Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4564/14 (P.Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4564/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4564/14, rješavajući apelaciju P.Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija P.Š.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđnje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu P.Š. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu P.Š. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija P.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014.

godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. P.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora podnio je 23. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i N. M. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 15. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. decembra 2016. godine, tužilac 27. decembra 2016. godine, Okružni sud 29. decembra 2016. godine i Osnovni sud 30. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Pravna prednica tužioca je 6. avgusta 1998. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta kojom je tražila da se raskine ugovor o razamjeni nekretnina zaključen 28. jula 1994. godine u Prnjavoru između nje i apelanta, te da se izvrši međusobni povrat razmijenjenih nekretnina. Pravna prednica tužioca je preinačila tužbeni zahtjev 26. januara 2000. godine, a 26. juna 2002. godine je proširila tužbeni zahtjev i na S.Š. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 11. mart 2003. godine, te nakon toga još sedam ročišta koja su i održana, te je donio Presudu broj P-188/98 od 25. marta 2008. godine koja je ukinuta Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001-080 od 15. novembra 2008. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

6. Nakon toga rješenjem Osnovnog suda od 20. aprila 2010. godine prekinut je predmetni postupak zbog smrti prednice tužioca. Tužilac je nakon okončanja ostavinskog postupka zatražio 4. maja 2010. godine da se predmetni postupak nastavi. Nakon toga apelant je 22. marta 2011. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu isplati naknadu za devastiranu imovinu, kao i naknadu za ulaganje i uvećanje vrijednosti tužiočeve nekretnine. Osnovni sud je održao sedam, a odložio dva ročišta, te donio Presudu broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine.

7. Stavom 1 navedene presude utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen 28. jula 1994. godine u Prnjavoru između pravne prednice tužioca i apelanta, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem preciziranim u presudi, kojim je pravna prednica tužioca dala apelantu u zamjenu svoje nekretnine precizirane u presudi, a apelant pravnoj prednici tužioca stambenu porodičnu zgradu, takođe preciziranu u presudi. Stavom 2 utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu nekretnina zaključen 8. aprila 1997. godine u Prnjavoru između apelanta i S.Š. koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem preciziranim u presudi. Stavom 3 određeno je da su apelant i S.Š. dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama nekretnina izvrši brisanje svih upisa izvršenih na osnovu ugovora o razamjeni nekretnina i ugovora o poklonu koji su proglašeni ništavim, te da se uspostavi stanje koje je bilo prije sprovođenja ovih ugovora. Stavom 4 određeno je da su apelant i S.Š. dužni predati tužiocu u posjed i na slobodno raspolaganje, slobodno od stvari i lica, precizirane nekretnine. Stavom 5 obavezani su apelant i S.Š. da tužiocu solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu i sa zakonskom zateznom kamatom preciziranim u presudi počev od dana presuđenja pa do isplate. Stavom 6 odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio da mu apelant i S. Š. kao nesavjesni posjednici nadoknade korist koju su ostvarili upotrebom tuđe stvari za vremenski period od 1. februara 2001. godine do 1. marta 2013. godine u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do isplate. Stavom 7 obavezan je tužilac da apelantu na ime ulaganja i uvećanja vrijednosti imovine isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja ove presude pa do isplate. Stavom 8 odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac naknadi štetu za devastiranu imovinu u Kadrićima preciziranu u presudi.

8. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina ništav shodno odredbama člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je nesporno utvrđeno da predmetni ugovor nije zaključen uz slobodno izraženu volju stranaka, odnosno da je na prednicu tužioca vršen pritisak u vidu prijetnji, jer tužilac nije bio tu, premlaćivanja njenog supruga, useljenja apelanta u njenu kuću i njegovog ostanka tamo sedam dana, sve dok prednica tužioca nije potpisala sporni ugovor o razmjeni nekretnina, a što, prema obrazloženju tog suda, jasno pokazuje da je ugovor potpisan uz prisilu zbog čega su ispunjeni uslovi za njegovo proglašavanje ništavim u smislu odredbi člana 103 ZOO. Osnovni sud je istakao da je, analogno navedenom, ništav i ugovor o poklonu kojim je apelant raspolagao razmijenjenim nekretninama na način da ih je poklonio svom sinu S.Š., te da su, shodno odredbama člana 104 ZOO, i apelant i tužilac obavezani na povrat razmijenjenih nekretnina drugoj ugovornoj strani. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da mu apelant i S.Š. kao nesavjesni posjednici isplate naknadu za korist koju su ostvarili korišćenjem njegove imovine a koja se ogleda u neplaćanju zakupnine za period i u iznosima preciziranim u presudi (ukupan iznos od 43.500,00 KM) sa kamatom od dana donošenja presude do isplate, Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 210 ZOO, za sticanje bez osnova potrebno da se kumulativno ispune dva uslova, i to da imovina jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica i da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu i zakonu. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da je, imajući u vidu da su apelant i S.Š. predmetne nekretnine koristili po osnovu spornog ugovora o razmjeni koji je postojao i bio na snazi sve do ovog proglašavanja ništavim, to je, prema mišljenju tog suda, postojao pravni osnov za korišćenje tih nekretnina zbog čega se apelant i S.Š. ne mogu smatrati nesavjesnim posjednicima. Navedeno je da predmetni zahtjev nema uporišta ni u odredbama člana 219 ZOO kojim je propisano da, kad neko tuđu stvar upotrijebi za svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Ovo stoga što, prema obrazloženju tog suda, upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji u slučaju kada neko lice pravno neosnovano koristi tuđu stvar i na taj način ostvari korist pri čemu nije od značaja da li je bilo savjesno ili nesavjesno, odnosno da li je znalo ili ne da upotrebljava tuđu stvar, a kako je već rečeno, upotreba predmetnih nekretnina od apelanta i S.Š., prema obrazloženju tog suda, bila je osnovana sve do donošenja predmetne presude kojom je ugovor o razmjeni nekretnina proglašen ništavim.

9. Nadalje, obrazloženo je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant izvršio ulaganja precizirana u presudi u nekretnine tužioca, čime je uvećao njihovu vrijednost, te da apelant, shodno odredbama čl. 38 i 39 tada važećeg Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), traži naknadu tih troškova. Navedeno je da je odredbama člana 38 st. 3 i 4 tog zakona propisano da savjesni držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i pravo na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Osnovni sud je naveo da se nužni troškovi određuju prema objektivnom kriterijumu i da su to, ustvari, troškovi koje bi vlasnik morao učiniti da je stvar bila kod njega, dakle, troškovi neophodni za održavanje same stvari, dok korisni troškovi, prema obrazloženju tog suda, nisu neohodni za samu stvar ali povećavaju njenu vrijednost. Kako je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o korisnim troškovima vezanim za izvođenje radova na nekretninama kojima je uvećanja njihova vrijednost, te kako je, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant bio savjesni posjednik predmetnih nekretnina, to mu pripada pravo na naknadu tih troškova u visini preciziranoj u izreci presude.

10. Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da mu tužilac naknadi štetu za devastiranu imovinu u K.O. Kadrići. S tim u vezi je navedeno da je utvrđeno da je apelant na predmetnim nekretninama upisan kao posjednik i suposjednik, ali da zemljišnoknjižno stanje nije usklađeno sa faktičkim, jer se u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama pojavljuju i druga lica sa različitim suvlasničkim dijelovima. Navedeno je i da je utvrđeno da je na predmetnim nekretninama izgrađen stambeni objekat, i to od najslabijeg materijala neadekvatnog vremenu gradnje, te da je, usljed nekorišćenja kroz duži vremenski period, objekat u potpunosti amortizovan, da se nalazi u ruševnom stanju i da je neuslovan za stanovanje. Takođe je navedeno da je utvrđeno da prednica tužioca nikada nije bila u posjedu navedenih nekretnina, te, kako prema obrazloženju tog suda, apelant nije uveo u njihov posjed prednicu tužioca, a ni tužioca, to je taj sud zaključio da se ne može prihvatiti apelantov zahtjev za naknadu štete zbog uništenja navedenih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu, u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Presudom je odbijen zahtjev tužioca za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu preciziranom u presudi.

12. Protiv navedene presude i apelant i tužilac su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što se, umjesto obaveze apelanta i S.Š. da tužiocu solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 28. juna 2013. godine, utvrđuje da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu apelantova revizija je odbijena kao i revizija tužioca u cijelosti. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na apelantove revizione navode navedeno da su neosnovani apelantovi revizioni navodi o povredi odredaba čl. 151, 152 i 154 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da je apelant u dokaznom postupku predložio sprovođenje dokaza vještaka geodetske i građevinske struke, poimenično navedenih u presudi, koje je sud prihvatio i ovi vještaci su dali svoje pismene nalaze, da je prvostepeni sud oba vještaka pozvao na ročište za glavnu raspravu zakazano za 16. maj 2013. godine radi obrazloženja svojih nalaza, na koje oni nisu pristupili pravdajući izostanak ranije preuzetim obavezama, odnosno odsustvom iz Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 157 stav 1 ZPP propisano da će se ročište za glavnu raspravu održati i ako vještak ne pristupi, a stavom 2 da sud može na prijedlog stranke odložiti ročište i zakazati novo na koje će ponovo pozvati vještaka, ako utvrdi da je njegovo prisustvo neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja. Vrhovni sud je naveo da, sve i kada bi sud ocijenio da je neophodno ponovo pozvati vještaka, on to može učiniti samo na prijedlog stranke, a takav zahtjev, kako je obrazloženo, nije postavljen u konkretnom slučaju ni od tužioca, ni od apelanta i S.Š. Vrhovni sud je obrazložio da, imajući u vidu pasivno držanje apelanta, koji je i predložio sprovođenje ovih dokaza, te činjenicu da nije imao prigovora na nalaz vještaka geodetske struke i da je vještak građevinske struke pismeno odgovorio na sve njegove prigovore, po ocjeni tog suda, održavanjem ročišta u odsutnosti uredno pozvanih vještaka i zaključenjem glavne rasprave prvostepeni sud nije prekršio pravo stranaka na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Vrhovni sud je istakao da je, takođe, neprihvatljiv apelantov revizioni prigovor da je sud bez osnova odbio prijedlog da se saslušaju svjedoci poimenično navedeni u presudi, predloženi radi utvrđenja činjenica stanja apelantovih nekretnina u Kadarićima. S tim u vezi, navedeno je da je saslušanje ovih svjedoka apelant predložio na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. maja 2013. godine, ali nije, prema ocjeni tog suda, u smislu odredbe člana 102 stav 2 ZPP, učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao predložiti na pripremnom ročištu, što je nužni uslov da bi sud uopšte i mogao donijeti odluku da li će ili ne prihvatiti izvođenje dokaza. Imajući u vidu o kojim činjenicama su ovi svjedoci trebali svjedočiti i da je apelantu, kako je utvrđeno, odranije poznato stanje njegovih nekretnina u Kadarićima, očigledno je da je mogao već na pripremnom ročištu predložiti izvođenje ovih dokaza, pa je prvostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno odbio ovaj prijedlog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant navodi da je tokom cijelog postupka tvrdio da je prednica tužioca ušla u posjed njegove imovine u Kadarićima a što je posredno potvrdio i svjedok poimenično naveden u apelaciji. Navodi da je u trenutku kada je svaka od strana preuzela razmijenjene nekretnine, time preuzeta i briga i odgovornost za nekretnine, jer je osnovni cilj razmjene ostvaren a to je da se imovina preuzme na korišćenje ali da u konkretnom slučaju prednica tužioca, a nakon nje ni tužilac nisu vodili brigu o apelantovoj imovini u Kadarićima, koja je zbog toga i propala. Apelant smatra da je predmetni postupak trebalo da bude hitne prirode, ali da je, i pored toga, trajao više od 16 godina, pa smatra da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.800,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da osporene presude sadrže obrazloženja i materijalnopravne razloge, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

16. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

17. Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi proizvoljni i pravno neutemeljeni, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. Tužilac je naveo da je osporenim presudama došlo do kršenja prava, ali ne apelanta, nego tužioca, jer apelant i dalje drži u posjedu njegove nekretnine i ne želi da mu ih vrati.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve čijnenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

1)Ko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2014. godine a apelacija je podnesena 23. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

28. Predmetni postupak se odnosio na pitanje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, te prava na naknadu zbog korišćenja, povećanja vrijednosti i devastacije nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. Ustavni sud zapaža da je dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na njegov zahtjev za naknadu štete zbog devastirane imovine u Kadarićima odbijen kao neosnovan jer apelant nije dokazao da mu je prednica tužioca ili tužilac pričinio predmetnu štetu, već da je utvrđeno da je šteta nastala zbog loše gradnje i proteka vremena, te zbog toga što u zemljišnim knjigama nisu sređeni podaci vezani za svojinu i posjed na navedenim nekretninama, kao i zbog toga što apelant nikada nije uveo prednicu tužioca, niti tužioca u posjed predmetnih nekretnina u Kadarićima. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 154 stav 1 ZOO propisano da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu, dužan štetu nadoknaditi osim u slučaju ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice a da je čl. 7 i 8 ZPP propisano da je ona stranka koja nešto tvrdi dužna iznositi činjenice i predlagati dokaze za njihovo utvrđivanje a sud će uzeti za dokazane činjenice po osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. Kako iz činjenica prezentovanih u prethodnim tačkama ove odluke proizilazi da nije dokazano da je prednica tužioca ili tužilac bio u posjedu predmetnih nekretnina, kao ni da su oni pričinili štetu na tim nekretninama, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Zbog toga, te kako apelant ničim nije doveo u pitanje ovakav zaključak redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

33. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je prednica tužioca u predmetnom postupku podnijela tužbu protiv apelanta kojom je tražila da se predmetni ugovori proglase ništavim, kao i da se dosude naknade za korišćenje, ulaganje i naknadu za nastalu štetu na nekretninama 6. avgusta 1998. godine, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 14. septembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 16 godina i jedan mjesec od čega je pred prvostepenim sudom trajao skoro 15 godina, a žalbeni i revizioni postupak su okončani u roku od jedne godine i tri mjeseca. Postupci pred drugostepenim i revizionim sudom su, dakle, završeni u relativno kratkom vremenskom periodu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu vezanom za nekretnine koji je relativno složene prirode, ali koji po zakonskoj odrednici nije hitan.

34. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 24 do 33). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

36. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Iz istih razloga i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2907/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev da mu tužilac naknadi štetu za devastiranu imovinu u situaciji kada apelant nije dokazao da je tužioca ili njegovu prednicu uveo u posjed predmetnih nekretnina, niti da su mu oni prouzrokovali štetu.

42. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak proglašavanja ugovora o razmjeni nekretnina i ugovora o poklonu, te utvrđivanja prava na naknadu za korišćenje, povećanje vrijednosti i devastaciju nekretnina trajao 16 godina i jedan mjesec od čega pred Osnovnim sudom skoro 15 godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

43. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni prava a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

44. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4564/14 (P.Š.) | Sudska praksa | Aktio