Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3801/14 (I. F.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Miješanje u pravo na dom
- Stjecanje bez osnova
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3801/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3801/14, rješavajući apelaciju Igora Franjkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Franjkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053924 13 Rev od 6. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Igor Franjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 053924 13 Rev od 6. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od opunomoćenika tuženog Sulejmana Tvice (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 14. februara 2017. godine. Opunomoćenik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 05924 07 P od 14. augusta 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 053924 12 Gž od 18. marta 2013. godine, i to stavom 1. izreke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio obavezivanje tuženog na isplatu iznosa od 39.655,00 KM na ime neosnovnog bogaćenja zbog izdavanja poslovnog prostora u Tuzli, u Ulici Albina Herljevića broj 10, površine 15,40 KM (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), za period od 1. aprila 2002. godine do 1. novembra 2011. godine, a istovremeno stavom 2. izreke iste presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora koji su zaključile parnične stranke 17. marta 1994. godine, koji je ovjeren pod brojem Ov.2035 pred Općinskim organom uprave u Tuzli, te nadovjeren apostille-pečatom pred Općinskim sudom broj 236/96 13. marta 1996. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se tuženi na temelju presude upiše u javne evidencije, što je apelant dužan trpjeti, dok je stavom 3. izreke apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Na temelju provedenih dokaza, posebno iskaza parničnih stranaka i svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen na dobrovoljan način, da apelant sporni ugovor nije zaključio protivno svojoj volji, niti pod pritiskom opće situacije, niti je bilo prisile od tuženog ili trećih lica da se zaključi sporni ugovor. U tom pravcu je pojašnjeno da apelant od 15. maja 1992. godine ne živi u Bosni i Hercegovini, nego u Londonu, odnosno da apelant u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije ni živio na području Tuzle, niti u Bosni i Hercegovini, niti mu je u vrijeme zaključenja ugovora život bio ugrožen, niti je bio izložen pritiscima opće situacije u ratom zahvaćenoj Bosni i Hercegovini. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je sporni ugovor zaključen voljom apelanta koji je svoju volju manifestirao izjavom u punomoći od 30. aprila 1992. godine kojom je svoje roditelje, odnosno oca ovlastio da spornim poslovnim prostorom mogu neograničeno raspolagati, uključujući i prodaju. Nadalje je pojašnjeno da su ratne okolnosti u vrijeme zaključenja spornog ugovora mogle utjecati na formiranje apelantove odluke da sporni ugovor zaključi i na taj način izbjegne rizik oštećenja imovine uslijed ratnih dešavanja, ali da ratna dešavanja u tolikoj mjeri nisu mogla utjecati na apelanta da bi se moglo govoriti o odsustvu dobrovoljnosti i slobodno izražene volje prilikom zaključenja spornog ugovora. Navedeno stoga što se apelant u relevantnom periodu nalazio u Londonu, pa na taj način nisu ispunjeni svi uvjeti potrebni da bi se moglo govoriti o odsustvu dobrovoljnosti i slobodno izraženoj volji prilikom zaključenja spornog ugovora. Okolnost da je apelantov otac bio izložen raznim pritiscima i šikaniranju trećih lica nema utjecaja na apelanta, prije svega, jer je sporni poslovni prostor apelantov, a ne njegovog oca, što nužno ne znači da bi i apelant bio izložen pritiscima, kao pripadnik manjinskog naroda, da je ostao u Tuzli. Osim toga, apelant je sve do 5. februara 1994. godine uživao i prihod od spornog poslovnog prostora u vidu zakupnine koju je primao od Samira Aganovića. Prema ocjeni Općinskog suda, sve okolnosti konkretnog slučaja su uputile na zaključak da je sporni ugovor zaključen slobodno izraženom voljom ugovornih strana, kao i to da sporni ugovor ne sadrži nedostatke koji bi ga činili ništavim, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je pojasnio da sporni ugovor nije ništav ni zbog toga što potpisi ugovornih strana nisu sudski ovjereni, jer su ugovorne strane sve obaveze iz spornog ugovora u cijelosti ispunile, pa je sporni ugovor valjan, u smislu člana 9. Zakona o nekretninama. Imajući u vidu da je kod ugovornih strana u trenutku zaključenja ugovora postojala slobodno izražena volja za zaključenje spornog ugovora, te da je tuženi na temelju tog ugovora, u smislu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), postao pretpostavljeni vlasnik spornog poslovnog prostora, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja, na ime izdavanja spornog poslovnog prostora u zakup.
7. Kako je Općinski sud usvojio glavni protivtužbeni zahtjev tuženog, taj sud se nije upuštao u obrazlaganje ostalih prigovora parničnih stranaka u vezi sa zastarom potraživanja, ulaganjem u sporni poslovni prostor, stvarnom kupoprodajnom cijenom i sl. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 053924 13 Rev od 6. maja 2014. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je prvo prezentirao činjenično stanje, te stavove nižestepenih sudova o neosnovnosti tužbenog zahtjeva koji su tokom postupka utvrdili da sporni kupoprodajni ugovor nije ništav, u smislu člana
103. ZOO, a takav stav podržao je u cijelosti Vrhovni sud. Nadalje je Vrhovni sud, uzevši u obzir da je sporni ugovor zaključen slobodnom izjavom volja ugovornih strana, ocijenio da u takvim okolnostima nije primjenjiva ni odredba člana 21a. Zakona o prometu nekretnina, na koju se apelant u reviziji pozvao, kojom je u relevantnom dijelu propisano da su jednostrane izjave volje, kao i drugi pravni poslovi, koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nekretnine pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenio vlasništvo na drugo fizičko lice, ništave i ne predstavljaju osnov za stjecanje vlasništva na takvim nekretninama.
9. Nakon daljnjeg ispitivanja nižestepenih presuda u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude pravilne, te da nisu zahvaćene pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je u tom pravcu, između ostalog, naveo da je za utvrđivanje apsolutne ništavosti svakog ugovora zaključenog u ratu, pored općih, potrebno utvrditi i postojanje posebnih okolnosti koje su utjecale na volju stranaka. U tom pravcu je Vrhovni sud podržao stav nižestepenih sudova da apelant odluku da zaključi sporni ugovor nije donio protivno svojoj pravoj volji, jer ratno stanje nije utjecalo na volju apelanata. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nedostatak slobodno izražene volje za zaključenje spornog ugovora kod apelanta ne može se zasnivati samo na njegovoj tvrdnji da je, uslijed ratnih prilika, bio primoran da otuđi imovinu. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je apelant u maju 1992. godine napustio Tuzlu, a prethodno je ovlastio roditelje da u njegovo ime raspolažu (uključujući i prodaju) spornim poslovnim prostorom.
10. Nadalje je navedeno da se apelant nakon napuštanja Tuzle nastanio u Londonu, da je dobio englesko državljanstvo, da tu i danas živi, te da je 2010. godine prvi put došao u BiH nakon rata. Još je istaknuto da je od momenta davanja punomoći do prodaje apelantov otac sporni poslovni prostor izdavao drugim licima pod zakup, te da je sporni poslovni prostor prodat u urednom stanju. Pošto je od momenta kada je apelant napustio Tuzlu do zaključenja spornog ugovora prošao vremenski period od dvije godine, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant mogao osjećati strah za lični i život njegove porodice i imovinu samo do momenta kada je napustio Tuzlu, odnosno do 15. maja 1992. godine. Nakon toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, rat u BiH za apelanta više nije predstavljao razlog za opravdan strah za svoj život i život svoje porodice, dok je apelantova imovina, koja se nalazila u BiH, u to vrijeme bila izložena riziku oštećenja u istoj mjeri kao i imovina svih ostalih građana u BiH. Vrhovni sud je naveo da je apelantova volja da odustane od prodaje bila sasvim moguća u potpuno sigurnom okruženju boraveći u Londonu, a posebno kod okolnosti da je apelant dajući punomoć svom ocu iskazao svoju slobodnu volju za zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora i od te izjave nije odustao do momenta kupoprodaje. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sve navedene okolnosti potvrđuju da apelantova volja za zaključenje spornog ugovora nije bila ograničena subjektivnim okolnostima.
11. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da na drugačiju odluku ne utječu okolnosti vezane za apelantovog oca, kao apelantovog opunomoćenika, jer ukoliko je apelantov otac, kao pripadnik manijskog naroda u to vrijeme u Tuzli, imao neke neugodnosti (što u toku postupka nije dokazano) to nije utjecalo na volju samog apelanta da proda sporni poslovni prostor tuženom, koji je uredno izvršio sve ugovorne obaveze i preuzeo ga u posjed, pa je Vrhovni sud zaključio da nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U navodima apelacije se iscrpno iznose stavovi redovnih sudova sa kojima se apelant uopće ne slaže. Za njega je sporno da li je prilikom zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora kod njega postojala slobodno izražena volja za zaključenje ugovora, imajući u vidu da je ugovor zaključen u toku rata, odnosno sporno mu je da li je ugovor valjan ili ništav, što sve utječe i na tužbeni, ali i na protivtužbeni zahtjev. Nadalje, smatra pogrešnim stav redovnih sudova da okolnost da je njegov otac, kao opunomoćenik, bio izložen pritiscima i šikaniranju trećih lica, nije utjecala na apelantovu volju za zaključenje spornog ugovora. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju bilo opravdano primijeniti odredbe člana 21a. Zakona o prometu nekretnina. Apelant ističe da je tom punomoći ovlastio svoga oca, koji je ostao u Tuzli i u kojeg ima neograničeno povjerenje, da se brine o spornom poslovnom prostoru, odnosno da prostorom, za svaki slučaj, raspolaže neograničeno predviđajući neke od mogućih neželjenih scenarija u vezi sa ratnim uvjetima. Iz provedenih dokaza, posebno iz iskaza apelantovog oca, čija je majka bila deložirana i čija je garaža bila zapaljena, a on sam suspendovan sa posla, nakon čega mu je 30. aprila 1994. godine otkazan ugovor o radu, prema apelantovoj ocjeni, vidljivo je da je sve to utjecalo na njega i njegovu volju i odluku da proda sporni poslovni prostor, jer su sve te okolnosti bile vezane za rat i ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini, a prema apelantovoj ocjeni, te okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili redovni sudovi. Bez obzira na okolnost da tokom postupka nije utvrđeno da je od tuženog bilo konkretnih prijetnji ili ucjena za zaključenje spornog ugovora, prema apelantovoj ocjeni, to ne može promijeniti opću situaciju u Bosni i Hercegovini, kao ni okolnosti koje su se dešavale njegovim roditeljima, kao i njihovoj imovini. Prema apelantovoj ocjeni, osporene odluke su donesene na temelju pogrešne procjene nižestepenih sudova u odnosu na okolnosti pod kojima je izvršeno otuđenje spornog poslovnog prostora, što je sve navedeno rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava, a posebno međunarodnih konvencija koje imaju prioritet u odnosu na primjenu domaćih propisa.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.
14. Kantonalni sud je navode iz apelacije ocijenio neosnovanim istaknuvši da taj sud u svemu ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju presude tog suda, te je kao učesnik u postupku naglasio da je presuda tog suda zakonita i pravilna, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je, između ostalog, naveo da sadržaj apelacije ukazuje na činjenicu da se apelant ne slaže sa mišljenjem redovnih sudova, pri čemu je naglašeno da sud, u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava, pri čemu nezadovoljstvo konačnim ishodom parničnog postupka ne predstavlja razlog za podnošenje apelacije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
II – PUNOMOĆJE
Davanje punomoćja Član 89. st. (1) i (2) (1) Punomoćje je ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.
(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.
Obim ovlašćenja Član 91. stav (1) (1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.
Opozivanje i sužavanje punomoćja Član 92. st. (1) i (2) (1) Vlastodavac može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoćje, čak i ako se ugovorom odrekao tog prava.
(2) Opozivanje i sužavanje svakog punomoćja može se učiniti izjavom bez posebne forme.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.
17. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.
18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 21a.
Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nepokretnosti u svojini građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini, odnosno mješovitoj svojini pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenijelo pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava na predmetnim nekretninama.
Ništavi su ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod uslovima iz stava 1. ovog člana.
Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 053924 13 Rev od 6. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete na ime neosnovanog bogaćenja. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
27. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
29. Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava presude redovnih sudova u dijelu odlučenja o njegovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio isplatu naknade po osnovu neosnovanog bogaćenja, već osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je podržan stav nižestepenih sudova o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan sporni ugovor. Apelant u tom pravcu ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova koji, prema njegovoj ocjeni, nisu u dovoljnoj mjeri ocijenili okolnosti vezane za njegovog oca, koji je kao opunomoćenik zaključio sporni ugovor, a koje su se morale odraziti i na njegovu volju za zaključenje spornog ugovora, posebno u kontekstu ratnih dešavanja, što je za apelanta, zapravo, dovoljno za utvrđivanje ništavosti ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja, pa činjenica da je ugovor zaključen u toku ratnih dešavanja ne vodi zaključku da je on zbog toga sam po sebi ništav. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom razmatranja protivtužbenog zahtjeva pošli od činjenica da je apelant svoju volju za zaključenje spornog ugovora iskazao u punomoći kojom je ovlastio roditelje da raspolažu spornim poslovnim prostorom, uključujući i njegovu prodaju. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant ni tokom postupka, a ni u apelaciji, nije doveo u sumnju pravnu valjanost punomoći kojom je apelant u aprilu 1992. godine, prije odlaska iz BiH, ovlastio svoga oca (roditelje) da raspolaže spornim poslovnim prostorom, niti je osporavao obim date punomoći, niti je datu punomoć na bilo koji način ograničio, u smislu člana 92. ZOO, što je svakako mogao. Upravo suprotno, jer apelant u apelaciji i navodi da je imao neograničeno povjerenje u svoga oca prilikom davanja punomoći. Stoga, u takvim okolnostima se ne čini proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova da ratne okolnosti i okolnosti vezane za apelantovog oca (koji je, prema apelantovim tvrdnjama, tokom rata, kao pripadnik manjinskog naroda u to vrijeme u Tuzli, bio izložen pritiscima i šikaniranju, što tokom postupka nije dokazano) nisu mogle utjecati na apelantovu volju za zaključenje spornog ugovora, jer je apelant svoju volju slobodno izrazio u punomoći koju ni na koji način naknadno nije osporio, niti opozvao. U takvim okolnostima se čini neosnovanim i pozivanje apelanta na odredbe u članu 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, jer se citirana odredba ne može primijeniti na konkretan slučaj budući da tokom postupka nije utvrđeno da je davanje punomoći, odnosno zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora učinjeno pod prinudom, prijevarom ili silom, kako to propisuje citirana odredba. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporni ugovor sagledali i u smislu odredaba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti zaključivši da ispunjava sve propisane uvjete za njegovu punovažnost, tako da su sve prethodno navedene okolnosti bile temelj redovnim sudovima za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, jer je tuženi imao valjan pravni osnov za posjed i pretpostavljeno vlasništvo spornog poslovnog prostora.
30. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi ispitali sve relevantne okolnosti koje su pratile zaključenje spornog ugovora ne nalazeći opravdanim apelantove prigovore da je njegova volja za zaključenje spornog ugovora bila ograničena subjektivnim okolnostima, pri čemu data punomoć kojom je apelant ovlastio svoga oca i za prodaju spornog poslovnog prostora ni na koji način nije osporena, niti dovedena u sumnju, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove prigovore kojim ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
31. U vezi s apelantovim pozivanjem i na kršenje prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ovo pozivanje dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom prava o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se i pozivanje na kršenje navedenih prava iz istog razloga smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, odbili apelantov tužbeni zahtjev (naknada štete po osnovu neosnovanog bogaćenja), jer su usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog utvrdivši na temelju provedenih dokaza da je sporni ugovor pravno valjan, uz detaljno i argumentirano obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentu primjene prava.
33. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman