Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3674/14 (M. J.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3674/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3674/14, rješavajući apelaciju Milana Jevtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Jevtovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7.
maja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Jevtoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Milanu Jevtoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Jevtovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7. maja 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 002873 11 Gž od 12. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Jevtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milka Maglov, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7. maja 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 002873 11 Gž od 12. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Kliničkog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. novembra 2016. godine i 10. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 21. i 24. novembra i 1. decembra 2016. godine i 24. aprila 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 18. jula 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 002873 09 P od 25. jula 2011. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog broj 01-2854-4-11/08 od 27. juna 2008. godine i Rješenje po prigovoru broj 01-2854-4-14/08 od 19. avgusta 2008. godine i tuženom je naloženo da apelanta vrati na radno mjesto specijaliste ginekologa u Klinici za ginekologiju i akušerstvo. Tuženi je obavezan da apelantu isplati na ime naknade štete, zbog izgubljene zarade za vrijeme otkaza, iznos od 63.137, 94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. maja 2011. godine do dana plaćanja, naknadu na ime obračunate kamate prema dospijećima svakog pojedinačnog obroka na glavni dug do dana vještačenja 31. maja 2011. godine iznos od 18.274,22 KM, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.300,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana presuđenja.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tuženi odlukom od 27. juna 2008. godine utvrdio odgovornost apelanta i izrekao mu mjeru otkaza ugovora o radu za težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka
11. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer je bez saglasnosti tuženog ugovorio pregled pacijentice E.Ž. iz Jajca u privatnoj ginekološkoj ambulanti "Doktor Zrilić” u Banjaluci. Utvrđeno je da je odluka o apelantovom otkazu donesena nakon provedenog disciplinskog postupka, te da je odluci o otkazu prethodila odluka o udaljenju apelanta s radnog mjesta od 27. marta 2008. godine.
8. Također je utvrđeno da je protiv apelanta pokretan krivični postupak, te da je postupak za utvrđenje odgovornosti apelanta proveden po zakonu, kao i da je apelantu omogućena odbrana. Istaknuto je da je apelant protiv prvostepene odluke tuženog izjavio prigovor i da je prigovor rješenjem tuženog od 19. juna 2008. godine odbijen.
9. Osnovni sud je naveo da je apelant u svom iskazu datom pred prvostepenim sudom naveo da se pacijentica E.Ž. javila njemu na Klinici po preporuci njegovog kolege, ginekologa iz Jajca, dr. Hošmana, te da je došla u pratnji roditelja bez ikakve medicinske dokumentacije i upute, tako da pacijenticu nije mogao pregledati s obzirom na to da nije bila životno ugrožena. Apelant je ukazao da su pacijentica E.Ž. i njeni roditelji od njega tražili da im preporuči privatnu ordinaciju, te da su pri tome imali informacije o ordinaciji „Zrilić“. Stoga je apelant na molbu dr. Hošmana zamolio svog kolegu, dr. Zrilića da pacijenticu primi u ordinaciju „Zrilić“. Ukazao je da pacijenticu nikada nije pregledao, niti je prisustvovao njenim pregledima i razgovorima, te da nikakav novac nije primio od pacijentice. Navodi da je drugi kontakt sa E.Ž. imao nakon što su ga njeni roditelji, koji su imali njegov broj telefona, prilikom saobraćajnog udesa pozvali i zamolili da ih odveze do ordinacije dr. Zrilića, a kasnije i na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo, što je i učinio.
10. Dalje je navedeno da je u svom iskazu datom u svojstvu svjedoka E.Ž. potvrdila da se apelantu javila po preporuci dr. Hošmana iz Jajca, navodeći da je na Paprikovac došla samo kako bi pronašla apelanta i kako bi dogovorila gdje da obavi pregled. Istakla je da se sa apelantom dogovorila da se sutra javi u ordinaciju „Dr. Zrilić“ u Banjaluci, te da je njen otac apelantu za terapiju platio 2.600,00 KM. Ukazala je da je o određivanju terapije odlučivao dr. Zrilić, dok je apelant nikada nije pregledao. Navedeno je da pacijentica E.Ž. u disciplinskom postupku vođenom protiv apelanta i dr. Tomislava Zrilića nije saslušana, već je u tom postupku pročitana njena izjava u kojoj se navodi da je sa apelantom, nakon što mu se javila u Klinički centar, dogovorila da narednog dana dođe kod dr. T.Z. u ordinaciju radi određivanja terapije.
11. Prvostepeni sud je naveo da je ocijenio da je apelant svoj iskaz pred sudom dao iskreno. Ukazano je da apelant nije negirao činjenicu da je pacijenticu E.Ž. uputio kod doktora Zrilića, svog radnog kolege, kojeg je zamolio da pregleda pacijenticu. Istaknuto je da je iskaz apelanta u saglasnosti sa njegovom izjavom koju je dao u disciplinskom postupku u pogledu činjenice prijema kao pacijenta i dogovora u vezi sa pregledom. Naglašeno je da je navedeni iskaz apelanta saglasan i sa iskazom E.Ž.
12. Po mišljenju prvostepenog suda, ocjenjujući iskaz svjedoka E.Ž., proizlazi da njen iskaz sadrži i izjave u pogledu plaćanja za terapiju, što nije navedeno u njenoj pismenoj izjavi, kao i pretpostavke da je apelant već kod njenog prijema bio obaviješten da se javlja zbog prekida trudnoće, te da je apelant radio zajedno sa doktorom Zrilićem iako je nikad nije pregledao, niti je učestvovao u određivanju terapije. Ukazano je da je, ocjenjujući različite iskaze apelanta i svjedoka R.Ž., kao i izričite navode dr. Zrilića u toku disciplinskog postupka da pregled nije naplatio, prvostepeni sud ocijenio da navedene dijelove iskaza E.Ž. ne može prihvatiti kao dokazane s obzirom na to da u tom pogledu nisu izvođeni drugi dokazi.
13. Prvostepeni sud je u pogledu utvrđivanja povrede radne obaveze koja se apelantu stavlja na teret utvrdio da je apelant nesumnjivo učestvovao u ugovaranju pregleda pacijentice E.Ž u privatnoj ordinaciji na način što je zamolio da se pacijentica primi, a što apelant u predmetnom postupku nije ni sporio. Međutim, Osnovni sud je ocijenio da navedeno ponašanje apelanta ne predstavlja težu povredu radne obaveze predviđene odredbom člana 98. ZOR-a, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o ponašanju kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, niti ponašanju iz kojeg se može osnovano zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
14. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 73 0 P 002873 11 Gž od 12. juna 2012. godine uvažio, te prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu preinačio tako da je tužbeni zahtjev i apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u tom dijelu odbijen. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 310,00 KM.
15. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud na sjednici vijeća koja je održana 16. maja 2012. godine odlučio da se na osnovu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zakaže i održi rasprava i ponovo izvedu dokazi saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedokinje E.Ž. Nakon provedenog postupka drugostepeni sud je utvrdio da je apelant kao ljekar zaposlen kod tuženog 24. marta 2008. godine ugovorio pružanje medicinske usluge svjedoku E.Ž. u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u vlasništvu supruge dr. Tomislava Zrilića uz naknadu od 2.600,00 KM, koju je prilikom ugovaranja primio od oca svjedoka, iako je bio dužan da zna da je u pitanju djelatnost kojom se bavi tuženi kao njegov poslodavac i da mu je izričitom zakonskom odredbom člana 113. ZOR-a zabranjeno da za svoj ili tuđi račun ugovara ili obavlja poslove iz djelatnosti koje obavlja poslodavac. Ukazano je da je tuženi po prethodno provedenom postupku u kojem je apelantu omogućeno da se brani i bude saslušan pravilno utvrdio sve bitne činjenice na temelju dokaza koje je u tom postupku izveo i pravilno utvrdio da su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a u vezi sa članom 113. ZOR-a za koju je po zakonu bio ovlašten otkazati ugovor o radu.
16. Po mišljenju Okružnog suda, za postojanje navedene povrede radne obaveze, nasuprot shvatanju izraženom u prvostepenoj presudi, nije ni bilo nužno da tuženi dokazuje kako je apelant na isti način postupao u više navrata, niti je bilo nužno da tuženi dokazuje kako je ugovaranje usluge naplaćeno, jer je navedena povreda radne obaveze dovršena samim ugovaranjem usluge za svoj ili tuđi račun iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.
17. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7. maja 2014. godine odbio.
18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je neosnovana apelantova tvrdnja u reviziji da ponašanje koje mu se stavlja na teret ne predstavlja težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a. Istaknuto je šta propisuje navedena odredba, te da se njome ne propisuje da se radnjom izvršenja teže povrede radne obaveze pričini "ozbiljna” šteta, kako to nastoji prikazati apelant, nego bilo koja šteta, bez obzira šta apelant podrazumijeva pod “ozbiljnom" štetom.
19. Dalje je Vrhovni sud ukazao na odredbu člana 113. ZOR-a. Istaknuto je da u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant pacijenticu E.Ž., koja se javila na pregled kod tuženog, bez pregleda uz novčanu naknadu uputio u ginekološku ambulantu “Doktor Zrilić" u Banjaluci. Ukazano je da je navedenu pacijenticu apelant lično odvezao u pomenutu ambulantu nakon što je pacijentica doživjela saobraćajnu nezgodu, iako tuženi raspolaže kadrovskim i materijalnim mogućnostima za pregled i intervenciju kod pacijentice sa zdravstvenim problemima koji su se kod nje pojavili.
20. Istaknuto je da navedeno potvrđuje i nesporna činjenica da je pacijentici E.Ž. u konačnom medicinska pomoć pružena kod apelanta (Kliničkog centra Banjaluka) nakon što je to neuspješno pokušano u privatnoj ambulanti "Doktor Zrilić". Ovakvu situaciju ne može promijeniti ni apelantova tvrdnja da pacijentica nije imala uputnicu za pregled i ostalu dokumentaciju, budući da nije sporno da javne medicinske institucije posluju i na komercijalnim osnovama, odnosno da postoji mogućnost pružanja medicinskih usluga uz novčanu naknadu bez odgovarajućih uputnica, pa čak i bez zdravstvenog osiguranja. Na navedeni način, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant je počinio težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a u vezi sa članom 113. istog zakona, budući da je za tuđi račun, bez saglasnosti poslodavca, ugovarao poslove iz djelatnosti poslodavca, čime je nanio štetu poslodavcu kako to propisuje odredba člana 113. ZOR-a, pri čemu čak ni činjenica da je uzeo određeni iznos novca od pacijentice nije od odlučujućeg značaja.
21. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovana je i apelantova tvrdnja da otkaz ugovora o radu apelantu nije dat u proceduri propisanoj zakonom i u roku propisanom odredbom člana 128. stav 2. ZOR-a. Pri tome je navedeno da je ugovor o radu apelantu otkazan odlukom v.d. direktora tuženog od 27. juna 2008. godine, nakon provedenog disciplinskog postupka u okviru kog je održana usmena rasprava u kojoj je apelantu omogućena odbrana i tokom koje su izvedeni svi dokazi relevantni za težu povredu radne obaveze koja je apelantu stavljena na teret.
22. Ukazano je da apelant ne spori da je odluku o otkazu donio nadležni organ tuženog i u propisanoj proceduri, ali tvrdi da je otkaz ugovora kao disciplinska mjera izrečen nakon proteka roka iz odredbe člana 128. stav 2. ZOR-a od 30 dana od dana saznanja za povredu radne obaveze i za učinioca.
23. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 128. stav 2. propisano da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog razloga navedenih u stavu 1. ovog člana (teža povreda radne obaveze) u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povreda. Međutim, ukazano je da je odredbom člana 99. stav 1. ZOR-a propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu bliže uređuju pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.
24. Istaknuto je da je Pravilnikom o radu tuženog iz avgusta 2001. godine, odnosno odredbom člana 37/22 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 30. juna 2005. godine, propisano da pokretanje i vođenje postupka za utvrđivanje odgovornosti radnika zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana saznanja za učinjenu povredu a najduže za šest mjeseci od dana učinjene povrede (stav 1). Za izricanje mjere otkaza ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze primjenjuju se rokovi propisani ZOR-om (stav 2).
25. Istaknuto je da je u konkretnoj situaciji apelantu ugovor o radu otkazan odlukom v.d. direktora tuženog od 27. juna 2008. godine. Ukazano je na to da je provođenju postupka za utvrđivanje odgovornosti i donošenju odluke o otkazu apelantu prethodilo udaljenje apelanta sa rada rješenjem direktora tuženog od 27. marta 2008. godine (koje apelant nije pobijao tužbom) zbog sumnje da je apelant počinio ili učestvovao u izvršenju krivičnog djela protivpravnog prekida trudnoće. Zbog navedenog se, po mišljenju Vrhovnog suda, ima uzeti da je tuženi saznao za težu povredu radne obaveze koja se apelantu stavlja na teret najranije danom donošenja navedenog rješenja od 27. marta 2008. godine od kog dana počinje teći rok za izricanje disciplinske mjere otkaza ugovora o radu.
26. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 133. stav 2. ZOR-a propisano da udaljenje radnika sa rada može trajati najduže do tri mjeseca u kom roku je poslodavac dužan da odluči o odgovornosti radnika, ili da ga oslobodi odgovornosti. Ukazano je da, ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka ako poslodavac drugačije ne odluči. Navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, znači da je donošenjem rješenja o udaljenju apelanta sa rada od 27. marta 2008. godine tuženom bio otvoren novi rok od najmanje tri mjeseca (bez obzira na činjenicu da li je pokretan i vođen krivični postupak protiv apelanta) u kom je poslodavac bio dužan da odluči o apelantovoj odgovornosti kako to propisuje odredba člana 133. stav 2. ZOR-a.
27. Ukazano je da je u konkretnom slučaju poslodavac saznao za učinjenu težu povredu radne obaveze 27. marta 2008. godine, a odluka o otkazu je donesena 27. juna 2008. godine, što znači da je apelantu ugovor otkazan, odnosno da je odluka o njegovoj odgovornosti donesena u roku od tri mjeseca iz odredbe člana 133. stav 2. ZOR-a. Pored toga, ukazano je da se rok zastarjelosti iz odredbe člana 128. stav 2. ZOR-a može primijeniti samo u slučaju ukoliko otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze daje poslodavac, odnosno njegov poslovodni organ bez provođenja disciplinskog postupka. Ukoliko je taj postupak pokrenut, njegovim pokretanjem se rok zastarjelosti prekida.
28. Dalje je Vrhovni sud naveo da, iako taj sud nije nadležan da ocjenjuje usklađenost Pravilnika o radu tuženog sa ZOR-om, treba napomenuti da je nejasan apelantov prigovor dat u tom pravcu. Naime, Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 30. juna 2005. godine, kojim je izmijenjen i dopunjen Pravilnik o radu tuženog iz 2001. godine, odnosno njegovim članom 37/22 stav 2. propisan je identičan rok za vođenje postupka i izricanje mjere otkaza ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze kao iz odredbe člana 115. stav 2. ZOR-a (prvobitni tekst), odnosno odredbe člana 128. ZOR-a (prečišćeni tekst). Međutim, kako je ranije navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, taj rok zastarjelosti za izricanje mjere otkaza ugovora o radu se nije mogao primijeniti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Navodi da revizioni sud, kao i drugostepeni sud pogrešno primjenjuju materijalno pravo tvrdeći da je tuženi u skladu sa svojim Pravilnikom o radu pokrenuo i vodio postupak utvrđivanja odgovornosti apelanta za težu povredu radne dužnosti. Navodi da navedeni pravilnik nije usklađen sa ZOR-om u pogledu prekluzivnog roka određenog zakonom koji je utvrđen za slučaj kad poslodavac daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti. Apelant postavlja i zahtjev za dosuđivanje kompenzacije zbog povrede principa donošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju osporene odluke tog suda.
31. Okružni sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do kršenja principa donošenja odluke u razumnom roku. Također je naveo da je osporena presuda drugostepenog suda detaljno obrazložena, te da je u činjeničnom osnovu presude jasno navedeno da je pouzdano utvrđeno da je apelant na svom radnom mjestu ugovorio sa ocem oštećene da se oštećenoj izvrši prekid trudnoće u privatnoj zdravstvenoj ustanovi „Dr. Zrilić“ i da je za to apelant primio od oca oštećene iznos od 2.600,00 KM. Ukazano je da je upravo zbog toga Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da apelant jeste odgovoran za težu povredu radnih dužnosti za koju mu je u zakonitom postupku izrečena zakonita sankcija (otkaz ugovora o radu).
32. Osnovni sud je naveo da je predmetna tužba podnesena Osnovnom sudu u Banjaluci, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, te je predmet delegiran Osnovnom sudu kod kojeg je primljen 27. aprila 2009. godine. Istaknuto je da je postupak pred tim sudom trajao nešto više od dvije godine, te da nije došlo do povrede principa razumnog roka. Ukazano je i da je apelant utjecao na predmetnu dužinu budući da nije na vrijeme uplatio predujam za vještačenje zbog čega je došlo do odgađanja ročišta za glavnu raspravu.
33. Tuženi je naveo da apelant neosnovano ukazuje da je preduvjet za otkaz ugovora o radu ozbiljno nanošenje štete interesima poslodavca postupkom koji predstavlja težu povredu radne obaveze. Naglašeno je da se u članu 98. ZOR-a govori o šteti, a ne o ozbiljnoj šteti interesima poslodavca, što su drugostepeni i revizioni sud pravilno ocijenili. Istaknuto je da su drugostepeni i revizioni sud pravilno ocijenili „momenat od kada rok za izricanje mjere otkaza ugovora o radu od 30 dana“, a koji je predviđen ZOR-om, počinje da teče.
V. Relevantni propisi
34. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07-prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 98. stav 2. tačka 11.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
Član 99. stav 1.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.
Član 113.
Radnik koji je zasnovao radni odnos s punim radnim vremenom ne može, bez saglasnosti poslodavca, da za svoj ili tuđi račun ugovara ili obavlja poslove iz djelatnosti koje obavlja poslodavac.
Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede.
U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
Član 133. stav 2.
Udaljenje radnika sa rada može trajati najduže do tri mjeseca, u kome je roku poslodavac dužan da odluči o odgovornosti radnika ili da ga oslobodi od odgovornosti. Ako je protiv radnika pokrenut krivični postupak, udaljenje radnika traje do okončanja krivičnog postupka, ako poslodavac drugačije ne odluči.
35. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 229. tačka 3.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
3) ako je poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog prava).
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].
42. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
A) U odnosu na osporene presude
43. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
44. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
45. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite odluke tuženog kojima je utvrđena apelantova odgovornost za težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a i izrečena mu mjera otkaza ugovora o radu, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na radno mjesto specijaliste ginekologa, kao i da mu isplati pripadajuće naknade iz radnog odnosa za vrijeme otkaza. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje zapaža da je Okružni sud u predmetnom postupku održao raspravu i ponovo izveo dokaze saslušanjem apelanta kao parnične stranke i svjedoka E.Ž., te da je nakon tako provedenog postupka, suprotno odlučenju prvostepenog suda, a u smislu člana 229. stav 3. ZPP, utvrdio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. ZOR-a u vezi sa članom 113. ZOR-a za koju je tuženi po zakonu bio ovlašten apelantu otkazati ugovor o radu. Pri tome je Okružni sud utvrdio da je apelantu u postupku koji je protiv njega proveo tuženi bilo omogućeno da se brani i bude saslušan, te da su u tom postupku utvrđene sve bitne činjenice. Ustavni sud zapaža da je navedeno u svemu prihvatio i Vrhovni sud za šta je u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge. Također, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud u osporenim presudama naglasili da, u situaciji kada je povreda radne obaveze dovršena samim ugovaranjem usluge za svoj ili tuđi račun iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (član 113. ZOR-a), činjenica da je uzet određeni iznos novca od pacijentice nije od odlučujućeg značaja. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude dao veoma jasno obrazloženje zbog čega u predmetnom slučaju nije nastupila zastarjelost, odnosno da, s obzirom na sadržaj odredbe člana 133. stav 2. ZOR-a, nije protekao rok za vođenje postupka protiv apelanta za utvrđivanje povrede radne obaveze, kao i za donošenje odluke o otkazu apelantu ugovora o radu u smislu člana 128. stav 2. ZOR-a. Pri tome je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, odgovarajući na apelantove navode istaknute u reviziji, jasno ukazao i da je Pravilnikom o radu tuženog propisan identičan rok za vođenje postupka i izricanje mjere otkaza ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze kao što je to propisano odredbom člana 128. ZOR-a. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredaba ZOR-a na koje su ukazali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
48. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa 18. jula 2008. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 002873 12 Rev od 7. maja 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao pet godina i devet mjeseci od čega je pred prvostepenim sudom trajao tri godine, a revizioni postupak skoro dvije godine. Postupak pred drugostepenim sudom je završen u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je hitne prirode po samom zakonu.
49. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
50. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
51. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
52. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
53. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2908/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
54. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao tri godine, a revizioni postupak gotovo dvije godine, što je imalo značajan utjecaj na ukupnu dužinu postupka, koji je po zakonu hitne prirode budući da se radi o radnom sporu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovakvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
56. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman