Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4021/14 (D. D.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Materijalna šteta
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4021/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4021/14, rješavajući apelaciju Dana Dragičevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dana Dragičevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 0019900 12 Rev od 1. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dane Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 29. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 0019900 12 Rev od 1. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 1. jula 2015. godine zatražen odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. jula 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je pred Osnovnim sudom u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv tuženog „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate izgubljene zarade i mjesečne rente. U tužbi je naveo da je u saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovalo vozilo osigurano kod tuženog pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, da je s tuženim postigao sporazum o naknadi svih vidova nematerijalne štete, osim naknade izgubljene zarade jer je nezgoda koju je pretrpio za posljedicu imala njegovu nesposobnost za rad.

6. Osnovni sud je Presudom broj 82 0 P 001990 09 P od 18. novembra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade za period od 3. avgusta 2002. do 3. septembra 2010. godine isplati ukupno 48.500,00 KM s kamatom od presuđenja do isplate, kao i da mu na ime izgubljene zarade koju će trpjeti ubuduće plaća rentu u iznosu od 500,00 KM mjesečno, počev od 4. septembra 2010. godine, dok za to budu postojali zakonski uslovi.

7. Nakon izvedenog dokaznog postupka, između ostalog, saslušanjem svjedoka, apelanta u svojstvu parnične stranke, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i ostalih materijalnih dokaza, njihovom analizom i ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je, prije svega, istakao nesporne činjenice koje se tiču prouzrokovanja štete od strane vozila osiguranog kod tuženog, apelantovog doprinosa nastanku štete u visini od 30% i isplate svih vidova štete, uključujući i naknadu za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti. Kao sporno se postavilo pitanje da li je apelant, kao oštećeni, trpio i materijalnu štetu zbog nemogućnosti zarade, koliku je štetu trpio i da li mu je ta šteta nadoknađena sporazumom o vansudskom poravnanju. S tim u vezi, Osnovni sud je izvršio uvid u sporazum o vansudskom poravnanju koji je apelant zaključio s tuženim 11. novembra 2003. godine i utvrdio da je njim obuhvaćena samo nematerijalna šteta i da je apelant zadržao pravo potraživanja štete u vidu rente nakon dostavljanja potrebnih dokaza. Zatim je na okolnost apelantove mjesečne zarade koju je ostvarivao prije štetnog događaja proveden dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke. Navedenim dokazom je utvrđeno da je apelant prije štetnog događaja ostvarivao zaradu kao vozač autobusa u međunarodnom saobraćaju s mjesečnim primanjima od 930,00 evra te da bi tu platu i dalje ostvarivao, što je potvrdio svjedok - vlasnik i direktor firme u kojoj je radio, da štetnog događaja nije bilo i da nije izgubio sposobnost da bude vozač. U pogledu procenta tjelesnog oštećenja proveden je dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke i utvrđeno oštećenje od 70% pri čemu, nakon povrede, apelant nije u stanju obavljati poslove koje je obavljao prije štetnog događaja, zbog čega je apelantovom zahtjevu za naknadu štete na ime izgubljene zarade udovoljeno. Visina zahtjeva od 500,00 KM mjesečno je, prema ocjeni prvostepenog suda, osnovana, bez obzira što je apelantov doprinos u nastanku štete 30%, imajući u vidu da je do štetnog događaja zarađivao 1.800,00 KM mjesečno.

8. Okružni sud je Presudom broj 82 0 P 001990 11 Gž od 28. februara 2011. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u smislu odredbe člana 221 ZPP, Okružni sud je zaključio da su činjenična utvrđenja i pravni stavovi prvostepene presude pravilni te je, prihvatajući ih kao svoje, cijenjeno da je žalba neosnovana.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 001990 12 Rev od 1. jula 2014. godine reviziju tuženog djelimično usvojio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je iznos na ime izgubljene zarade snižen sa iznosa od 48.500,00 KM na iznos od 33.950,00 KM i iznos buduće rente sa iznosa od 500,00 KM snižen na iznos od 350,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora, utvrđenje prvostepenog suda i zaključak drugostepenog suda koji je u cjelini prihvatio pravni stav iz prvostepene presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da su odluke nižestepenih sudova djelimično pravilne. Imajući u vidu osnov za ostvarenje prava na naknadu izgubljene zarade, koji je propisan u odredbi člana 195 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, Vrhovni sud je ocijenio da su u tom smislu zaključci nižestepenih presuda pravilni i jasni. Međutim, u pogledu visine tužbenog zahtjeva je ocijenjeno da u okolnostima konkretnog slučaja materijalno pravo nije pravilno primijenjeno, i to u vezi sa apelantovim nespornim doprinosom nastanku štete u visini od 30%, pa su u tom smislu nižestepene presude preinačene i dosuđeni iznosi sniženi.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava ističući da je osporena presuda bez jasne pravne i činjenične argumentacije. S tim u vezi, apelant je ukazao da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nedostaje obrazloženje zbog kojeg je taj sud, u dijelu odluke kojom je reviziju tužene prihvatio, našao pogrešnu primjenu odredbe člana 195 ZOO, primijenivši princip podijeljene odgovornosti budući da iz nižestepenih presuda jasno proizlazi da je činjenica njegovog doprinosa u nastanku štete od 30% bila nesporna i da je upravo u tom smislu opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u presudi koja se apelacijom pobija navedeni jasni i iscrpni razlozi za njeno donošenje.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09i 61/13) u relevantnom dijelu glasu:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 195.

(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. (2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 001990 12 Rev od 1. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešne primjene materijalnog prava koje dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja u pogledu primjene principa podijeljene odgovornosti i dosuđene visine naknade štete.

22. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li je pobijana presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa.

24. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da osnov tužbenog zahtjeva (postojanje štete) nije bio sporan ni u jednoj fazi postupka u kojem je raspravljano o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade i novčane rente po istom osnovu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu izvedene dokaze, prije svega nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, kao i ostale izvedene dokaze, na osnovu kojih su zaključili da apelantu pripada naknada na ime izgubljene zarade u smislu člana 195 stav 2 ZOO u određenim novčanim iznosima. Međutim, Vrhovni sud je u revizionom postupku, primjenom principa podijeljene odgovornosti i nespornog apelantovog učešća u nastanku štete, ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i u tom dijelu snizio iznose dosuđene štete iz nižestepenih presuda. Pri donošenju ove odluke, Vrhovni sud je, polazeći od apelantovog jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva u pogledu njegove visine, uzimajući pri tome u obzir i nesporni apelantov doprinos nastaloj šteti od 30%, naveo jasne razloge u pogledu opravdanosti revizionih prigovora u tom dijelu, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

25. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, zbog čega apelantove navode koji se odnose na dosuđenu naknadu materijalne štete smatra neosnovanim, cijeneći da su u osporenoj presudi navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav koji se tiče dosuđene novčane naknade. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni zaključuje da u ovom dijelu osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant je ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Vrhovni sud svoju odluku u pogledu visine dosuđene naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade donio u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

28. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4021/14 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio