Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/14 (I. Č.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4577/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4577/14, rješavajući apelaciju Ivice Čerkeza, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivice Čerkeza.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog duljine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda Mostaru broj 58 0 P 024155 13 Gži od 15. rujna 2014. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Ivici Čerkezu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja izvršnog postupka, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivice Čerkeza podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024155 13 Gži od 15. rujna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Čerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 24. listopada 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 024155 13 Gži od 15. rujna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog javnog pravobraniteljstva, kao zakonskog zastupnika Hercegovačko-neretvanskog kantona za Ministarstvo unutarnjih poslova s druge strane u predmetnom izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenik) zatraženo je 16. veljače 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i izvršenik su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 24. veljače do 3. ožujka 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Općinski sud je, postupajući po apelantovoj tužbi od 10. travnja 2000. godine, Presudom broj P-328/00-I od 7. travnja 2006. godine poništio kao nezakonita rješenja tuženog broj 03-6/477- 2/2000 od 20. travnja 2000. godine i broj 01-14-K-418/00 od 6. ožujka 2000. godine (kojim je apelantu izrečena stegovna kazna otpusta iz službe sa zabranom ponovnog prijema u radni odnos na vrijeme od jedne godine), te utvrdio „da je [apelant] djelatnik tuženog, te je naloženo tuženom da [apelanta] rasporedi na poslove koje je obnašao do donošenja rješenja“. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uspostavu apelantu svih prava iz radnog odnosa je odbijen kao neutemeljen. Istom presudom je obvezan tuženi apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.730,00 KM.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000729 od 4. srpnja 2006. godine apelantov priziv uvažio i prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu preinačio „na način što se tuženi obvezuje uspostaviti [apelantu] sva prava iz radnog odnosa.“ Istom presudom je odbijen kao neutemeljen priziv tuženog i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je vraćanje radnika na rad nužna posljedica poništenja odluke o prestanku radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu na koji upućuje članak 7. Zakona o radnim odnosima. Kantonalni sud je usvojio apelantov priziv da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, zaključivši da postojanje radnog odnosa podrazumijeva, pored raspoređivanja na određeno radno mjesto, i sva ostala prava iz radnog odnosa koja se tiču određivanje zarade, priznanja radnog staža, prijavljivanja radnika organima socijalnog osiguranja uz uplatu doprinosa i slično, te de je apelantov zahtjev dovoljno određen da predstavlja svojstvo izvršne isprave, što smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi.
Izvršni postupak
8. Apelant je kao tražitelj izvršenja 19. kolovoza 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na temelju Presude Općinskog suda broj P-328/00-I od 7. travnja 2006. godine, djelomično preinačene Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06- 000729 od 4. srpnja 2006. godine, radi vraćanja na posao i isplate novčanog potraživanja (plaća u iznosu od 850,00 KM mjesečno počev od 1. travnja 2000. godine pa do vraćanja na posao, kao i doprinosa).
9. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 07 58 I 024155 06 I od 17. listopada 2007. godine naložio izvršeniku da u roku od 8 dana apelanta rasporedi na poslove koje je obnašao do nezakonitog prestanka radnog odnosa, a banci u kojoj se vodi račun izvršenika je naložena zapljena i prijenos troškova parničnog postupka u iznosu od 1.730,00 KM i troškova izvršnog postupka u iznosu od 240,00 KM. Istim rješenjem Općinski sud je naložio apelantu da u roku od 30 dana dostavi sudu dokaz o visini plaće koju je ostvario na poslovima koje je obnašao do nezakonitog prestanka radnog odnosa.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 I 024155 06 I od 14. prosinca 2007. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 17. listopada 2007. godine.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 58 I 024155 08 Gž od 12. ožujka 2008. godine odbio kao neutemeljen priziv izvršenika izjavljen protiv rješenja Općinskog suda od 14. prosinca 2007. godine (o odbijanju prigovora).
12. Općinski sud je Rješenjem broj 07 58 I 024155 06 I od 13. lipnja 2011. godine na temelju pravomoćne i izvršne isprave ovog suda broj P-328/00-I od 7. travnja 2006. godine, djelomično preinačene Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000729 od 4. srpnja 2006. godine, odredio izvršenje po apelantovom prijedlogu protiv izvršenika (radi izvršenja preostalog dijela obveze izvršenika kojim se „obvezuje uspostaviti [apelantu] sva prava iz radnog odnosa“) na način što je naložio izvršeniku da u roku od 8 dana od dana primitka rješenja isplati apelantu: na ime neto plaće za razdoblje od 1. travnja 2000. pa do 17. svibnja 2007. godine iznos od 48.983,65 KM, na ime doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za navedeno razdoblje putem Federalnog zavoda MIO iznos od 17.228,26. KM i na ime troškova izvršnog postupka iznos od 1.707,20 KM, dok je s dijelom zahtjeva za isplatu doprinosa za zdravstvo, neuposlenost, porez na plaću, beneficirani radni staž i porez na zaštitu od nesreće u ukupnoj visini od 20.937,96 KM apelantov prijedlog odbijen kao neutemeljen.
13. Protiv navedenog rješenje izvršenik je izjavio prigovor koji je Općinski sud Rješenjem broj 07 58 I 024155 06 I od 28. prosinca 2012 godine odbio kao neutemeljen.
14. Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 I 024155 06 I od 6. lipnja 2014. godine apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja Općinskog suda od 13. lipnja 2011. godine (kojim je naloženo da izvršenik apelantu isplati plaće, te doprinos za MIO) odbijen je kao neutemeljen. Navedeno je da je apelant u prigovoru istaknuo da smatra da je sud bio dužan navedenim rješenjem odrediti izvršenje u većim iznosima i u svezi s tim je ukazao da je zadatak vještačenja, shodno Rješenju suda broj 07 58 I 024155 06 od 10. lipnja 2010. godine, koje je bio dužan izvršiti vještak financijske struke, bio utvrđivanje postojanja duga izvršenika prema apelantu na ime neisplaćenih plaća i doprinosa prema dokumentaciji u spisu predmeta, podnesku izvršenika od 10. prosinca 2007. godine i uvidom u relevantnu dokumentaciju izvršenika. U svezi s tim, Općinski sud je ocijenio da je vještačenje provedeno u skladu s nalogom suda i u skladu s pravilima struke i prema relevantnoj dokumentaciji, uvidom u relevantnu dokumentaciju izvršenika u skladu sa člankom 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je apelantov prigovor odbio kao neutemeljen. Naime, Općinski sud je zaključio da apelant nije svojim prigovorom učinio vjerojatnim postojanje nijednog razloga iz članka 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kao ni bilo kojeg drugog razloga koji sprječava izvršenje, zbog čega je na temelju članka 49. st. 1. i 2. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 024155 13 Gži od 15. rujna 2014. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje od 6. lipnja 2014. godine (o odbijanju apelantovog prigovora), dok je priziv izvršenika djelomično uvažio i prvostupanjsko Rješenje broj 58 0 P 024155 06 I od 28. prosinca 2012. godine (kojim je odbijen prigovor izvršenika) preinačio tako što je prigovor izvršenika djelomično uvažio, pa je stavio izvan snage Rješenje o izvršenju broj 07 58 I 024155 06 I od 13. lipnja 2011. godine (kojim je dozvoljeno izvršenje radi namirenja apelantovog novčanog potraživanja) u dijelu u kojem je dozvoljeno izvršenje radi isplate plaća i doprinosa za MIO za razdoblje od 1. travnja 2000. do 4. srpnja 2006. godine i u tom dijelu ukinuo sve provedene radnje, a prijedlog za izvršenje odbio kao neutemeljen. Istim rješenjem je u preostalom dijelu, radi isplate plaća apelantu u iznosu od 6.427,58 KM i doprinosa za MIO u iznosu od 2.268,62 KM za razdoblje od 4. srpnja 2006. do 17. svibnja 2007. godine, priziv izvršenika odbio kao neutemeljen i osporeno rješenje je u tom dijelu potvrdio.
16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo da je izvršenje traženo na temelju presude Općinskog suda koja je preinačena presudom tog suda. Navedeno je da je izvršnom ispravom utvrđena obveza izvršenika da apelanta rasporedi na poslove koje je obnašao do donošenja nezakonitih rješenja koja su poništena, pa je naloženo tuženom, tj. izvršeniku da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa. Istaknuto je da iz izvršne „isprave proizlazi da u istoj nije navedeno koja prava iz radnog odnosa se trebaju uspostaviti, niti je naveden opseg tih prava“, te je navedeno da je tako postavljen zahtjev podrazumijevao da se apelantu uspostave samo prava predviđena člankom 217. st. 1. i 5. ZIP-a. Tim člankom je propisano da tražitelj izvršenja koji je podnio zahtjev za vraćanje na rad može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravomoćnosti odluke dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Istaknuto je da se mjesečna naknada plaće određuje u iznosu koji bi tražitelj izvršenja ostvario da je radio, te je ukazano da mjesečna naknada plaće obuhvaća i plaćanje poreza, te drugih davanja na temelju plaće.
17. U svezi s tim Kantonalni sud je istaknuo da je, kod nesporne činjenice da je izvršenik apelanta vratio na posao 17. svibnja 2007. godine, prvostupanjski sud mogao dozvoliti izvršenje radi isplate neisplaćenih plaća i doprinosa samo od pravomoćnosti izvršne isprave, tj. od 4. srpnja 2006. do 17. svibnja 2007. godine (vraćanja na posao), te za to razdoblje uplatu doprinosa za MIO budući da izvršnom ispravom nije utvrđena obveza izvršenika za isplatu plaća i doprinosa apelantu za razdoblje od 1. travnja 2000. godine do donošenje prvostupanjske presude. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 27. ZIP-a propisano „da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja, izvršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze“, a da u konkretnom predmetu izvršnom ispravom nije navedeno koja prava iz radnog odnosa je izvršenik dužan uspostaviti apelantu, opseg tih prava, elementi na temelju kojih se opseg tih prava može obračunati, niti razdoblje od kada do kada se određeno pravo treba obračunati. Navedeno je da, prema odredbi članka 36. ZIP-a, izvršni sud dozvoljava izvršenje samo ako je u skladu sa izvršnom ispravom jer u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta, odnosno jer je izvršni sud kod provođenja izvršenja vezan za izreku izvršne isprave, a ne za njezino obrazloženje.
18. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, izreka izvršne isprave nije bila određena, niti odrediva kako po predmetu obveze tako i opsegu i vremenu ispunjenja, te da zbog toga izvršni sud nije imao pravne mogućnosti navedene nedostatke sam otkloniti, niti sam utvrditi visinu plaće i doprinosa na plaće, niti je mogao angažirati vještaka financijske struke da u izvršnom postupku utvrdi ono što je apelant kao tražitelj izvršenja propustio zatražiti u parničnom postupku. Navedeno je da je apelant imao mogućnost da novom parnicom potražuje isplate neisplaćenih plaća koje bi ostvario da je radio, a što je nesporno propustio učiniti. Kantonalni sud je istaknuo da stoga smatra da je prvostupanjski sud bio dužan da po prigovoru izvršenika stavi izvan snage rješenje o izvršenju od 13. lipnja 2011. godine u dijelu kojim je apelant tražio isplatu plaće i doprinosa na plaće za razdoblje od 1. travnja 2000. do 7. travnja 2006. godine.
19. Nadalje je Kantonalni sud u obrazloženju naveo da je na temelju članka 217. ZIP-a za razdoblje od 7. travnja 2006. (dan donošenja prvostupanjske presude) do 17. svibnja 2007. godine (povratka na posao) izvršni sud mogao provesti izvršenje i apelantu, shodno nalazu vještaka financijske struke od 22. veljače 2011. godine, na ime neisplaćenih neto plaća za razdoblje od 7. travnja 2006. do 17. svibnja 2007. godine isplatiti iznos u visini od 6.427,58 KM i za isto razdoblje doprinose za MIO u iznosu od 2.268,62 KM. Kantonalni sud je također ukazao da je prilikom utvrđivanja visine mjesečnog iznosa neisplaćenih plaća sud vezan prijedlozima tražitelja izvršenja, te da je tražitelj izvršenja dužan uz prijedlog za izvršenje priložiti relevantne dokaze na kojima temelji svoje stajalište (raniji ugovor o radu, platnu listu ili ugovor o radu drugih uposlenika). Dalje, Kantonalni sud je također odbio kao neutemeljene apelantove navode da je sud u izvršnom postupku propustio da mu visinu plaće utvrdi prema usporednim primanjima radnika koji rade na istim poslovima na kojima je on radio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, poklonivši vjeru nalazu vještaka financijske struke kao objektivnom i sačinjenom u skladu s pravilima struke, koji je postupio prema zaključku suda od 10. lipnja 2010. godine i visinu apelantovih primanja obračunao prema relevantnoj dokumentaciji koja se nalazi kod izvršenika, te cijenivši da apelant nije predlagao drugi način obračuna, niti je na navedeni zaključak suda imao primjedbi, odlučio kao u izreci rješenja na temelju članka 235. stavak 1. toč. 2. i 3. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim apelant smatra da osporeno rješenje Kantonalnog suda nije utemeljeno na zakonu „jer sud tumači svoju odluku, odnosno svoju drugostupanjsku presudu na apsolutno drugačiji način u odnosu na način kakvu je odluku donio ranije“. U svezi s tim apelant je ukazao da je sud u obrazloženju presude (koja predstavlja izvršni naslov u konkretnoj pravnoj stvari) iznio stajalište da je ovakav zahtjev „dovoljno određen da predstavlja svojstvo izvršne isprave“. Zbog navedenog, apelant osporava rješenje Kantonalnog suda na temelju kojeg je stavljeno izvan snage rješenje o izvršenju od 13. lipnja 2011. godine u dijelu kojim mu je dozvoljeno izvršenje isplate plaća i doprinosa za MIO za razdoblje od 1. travnja 2000. do 4. srpnja 2006. godine. Apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje se ogleda u duljini trajanja predmetnog postupka, zbog čega apelant traži naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju rješenja, kojim cijeni da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.
22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju prezentirao tijek predmetnog postupka na način kako je on prezentiran u činjeničnom dijelu ove odluke. Također je istaknuo da apelantove navode smatra neutemeljenim, da je osporeno rješenje tog suda zakonito, pravilno i doneseno u skladu s važećim materijalno-pravnim propisima koji su primijenjeni na konkretan predmet. Osim toga, ukazao je da je apelant vraćen na posao dok je postupak po prizivima oko visine neisplaćenog potraživanja i doprinosa „na koje se [apelant] žalio sve ove godine, bez isprave podobne za izvršenje, jer je u parničnom postupku propustio zahtijevati navedene isplate za razdoblje od 1. 4. 2000. godine do donošenja pravomoćne presude, govori da je sam [apelant] odgovoran za duljinu trajanja ovog postupka“. Stoga je Općinski sud predložio da se apelacija odbije.
23. U odgovoru na apelaciju izvršenik navodi da nije bilo povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Smatra da je apelantu dosuđena naknada iz radnog odnosa na koju ima pravo prema ZIP-u, te da mu je u okolnostima konkretnog predmeta bilo omogućeno korištenje svih pravnih sredstava, zbog čega apelantove navode smatra neutemeljenim i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Članak 27.
Podobnost ovršne isprave za ovrhu (1) Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.
(2) Ako u ovršnoj ispravi nije određen rok za dragovoljno ispunjenje obveze, taj rok određuje se rješenjem o ovrsi.
(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka sud će predloženu ovrhu odrediti uz uvjet da ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obvezu.
(4) Odredbe st. 2. i 3. ovoga članka ne primjenjuju se u postupku ovrhe na temelju ovršne isprave bilježnika.
Članak 36. stavak 1.
Prijedlog za ovrhu (1) Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, tražitelj ovrhe i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim ovrhu treba provesti, predmet ovrhe ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provedbu ovrhe.
Članak 217.
Naknada plaće u slučaju vraćanja uposlenog na rad (1) Tražitelj ovrhe koji je podnio prijedlog za vraćanje na rad, odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je ovršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravomoćnosti odluke dok ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti ovrhu radi naplate dosuđenih iznosa.
(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za ovrhu radi vraćanja na rad, odnosno u službu ili može biti podnesen naknadno do okončanja ovršnog postupka.
(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvaća ima dejstvo rješenja kojime se utvrđuje postojanje obveze ovršenika i dejstvo rješenja o ovrsi.
(4) Ovršenik može predložiti da se rješenje iz stavka 3. ovoga članka stavi izvan snage ako su se nakon njegovoga donošenja izmijenile okolnosti na temelju kojih je doneseno.
(5) Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi tražitelj ovrhe ostvario da je bio na radu. Mjesečna naknada obuhvaća i plaćanje poreza te drugih davanja na temelju plaće.
(6) Tražitelj ovrhe može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.
(7) Ako je sud djelomice prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputit će tražitelja ovrhe da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 024155 13 Gži od 15. rujna 2014. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 22. rujna 2014. godine, a apelaciju je podnio je 24. listopada 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da mu je njim povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i duljine trajanja izvršnog postupka. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, koji je u predmetnom postupku imao procesnu poziciju tražitelja izvršenja, osporava rješenje doneseno u izvršnom postupku, a vezano za izvršenje pravomoćne sudske presude u kojoj je odlučeno o vraćanju apelanta na posao, te obvezi izvršenika da apelantu uspostavi prava iz radnog odnosa.
33. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da „izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio suđenja u smislu članka 6. Europske konvencije“ (vidi vodeće odluke Ustavnog suda br. AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, stavak 28., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05 i broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, stavak 27., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U svezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom slučaju, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je pravo na pristup sudu inherentno članku 6. stavak 1. Europske konvencije koje „...traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi...“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 552/04 od 28. lipnja 2005. godine, stavak 9., objavljenu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
A) U odnosu na osporeno rješenje
34. U svezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na apelantove navode da osporeno rješenje Kantonalnog suda nije utemeljeno na zakonu, iz čega proizlazi da apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi ZIP-a, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26. i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da je prijedlog za izvršenje trebao biti usvojen i u onom dijelu koji se odnosio na naknadu plaća i doprinosa i za razdoblje od 1. travnja 2000. godine do pravomoćnosti izvršne isprave 4. srpnja 2006. godine.
37. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na temelju raspoloživih dokaza da je izvršenik apelanta vratio na posao 17. svibnja 2007. godine, primjenom odredbe članka 217. stavak 1. ZIP-a u predmetnom izvršnom postupku okončanom osporenim rješenjem djelomično udovoljio prijedlogu za izvršenje tako što je odobrio isplatu plaća i doprinosa za MIO za razdoblje od pravomoćnosti izvršne isprave od 4. srpnja 2006. do 17. svibnja 2007. godine – (vraćanja na posao ) i uplatu doprinosa za MIO za navedeno razdoblje. U svezi s tim Ustavni sud ukazuje da je citiranom odredbom zakona propisano da: „Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke, pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.“ Imajući u vidu citiranu odredbu zakona, iz koje, dakle, proizlazi da se u slučaju kada se prijedlogom za izvršenje traži vraćanje na rad, plaća može tražiti od pravomoćnosti odluke, te činjenično utvrđenje redovnih sudova iz kojih proizlazi da je apelant vraćen na posao 17. svibnja 2007. godine, a da je izvršna isprava postala pravomoćna 4. srpnja 2006. godine, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, smatra da osporena odluka Kantonalnog suda ne ostavlja dojam proizvoljnosti, već da u potpunosti korespondira standardu obrazložene odluke glede primjene relevantnih odredbi ZIP-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio što se smatra ispravom podobnom za izvršenje u smislu članka 27. ZIP-a, odnosno ukazao da u smislu članka 36. ZIP-a u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta prema kojem je izvršni sud prilikom provođenja izvršenja vezan za izreku izvršne isprave, a ne za njezino obrazloženje.
38. Nakon analize cjelokupnog postupka sa aspekta primjene standarda prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelant nije ponudio argumente kojim bi opravdao svoje tvrdnje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene relevantnih odredbi ZIP-a, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, nedosuđivanjem traženog iznosa isplate plaća i doprinosa za razdoblje od 1. travnja 2000. pa do 17. svibnja 2007. godine iz razloga što navedeno razdoblje nije bilo obuhvaćeno pravomoćnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
39. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. B) Pravo na suđenje u razumnom roku
40. U odnosu na apelantove navode da mu je zbog duljine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant 19. kolovoza 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje na temelju pravomoćne i izvršne isprave (presude), koji postupak je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 15. rujna 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno osam godina, dva mjeseca i 11 dana. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se konkretnom slučaju radilo o izvršnom postupku koji je žurne prirode (članak 5. ZIP-a).
41. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno nemogućnosti izvršenja sudskih odluka u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je duljina predmetnog izvršnog postupka, u kojem je apelant djelomično uspio s prijedlogom za izvršenje, a djelomično je njegov prijedlog odbijen kao neutemeljen, bila pretjerano duga, za što redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
42. U svezi s tim Ustavni sud podsjeća da je o pitanju nemogućnosti izvršenja sudskih odluka u razumnom roku od strane nadležnih sudova u Bosni i Hercegovini odlučivao u Odluci broj AP 1724/16 od 10. svibnja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1724/16 od 10. svibnja 2017. godine i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , st. 24.-32.). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je ukazao na duljinu trajanja izvršnih postupaka kao na sustavni problem (točka od 34. do 38.), nakon čega je zaključio da: „Usprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje ovog problema, Ustavni sud smatra da je prekomjerno trajanje izvršnih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine u odnosu na izvršni postupak“ (točka 53.). Osim toga, Ustavni sud je istaknuo: „Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za poduzimanjem adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupak vodi budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u svezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“ (točka 51). Budući da i u konkretnom slučaju u predmetnom izvršnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1724/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 1724/16, poduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom da je predmetni izvršni postupak trajao ukupno osam godina, dva mjeseca i 11 dana, čime je ozbiljno dovedeno u pitanje apelantovo pravo na „pristup sudu“.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke glede primjene relevantnih odredaba ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman