Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4984/14 (O. Š. „Stolac“)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Tužba
- Aktivna legitimacija
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4984/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4984/14, rješavajući apelaciju Osnovne škole - Stolac na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija O. Š. „Stolac“, Stolac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. O. Š. „Stolac“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo Stolac, podnijela je 21. studenog 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i Udruženja „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. siječnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 3. veljače 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 8. veljače 2017. godine, a tužitelj 7. veljače 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 085653 11 Ps od 27. travnja 2012. godine utvrđeno je da je apelantica organiziranjem škola na etničkom načelu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom načelu odvajala učenike u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK) na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je počinila diskriminaciju. Stavkom drugim izreke te presude naloženo je HNK da poduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje usklađene s legitimnim i specifičnim ciljevima obrazovanja u skladu s propisima Bosne i Hercegovine s ciljem prestanka dalje diskriminacije djece u školama na području HNK na temelju njihove etničke pripadnosti, i to tako što će najkasnije do 1. rujna 2012. godine ustanoviti jedinstvene integrirane multikulturne obrazovne ustanove-škole za utvrđena upisna područja s jedinstvenim nastavnim znanstvenim planom i programom, uz puno poštovanje prava djece na obrazovanje na materinskom jeziku, a apelantici je naloženo da u istom roku integracijom stvori osnovu multikulturalnosti škole i obrazovanja djece bez obzira na etničku pripadnost po jedinstvenom planu i programu na materinskom jeziku.
6. Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu kao utemeljenom u cijelosti, uz obrazloženje da aktivna legitimacija tužitelja - Udruženja „Vaša prava BiH“ Sarajevo direktno proizlazi iz članka 17. Zakona o zabrani diskriminacije, („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09), potom da pasivna legitimacija prvotuženog proizlazi iz Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ br. 4/98 i 4/07), da apelantica provodi i izvršava zacrtane planove i programe koje donosi HNK, ali da potpuno samostalno organizira svoj rad: od utvrđivanja radnog vremena, plana, korištenja školskog prostora, obrazovanja školskih odjeljenja, da određuju odjeljenske starješine i slobodne aktivnosti, način njihovog izvršenja, da su u javne registre upisani kao samostalne pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze i svoja postupanja, pa da je apelantica pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari jer se diskriminacija djece osnovnog i srednjeg uzrasta vrši upravo na području HNK, konkretno u tuženoj školi.
7. Općinski sud je zauzeo stajalište da predmetna tužba nije nepravodobno podnesena i pored propisanih rokova iz članka 13. navedenog zakona (subjektivni rok od tri mjeseca i objektivni rok od godinu dana od dana učinjene povrede) jer se radi o diskriminaciji djece koja uživaju posebnu zaštitu, da apelantičino diskriminatorsko ponašanje nije prestalo i da se ponavlja početkom svake školske godine kada se djeca upisuju u školu i dijele na nacionalnoj osnovi, a traje svakodnevno dok traje školska godina. Općinski sud u obrazloženju navodi da je točno da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 25. veljače 2011. godine, tj. tijekom trajanja školske 2010./2011. godine, ali da, kako se apelantičino diskriminacijsko ponašanje svakodnevno ponavlja, tužba nije nepravodobna sve dok takvo ponašanje traje. Općinski sud je ustanovio da su prekršena i prava koja su regulirana Međunarodnom konvencijom o pravima djeteta koja štiti prava djece, cijenio je izvješće komesara za ljudska prava prema kojem razdvajanje djece prema etničkoj pripadnosti može samo pojačati predrasude i netoleranciju prema drugima i dovesti do dalje etničke izolacije, te je ustanovio da su tuženi učinili diskriminaciju.
8. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 085653 12 Pž od 11. lipnja 2013. godine prizivi tuženih su uvaženi, prvostupanjska presuda ukinuta i tužba tužitelja odbačena kao nepravodobna, dok je apelantičin priziv izjavljen protiv rješenja od 28. svibnja 2012. godine odbijen kao neutemeljen i navedeno rješenje potvrđeno.
9. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, Kantonalni sud je uvažio prizive tuženih, ukinuo prvostupanjsku presudu i tužbu tužitelja odbacio kao nepravodobnu, uz obrazloženje da, cijeneći rokove iz članka 13. stavak 4. Zakona o zabrani diskriminacije, tužitelj je tužbu mogao podnijeti najkasnije tri mjeseca nakon dana svog osnivanja, tj. 2009. godine, a što bi izašlo iz okvira od jedne godine od učinjenog diskriminatorskog ponašanja, a ako bi se i prihvatila tvrdnja tužitelja i stajalište prvostupanjskog suda da se ponavljanje diskriminacije vrši svake godine prilikom upisa učenika u školu i ako je notorna činjenica da školska godina počinje u rujnu tekuće godine, to bi tužba opet bila nepravodobna jer je podnesena u vrijeme trajanja školske 2010./2011. godine, tj. 25. veljače 2011. godine, što znači da je tužitelj zakasnio s podnošenjem tužbe kada se rok računa od dana početka školske godine (1. rujna). U obrazloženju pobijanog rješenja se dalje navodi da sud sigurno ne opravdava postojeće stanje u HNK glede postojanja „dvije škole pod istim krovom“, ali da je činjenica da tužitelj ne može željeti bolje uvjete školovanja u tuženim školama i biti veći zaštitnik prava učenika nego što su to njihovi roditelji koji se nisu obratili za zaštitu prava svoje djece, da postavljeni zahtjev tužitelja nije jasan, određen i izvršiv, prevazilazi okvire uobičajenog tužbenog zahtjeva iz sudske nadležnosti koji se treba riješiti na drugoj razini jer spada u domenu političkog problema, a da sud nije dužan rješavati političke probleme. Još se navodi da je stanje kod apelantice takvo da nitko ne prisiljava djecu da idu u neku od škola u koje ne žele, već naprotiv da im je upis slobodan i po izboru, da im se osigurava nastava na materinskom jeziku, pa da se postavlja i pitanje može li se ponašanje tuženih uopće podvesti pod odredbe čl. od 2. do 4. Zakona o zabrani diskriminacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014. godine revizije tužitelja su uvažene, drugostupanjsko rješenje preinačeno tako da se prizivi tuženih odbijaju i prvostupanjska presuda potvrđuje.
11. Vrhovni sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda kako glede riješenog prigovora aktivne legitimacije na strani tužitelja, pasivne legitimacije na strani apelantice tako i glede ocjene pravodobnosti podnesene tužbe.
12. Vrhovni sud navodi da tužitelj utemeljeno prigovara povredi odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom kroz navode revizije da je drugostupanjski sud u izreci svog rješenja (u stavku prvom), primjenom članka 227. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prizive tuženih uvažio, osporenu presudu ukinuo i tužbu tužitelja odbacio kao nepravodobnu. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, članak 227. stavak 3. ZPP ne sadrži takvu mogućnost postupanja drugostupanjskog suda, već propisuje druge procesne radnje na koje sud pazi po službenoj dužnosti koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja. Dakle, odredba članka 227. stavak 3. ZPP ne daje mogućnost odbacivanja tužbe zbog nepravodobnosti. Nadalje, Vrhovni sud smatra da se drugostupanjski sud, i pored toga što je tužbu odbacio kao nepravodobnu, ipak upustio u raspravljanje o meritumu stvari, posebice kada zauzima stajalište da je činjenica da tužitelj ne može željeti bolje uvjete školovanja u tuženim školama i biti veći zaštitnik prava učenika nego što su to njegovi roditelji koji se nisu obratili za zaštitu prava svoje djece, pa da je takvo stajalište suprotno konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije u BiH kojim je uređeno pitanje podnošenja kolektivne tužbe, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
13. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, djelatnost i ciljeve zbog kojih se tužitelj i osnovao, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da postoji aktivna legitimacije na njegovoj strani. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, diskriminacija je posljedica opće politike i prakse institucija koje zajedno dovode do diskriminacije neke od zaštićenih skupina, čak i ako ne postoji diskriminatorna namjera, pa tužitelj u svojoj reviziji utemeljeno ističe da se specifičnost konkretne kolektivne tužbe ogleda u mogućnosti da sudski postupak u svojstvu tužitelja pokreću osobe i organizacije koje same nisu žrtve povrede prava, već postupak vode u ime zaštite skupine, odnosno poimenično neidentificiranih osoba. S obzirom na to da je udruženju-tužitelju na temelju članka 17. Zakona o zabrani diskriminacije dana mogućnost podnošenja samostalne tužbe, onda pokretanje konkretnog postupka nije ovisilo o volji potencijalnih žrtava diskriminacije, pa tužitelju nije bio potreban prethodni pristanak i obraćanje diskriminiranih osoba-učenika, odnosno njihovih roditelja. Kako navodi Vrhovni sud, ovo proizlazi i iz Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta kao sastavnog dijela Ustava BiH, koja predstavlja dokument koji trebaju primjenjivati svi stručnjaci koji rade s djecom (učitelji, nastavnici, liječnici, policajci, socijalni radnici, novinari, državni službenici i svi drugi), a koji bi kao stručnjaci iz tih oblasti morali, prilikom donošenja bilo kakvih odluka u svezi s djecom, voditi računa o temeljnim načelima Konvencije na kojima se ona i temelji, a to su najbolji interes djece, a posebice zaštita djece od bilo kojeg oblika diskriminacije.
14. Vrhovni sud ne prihvaća pravni zaključak drugostupanjskog suda da je predmetna tužba nepravodobna jer se u konkretnom slučaju radi o sustavnoj diskriminaciji koja se po samoj svojoj prirodi proteže kroz vrijeme - kontinuirano, pa se ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako to obrazlaže drugostupanjski sud u svom rješenju. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju utvrđeno da se djeca i poslije upisa u školu tijekom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom podrijetlu, da koriste različite nastavne planove i programe, da imaju drugačije uvjete u prostorima u kojima borave (u jednoj učionici nastavu pohađaju učenici različitih nivoa razreda istodobno dok traje jedan školski sat 45 minuta), potom da su i sami nastavnici i administrativno osoblje potpuno odvojeni školskim prostorom, da učenici nemaju istodobno organizirane velike odmore, ne idu na zajedničke izlete i ekskurzije. Navodi se da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nije propisao način računanja rokova čija se specifičnost ogleda u kontinuitetu njezinog trajanja, kao u konkretnom slučaju, pa imajući u vidu da je i na dan podnošenja predmetne tužbe (25. veljače 2011. godine tijekom trajanja školske godine) prema učenicima postupano na naprijed opisani način, to se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju bez obzira na to kada je započeta. Dakle, tužba je pravodobno podnesena jer se sustavna diskriminacija učenika od strane tuženih proteže kroz vrijeme (tuženi kontinuirano čine povrede), pa je neprihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da su protekli rokovi iz članka 13. stavak 4. navedenog zakona.
15. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostupanjski sud se u svojoj presudi pravilno pozvao na članak 2. točka 2. Ustava BiH, potom na Konvenciju o pravima djeteta, članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer je nesumnjivo utvrdio da su statusno jedinstvene škole na području HNK osnovane kao jednonacionalne na principu sveopće podijeljenosti, što nije u skladu ni sa Kodeksom o zaštiti ljudskih prava u školama koji je implementirala Europska unija. Prema tim aktima, nastavni plan i program treba prepoznati, priznati, uvažiti i osigurati odgovore na obrazovne potrebe, iskustva i interese svih učenika bez obzira na spol, uzrast, etničku, socijalnu i vjersku pripadnost, sposobnosti, mogućnosti i ograničenja. Kako navodi Vrhovni sud, tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a ni legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti, pa se u reviziji utemeljeno ističe da je u pobijanom rješenju zauzeto stajalište suprotno konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije.
16. Kako su u postupku utvrđene okolnosti koje opravdavaju tužbeni zahtjev - tužitelj je dokazao da je postupanjem tuženih povrijeđeno pravo na jednako postupanje prema većem broju osoba-učenika, to je prvostupanjski sud, primjenom članka 12. stavak 1. toč. a) i b), donio pravilnu i zakonitu presudu kada je utvrdio da su tuženi počinili diskriminaciju i naložio poduzimanje neophodnih, zakonom predviđenih radnji, opisanih u izreci prvostupanjske presude. S obzirom na sve naprijed izloženo, Vrhovni sud je primjenom članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci ove presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na obrazovanje iz članka II/3.(l) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te čl. 29. i 30. Konvencije o pravima djeteta i čl. 1., 2. i 5. Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju.
18. Apelantica navodi da je sud najprije pogrešno raspravio i utvrdio aktivnu legitimaciju na strani tužitelja u ovom sporu, smatrajući da ona ne proizlazi iz članka 17. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH na koji se tužitelj pogrešno poziva, a sve zato što se tu zapravo radi o „zaštiti od diskriminacije određene skupine osoba“, uz uvjet da se udruženje ili ustanova u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom te skupine osoba, odnosno da je osnovana s tim ciljem. Uz to, navedenim zakonom je kao centralna institucija za zaštitu od diskriminacije određena institucija Ombusmana za ljudska prava BiH koja, u ovom slučaju, nije obaviještena o bilo kakvim oblicima diskriminacije, a niti je to učinjeno prema drugim nadležnim državnim institucijama, pa ostaje nejasno u ime koga i na temelju kojih ovlasti je tužitelj podnio ovu tužbu.
19. Isto tako, glede prigovora nepravodobnosti tužbe prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je taj prigovor neutemeljen, dok činjenice utvrđene tijekom postupka i zakonski rokovi za podnošenje ove vrste tužbi ukazuju upravo na suprotan zaključak. Naime čl. 13. i 14. Zakona o zabrani diskriminacije određeno je da se tužba po osnovi diskriminacije podnosi u roku od tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava ili najdulje u roku od godinu dana od učinjene povrede. Apelantica navodi da je tužba podnesena izvan rokova propisanih u članku 13. Zakona o diskriminaciji u BiH, odnosno da je nepravodobna.
20. Kada je u pitanju utemeljenost tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanticu, navodi se da sud nije brižljivo i savjesno cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, čime je povrijedio odredbe članka 8. ZPP, a što je za posljedicu imalo donošenje pogrešne odluke u odnosu na apelanticu. U tom pravcu posebno se ističe da tužitelj tijekom postupka nije prezentirao niti jedan relevantan dokaz kojim bi potvrdio na koji način, kojim konkretnim radnjama i nad kim apelantica provodi diskriminaciju kako je ona definirana u čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH. Naprotiv, provedeni dokazi nedvojbeno potvrđuju da je apelantica osnovana i registrirana u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, dok je iz iskaza njezinog zakonskog zastupnika i samog Statuta evidentno da sve vrijeme djeluje u skladu sa Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju i odgovarajućim podzakonskim aktima, a što je u cijelosti potvrđeno i u izvješću o općem stručnom nadzoru koje je sačinio Zavod za školstvo HNK Mostar od 28. lipnja 2011. godine.
21. Zbog svih naprijed navedenih razloga apelantica smatra da nije organizirana na etničkom načelu, već u potpunosti u skladu s važećim zakonskim propisima i da u njezinom djelovanju nema niti jednog elementa diskriminacije u smislu Zakona o zabrani diskriminacije u BiH. Stoga, apelantica smatra da je osporena presuda, prije svega, rezultat netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru Općinskog suda se navodi da tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo kršenja apelantičinih ustavnih prava, niti je primjena zakona bila diskriminacijska, niti proizvoljna. Ovo se odnosi na sve aspekte postupka, kao i samu odluku koja je u cijelosti potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014. godine. Iz naprijed navedenog se vidi da je sud ažurno postupao u ovom predmetu prilikom poduzimanja procesnih radnji. Apelantici je bio omogućen pristup sudu, predlagala je dokaze i bilo joj je omogućeno prigovarati navedenim dokazima suprotne strane prilikom donošenja prvostupanjske presude, postupajući sudac je cijenio sve dokaze koji su relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a sama presuda je donesena u zakonskom roku. Dakle, prilikom postupanja Općinskog suda prema apelantici su poštovana sva prava tuženika zagarantirana odredbama domaćeg zakonodavstva i Europske konvencije.
23. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da Vrhovni sud ostaje pri razlozima danim u obrazloženju Presude broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014. godine. Suprotno apelantičinom stajalištu, Vrhovni sud smatra da pri njezinom donošenju nisu uskraćena garantirana ustavna prava na koja se apelantica poziva, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
24. Tužitelj navodi da apelantica zaboravlja ili namjerno izbjegava navesti jasnu činjenicu da se ovakvim organiziranjem škola isključivo na etničkom načelu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom načelu odvajaju učenici u školama na području HNK-a na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je učinjena diskriminacija, te da je ovakvim postupanjem raširena segregacija i diskriminacija u javnim školama, da razdvajanje djece prema etničkoj pripadnosti samo pojačava predrasude i netoleranciju prema drugima, koja dovodi do dalje etničke izolacije, da su obrazovni sustavi podijeljeni i utemeljeni na etničkoj pripadnosti, te da takva politika nije u interesu djece. Ovako etnički utemeljeni i podijeljeni obrazovni sustavi prepreka su održivom povratku i reintegraciji u Bosni i Hercegovini pa, prema tome, ne može se govoriti o povredi bilo kakvih ustavnih prava na način kako to opisuje apelantica.
V.Relevantni propisi
25. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Članak II/2.
U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
26. U Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda relevantne odredbe glase:
Članak 14.
Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnim manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
27. Konvencija o pravima djeteta u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ili osobe starosjedilačkog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim članovima njegove grupe uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.
28. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) relevantne odredbe glase:
Članak 2.
(Diskriminacija) Diskriminacijom, u smislu ovoga Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovi njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugoj udruzi, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim područjima života.
Članak 11.
(Zaštita u postojećim postupcima) 1) Svaka osoba ili skupina osoba koja se smatra diskriminiranom može tražiti zaštitu svojih prava kroz postojeće sudske i upravne postupke.
2) U slučajevima kada povreda prava na jednako postupanje proizlazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora po osnovi zaštite od diskriminacije, a kojom se zahtijeva poništenje takvog upravnog akta, neće spriječiti osobu iz stavka (1) ovoga članka da pokrene sudski postupak za zaštitu od diskriminacije.
Članak 12. stavak 1. toč. a) i b) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) 1)Osoba ili skupina osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovoga Zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu i tražiti:
a)utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b)zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno poduzimanje radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
[...] Članak 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje) [...] (4) Rok za podnošenje tužbe na osnovi članka 12. ovoga Zakona iznosi (3) tri godine od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, a najdulje (5) pet godina od dana činjenja povrede. Kod kontinuirane diskriminacije rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostupanjske presude.
Članak 17.
(Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije) Udruge ili druge organizacije osnovane u skladu sa zakonom, koje se bave zaštitom ljudskih prava, odnosno prava određene skupine osoba, mogu podnijeti tužbu protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje većega broja osoba koje pretežito pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti.
29. U Zakonu o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ br. 4/98 i 4/07) relevantne odredbe glase:
Članak 9.
Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta vrši upravne i druge stručne poslove koji se odnose na:
1)predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje, 2)specijalno obrazovanje, 3)donošenje na prijedlog zavoda za školstvo nastavnih planova i programa za predškolsko obrazovanje i vaspitanje, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje, 4)standarde i normative prostora, opreme i nastavnih sredstava za predškolsko, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje i odgoj, 5)praćenje i podsticanje usavršavanja mladih talenata i darovitih učenika, praćenje, planiranje i podsticanje stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika i saradnika, [...] VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. kolovoza 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 22. rujna 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. studenog 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na obrazovanje iz članka II/3.(l) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 29. i 30. Konvencije o pravima djeteta i čl. 1., 2. i 5. Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova i zbog toga u istom statusu kao i nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stajalište da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba ) .
37. Apelantica je tijekom postupka istaknula prigovor neurednosti tužbe, prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja, prigovor pasivne legitimacije na strani škole, prigovor zastare vođenja postupka i prigovor neutemeljenosti tužbenog zahtjeva jer se nije desio nikakav oblik diskriminacije. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud napominje da je donio Odluku broj AP 4348/14 od 15. lipnja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je odlučio o skoro identičnim apelantičinim navodima u svezi s povredama ustavnih prava, utvrdivši sljedeće: „Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode vezane za nepravodobnost podnošenja podnesene tužbe. U tom kontekstu je ukazano 'da se djeca i poslije upisa u školu tijekom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom podrijetlu', zbog čega je Vrhovni sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako je to propisano navedenom odredbom citiranog zakona (članak 13. stavak 4. Zakona o zabrani diskriminacije). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je i na dan podnošenja predmetne tužbe 25. veljače 2011. godine, u tijeku trajanja školske godine, prema učenicima postupano na opisani način, te je ukazao na to da se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju, bez obzira na to kada je diskriminacija započeta. Stoga je zaključio da je tužba pravodobno podnesena, pa je neprihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da su protekli rokovi iz članka 13. stavak 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe i dovodeći je u kontekst činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, iz kojeg zapravo proizlazi da se diskriminacija događa i na dan podnošenja tužbe, Ustavni sud u danom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da je zakonodavac u izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije ('Službeni glasnik BiH' broj 66/16) eksplicitno regulirao u članku 13. stavak 4. da se kod kontinuirane diskriminacije rok računa od dana posljednje učinjene radnje, a da se rokovi u slučaju sustavne diskriminacije ne računaju.“
39. „Ustavni sud dalje zapaža da je apelant primjenu materijalnog prava doveo u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, ističući da tužitelj tužbu nije potkrijepio materijalnim dokazima i ne dokazuje segregaciju. Međutim, suprotno apelacijskim navodima, Ustavni sud zapaža da je tužitelj dostavio brojne dokaze na kojima je temeljio svoje tvrdnje o diskriminaciji. Naime iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda proizlazi da su u tijeku postupka na te okolnosti provedeni dokazi (čitanjem: izvješća komesara za ljudska prava, sedmog i osmog periodičnog izvješća Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o primjeni Međunarodne konvencije o uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije, zatim izvješća specijalnog izvjestitelja Općoj skupštini UN, zatim Zaključna razmatranja Komiteta o eliminaciji rasne diskriminacije…). S obzirom na to, tuženi je, a kako je to obrazložio prvostupanjski sud, čije odlučenje je potvrdio Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, učinio vjerojatnim svoje navode o diskriminaciji, te je stoga na apelantu i ostalim tuženim bio teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo u smislu dostavljanja školskih planova i programa s ciljem dokazivanja identičnosti programa, što, kako proizlazi iz činjenica, nisu učinili. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istaknuo da tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a ni legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti, zbog čega cijeni da se u reviziji utemeljeno ističe da je u pobijanoj presudi zauzeto stajalište suprotno konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe čl. 17. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije, iz kojih proizlazi da je tužitelj kao podnositelj kolektivne tužbe za zaštitu od diskriminacije učinio vjerojatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje uglavnom pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti, čime je apelant kao navodni prekršitelj bio dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave, Ustavni sud u danom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.“
40. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP 4348/14 od 15. lipnja 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4348/14 od 15. lipnja 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) , Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke glede apelantičinih navoda u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 4348/14 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da redovni sud u osporenom rješenju nije dao jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima je odbijen apelantičin prijedlog za izvršenje za naknadu troškova upravnog spora.
41. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.
Ostali navodi
42. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na obrazovanje iz članka II/3.(l) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 29. i 30. Konvencije o pravima djeteta i čl. 1., 2. i 5. Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju, Ustavni sud naglašava da je apelantica nositelj javne vlasti i da se navedena ustavna prava ne mogu primijeniti u odnosu na državne organe. Slijedeći navedeno stajalište, ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz članka II/3.(l) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 29. i 30. Konvencije o pravima djeteta i čl. 1., 2. i 5. Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud utvrdio da je došlo do diskriminacije time što je apelantica, organiziranjem škola na etničkom načelu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom načelu, odvajala učenike u školama na području HNK na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je počinila diskriminaciju, o čemu je redovni sud dao dovoljno jasna obrazloženja.
44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman