu da donese odluku na osnovu prethodno utvrđenog činjeničnog stanja i svih predloženih i izvedenih dokaza.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

TUMAČENJE UGOVORA

Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 101.

Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Sadržina obaveze Član 307. stav 1.

(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo.

Član 308. stav 1.

Obaveza prestaje ako povjerilac u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje.

Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Član 348. stav 1.

Obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obavezu zamijene novom i ako nova obaveza ima različit predmet ili različitu pravnu osnovu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 091275 14 Pž od 11. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant osporava presudu Višeg privrednog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja proistekla iz ugovornog odnosa parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku okončanom osporenom presudom Višeg privrednog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

23. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni prava, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultovalo donošenjem osporene odluke.

24. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da su apelant i tuženi ugovorili da će se dug na ime zakupa poslovnog prostora izmirivati prevashodno kompenzacijom na način kako je to određeno u ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji, a namjera ugovornih strana je bila zajednička i buduća saradnja kako po pitanju reklamiranja apelanta i djelatnosti kojima se on bavio tako i po pitanju zajedničke izgradnje dijela objekta u koji bi se apelant trajno smjestio. Kako apelant i tuženi nisu nikada ugovorili plaćanje zakupnine u novcu, a do izmirenja obaveza kompenzacijom u periodu trajanja zakupa nije došlo zbog razloga koji se ne mogu staviti na teret tuženog, to nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev.

27. Dovodeći zakonske odredbe ZOO (čl. 99, 307 i 308 ZOO) u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjem osporene presude, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da je proizvoljno utvrdio činjenice. Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude jasno i argumentovano, te da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenoj odluci ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđene činjenice, pri čemu je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.

31. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4823/14 („Medicinska elektronika“ u stečaju… | Sudska praksa | Aktio