Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5318/14 (V. S.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-5318/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5318/14, rješavajući apelaciju Vojislava Stanisavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vojislava Stanisavljevića, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001518 12 U od 27. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vojislav Stanisavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001518 12 U od 27. oktobra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 17. novembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 29. marta 2017. godine da dostavi informaciju u kojoj je fazi postupak u predmetu tog suda broj 65 0 P 300835 12 P.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2016. godine.
4. Općinski sud je dostavio informaciju 13. aprila 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 532-1311-1/1-01 od 28. januara 2003. godine potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine apelant bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, ulica Braće Vujičić broj 3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U postupku pred nadležnim organom uprave povodom apelantovog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, proveden je postupak izvršenja Odluke CRPC-a od 28. januara 2003. godine, te je apelant 15. oktobra 2003. godine uveden u posjed predmetnog stana.
7. Odlučujući o zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke od 28. januara 2003. godine, Komisija je donijela Odluku broj R-532- 1311-1/1-01-622/04 od 14. septembra 2006. godine kojom je odbijen navedeni zahtjev FMO-a.
8. Komisija je rješavajući po službenoj dužnosti u postupku preispitivanja svojih odluka od 14. septembra 2006. godine i 28. januara 2003. godine donijela Odluku broj R-532-1311-1/1-01-622- 1/04 od 23. oktobra 2007. godine, kojom su odluke Komisije od 14. septembra 2006. godine i 28. januara 2003. godine stavljene van snage. Istom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za ponovno razmatranje odluke od 23. oktobra 2007. godine, Komisija je donijela Odluku broj R-532-1311-1/1-01-622-1-7/08 od 2. septembra 2008. godine kojom je odbijen apelantov navedeni zahtjev.
Postupak okončan osporenom presudom
10. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 001518 12 U od 10. oktobra 2014. godine, donesenom u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv Odluke Komisije broj R-532-1311-1/1-01-622-1-7/08 od 2. septembra 2008. godine (kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 23. oktobra 2007. godine), apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je na predmetnom stanu stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, a zatim vlasništvo, zaključenjem ugovora s bivšom SSNO o kupovini stana i isplatom kupoprodajne cijene 15. februara 1992. godine. Smatra da mu pripada pravo na savjestan posjed koji mu je bio priznat Odlukom Komisije od 28. januara 2003. godine, te predlaže da sud tužbu uvaži i osporenu odluku poništi.
11. Sud BiH je istakao da je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke, utvrdio da je Komisija pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev za ponovno razmatranje svoje odluke od 23. oktobra 2007. godine, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant ostao u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine i nakon 14. decembra 1995. godine, te da ne ispunjava uvjete za povrat u posjed predmetnog stana u smislu odredaba člana 3a stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi Sud BiH je naveo da iz osporene odluke proizlazi da je apelantu – profesionalnom vojnom licu (pukovnik tehničke klase KoV), naredbom saveznog ministra za narodnu odbranu broj 7-59 od 13. oktobra 2000. godine prestala profesionalna vojna služba izvan teritorije BiH, te da je navedena naredba objavljena u Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije broj 28, strana 782, od 26. oktobra 2000. godine. S tim u vezi Sud BiH je zaključio da je u tom postupku nesporno utvrđeno da je apelant ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH i da mu je prestala profesionalna vojna služba 13. oktobra 2000. godine, te da se apelant ne može smatrati izbjeglicom pa je zbog toga odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Stoga, Sud BiH je zaključio da se osporena odluka temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da apelant neosnovano u tužbi tvrdi da ispunjava uvjete za povrat predmetnog stana.
12. Ustavni sud zapaža, nezavisno od postupka koji je okončan osporenom odlukom, da iz apelacionog spisa proizlazi da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 300835 12 P od 27. februara 2014. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) i po protivtužbi tužene, utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je zaključen pod brojem 3513-923-4 od 15. februara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između apelanta i Države SFRJ- SN-Vojne ustanove za upravljanje SF JNA „Beograd“ (stav 1. izreke). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se apelant u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu uknjiži kao vlasnik (stav 2. izreke). Istom presudom prekinut je postupak po protivtužbenom zahtjevu tužene kojim je tražila apelantovo iseljenje i predaju predmetnog stana u posjed tuženoj. Odlučeno je da će se postupak po protivtužbi nastaviti nakon pravosnažnog okončanja postupka pred Komisijom u predmetu broj R- 532-1311-1/1-622-1/04.
13. Iz informacije vezano za parnični postupak po apelantovoj tužbi radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stan i uknjižbe prava vlasništva u apelantovu korist, koju je na traženje Ustavnog suda dostavio Općinski sud 13. aprila 2017. godine, proizlazi da je Općinski sud odlučujući o navedenom apelantovom tužbenom zahtjevu donio Presudu broj 65 0 P 300835 12 P od 27. februara 2014. godine, te da je protiv te presude u toku postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je iznio hronološki tok donošenja odluka CRPC-a koje su po apelantovom mišljenju zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koje su u konačnom rezultirale osporenom odlukom kojom je njegov zahtjev za povrat stana odbijen. Apelant je istakao da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i otkupio isti na osnovu ugovora o kupoprodaji broj 3513-923 od 15. februara 1992. godine, te u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i time stekao vlasništvo na predmetnom stanu. Apelant je istakao da je 15. oktobra 2003. godine uveden u posjed stana i da još u njemu živi. Nadalje, apelant je pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj U- 15/11 od 30. marta 2012. godine i predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine istakao „da ne želi da mu se isplati tržišna vrijednost stana“ već da mu se „omogući upis prava vlasništva na predmetnom stanu s obzirom da u stanu živi od ulaska 2003. godine“. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija i utvrdi kršenje navedenih prava, te da se donese odluka koja će mu omogućiti uknjižbu prava vlasništva na istom.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci i predloženo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 001518 12 U od 10. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Suda BiH, vođen povodom apelantove tužbe kojom je pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor protiv Komisije radi poništenja Odluke od 2. septembra 2008. godine, u predmetu povodom apelantovog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana. Dakle, predmet je građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
25. Apelant suštinski ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom, a u kojem je Sud BiH ispitivao zakonitost odluke Komisije od 2. septembra 2008. godine kojom je u konačnici odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Apelant tvrdi da je zaključen i pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana i da se nalazi u posjedu predmetnog stana, pa smatra da mu pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana, kao i upis prava vlasništva u zemljišne knjige na predmetnom stanu.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u brojnim odlukama, između ostalog u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podsjetio na svoju praksu i brojne odluke u kojima je odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud je u toj odluci podsjetio da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine i Odluka broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine), u kojima je suštinski problematizirano pitanje prava na imovinu u situaciji postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nekretnina, stana iz fonda bivšeg SSNO ili postojanja ugovora o korištenju stana. U Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine istaknuto je da se Sud time bavio i kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
27. Također, u citiranoj Odluci broj AP 1011/08 u kojoj je Ustavni sud odlučivao povodom apelacija koje su podnijeli nosioci stanarskih prava za povrat „vojnih“ stanova, u kojoj je utvrđeno kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je podsjetio na presudu Evropskog suda Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj je Evropski sud u odnosu na dio aplikanata (tri od ukupno šest) utvrdio kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je napomenuo da se Evropski sud u navedenoj odluci bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne „vojne“ stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, zatim je utvrđivao da li su aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li su ili ne u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
28. Iz naprijed navedene prakse proizlazi da se Ustavni sud bavio pitanjem povrata „vojnih“ stanova s različitih pravnih aspekata koji su zavisili od statusa apelanata na tim stanovima, dakle u situacijama kad su imali pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO, pri čemu su primjenjivani standardi iz presude Đokić protiv BiH, ili u situacijama kada taj ugovor nisu imali, ali su na tim stanovima imali stanarska prava pri čemu su primjenjivani standardi iz pomenute presude Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine.
29. Međutim, Ustavni sud zapaža da iako je u činjeničnom smislu apelantov slučaj manje-više identičan činjenicama navedenih predmeta, nije mogao analogno primijeniti svoje stavove koji se tiču povrede prava na imovinu u citiranim odlukama (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba tač. 60. do 64), jer je u konkretnom slučaju osporenom presudom u konačnici utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na povrat u posjed predmetnog stana, shodno odredbama člana 3a stav 1. Zakona o prestanku primjene, pa budući da je apelant osporio presudu Suda BiH zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke nisu primjenjivi na apelantov slučaj. Međutim, imajući u vidu da iz spisa proizlazi da je apelant 15. februara 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je pred redovnim sudovima u toku postupak o utvrđivanju pravne valjanosti tog ugovora, Ustavni sud ukazuje da će upravo redovni sudovi u tom postupku voditi računa o primjeni stavova u citiranim odlukama koji se tiču apelantovog prava na imovinu u odnosu na predmetni stan.
30. U vezi s navodima apelacije kojim je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant u upravnoj stvari vraćanja u posjed predmetnog stana pokrenuo upravni spor protiv Odluke Komisije od 2. septembra 2008. godine, jer je istom odbijen apelantov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije od 23. oktobra 2007. godine, a kojom je odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana i istom stavljene van snage odluke te Komisije od 14. septembra 2006. godine i 28. januara 2003. godine, kojim je bilo utvrđeno da apelantu pripada pravo na povrat i posjed predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, uz obrazloženje da apelant, kao nosilac stanarskog prava, nije ispunio uvjete za povrat stana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je odredbama člana 3a stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da nema pravo na povrat stana nosilac stanarskog prava koji je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine, a nije imao odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorija BiH, te da mu je 13. oktobra 2000. godine prestala profesionalna vojna služba jer je penzioniran, što proizlazi iz naredbe saveznog ministra za narodnu odbranu broj 7-59 od 13. oktobra 2000. godine koja je objavljena u Službenom vojnom listu Vojske Jugoslavije broj 28, strana 782, od 26. oktobra 2000. godine. Dovodeći u vezu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene s odlučenjem Suda BiH te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, budući da je Sud BiH u osporenoj odluci jasno obrazložio zašto, shodno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene, apelantu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Sud BiH u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba člana 3a. Zakona o prestanku primjene, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U pogledu apelantovog zahtjeva iz apelacije da mu se omogući upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišne knjige, Ustavni sud prije svega zapaža da je navedeni apelantov zahtjev predmet odlučivanja u parničnom postupku po apelantovoj tužbi za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i uknjižbe prava vlasništva na tom stanu, te da je u toku postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom protiv presude Općinskog suda od 27. februara 2014. godine kojom je odlučeno o navedenom apelantovom tužbenom zahtjevu. Međutim, s obzirom da su predmetnom apelacijom osporene odluke donesene u upravnom postupku po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana, to Ustavni sud u ovom postupku ne može ispitivati apelantove navode koji su predmet odlučivanja u parničnom postupku, a koji još nije pravosnažno okončan.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava člana 3a Zakona o prestanku primjene, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presude bila proizvoljna.
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman