Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/17 (E. S. iz Tuzle)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-966/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 966/17, rješavajući apelaciju Elvisa Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Selimovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 298943 17 Kž 2 od 22. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli: br. 32 0 K 298943 17 Kv 2 od 16. marta 2017. godine, 32 0 K 298943 17 Kv od 2. marta 2017. godine i 32 0 K 298943 17 Kpp od 23. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvis Selimović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivo Antić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. marta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 298943 17 Kv od 2. marta 2017. godine i broj 32 0 K 298943 17 Kpp od 23. februara 2017. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 4. aprila 2017. godine, osporivši u međuvremenu doneseno Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli (daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 298943 17 Kž 2 od 22. marta 2017. godine i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 298943 17 Kv 2 od 16. marta 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo hitno puštanje na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. marta 2017. godine i 6. aprila 2017. godine, a od Kantonalnog suda 6. aprila 2017. godine, da dostave odgovor na apelaciju odnosno dopunu apelacije.

4. Općinski sud je odgovor dostavio 6. i 13. aprila 2017. godine, a Kantonalno tužilaštvo 29. marta i 11. aprila 2017. godine. Kantonalni sud je odgovor dostavio 14. aprila 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

-Rješenja o određivanju mjere pritvora

6. Općinski sud, sudija za prethodni postupak, je Rješenjem broj 32 0 K 298943 17 Kpp od 23. februara 2017. godine apelantu odredio pritvor koji po predmetnom rješenju teče od 20. februara 2017. godine od 22.40 sati i može najduže trajati do 20. marta 2017. godine.

7. Iz rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u stjecaju s krivičnim djelom neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja municije iz člana 72. stav 1. Zakona o oružju i municiji TK (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju), sve u vezi s članom 54. KZ FBiH, a iz razloga određenog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

8. Na osnovu dostavljenih materijalnih dokaza i iskaza navedenih svjedoka koji su detaljno pobrojani odnosno interpretirani u obrazloženju rješenja, sudija za prethodni postupak je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, u obrazloženju rješenja detaljno su interpretirani iskazi svjedoka I. K., A. M., Đ. E., S. M. i F. H. iz kojih proizlazi da je kritične prilike između apelanta i E. K. došlo najprije do verbalnog sukoba, da su i apelant i E. K. imali pištolje, te da je došlo do pucnjave u kojoj je ispaljeno više metaka. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka A. R. utvrđeno je da su na apelantovim šakama pronađene čestice koje mogu potjecati od nesagorjelih ili djelimično sagorjelih barutnih čestica. Na osnovu zapisnika o uviđaju na licu mjesta, odnosno pronalaska odbačenog predmeta koji je apelantovo vlasništvo, pronađen je jedan pištolj crne boje.

9. Sudija za prethodni postupak je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Ovakav zaključak utemeljen je: na izvodu iz krivične evidencije za apelanta na temelju koje je utvrđeno da je apelant do sada pet puta osuđivan, i to jedan put za krivično djelo protiv javnog reda i pravnog prometa, jedan put za krivično djelo protiv života i tijela, da ranije izrečene kazne nisu djelovale vaspitno na njega da prestane sa činjenjem krivičnih djela, da mu se na teret stavlja počinjenje krivičnog djela za koje je i ranije bio osuđivan, a što ukazuje na upornost prilikom počinjenja krivičnih djela. Nadalje, ukazano je da se sporni događaj desio u naseljenom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta gdje se okupio veći broj ljudi, a na osnovu čega je zaključeno i da je apelant pokazao naročitu drskost, „da je prilikom počinjenja krivičnog djela koristio vatreno oružje – pištolj, a što je potvrđeno nalazom parafinske rukavice“, te da su prisutna lica morala bježati i sklanjati se radi lične sigurnosti. Shodno navedenim okolnostima, te cijeneći raniju osuđivanost apelanta za ista i istovrsna krivična djela, zaključeno je da je apelant iskazao odlučnost i upornost u izvršenju krivičnih djela kojim s ugrožava lična i imovinska sigurnost, odnosno da se apelant ovom vrstom kriminalne aktivnosti bavi odranije. Slijedom navedenog, zaključeno je da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, „ponoviti krivično djelo ili učiniti krivično djelo kojim prijeti“, a za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, i za koje je već ranije osuđivan.

10. Sudija za prethodno saslušanje je ocijenio i da mjere zabrane ni u kom slučaju ne bi bile efikasne u sprečavanju apelanta da boravkom na slobodi ne učini novo krivično djelo i da se to može postići samo određivanjem mjere zabrane.

11. Apelantova žalba na rješenje sudije za prethodni postupak odbijena je kao neosnovana Rješenjem vijeća istog suda broj 32 0 K 298943 17 Kv od 2. marta 2017. godine. Vijeće Općinskog suda je, nakon iscrpne interpretacije apelantovih žalbenih navoda, zaključilo da su činjenice relevantne za određivanje pritvora potpuno i pravilno utvrđene. Po ocjeni vijeća, radi se o osobi koja je do sada više puta osuđivana za raznovrsna krivična djela, pa i za istovrsno krivično djelo, odnosno da se pretežno radi o krivičnim djelima s elementom nasilničkog ponašanja. Vijeće je istaklo i da je apelant krivično djelo iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH počinio u gradu, ispred ugostiteljskog objekta, gdje je bilo prisutno više lica, kada je upotrebom vatrenog oružja bila ugrožena sigurnost ljudi i imovine, na koji način je ispoljio naročitu drskost i bezobzirnost i da se za krivično djelo iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, može izreći kazna zatvora preko tri godine. Po ocjeni vijeća te naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osumnjičeni (apelant) boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

12. Najzad, vijeće je prihvatilo stav sudije za prethodni postupak da mjere zabrane ne bi bile adekvatna zamjena za pritvor u konkretnim apelantovim životnim prilikama.

-Rješenja o produženju pritvora

13. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 K 298943 17 Kv 2 od 16. marta 2017. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca koji po ovom rješenju može trati do 16. maja 2017. godine.

14. Općinski sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zasnovao na predočenim materijalnim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka, te provedenom vještačenju pištolja nađenog prilikom vršenja uviđaja za koji je apelant tvrdio da je njegov. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na temelju provedenog vještačenja pronađenog pištolja utvrđeno da se radi o signalnom pištolju koji spada u oružje kategorije C prema Zakonu o oružju, odnosno da ne predstavlja oružje iz kategorije B iz istog Zakona (vatreno oružje). Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je nesporno da je kritične prilike došlo do pucanja iz vatrenog oružja, a o čemu svjedoče i oštećenja na apelantovom vozilu kao i na vozilu S.M. Općinski sud je istakao da su svjedoci A. M., E. S. i A. H. u svojim iskazima saglasno potvrdili da je došlo do konflikta između apelanta i E. K., da je svjedok I. K. izjavio da je vidio apelanta kako drži pištolj u ruci uperen u njega i E. K., te da je tad došlo do pucnjava u kojoj je ispaljeno više metaka. Shodno navedenom, a imajući u vidu da su nakon prikupljanja mikrotragova s apelantove desne i lijeve šake pronađene ukupno četiri čestice koje bi mogle potjecati od barutnih čestica, zaključeno je da postoji realna mogućnost da je osumnjičeni apelant kritične prilike upotrebljavao oružje B kategorije (vatreno oružje). U prilog navedenom ukazano je i da je apelant, prilikom vršenja uviđaja i obezbjeđenja lica mjesta, od pripadnika policije tražio da ode do toaleta što mu je i odobreno, da se nije vratio na lice mjesta, te da je tražen od pripadnika policije i lišen slobode tek narednog dana. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da postojanje osnovane sumnje da je apelant kritične prilike koristio vatreno oružje B kategorije potkrepljuje apelantovo udaljavanje s lica mjesta, odnosno činjenica da nije jasno zašto apelant nije ostao na licu mjesta i pokazao gdje je sakrio gasni pištolj, već je to učinio tek naknadno.

15. Općinski sud je u prilog ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBIH istakao da je apelant pet puta osuđivan, između ostalog, i zbog krivičnih djela protiv života i tijela, a što ukazuje na upornost i sklonost u vršenju krivičnih djela kojim se ugrožava lična i imovinska sigurnost, a kakvo krivično djelo mu se i konkretno stavlja na teret. Po ocjeni Općinskog suda ove naročite okolnosti ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant, s obzirom na upornost i sklonost, boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Najzad, ukazano je i na zakonom propisanu kaznu zatvora za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret.

16. Općinski sud je zaključio i da se izricanjem zakonom propisanih mjera zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora, odnosno de se ni jednom ne eliminira opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao da ponovo izvrši krivično djelo.

17. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 298943 17 Kž 2 od 22. marta 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca podnesenu protiv rješenja Općinskog suda od 16. marta 2017. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da su u prvostepenom rješenju dati jasni i određeni razlozi, s kojim se u cjelini saglasio, za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da se radi o prekršaju iz Zakona o javnom redu i miru i da se apelant u konkretnom slučaju branio od E. K. S tim u vezi je ukazano da se ovi navodi ne mogu isticati u ovoj fazi postupka.

18. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Kantonalni sud je i u ovom djelu usvojio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, ukazujući na apelantovu višestruku osuđivanost za krivična djela protiv života i tijela kakvo mu se i u konkretnom slučaju stavlja na teret, da ova okolnost ukazuje na upornost i sklonost u vršenju krivičnih djela kojim se ugrožava lična i imovinska sigurnost, da se sporni događaj desio ispred ugostiteljskog objekta ispred kog se nalazio veliki broj osoba, da je prilikom kritičnog događaja korišteno vatreno oružje, da je apelant uprkos ranijim osudama nastavio s vršenjem krivičnih djela, te zaključio da se radi o naročitim okolnostima koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu učinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

19. Najzad, Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da se mjerama zabrane ne bi mogla postići ista svrha kao mjerom pritvora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant u apelaciji i dopuni apelacije tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5., 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. U vezi s tim apelant tvrdi da je u obrazloženjima osporenih rješenja izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na kojim su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. S tim u vezi najprije ističe da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je njegovom braniocu prijedlog za određivanje pritvora uručen neposredno prije održavanja ročišta, a zbog čega nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Povreda prava na odbranu po apelantovim tvrdnjama ogleda se i u činjenici da ga je Kantonalno tužilaštvo saslušalo u svojstvu svjedoka bez prisustva njegovog branioca u predmetu označenog broja, a koji se, kako navodi, prema „svim informacijama“ vodi protiv E. B. Također, apelant tvrdi i da lišavanje slobode nije bilo u skladu sa članom 153. ZKP FBiH, jer u potvrdi o lišavanju slobode nisu navedeni razlozi za lišavanje slobode.

22. Nadalje, apelant tvrdi da je kritične prilike posjedovao gasni pištolj koji je pronađen naknadnim uviđajnim radnjama. S tim u vezi ističe da krivično djelo – izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, može biti počinjeno „pucanjem iz vatrenog oružja“, te da Zakon o oružju, na koji se sudovi pozivaju, jasno razlikuje vatreno oružje i gasno oružje. Stoga smatra da je očigledno pogrešan zaključak redovnih sudova da je na zakonu zasnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, u kom je navedeno da je pucao iz vatrenog oružja. S tim u vezi ukazuje i na član 72. Zakona o oružju (Neovlašteno nabavljanje, držanje, prodaja oružja i bitnih dijelova oružja), na koji se također pozvalo Tužilaštvo u prijedlogu za određivanje pritvora, a prema kom je također potrebno da se radi o vatrenom oružju. Apelant ističe da su sudovi potpuno zanemarili i nisu cijenili činjenicu da je očigledno nepodobnim sredstvom izvršenja, za djela koja mu se stavljaju na teret (gasnim pištoljem), pokušao zaustaviti naoružano lice E. K., kako bi zaštitio sebe tako i osobe koje su se nalazile u neposrednoj blizini. Po apelantovim tvrdnjama svi svjedoci su posvjedočili da je E. K. prvi posegnuo za vatrenim oružjem i uperio ga prema njemu, da se E. K. s pištoljem vratio prema ugostiteljskom objektu, da je počeo pucati iz vatrenog oružja, da je on vikao da se pozove policija. Po njegovim tvrdnjama i iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta, skice lica mjesta, pronađenih zrna, proizlazi da je jedina osoba koja je pucala iz vatrenog oružja E. K. Apelant tvrdi i da nije pravilno tumačen nalaz obavljenog vještačenja gasnog pištolja, jer redovni sudovi, konstatirajući da su na njegovoj ruci nađene barutne čestice, zanemaruju da municija za gasni pištolj sadrži barutna punjenja, ali bez projektila. Po njegovom mišljenju, iz svega navedenog proizlazi i da je redovni sud prekršio član 3. ZKP FBiH. U ovom dijelu apelant je istakao i da je prema službenoj zabilješci na koju se pozivaju redovni sudovi u rješenjima o produženju mjere pritvora označen kao oštećeni, a ne kao osumnjičeni, te da ga niko nije upozorio da se ne smije udaljiti s lica mjesta koje su obezbjeđivali pripadnici policije i kojom prilikom je obavljen uviđaj.

23. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uvjeti za određivanje, odnosno produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. S tim u vezi je istakao da pozivajući se na njegovu raniju osuđivanost redovni sudovi očigledno prejudiciraju njegovu krivicu, ukazujući na konstataciju „pa sud nalazi da je osumnjičeni pokazao naročitu drskost, da je prilikom počinjenja krivičnog djela koristio vatreno oružje – pištolj, što je pokazao i nalaz parafinske rukavice, da su prisutna lica morala bježati i sklanjati radi lične sigurnosti, pa kad se uzme u obzir i da osumnjičeni do sada osuđivan za ista i istovrsna krivična djela, ukazuje da se radi o odlučnoj i upornoj osobi u vršenju krivičnih djela“. Nadalje, apelant ističe u vezi s ukazivanjem na njegovu raniju osuđivanost da je za isto djelo osuđen prije 11 godina i to uvjetno. Slijedom navedenog, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

24. Apelant tvrdi i da su potpuno izostali razlozi i obrazloženja u vezi s eventualnim određivanjem mjera zabrane.

25. Apelant tvrdi i da vijeće Općinskog suda odlučujući po njegovoj žalbi na rješenje o određivanju pritvora, te Kantonalni sud odlučujući po žalbi na rješenje o produženju pritvora, uopće nisu razmotrili njegove žalbene navode, odnosno da su samo prepisali sve ono što je u žalbi istakao, kao i razloge i obrazloženja iz rješenja koja su preispitivali. Citirajući obrazloženja iz rješenja vijeća donijetih po njegovim žalbama, apelant zaključuje da su nedopustiva i da zaslužuje javnu i profesionalnu osudu.

b) Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane tvrdnje o povredi odredaba krivičnog postupka, kao i Evropske konvencije na koje je u apelaciji ukazano. Nadalje, istaknuto je da je apelant identične navode iznosio i u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje od 16. marta 2017. godine, te da se ovaj sud o istim izjasnio dajući jasne razloge i obrazloženja u svom rješenju od 22. marta 2017. godine.

27. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su nekorektne apelantove tvrdnje da nije ispunjen ni opći ni posebni uvjet za određivanje mjere pritvora. S tim u vezi ukazano je na dokaze koji su cijenjeni i na kojim je utemeljen zaključak o ispunjenosti zakonom propisanih uvjeta za određivanje odnosno produženje mjere pritvora. Također, ukazano je i da ovaj sud nije prejudicirao apelantovu krivicu pozivajući se, pri ocjeni postojanja razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, na apelantovu raniju osuđivanost, te s tim u vezi ukazano na razloge i obrazloženja iz osporenog rješenja u ovom dijelu.

28. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije, odnosno dopune apelacije, istaklo da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja ukazuje u apelaciji neosnovane, jer i dalje postoje svi razlozi zbog kojih je apelantu određena odnosno produžena mjera pritvora. Također, kao učesnik u postupku, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da nije zapazilo postupanje redovnih sudova kojim bi se kršila apelantova prava.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon FBiH („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 323.

Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(…) (3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

30. Zakon o oružju i municiji Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“, broj 17/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

(Kategorizacija oružja) (1) Oružje se, prema ovom zakonu, razvrstava u četiri kategorije:

(…) Kategorija B, koju čine:

(…) Kategorija C, koju čine:

a) Gasno oružje;

Član 14.

(Isprave o oružju) (1)Isprave o oružju, u skladu sa ovim zakonom, su:

a) odobrenje za nabavljanje oružja,

b) odobrenje za nabavljanje municije,

c) odobrenje za držanje oružja,

d) odobrenje za skupljanje i držanje starog oružja,

e) odobrenje za držanje trofejnog oružja,

f) oružani list za držanje i nošenje oružja,

g) potvrda o prijavi oružja kategorije C (…) Član 72.

(Neovlašteno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova oružja) (1)Kaznom zatvora od tri mjeseca do dvije godine, kaznit će se ko bez važeće isprave o oružju (član 14. stav 1.) nabavi, drži, nosi ili proda oružje kategorije B (član 11. tačka 2.)

(…)

31. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(...)

Član 5.

Prava lica lišena slobode (1) Lice lišeno slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužno da dâ izjavu, niti odgovarati na postavljena pitanja da ima pravo uzeti branioca kog može sama da izabere, kao i o tome da ima pravo da njena porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili drugo lice koje ono odredi budu obaviješteni o njegovom lišavanju slobode.

(2) Licu koje je lišeno slobode postaviće se branilac na njegov zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može da snosi troškove odbrane.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 59.

Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (...)

(2) Osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

(…) Član 61.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (…) (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(…) Član 62.

Komunikacija osumnjičenog odnosno optuženog sa braniocem (1) Ako se osumnjičeni odnosno optuženi nalazi u pritvoru ima pravo da odmah komunicira sa braniocem, usmeno ili pisano.

(...)

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(…)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, (...)

Član 148.

Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužioca.

(...)

(3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može da podnese žalbu vijeću (član 25. stav 6.) u roku od 24 časa od prijema rješenja. Ako se pritvoreno lice prvi put ispituje, po isteku ovog roka može da podnese žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvoreno lice ispitano i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U slučaju iz stava (4) ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 časova.

Član 153.

Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

(…) (5) Tužitelj je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred sudiju za prethodni postupak.

(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.

(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena osoba može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana o žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u sud. VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 298943 17 Kv od 2. marta 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 2. mart 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 14. mart 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

35. U dopuni apelacije apelant je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 298943 17 Kž 2 od 22. marta 2017. godine. S obzirom na datum podnošenja dopune apelacije, tj. 4. april 2017. godine, i datum donošenja rješenja, tj. 22. mart 2017. godine, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

36. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija i dopuna apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant tvrdi da su mu u postupku pred redovnim sudovima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…) Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

41. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za određivanje pritvora, tj. postojanje osnovane sumnje kao i razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, da redovni sudovi nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera, te da nije odgovoreno na njegove žalbene navode.

42. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

44. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio kažnjiva djela koja mu se stavljaju na teret (iz člana 323. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH u stjecaju s krivičnim djelom iz člana 72. stav 1. Zakona o oružju), jer navedena djela mogu biti počinjena samo vatrenim oružjem. Apelant tvrdi da je kritične prilike koristio gasni pištolj koji ne predstavlja vatreno oružje, a što se može uočiti i običnim pregledom pronađenog pištolja. Također, tvrdi da je pokušao upozoriti osobu E. K. zahtijevajući od njega da spusti svoj pištolj i zbog toga izvadio gasni pištolj, kako bi ga spriječio da se približi objektu. U dopuni apelacije u ovom dijelu apelant je istakao da su redovni sudovi propustili savjesno cijeniti provedeno vještačenje, odnosno činjenicu da se u municiji za gasni pištolj nalazi i barut, te da je uzorak s apelantovih ruku uzet nakon dva dana od spornog događaja.

45. Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim tvrdnjama, da iz iskaza svjedoka koji su detaljno interpretirani u prvostepenom rješenju, nesporno proizlazi da su i apelant i E. K. bili naoružani pištoljima, da su prethodno došli u verbalni sukob, da je došlo do pucanja iz pištolja, te da su na apelantovim rukama nađeni tragovi baruta. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali dovoljno činjenica i informacija prilikom određivanja mjere pritvora apelantu koje bi uvjerile svakog objektivnog promatrača da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

46. Nadalje, u osporenim rješenjima o produženju pritvora redovni sudovi su cijenili činjenicu da je na temelju apelantovog naknadnog priznanja na mjestu na kom se odigrao sporni događaj pronađen pištolj koji je sakrio, a za koji je, na temelju vještačenja Sektora kriminalističke policije, utvrđeno da se radi o signalnom/startnom pištolju. Međutim, zaključak o postojanju osnovane sumnje da je prilikom spornog događaja korišteno vatreno oružje redovni sudovi su temeljili i na iskazima pobrojanih svjedoka koji su potvrdili da je apelant držao pištolj uperen u E. K. i svjedoka I. K., te da je nakon toga došlo do ispaljivanja pet do sedam hitaca, da su na dva oštećena automobila nađeni tragovi vatrenog oružja, da su na apelantovim rukama nađene čestice baruta. Izuzev što tvrdi da iskazi saslušanih svjedoka nisu cijenjeni savjesno, apelant ne osporava navedeni iskaz svjedoka I. K. Najzad, u prilog zaključaka da postoji osnovana sumnja redovni sudovi su istakli i da se apelant, uz odobrenje pripadnika policije koji su osiguravali lice mjesta i vršili uviđaj udaljio, da se nije vratio, da je naknadno tražen i lišen slobode dan nakon spornog događaja, pa da nije jasno zašto apelant nije ostao na licu mjesta i pokazao gasni pištolj, a što po redovnim sudovima također upućuje na osnovanu sumnju da je kritične prilike koristio vatreno oružje. Redovni sudovi su navedene okolnosti utvrdili na temelju službenih zabilješki sačinjenih 19. i 20. februara 2017. godine. U dopuni apelacije apelant tvrdi i da su službene zabilješke pogrešno cijenjene jer, kako navodi, niko mu nije rekao da se ne smije udaljiti s lica mjesta. Pritom ne dovodi u pitanje konstataciju u službenoj zabilješci od 19. februara 2017. godine u kojoj je od pripadnika policije tražio dozvolu da ode do toaleta, nakon čega se udalji i nije vratio. Također, apelant ne nudi ni jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je tek naknadno priznao gdje je sakrio gasni pištolj, odnosno zašto to nije učinio već prilikom uviđaja, a zbog čega ni njegova tvrdnja da se u municiji za gasni pištolj također koristi barut, pa da su zbog toga nađeni tragovi baruta na njegovim šakama, ne može biti od značaja na pravilnost zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje.

47. Stoga, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret ne ostavlja utisak proizvoljnosti kako apelant tvrdi. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, predmet je daljnjeg postupka.

48. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno zaključili i pri odlučivanju o određivanju kao i o produženju mjere pritvora da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. U prilog ove tvrdnje apelant je u suštini istakao da je postojanje ovog pritvorskog razloga zasnovano na njegovoj ranijoj osuđivanosti.

49. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010).

50. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o određivanju, te o produženju mjere pritvora apelantu, proizlazi da je na temelju izvoda iz krivične evidencije utvrđeno da je apelant u periodu od 2006. do 2014. godine osuđivan pet puta zbog: krivičnog djela iz člana 323. stav 1. KZ FBiH, izazivanje opće opasnosti za koje je propisna kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, krivičnog djela iz člana 293. stav 1. KZ FBiH oštećenje tuđe stvari za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora od šest mjeseci, krivičnog djela iz člana 239. stav 3. KZ FBiH, posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga, za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine, krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZ FBiH, neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, te krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, teška tjelesna povreda, za koje je propisna kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Nadalje, redovni sudovi su cijenili i da se u konkretnom predmetu apelantu stavlja na teret krivično djelo za koje je već osuđivan (iz člana 323. KZ FBiH, izazivanje opće opasnosti), da ranije izrečene krivičnopravne sankcije nisu djelovale vaspitno na njega da prestane sa činjenjem krivičnih djela, odnosno da apelant nastavlja sa vršenjem krivičnih djela i pokazuje upornost prilikom počinjenja istih. Nadalje, cijenjena je i činjenica da se sporni događaj odigrao u naseljenom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta gdje se okupio veći broj ljudi, a na temelju čega je zaključeno da je apelant pokazao naročitu drskost, da je prilikom počinjenja krivičnog djela koristio vatreno oružje-pištolj, a što je potvrđeno i nalazom parafinske rukavice, da su prisutna lica morala bježati i sklanjati se radi lične sigurnosti. Cijeneći sve navedeno, redovni sudovi su zaključili da apelant iskazuje odlučnost i upornost u vršenju krivičnih djela kojim se ugrožava lična i imovinska sigurnost, te da se kriminalnim aktivnostima bavi odranije.

51. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi apelantove ranije osude za konkretna krivična djela doveli u vezu s osnovanom sumnjom da je počinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti za koje je već jednom i osuđivan. Nadalje, cijenili su višestruku osuđivanost (pet osuda) u prilog zaključka o apelantovoj ličnosti kao osobe koja pokazuje naročitu upornost u izvršenju krivičnih djela, odnosno da se kriminalnim aktivnostima bavi odranije. Nadalje, apelantova ranija osuđivanost cijenjena je u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela za koji postoji osnovana sumnja da ga je počinio, tj. da je koristio pištolj, da se sporni događaj odigrao na javnom mjestu u prisustvu većeg broja ljudi. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključka o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.

52. Nadalje, apelant tvrdi i da je zakonitost pritvora dovedena u pitanje zbog činjenice i da lišavanje slobode nije bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi apelant je istakao da u potvrdi o lišavanju slobode nisu navedeni razlozi u smislu člana 153. ZKP FBiH. Međutim, ovu tvrdnju apelant nije potkrijepio ni jednim dokazom, pa se Ustavni sud nije mogao upuštati u njeno ispitivanje.

53. Najzad, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o određivanju, te o produženju mjere pritvora apelantu, proizlazi i da su redovni sudovi oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te imajući u vidu težinu djela, način njegovog izvršenja, te već iznijete okolnosti u vezi s apelantovom ličnošću, zaključili da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da su redovni sudovi samo paušalno ponovili odnosno konstatirali da se mjerama zabrane ne može ostvariti svrha pritvora, tj. otkloniti opravdana bojazan da će apelant ponoviti neko od krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

54. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. točka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

55. Apelant je u apelaciji iznio tvrdnju i da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane, kao i da se vijeće Općinskog suda uopće nije upuštalo u ispitivanje njegovih žalbenih navoda. Zbog toga smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 4, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini ove navode je ponovio i u dopuni apelacije u odnosu na osporena rješenja o produženju mjere pritvora, ističući i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je saslušan u svojstvu svjedoka u predmetu koji se, kako navodi, prema svim informacija povodom istog događaja vodi protiv E. B.

56. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana

13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Europski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu bit će ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.

57. U vezi s apelantovom tvrdnjom da uopće nisu ispitivani njegovi žalbeni navodi ni povodom rješenja o određivanju ni o produženju mjere pritvora, Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Također, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

58. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, nesporno je da su i vijeća Općinskog suda odlučujući po žalbi na rješenje o određivanju pritvora, kao i Kantonalni sud odlučujući po žalbi na rješenju o produženju pritvora, inkorporirali razloge i obrazloženja iz odnosnih prvostepenih odluka u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, a što slijedom naprijed navedenog samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za “zakonitost” pritvora.

59. Nadalje, apelant tvrdi da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane. U prilog ove tvrdnje apelant je istakao da je njegovom braniocu prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora uručen neposredno prije održavanja ročišta na kom se odlučivalo o osnovanosti istog.

60. Ustavni sud podsjeća da zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stavak 4. Evropske konvencije ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „jednakopravnost strana“. Štaviše, u pritvorskim predmetima u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da efikasno ospori osnovu za optužbe protiv njega (ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204.).

61. Nadalje, član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode pristup „sudu“, odnosno organu koji ima „sudski karakter“ koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženje trajanja te mjere. Ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti “klasični sud” koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Europski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61).Međutim, to mora biti organ koji ima “sudski karakter”. Da bi imao “sudski karakter” taj organ, mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Europski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

62. Apelant je, u prilog tvrdnji da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane, uz apelaciju predočio i rješenje Općinskog suda od 23. februara 2017. godine kojim mu je za branioca postavljen advokat Ivo Antić. Iz ovog rješenja proizlazi da je apelant lišen slobode 20. februara 2017. godine u 22.40 sati, te da je Tužilaštvo prijedlogom od 22. februara 2017. godine zatražilo da se apelantu odredi mjera pritvora. Najzad, iz osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je ročište za odlučivanje o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora održano 23. februara 2017. godine.

63. Ustavni sud zapaža da iz relevantnih odredbi ZKP FBiH, kao i navedenih okolnosti konkretnog slučaja, nije moguće zaključiti da je postojala prepreka da se apelantu postavi branilac po službenoj dužnosti već 22. februara 2017. godine kada je Tužilaštvo dostavilo prijedlog za određivanje pritvora. Ovo tim prije što, u skladu sa članom 59. stav 2. ZKP FBiH, osumnjičeni mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora. Nadalje, iz aplentovih navoda kao i dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da apelant, nakon što je lišen slobode od pripadnika MUP TK i prije prvog ispitivanja, nije bio upoznat, u skladu s članom 5. ZKP FBiH, da ima pravo na branioca kog može sam izabrati, odnosno da će mu se branilac postaviti ako zbog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane, te da je apelantu ova mogućnost bila uskraćena. U svakom slučaju, a kako proizlazi iz predočenog Ustavnom sudu, apelantu je branilac određen istog dana kada je održano i ročište na kom se odlučivalo o prijedlogu za određivanje pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4326/16 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da se osumnjičenom odnosno optuženom mora omogućiti (vidi, tačka 37.) „adekvatan pristup sudu u vidu adekvatne odbrane u liku profesionalnog branioca od samog momenta lišavanja slobode, pa tokom cijelog postupka kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. Obezbjeđenje adekvatnog branioca može biti osigurano jedino pod uvjetom da se i takvom, stručnom braniocu omogući dovoljno vremena za upoznavanje s činjenicama i dokazima na kojima Tužilaštvo temelji svoje zahtjeve, kao što je i zahtjev za određivanje (i produženje) pritvora. U suprotnom, prema mišljenju Ustavnog suda, sam institut branioca bi bio sveden na puku formalnost“.

64. Rukovodeći se naprijed navedenim stavom i okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da ova garancija nije ispoštovana u postupku pred sudijom za prethodni postupak. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv ovog rješenja izjavi i žalbu, u kojoj je u suštini iznio identične navode koje je ponovio i u apelaciji. Nadalje, o žalbi na prvostepeno rješenje odlučivalo je vijeće Općinskog suda, koje je nadležno da preispita i proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju na slobodu osobe u pitanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je evidentni propust da se apelantu postavi branilac kako bi mu se omogućilo adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane u prvostepenom postupku, otklonjen kroz mogućnost izjavljivanja žalbe u kojoj su opširno elaborirani i osporeni razlozi iz prvostepenog rješenja, a o kojim je odlučivao sud koji može preispitati proceduralne i materijalne aspekte zakonitosti pritvora, te donijeti i obavezujuću oslobađajuću odluku.

65. U dopuni apelacije apelant je iznio i tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je saslušan u svojstvu svjedoka, a bez prisustva svog branioca, u predmetu koji se povodom istog spornog događaja vodi protiv E. B. U prilog ovih tvrdnji, apelant je predočio i Obavijest dostavljenu od Kantonalnog tužilaštva u kojoj je konstatirano da je apelant 10. marta 2017. godine u ovom tužilaštvu saslušan u svojstvu svjedoka-oštećenog u predmetu označenog broja, odnosno ne u predmetu i na okolnosti krivičnog djela za koje se i sumnjiči. Iz navedenog dokumenta, kao ni iz apelantovih navoda, međutim nije moguće zaključiti koje su to „sve informacije“ koje ukazuju da se radi o predmetu koji se vodi protiv E. B. kao osobe koja je bila učesnik spornog događaja, niti apelant navodi na koje okolnosti je saslušan kao svjedok-oštećeni, pa da je na taj način dovedeno u pitanje njegovo pravo na odbranu u konkretnom predmetu.

66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.

67. Stoga, imajući u vidu naprijed navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – presumpcija nevinosti

68. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

69. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

70. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

71. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti, ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije no što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti. (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

72. Ustavni sud nadalje podsjeća da za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

73. U konkretnom slučaju, apelant tvrdnje o povredi pretpostavke nevinosti temelji na identičnim navodima kojim je osporavao i zaključke redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, te posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, a za koje je Ustavni sud u kontekstu razmatranja navoda o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ocijenio da su neosnovani.

74. Nadalje, Ustavni sud zapaža da konstatacija iz osporenog prvostepenog rješenja o određivanju mjere pritvora „…pa sud nalazi da je osumnjičeni pokazao naročitu drskost, da je prilikom počinjenja krivičnog djela koristio vatreno oružje – pištolj, a što je pokazao i nalaz parafinske rukavice, da su prisutna lica morala bježati i sklanjati se radi lične sigurnosti, pa kad se uzme da je osumnjičeni do sada osuđivan za ista i istovrsna krivična djela, ukazuje da se radi o odlučnoj i upornoj osobi u vršenju krivičnih djela“, odnosno konstatacija iz osporenog rješenja o produženju mjere pritvora u vezi s ranijom apelantovom osuđivanošću „…da to ukazuje da isti nastavlja sa vršenjem krivičnih djela i pokazuje upornost prilikom počinjenja istih … da je prilikom počinjenja krivičnih djela koristio vatreno oružje, što je uostalom pokazao i nalaz parafinske rukavice …da se radi o odlučnoj i upornoj osobi u vršenju krivičnih djela kojima se ugrožava lična i imovinska sigurnost …“ suprotno apelantovim tvrdnjama ne prejudicira apelantovu krivicu. Naime, kako je to već ukazano u dijelu odluke u kom su ispitani apelantovi navodi o povredi prava iz člana

5. Evropske konvencije, po apelantovim tvrdnjama odlučna činjenica – da li je kritične prilike koristio pištolj koji je vatreno oružje ili ne, o čemu su redovni sudovi dali jasne i dovoljne razloge da postoji osnovana sumnja, je pitanje koje treba biti raspravljeno u daljnjem toku postupka van razumne sumnje, pa se navedenom konstatacijom u ovoj fazi krivičnog postupka ne prejudicira apelantova krivica. U prilog navedenom Ustavni sud zapaža i da apelant ne osporava da je prema nalazu vještaka utvrđeno da su na apelantovim rukama nađeni tragovi baruta, izuzev što pokušava da ovu činjenicu opravda time i da se u municiji za startni pištolj koristi barut, kao i s tim u vezi da apelant nije ponudio ni jedan razlog i obrazloženje zašto se udaljio s lica mjesta, te zašto već pri uviđaju nije predao startni pištolj već je naknadno priznao gdje je sakriven. Također, cijeneći apelantovu raniju osuđivanost i konkretne optužbe, te način na koji je izvršeno krivično djelo za koje u ovoj fazi postupka postoji osnovana sumnja da ga je počinio, redovni sudovi su zaključili da je apelant osoba koja iskazuje odlučnost i upornost u vršenju krivičnih djela, a na čemu su jasno i nedvosmisleno zasnovali zaključak da postoji opravdana bojazan da apelant, kao osumnjičeni, puštanjem na slobodu može ponoviti krivično djelo, pritom se ne izjašnjavajući i ne prejudicirajući apelantovu krivicu.

75. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

77. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, u situaciji kada redovni sudovi svojim obrazloženjima o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

78. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-966/17 (E. S. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio