Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-952/17 (A. D.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-952/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-952/17, rješavajući zahtjev Anđelke Dimovske za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Anđelke Dimovske za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Anđelka Dimovska (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Skoplja, podnijela je 10. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine i S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016.godine. Apelantica je također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Apelacionog vijeća Sude BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-952/17 od 30. marta 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelantica je 5. aprila 2017. godine podnijela novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „odložiti izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja oduke o apelaciji“.
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijena je tužba apelanticinog supruga Ivana Dimovskog, koji je u međuvremenu umro, kojom je traženo poništenje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Komisija) broj: R-501-737-1/1-01 -337-14- 1/05 od 23. oktobra 2007. godine, a kojom odlukom su stavljene van snage odluke Komisije br. R- 501-737-1/1-01-337- 14/06 od 27. oktobra 2006. godine, R-501-737-1/1-01-337/04 od 21. oktobra 2005. godine i 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanticinog supruga za povrat u posjed stana u Sarajevu, ulica Marka Marulić broj 3d – preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
5. U obrazloženju presude je navedeno da iz dokaza u spisu proizlazi da je Odlukom Komisije broj 501-737-1/1 od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine apelanticin suprug bio savjestan posjednik predmetnog stana, te da mu pripada pravo da stupi u posjed predmetnog stana u skladu s članom 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nadalje je navedeno da je ta odluka stavljena van snage Odlukom Komisije od 23. oktobra 2007. godine, kao i da je tom odlukom konačno odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje stana u posjed. Sud BiH je istakao da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je zahtjev odbijen zato što je u postupku utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U tom postupku je, kako je dalje obrazložio Sud BiH, utvrđena činjenica da je apelantičin suprug, nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, pa da se, stoga, ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim je navedeno da iz obrazloženja odluke proizlazi da je Komisija na osnovu posmene izjave apelanticinog supruga, koja je zaprimljena pod brojm 07/03-372-939-5 od 30. septembra 1996. godine utvrđeno da je apelanticin suprug 15. maja 1992. godine napustio Sarajevo pa i predmetni stan jer je otišao u Skoplje i kao profesionalno vojno lice zaposlio se u Vojsci Republike Makedonije. Nadalje, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelanticin suprug riješio svoje stambeno pitanje u Republici Makedoniji i to dodjelom stana iz vojnostambenog fonda oružanih snaga Republike Makedonijete, te da je taj stan i otkupio ugovorom o otkupu broj 16-42/1833 od 20. decembra 1996. godine, a što proizlazi iz dopisa Ministarstva Republike Makedonije broj 86-32074/04 od 27. avgusta 2013. godine. S obzirom na navedeno Sud Bih je zaključio da se neosnovano u tužbi tvrdi da apelantičin suprug ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana, te je donio odluku kao u izreci presude.
6. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje osporene presude Suda BiH broj S1 3 U 000810 14 U2 od 1. juna 2016. godine, koji je podnijela apelantica jer je njen suprug Ivan Dimovski u međuvremenu umro, Upravno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je presudom broj S1 3 U 000810 16 Uvp 2 od 23. decembra 2016. godine, zahtjev odbilo. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeno vijeće za upravne sporove, cijeneći pravilnost i zakonitost odluke od 23. oktobra 2007. godine kojom je odbijen zahtjev apelantičinog supruga za vraćanje u posjed predmetnog stana, odluku ocijenio kao pravilnu i zakonitu i o tome naveo prihvatljive razloge. Navedeno je da je u prvostepenom sudskom postupku utvrđeno da je zahtjev za vraćanje u posjed stana odbijen, jer je u postupku pred Komisijom utvrđeno da apelantičin suprug nije ispunjavao uvjete propisane odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, s obzirom da je članom 3.a citiranog zakona propisano da stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji FBiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. ostao u službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama izvan BiH, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u FBiH, osim ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj od zemalja izvan bivših granica SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi utvrdilo odlučnu činjenicu koja je od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, koju pri tom ni apelantica kao podnositeljica zahtjeva za preispitivanje sudske odluke ne spori, a to je da je njen suprug Ivan Dimovski ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine. Apelaciono vijeće je također ukazalo da navedeno utvrđenje proizilaze i iz dokaza u spisu i to pismene izjave apelanticinog supruga zaprimljene 30. septembra 1996. godine pod brojem 07/3-372-939-5, a u kojoj je lično naveo da je 15. maja 1992. godine otišao iz predmetnog stana u Skoplje, te da je po dolasku zaposlio se kao profesionalno vojno lice u Vojsci Republike Makedonije gdje je još uvijek zaposlen.
7. Apelaciono vijeće je nadalje navelo da je u dopisu Ministarstva vanjskih poslova Republike Makedonije broj: 86-3207/4 od 27. avgusta 2013. godine navedeno da apelanticin suprug Ivan Dimovski ima u vlasništvu stan u Skoplju koji je stekao na osnovu Ugovora o kupoprodaji broj: 16- 42/1833 od 20. decembra 1996. godine zaključenog sa Ministarstvom odbrane Republike Makedonije po propisu o stambenom obezbjeđenju u Ministarstvu odbrane Republike Makedonije.
8. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepena presuda vijeća za upravne sporove Suda BiH, pravilna i zakonita, a zahtjev za preispitivanje te presude neosnovan, te je zahtjev odbilo primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS).
9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je prezentirala hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći pritom da je pozivanje na činjenicu da je apelanticin suprug zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini stana u Makedoniji, ne može imati smetnji niti uticaja na ostvarivanje njenih prava na povratak i uknjižbu predmetnog stana kojeg je njen suprug „stekao iz radnog odnosa u TRZ Hadžići“. Također, apelantica je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „odložiti izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine do donošenja odluke po ovoj apelaciji“.
10. U ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine, apelantica je navela da joj je Općina Novo Sarjevo dostavila rješenje broj 05-23-3054/07 od 22. marta 2017. godine kojim je određeno da se nastavlja postupak prekinut zaključkom od 23. marta 2008. godine u predmetu stavljanja predmetnog stana na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH. Također apelantica je istakla da joj je navedenim rješenjem naređeno da u roku od 15 dana oslobodi predmetni stan i isti preda navedenoj Službi. S obzirom na navedeno apelantica smatra da bi izvršenjem osporene presude za nju nastupila nenaknadiva šteta jer bi morala iseliti iz predmetnog stana. Apelantica u prilogu nije dostavila rješenje Općine Novo Sarjevo od 22. marta 2017. godine.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. U odluci broj AP-952/17 od 30. marta 2017. godine kojom je odbijen apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga je ocijenjeno da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi je zaključeno da je apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovala na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će izvršenjem osporene presude pretrpiti štetu tokom postupka u kojem su donesene osporene presude, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelanticinih navoda proizilazi da apelantica u prilog donošenja privremene mjere, kojom ponovo traži da se odloži izvršenje osporene presude Suda BiH od 23. decembra 2016. godine u postupku koji je pokrenut rješenjem Općine Novo Sarajevo od 22. marta 2017. godine, ističe navode koji se tiču merituma spora, te navode kojim ukazuje da bi predmetnim izvršenjem osporene presude prije odluke o apelaciji dovelo do teških posljedica za apelanticu jer bi pretrpjela nenadoknadivu štetu, te da apelantica smatra da ovi navodi predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bih trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav 1. Pravila Postupka. Ovo posebno, imajući u vidu da se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz navoda apelantice može zaključiti da u predmetnom izvršnom postupku nije odlučeno o apelanticinoj žalbi protiv rješenja Općine Novo Sarajevo od 22. marta 2017. godine, a što se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet odlučivanja o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman