Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3864/16 (Općina Bugojno)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3864/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-3864/16, rješavajući apelaciju Općine Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 U 007802 15 Uvp od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Bugojno (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Bugojno, podnijela je 27. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 U 007802 15 Uvp od 7. jula 2016. godine.
2. Rješenjem Agencije za privatizaciju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 01-19-190/14 od 5. maja 2014. godine utvrđeno je da ukupni kapital JP Veterinarska stanica Bugojno iznosi 50.285,00 KM sa strukturom vlasništva – državni kapital (100%) i da je isti privatizovan u postupku prodaje metodom tendera u maloj privatizaciji, zaključivanjem ugovora o kupoprodaji, te je odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar kod Općinskog suda u Travniku.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje od 30. juna 2014. godine kojim je ukinulo navedeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku, Agencija je donijela Rješenje broj 02-19-274-2/14 od 17. jula 2014. godine kojim je utvrđeno je da ukupni kapital JP Veterinarska stanica Bugojno iznosi 50.285,00 KM sa strukturom vlasništva – državni kapital (100%) i da je isti privatizovan u postupku prodaje metodom tendera u maloj privatizaciji, zaključivanjem ugovora o kupoprodaji, te je odobren upis izvršene privatizacije u sudski registar kod Općinskog suda u Travniku
5. Kantonalno tužilaštvo Srednjebosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je, na inicijativu Općinskog javnog pravobranilaštva Bugojno, podnijelo Ministarstvu zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedenog rješenja.
6. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 04-24-794/14 od 9. decembra 2014. godine kojim je uvažilo zahtjev za zaštitu zakonitosti i rješenje Agencije od 17. jula 2014. godine ukinulo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u osporeno rješenje utvrdilo da prvostepeni organ nije omogućio apelantici, kao osnivaču Veterinarske stanice Bugojno, da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja.
7. Protiv navedenog rješenja Ministarstva Veterinarska stanica d.o.o. Bugojno je podnijela tužbu Kantonalnom sudu u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 06 0 U 007802 15 U od 29. septembra 2015. godine odbio tužbu kao neosnovanu.
8. Protiv navedene presude Kantonalnog suda Veterinarska stanica d.o.o. Bugojno je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 06 U 007802 15 Uvp od 7. jula 2016. godine uvažio zahtjev, pa je navedenu presudu preinačio tako što je tužba uvažena i rješenje Ministarstva preinačeno tako što je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv rješenja Agencije od 17. jula 2014. godine odbačen kao nedozvoljen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je apelantica rješenje Agencije od 17. jula 2014. godine primila uz dopis Općinskog suda u Travniku dana 25. septembra 2014. godine, što znači da je apelantica tada, bez obzira na to što joj nije direktno dostavljeno, saznala za postojanje tog rješenja. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica imala mogućnost podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka u skladu sa odredbom člana 246. tačka 9. Zakona o upravnom postupku, koju mogućnost nije iskoristila. Vrhovni sud je dalje naveo da ne postoji mogućnost izbora između vanrednog pravnog lijeka i zahtjeva za zaštitu zakonitosti (kao posebnog slučaja ukidanja rješenja), već da se zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti samo u situaciji kada se radi o stvarima u kojima je isključena mogućnost vođenja upravnog spora. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da u konkretnom slučaju Ministarstvo nije moglo meritorno odlučivati o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, već da je trebalo navedeni zahtjev odbaciti kao nedozvoljen.
Apelacioni navodi
9. Apelantica smatra joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
11. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom, kojom je u konačnici odbačen kao nedozvoljen zahtjev za zaštitu zakonitosti Kantonalnog tužilaštva podnesen protiv Rješenja Agencije od 17. jula 2014. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
12. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je Kantonalno tužilaštvo (na apelantičinu inicijativu i u cilju zaštite apelantičinih prava) koristilo u predmetnom postupku. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelantičinim «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
13. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se u predmetnom postupku, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava ) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman