Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5239/14 („Čajavec Mega“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5239/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5239/14, rješavajući apelaciju „Čajavec Mega“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Čajavec Mega“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033325 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 033325 13 Gž 2 od 20. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 033325 12 P 2 od 23. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Čajavec Mega“ a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 033325 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033325 13 Gž 2 od 20. januara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033325 12 P 2 od 23. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 30. decembra 2016. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Stambene zadruge „Čajavec-stan“ i Zorana Vrhovca (suprotne strane u postupku, u daljem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. U periodu od 11. januara do 2. februara 2017. godine odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud. S obzirom na to da su pošiljke koje su trebale da budu dostavljene prvotuženom i drugotuženom vraćene Ustavnom sudu s naznakom „nepoznat“, dostavljanje apelacije na odgovor prvotuženom i drugotuženom je izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 17. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog, radi utvrđenja i predaje u posjed poslovnog prostora u Banjaluci (u daljem tekstu: predmetni poslovni prostor). Preciznije, apelant je tužbom tražio da se utvrdi ništavost Ugovora o građenju od 14. oktobra 1997. godine (ovjeren na sudu 11. maja 1999. godine, u daljem tekstu: Ugovor od 14. oktobra 1997. godine), koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog za predmetni poslovni prostor. Takođe je tužbom tražio da mu drugotuženi preda u posjed predmetni poslovni prostor. Apelant je tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je Ugovor od 14. oktobra 1997. godine suprotan odredbi člana 121 Zakona o državnim preduzećima (u daljem tekstu: ZDP) iz razloga što za to otuđenje imovine Upravni odbor apelantovog pravnog prednika, kao državnog preduzeća, nije imao prethodnu saglasnost osnivača – Republike Srpske. Kako je otuđenje predmetnog poslovnog prostora izvršeno za vrijeme kada je to zakonom bilo zabranjeno, apelant je naveo da je takav pravni posao ništav.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 033325 12 P 2 od 23. oktobra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon sprovedenog dokaznog postupka, između ostalog utvrdio da je Upravni odbor „Čajavec“ holding EEA Banja Luka 3. marta 1994. godine donio Odluku kojom je prvotuženom ustupljeno zemljište radi izgradnje poslovnih objekata. Prvotuženi je 14. oktobra 1997. godine zaključio s drugotuženim ugovor naslovljen kao „ugovor o građenju“, kojim su se prvotuženi i drugotuženi kao zadrugari sporazumjeli da udruže sredstva u izgradnji predmetnog poslovnog prostora (dogradnjom i adaptacijom). Tim ugovorom se drugotuženi obavezao isplatiti ugovorenu cijenu do 31. januara 1998. godine (avans), odnosno do 30. juna 1998. godine (ostatak cijene), dok se prvotuženi obavezao predmetni poslovni prostor izgraditi i staviti na raspolaganje drugotuženom do 30. juna 1998. godine. Nadalje je Osnovni sud istakao da je MDP „Čajavec“ holding ZDP Radio-televizijski uređaji Banja Luka s prvotuženim 24. novembra 1997. godine zaključio ugovor o zajedničkoj izgradnji poslovnih prostora. Prvotuženi je kao investitor pribavio potrebnu urbanističko-tehničku dokumentaciju i predmetni poslovni prostor je samo adaptiran. Drugotuženi je isplatio ukupnu ugovorenu cijenu, te mu je 4. avgusta 1998. godine predat u posjed predmetni poslovni prostor. Na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj Dn-2583/05 od 24. juna 2005. godine, drugotuženi je izvršio polaganje isprava za upis prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Potom je Osnovni sud naveo da je Odlukom broj 02-77 od 13. aprila 1995. godine Vlada Republike Srpske proglasila Državno preduzeće „Čajavec“ holding Banja Luka za preduzeće od državnog interesa za Republiku Srpsku, te je pobrojala preduzeća koja se nalaze u sastavu matičnog preduzeća, gdje je između ostalog navedeno i preduzeće Radio-televizijski uređaji Banja Luka, kao i prvotuženi. Takođe je Osnovni sud naveo da je „Čajavec“ holding Radio i televizijski uređaji Banja Luka sa p.o. upisan kao državno preduzeće Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-710/95 od 11. maja 1995. godine, a kao njegov osnivač je upisan Holding „Čajavec“ MP „RTU“ Banja Luka d.o.o. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da iz pročitanih rješenja registarskog suda jasno proizlazi da je apelant pravni sljednik subjekta koji je s prvotuženim zaključio ugovor od 24. novembra 1997. godine.

8. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je naveo da, iako je Ugovor od 14. oktobra 1997. godine označen kao ugovor o građenju, u suštini se radi o ugovoru o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji je u momentu zaključenja već postojao i samo je adaptiran. Potom je Osnovni sud ukazao na odredbu člana 121 ZDP-a i naveo da iz nje proizlazi da je apelantov prednik mogao prodati neko osnovno sredstvo, ali mu je za to bila potrebna odluka upravnog odbora i saglasnost osnivača. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je, u vrijeme zaključenje Ugovora od 14. oktobra 1997. godine, apelantov prednik bio u državnoj svojini. Republiku Srpsku je, radi zaštite njenih imovinskih prava i interesa, zastupalo Republičko javno pravobranilaštvo RS (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo RS). Prije podnošenja predmetne tužbe (od 6. juna 2001. godine) Pravobranilaštvo RS je imalo saznanje da su zaključeni ugovori o otuđenju poslovnih prostora nakon njihove adaptacije, a u nekim slučajevima i dogradnje. S obzirom da Pravobranilaštvo RS naknadno nije tražilo utvrđenje ništavosti takvih ugovora, Osnovni sud je naveo da se ima smatrati da je vlasnik kapitala naknadno dao (prećutnu) saglasnost za takvo otuđenje.

9. Pored toga, Osnovni sud je naveo da Republika Srpska nije, u smislu odredbe člana 5 ZDP-a, osnivač apelantovog pravnog prednika. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da su državna preduzeća ili ona preduzeća koja država osniva nakon stupanja na snagu ovog zakona ili preduzeća koja su već bila osnovana prema Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu kao što je slučaj s apelantovim pravnim prednikom. Kako Republika Srpska nije osnivač apelantovog prednika, Osnovni sud je naveo da to i nije bila potrebna saglasnost nadležnog državnog organa pri otuđenju predmetnog poslovnog prostora.

10. Potom se Osnovni sud pozvao na odredbe člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) kojima je definisana ništavost ugovora. Stavom 2 navedene zakonske odredbe propisano je da, kad je zaključenje nekog ugovora bilo zabranjeno samo jednoj ugovornoj strani, ugovor ostaje na snazi, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće zakonske posljedice. Ovaj stav, dakle, predviđa slučaj jednostrano utvrđene zabrane za zaključenje određenog ugovora. Ako je takav slučaj, onda se radi o relativnoj zabrani, a time i relativnoj ništavosti. Cilj ove zabrane (u pravilu) se postiže kaznom ili drugom sankcijom, a ne ništavošću ugovora u cjelini. Zbog toga zabrane koje se tiču jedne od strana, a ne samog posla, ne utiču na pravnu valjanost pravnog posla. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da ZDP-om nije propisana sankcija ništavosti ugovora zaključenih protivno odredbi člana 121 navedenog zakona. Te zakonske sankcije mogla je da snosi uprava državnog preduzeća, ako su zakonske zabrane o raspolaganju državnom imovinom svjesno ili iz nemara povrijedili. U svakom slučaju, Osnovni sud je naveo da se takve zabrane nisu odnosile na prvotuženog i drugotuženog kao ugovorne strane Ugovora od 14. oktobra 1997. godine, čije utvrđenje ništavosti apelant traži u predmetnoj pravnoj stvari. Zbog toga je Osnovni sud istakao da odredbe člana 103 stav 2 ZOO-a i člana 121 ZDP-a lišavaju pravnog osnova tužbeni zahtjev koji se zasniva na ovakvim činjeničnim tvrdnjama tužbe. Pri tome je Osnovni sud naveo da prvotuženi i drugotuženi nisu povrijedili zakonske zabrane pri ovim raspolaganjima, niti se mogu smatrati nesavjesnim ugovornim stranama. U odnosu na zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, Osnovni sud je istakao da se drugotuženi uknjižio kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora na osnovu Ugovora od 14. oktobra 1997. godine i stupio u njegov posjed. Kako apelant nema pravni osnov da posjeduje predmetni poslovni prostor čiju predaju traži, Osnovni sud je i u ovom dijelu odbio apelantov zahtjev kao neosnovan.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 033325 13 Gž 2 od 20. januara 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov navod da za otuđenje predmetnog poslovnog prostora nije postojala saglasnost osnivača Republike Srpske. Kako Republika Srpska nije osnivač apelantovog pravnog prednika, Okružni sud je naveo da shodno tome nije bila ni potrebna saglasnost nadležnog državnog organa pri otuđenju predmetnog poslovnog prostora, odnosno pri zaključenju ugovora s prvotuženim. Nepostojanje saglasnosti osnivača u ovom slučaju ili povreda odredbi o propisanom postupku prodaje iz člana 121 ZDP-a predstavlja ograničenje raspolaganja imovinom koje je pogađalo samo apelantovog prednika, a ne i prvotuženog i drugotuženog. Iz navedenih razloga je Okružni sud naveo da pravilno prvostepeni sud nalazi, pozivom na odredbe člana 103 stav 2 ZOO-a, da Ugovor od 14. oktobra 1997. godine nije ništav, jer prvotuženi i drugotuženi nisu povrijedili zakonske odredbe u postupku raspolaganja, a niti se mogu smatrati nesavjesnim ugovornim stranama.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 033325 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine odbijena je revizija i dopuna revizija koju je izjavio apelant protiv drugostepene odluke.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, suprotno apelantovoj tvrdnji, naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da Republika Srpska, u smislu odredbe člana 5 ZDP-a, nije osnivač apelantovog pravnog prednika – preduzeća „Čajavec“ holding Radio i televizijski uređaji Banja Luka sa p.o. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da nije bila neophodna saglasnost njenog nadležnog organa prilikom otuđenja predmetnog poslovnog prostora, koja bi prethodila zaključivanju Ugovora od 14. oktobra 1997. godine. Osim toga je Vrhovni sud istakao da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da je Pravobranilaštvo RS prije podnošenja tužbe u ovoj parnici (6. juna 2001. godine) imalo saznanje da su zaključeni ugovori o otuđenju poslovnih prostora nakon njihove adaptacije, a u nekim slučajevima i dogradnje. Kako Pravobranilaštvo RS nije u ime Republike Srpske zahtijevalo da se utvrdi ništavost ovih ugovora, Vrhovni sud je naveo da se ima smatrati da je vlasnik kapitala naknadno dao (prećutnu) saglasnost za ovakvo otuđenje. Budući da iz navedenog proizlazi da Ugovor od 14. oktobra 1997. godine nije zaključen suprotno odredbi člana 121 stav 1 ZDP-a, Vrhovni sud je naveo da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da isti nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, te da je neosnovan apelantov zahtjev tužitelja za utvrđenje njegove ništavosti.

15. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pravilno odbijen i apelantov tužbeni zahtjev da mu drugotuženi, koji je posjed predmetnog poslovnog prostora stekao na osnovu Ugovora od 14. oktobra 1977. godine, preda u posjed predmetni poslovni prostor. Naime, drugotuženom je rješenjem Osnovnog suda broj Dn-2583/05 dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru, pa je apelantov zahtjev za predaju u posjed, u odnosu na njega, neosnovan prema odredbi člana 37 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljem tekstu: ZOSPO). Paušalan je i neosnovan apelantov revizioni prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP). Ovo iz razloga što je drugostepeni sud na osnovu pravilne ocjene dokaza, koji se odnose na osnivača apelantovog pravnog prednika, izveo pravilan zaključak da nije postojala obaveza pribavljanja saglasnosti državnog organa za otuđenje predmetne imovine. Neosnovan je i revizioni prigovor da je raspolaganje izvršeno Ugovorom od 14. oktobra 1997. godine bilo suprotno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti (u daljem tekstu: ZPN), iz razloga što su predmet otuđenja bile poslovne prostorije čije je otuđenje bilo dozvoljeno prema odredbi člana 16 stav 3 toga zakona, pod uslovom da je izvršeno uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu člana II/ k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari nepravilnim, odnosno proizvoljnim tumačenjem predmeta i dokaza u konkretnom slučaju. Apelant prvenstveno navodi da su redovni sudovi pogrešno ocijenili materijalne dokaze u smislu odredbe člana 8 ZPP-a, te da su pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, apelant navodi da je pogrešna primjena materijalnog prava proistekla iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili pravni status apelantovog pravnog prednika u vrijeme zaključenja spornih ugovora. S tim u vezi, apelant ističe da su redovni sudovi bili dužni primijeniti odredbu člana 121 ZDP-a. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporene odluke i naloži redovnim sudovima da sprovedu novi postupak uz pravilnu primjenu odredaba pozitivnog zakonodavstva.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci tog suda, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Okružni sud je naveo da su osporene odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Iz navedenih razloga je Okružni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

(1) Državno preduzeće je preduzeće u državnoj svojini nastalo osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene svojine u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“ br. 4/93 i 29/94).

Član 121. stav 1.

(1) Upravni odbor donosi odluku o prodaji osnovnih sredstava i sredstava zajedničke potrošnje pojedinačne vrijednosti preko 5.000 dinara, uz prethodnu saglasnost osnivača.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

22. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 37. st. 1. i 2.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

23. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. stav 3.

(3) Društveno pravno lice može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 033325 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine. Zatim, osporena odluka Vrhovnog suda je dostavljena apelantu 10. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2014. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

33. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora od 14. oktobra 1997. godine, te posljedično tome zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog poslovnog prostora. Naime, Ustavni sud nalazi da je apelant predmetni tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je navedeni ugovor ništav, jer je zaključen suprotno prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključenja. Kao razlog ništavosti, apelant ističe da prvotužena nije mogla zaključiti navedeni ugovor s drugotuženim, jer nije postojala saglasnost Republike Srpske kao osnivača apelantovog pravnog prednika. Suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su ocjenom izvedenih dokaza zaključili da Republika Srpska nije osnivač apelantovog pravnog prednika, te da stoga nije bila ni potrebna njena saglasnost za zaključenje Ugovora od 14. oktobra 1997. godine u smislu relevantnih odredaba ZDP-a (čl. 5 i 121). Osim toga, redovni sudovi su zauzeli stav da je Republika Srpska kao vlasnik kapitala dala (prećutnu) saglasnost za zaključenje svih ugovora, a time i Ugovora od 14. oktobra 1997. godine, budući da Pravobranilaštvo RS kao njen organ u zastupanju prava i interesa nije tražilo naknadno poništenje takvih ugovora. Takođe, redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao ni ostale razloge ništavosti u smislu relevantnih odredaba ZOO-a (član 103), s obzirom na utvrđenje redovnih sudova da na strani prvotuženog i drugotuženog nije postojala nesavjesnost prilikom zaključenja Ugovora od 14. oktobra 1997. godine, niti su postojale zabrane u raspolaganju imovinom na strani ugovornih strana u smislu relevantnih odredaba ZDP-a (član 121). Dakle, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u konačnom izveli zaključak da Ugovor od 14. oktobra 1997. godine nije zaključen protivno odredbi člana 121 ZDP-a, shodno čemu taj ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a.

35. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačno osporenoj odluci zaključio da raspolaganje predmetnim poslovnim prostorom nije izvršeno ni u suprotnosti sa ZPN-om (član 16 stav 3), budući da je raspolaganje bilo dozvoljeno i da je za njega isplaćena naknada, odnosno kupoprodajna cijena. U odnosu na apelantov sporedni zahtjev za povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je taj zahtjev neosnovan u smislu relevantnih odredaba ZOSPO-a (član 37 st. 1 i 2), s obzirom da je drugotuženi posjed stekao na osnovu valjanog pravnog posla i na osnovu sudskog rješenja kojim se dozvoljava polaganje isprava radi sticanja prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru.

36. Dovodeći u vezu sve navedeno s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, nasuprot apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava u suštini veže za navode o načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno procesno pravo, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su takođe neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5239/14 („Čajavec Mega“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio