Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2592/14 (A.V. i M.J.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2592/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2592/14, rješavajući apelacije A.V. i M.J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije A.V. i M.J.
podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007386 13 Kž 3 od 11. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 11 0 K 007386 11 K 2 od 26. avgusta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A.V. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Laktaša podnijela je 3. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 007386 13 Kž 3 od 11. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007386 11 K 2 od 26. avgusta 2013. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2592/14.
2. M.J. (u daljnjem tekstu: drugapelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 3. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda kao i prvoapelantkinja. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2675/14.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 2592/14 i AP 2675/14 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2592/14.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 16. i 30. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko tužilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) su u periodu od 18. novembra do 12. decembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju dok Specijalno tužilaštvo nije dostavilo tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 007386 11 K 2 od 26. avgusta 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 007386 13 Kž 3 od 11. marta 2014. godine, izuzev u dijelu o krivičnoj sankciji, apelantkinje su proglašene krivim zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je prvoapelantkinja osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a drugoapelantkinja na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju je uračunato vrijeme koje je drugoapelantkinja provela u pritvoru, počev od 9. decembra 2011. do 3. februara 2012. godine. Na osnovu člana 60 stav 1 KZRS, apelantkinjama je izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, tako što im je zabranjeno obavljanje dužnosti inspektora u trajanju od pet godina, računajući od dana pravosnažnosti presude.
8. Apelantkinje su proglašene krivim što su u vremenskom periodu od novembra 2010. do 7. decembra 2011. godine u Banjoj Luci, kao službena lica, u svojstvu inspektora Republičke uprave za igre na sreću (u daljnjem tekstu: RUIS), s namjerom da drugima pribave imovinsku korist iskoristile svoj službeni položaj na način što su, u više navrata, N.G. u neposrednom kontaktu ili putem telefona dostavljale informacije o mjestu i vremenu vršenja inspekcijskih kontrola [...] iako su znale i bile svjesne da će N.G. te informacije o kontrolama blagovremeno proslijediti svojim poznanicima - priređivačima igara na sreću, koje je N.G. prosljeđivao petorici lica navedenih u izreci, [...], koji su nakon dobijenih informacija zatvarali objekte u kojima su držali aparate za igre na sreću za koje nisu imali dozvolu ili su sakrivali takve aparate, a nakon odlaska inspektora nastavili nesmetano priređivati igre na sreću [...], pa su na taj način apelantkinje omogućile N.G. pribavljanje imovinske koristi u novčanom iznosu od 6.000,00 KM, a priređivačima igara na sreću pribavljanje imovinski koristi u neutvrđenom iznosu, dakle, iskoristile svoj službeni položaj s namjerom da drugom pribave imovinsku korist.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvobitno Specijalno tužilaštvo podiglo optužnicu broj T 19 0 KT 0000121 12 od 7. marta 2012. godine protiv prvoapelantkinje, a optužnicu broj T 19 0 KT 0000120 12 od 6. marta 2012. godine protiv drugoapelantkinje, koje su izmijenjene 25. juna 2013. godine na glavnom pretresu. Postupajući po prvobitno podnesenim optužnicama Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 007386 12 K od 12. jula 2012. godine kojom je apelantkinje proglasio krivim, ali je povodom žalbi apelantkinja protiv te presude Vrhovni sud donio Rješenje broj 11 0 K 007386 12 Kž 2 od 21. marta 2013. godine kojim je žalbe uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud je na glavnom pretresu prihvatio dokaze optužbe i odbrane, u skladu sa članom 331 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji su izvedeni na glavnom pretresu koji je prethodio donošenju presude koja je ukinuta, i to taksativno navedene dokaze (str. 5 - 8), te je izveo dokaze navedene na str. 8 - 9 obrazloženja presude.
10. Okružni sud je naveo da je analizom prvobitnog i izmijenjenog činjeničnog opisa optužnice zaključio da izmijenjenom optužnicom u ponovljenom postupku nije došlo do povrede principa zabrane preinačenja na gore. Utvrđeno je da apelantkinje nisu dovedene u teži položaj, jer su i dalje optužene za isto krivično djelo, da u činjenični dio optužnice nisu unesene činjenice, ni okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a nije se povećala ni količina kriminalnog supstrata, koja bi eventualno mogla ukazivati na povećanu krivicu. Ukazano je da se u konkretnoj situaciji radi o istom događaju u vremenskom i prostornom smislu, predmet optuženja ostale su iste radnje, samo što su učinjenim izmjenama činjeničnog dijela optužnice te radnje u objektivnom i subjektivnom pogledu potpunije i preciznije opisane.
11. Dalje, Okružni sud je iz sprovedenih dokaza utvrdio da su apelantkinje zaposlene u RUIS-u kao inspektori u Odjeljenju za inspekcijski nadzor gdje su obavljale poslove inspekcijskog pregleda rada i poslovanja pravnih lica koja se bave priređivanjem igara na sreću i u vrijeme izvršenja krivičnog djela su imale svojstvo službenih lica u smislu člana 147 stav 3 KZRS. Naime, navedeno je da su u inkriminisanom periodu postojali osnovi sumnje da su N.G. i D.B. počinili krivično djelo organizovanje nedozvoljenih igara na sreću iz člana 241 stav 3 u vezi sa stavom 2 KZRS, prema kojim su po naredbama Okružnog suda broj 11 0 K 007386 11 Kpp 2 od 11. jula 2011. godine određene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija za mobilne brojeve telefona koje su koristili. Istaknuto je da je na osnovu presretnutih telekomunikacionih kontakata između N.G., sa jedne strane, i apelantkinja, sa druge strane, do kojih se došlo sprovođenjem posebnih istražnih radnji prema N.G. (period od 11. jula do 19. avgusta 2011. godine), odnosno „slučajnih nalaza“ proširena istraga i protiv apelantkinja, te su i prema njima naredbama Okružnog suda broj 11 0 K 007386 11 Kpp3 od 19. avgusta 2011. godine određene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 226 stav 2 tačka a) tada važećeg ZKPRS, koje radnje su produžene naredbama isti broj od 19. septembra, 18. oktobra i 18. novembra 2011. godine. Na osnovu presretnutih razgovora i SMS poruka utvrđeno je da su apelantkinje u telefonskim razgovorima, te putem SMS poruka sa N.G. prosljeđivale mu informacije o mjestu i vremenu inspekcijskih kontrola RUIS-a, a iz sadržaja tih razgovora i poruka vidi se da su one, osim što su dojavljivale nazive gradova u kojima će biti kontrole, davale i podatke o ugostiteljskim objektima u kojima će se vršiti kontrole. Takođe, na osnovu podataka pribavljenih telekomunikacionim nadzorom utvrđeno je da je N.G., nakon prijema podataka o mjestu i vremenu inspekcijskih kontrola, o tome obavještavao priređivače igara na sreću, kako bi ih upozorio o dolasku inspekcije na njihovo područje. Dalje, u presudi su detaljno opisani sadržaji snimljenih razgovora između apelantkinja i drugih lica.
12. Okružni sud je naveo da je utvrdio da su informacije dostavljane N.G. i prije perioda koji je pokriven posebnim istražnim radnjama, od novembra 2010. godine do juna 2011. godine, i to iz listinga telefonskih poziva za broj telefona koji je koristio N.G., koji je pribavljen na osnovu naredbe Okružnog suda od broj 11 0 K 007386 11 Kpp 39 od 22.12.2011. godine. Takođe, kako je naveo Okružni sud, to proizilazi i iz zapisnika o saslušanju drugoapelantkinje u prethodnom postupku, koji je pročitan na glavnom pretresu u smislu člana 288 stav 3 važećeg ZK RS iz kojeg se vidi da je drugoapelantkinja prilikom ispitivanja u istrazi bila upozorena, u skladu sa članom 142 stav 2 tačka v) tada važećeg ZKPRS, da je takav njen iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njene saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, te da je njenom saslušanju prisustvovao njen branilac. Iz ovog iskaza proizilazi da je drugoapelantkinja potvrdila da je N.G. davala informacije o mjestu i vremenu inspekcijskih kontrola RUIS-a, da je znala da N.G. te informacije prosljeđuje licima koja su neregularno priređivala igre na sreću, dakle, licima kod kojih su praktično te kontrole i trebale biti vršene.
13. Navedeno je da je i prvoapelantkinja prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu negirala da je izvršila krivično djelo, te je, nakon predočavanja zapisnika o ispitivanju iz istrage, u smislu člana 288 stav 1 ZKPRS, izjavila da navodi u zapisniku iz istrage nisu tačni. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je iskaz prvoapelantkinje kao svjedoka na glavnom pretresu u suprotnosti sa njenim iskazom koji je dala tužiocu u prethodnom postupku u prisustvu svoga branioca, koji je sud uvrstio u dokazni materijal, jer ga je tužilac koristio prilikom unakrsnog ispitivanja prvoapelantkinje kao svjedoka. Tako je prvoapelantkinja u prethodnom postupku izjavila da je poznavala N.G., da je od njega tražila određene usluge, da je znala da je on u dobrim odnosima sa drugoapelantkinjom, kao i ostalim inspektorima u RUIS-u. U periodu ljeto 2011. godine do decembra 2011. godine javljala mu je gdje se vrše inspekcijske kontrole, te gdje će biti inspekcijske kontrole kada je taj podataka imala. Pri tome je znala da će se te informacije proslijediti nekim priređivačima igara na sreću. Bilo joj je poznato da prilikom kontrole u navedenim objektima nisu pronađene nikakve nepravilnosti, jer su aparati u tim objektima koji nisu imali dozvolu za rad sklanjani ili su ti objekti bili zatvoreni. Takođe je znala da će vlasnici objekata vjerovatno ostvariti neku korist, a da će i ona, ukoliko joj bude potrebno od N.G. ili možda od nekih njegovih veza, imati određenu korist za sebe. Navode apelantkinje da je u prethodnom postupku potpisala izjavu kakva je odgovarala tužiocu Okružni sud nije prihvatio s obzirom na to da je uvidom u navedenu izjavu utvrdio da je prvoapelantkinja zapisnik pročitala i da nije imala primjedaba na njega, nakon čega ga je potpisala, da je izjavu dala u prisustvu svog branioca, tako da je isključena mogućnost da je apelantkinja nešto potpisala što nije tom prilikom izjavila. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je izjava prvoapelantkinje sa glavnog pretresa netačna, iskonstruisana i usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Dalje, Okružni sud je naveo da i iz iskaza svjedoka N.G. i D.B. proizilazi da su informacije o inspekcijskim kontrolama dostavljane priređivačima igara na sreću, koji su držali aparate na sreću za koje nisu imali dozvolu ili su sakrivali takve aparate, tako da se inspekcijske kontrole nisu mogle obaviti, jer su oni zatvarali objekte ili su sakrivali neregistrovane aparate za igre na sreću, a nakon odlaska inspektora navedeni priređivači su nastaviljali da rade, te na taj način ostvarivali imovinsku korist.
14. Okružni sud je naveo da su navodi apelantkinja da posebne istražne radnje protiv njih nisu mogle biti preduzete prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage nisu osnovane. Ukazano je da se posebne istražne radnje, u smislu člana 226 tada važećeg ZKPRS (po novom ZKPRS člana 234 stav 1) mogu primijeniti protiv osumnjičenog za koga postoje osnovi sumnje da je sam ili sa drugim licima učestvovao ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227 istog zakona. Iz naredbi Okružnog suda kojima su određene posebne istražne radnje utvrđeno je da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za njihovo određivanje u kojem je obrazložio osnove sumnje da su tada osumnjičene apelantkinje, kao i ostala lica prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje počinile krivično djelo i u skladu sa tim prijedlogom sud je izdao naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji.
15. Dalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelantkinja da su posebne istražne radnje predstavljale nezakonit dokaz, jer folderi o presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama nisu prevedeni na srpski jezik, te da naredbe za mobilne telefonske brojeve koji se nadziru ne sadrže i broj 387. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je na te okolnosti saslušao svjedoka J.M., koji je pojasnio da obavlja poslove načelnika Jedinice za operativno-tehničku podršku u MUP-u RS koja je nadležna za sprovođenje svih posebnih istražnih radnji po naredbama nadležnog suda. Ovaj svjedok je pojasnio da se nakon dobijanja naredbe suda izrađuje radni nalog i sve to kovertirano i zapečaćeno dostavlja operateru Jedinice koji na uređaju za presretanje komunikacija aktivira brojeve iz naredbe u ETSI (Evropski institut za telekomunikacione standarde) formatu. Folderi u kojima su snimljeni razgovori i SMS poruke u čitljivom obliku se dostavljaju sudu i tužilaštvu (postoji i sirovi oblik), a svaki folder sadrži dvije stvari, sam zapis razgovora ili SMS poruke i tehničke karakteristike. ETSI format se primjenjuje u BiH od 2006. godine nakon što je BiH ratifikovala Evropsku konvenciju o visokotehnološkom kriminalitetu koja je donesena 2001. godine. U presretnutnim folderima razgovor se zabilježi na jeziku na kome se vodi, a tekst poruke, takođe, na jeziku na kome je poruka napisana, a sve ostalo (tehničke karakteristike) zbog standardizacije se koristi izvorno, dakle na engleskom jeziku. Pozivna odrednica 387 koristi se samo u međunarodnom prometu, te kada se sprovode posebne istražne radnje unutar zemlje broj 387 nije obavezno stavljati u naredbe kojima se te radnje određuju. Takođe, navedeno je da N.N. lica u ovim presretnutim telekomunikacijama nemaju ulogu svjedoka, tako da se prema njima i ne mogu primijeniti pravila koja se odnose na blagodet odbijanja davanja iskaza kao svjedoka u smislu člana 148 ZKPRS.
16. Uvidom u spis suda broj 11 0 K 007386 11 Kpp utvrđeno je da je Specijalno tužilaštvo dostavilo izvještaj o sprovođenju posebnih istražnih radnji u vezi sa navedenim naredbama Okružnog suda broj T 19 0 KT 0000051 11 od 21. avgusta 2012. godine sudiji za prethodni postupak 21. avgusta 2012. godine iz koga izvještaja se vidi da je postupljeno po naredbama o određivanju posebnih istražnih radnji, tako da su neosnovani navodi odbrane da su posebne istražne radnje nezakonito sprovedene, jer nije podnesen izvještaj o sprovođenju posebnih istražnih radnji u smislu člana 237 ZKPRS.
17. Analizirajući sprovedene materijalne dokaze odbrana apelantkinja, Okružni sud je istakao da iz njih proizilazi da su apelantkinje prilikom kontrola u određenim salonima u kojima se priređuju igre na sreću konstatovale nedostatke i da su donosile rješenja za njihovo otklanjanje. Međutim, evidentno je da se navedeni materijalni dokazi ne odnose na priređivače kojima je N.G. dostavljao informacije, koje su njemu dostavljale apelantkinje. Navedeno je da je odbijen prijedlog dugoapelantkinje da se izvedu određeni taksativno navedeni dokazi koji su u vezi sa procedurama u vezi sa preduzetim posebnim istražnim radnjama navedenim u podnesku od 26. juna 2013. godine, jer je sud zaključio da okolnosti koje odbrana želi da dokaže nemaju značaja za predmet, te da je slijedom toga izvođenje navedenih dokaza nepotrebno, pa je odbio i prijedlog da se izvrši uvid u dokaze koji su predloženi u podnesku od 19. juna 2013. godine za koje je potom navedeno da ih je sud odbio jer je smatrao da je nepotrebno izvođenje ovih dokaza. U odnosu na ostale predložene dokaze u pismenom podnesku od 17. juna 2013. godine navedeno je da je branilac drugoapelantkinje na glavnom pretresu odustao od prijedloga za izvođenje tih dokaza.
18. Vrhovni sud je svojom Presudom broj 11 0 K 007386 13 Kž 3 od 11. marta 2014. godine preinačio presudu Okružnog suda u pogledu odluke o kazni i mjere bezbjednosti, tako što je apelantkinjama za krivično djelo za koje su tom presudom proglašene krivim, na osnovu člana 38 stav 2 i člana 39 stav 1 tačka 4 KZRS, izrekao kaznu zatvora u trajanju od po pet mjeseci u koju je drugoapelantkinji uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom ukinuta je izrečena mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti dok je u preostalom djelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
19. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore o uskraćivanju prava da apelantkinje na glavnom pretresu upotrebljavaju svoj jezik i da na svom jeziku prate tok glavnog pretresa, te zbog istih razloga, da su dokazi koji su proizašli iz sprovođenja posebnih istražnih radnji nezakoniti, jer folderi o presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama nisu prevedeni na srpski jezik, jer je Okružni sud o toj okolnosti dao valjane razloge. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je diskreciono pravo sudije, odnosno predsjednika vijeća, predviđeno u članu 278 stav 2 ZKPRS, da ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu, nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban, odbije ponuđeni dokaz ali uz obavezu da, u smislu odredbi člana 304 stav 7 ZKPRS, obrazloži zbog kojih razloga nije uvažio pojedine dokazne prijedloge stranaka. U konkretnom slučaju je sudija, na osnovu tih ovlašćenja, a imajući u vidu sadržinu i brojnost dokaza izvedenih od optužbe i odbrane, na glavnom pretresu odbio prijedloge odbrane za izvođenje nekih dokaza, dao za takvu odluku obrazloženje u pobijanoj presudi. Dalje, ukazano je da obaveza suda nije da u obrazloženju presude iznosi kompletan sadržaj iskaza svjedoka, već da iznese sadržaj iskaza svjedoka u pogledu odlučnih činjenica, što je u konkretnom slučaju prvostepeni sud i uradio. Istaknuto je da su najprije egzistirale dvije optužnice protiv apelantkinja, ali da je tužilac tokom prvostepenog postupka te dvije optužnice izmijenio, pa je jednom optužnicom teretio obje optužene da su počinile predmetno krivično djelo i tu optužnicu je tokom ponovljenog postupka izmijenio, te je na taj način postupao u skladu sa ovlašćenjima koja su mu data odredbom člana 290 ZKPRS. Dakle, prvostepeni sud je dalje vodio postupak po jednoj optužnici kojom su bile obuhvaćene apelantkinje i upravo u vezi sa tom optužnicom je u potpunosti riješio predmet optužbe.
20. Neosnovani su ocijenjeni i prigovori da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni sprovođenjem posebnih istražnih radnji, jer su te naredbe nezakonite, jer su donesene prije donošenja naredbe o sprovođenja istrage, da su izvedeni na engleskom jeziku, da je izvršilac naredbi izašao iz njenog okvira, jer je dodao “+387”, da ove radnje nisu određene za djelo koje se apelntkinjama stavlja na teret, da se telefonska komunikacija sa N.N. licima koja imaju blagodet da ne svjedoče ne može koristiti kao dokaz, da se za predmetno djelo, s obzirom na zaprijećenu kaznu, ne može odrediti posebna istražna radnja. U pogledu ovih prigovora, Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda dala valjane i iscrpne razloge na str. 17 i 18 o njihovoj neosnovanosti, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
21. Nadalje, suprotno prigovorima iz svih žalbi, Vrhovni sud je ukazao da su informacije i podaci (telefonski razgovori i SMS poruke) prije donošenja naredbi o posebnim istražnim radnjama prema apelantkinjama slučajni nalazi i mogu se koristiti kao dokaz, jer su dobijeni na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji prema N.G. i D.B., na osnovu naredbi sudije za prethodni postupak i odnose se na krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje djelo se, s obzirom na propisanu kaznu, mogu odrediti posebne istražne radnje, u smislu odredbe člana 235 tačka g) ZKPRS.
22. Vrhovni sud je istakao da činjenica što je tužilac dostavio sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj nakon devet mjeseci od dana prestanka sprovođenja posebnih istražnih radnji ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost, jer, sa jedne strane, odredba člana 229 stav 1 ZKP, odnosno člana 237 stav 1 sada važećeg ZKPRS, ne propisuje rok u kojem je tužilac dužan dostaviti ovaj izvještaj, a sa druge strane kasnije dostavljanje izvještaja, samo za sebe, nikako ne znači da su preduzete posebne istražne radnje nezakonite, već zakonitost tih radnji se mora ocijeniti u smislu odredbe člana 239 ZKPRS.
23. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i prigovori apelantkinja da se presuda ne može zasnivati na iskazima svjedoka D.B. i N.G., koji su zaključili sporazum o priznanju krivice sa tužilaštvom, jer se presuda zasniva na mnogobrojnim drugim dokazima uključujući i iskaz svjedoka J.M., kao i na listinzima telefonskih poziva.
24. Neosnovani su i prigovori svih žalbi i tvrdnja da je u ponovnom postupku prekoračena optužba na način što je izmjenom optužnice od tužioca došlo do povrede člana 294 stav 1 i do povrede instituta zabrane reformatio in peius. Naime, princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude, a koji je sadržan u odredbi člana 294 stav 1 ZKPRS, kao i princip zabrane reformatio in peius u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni s obzirom na to da presuda nije izmijenjena na štetu apelantkinja, ona se odnosi na lica koja su optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno izmijenjenoj optužnici tokom prvostepenog postupka, prije ukidanja prvostepene presude, te je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu tokom ponovljenog postupka, pa je na bazi takvih utvrđenja tužilac izvršio korekciju u činjeničnom opisu djela koje je ostalo u okviru istih događaja i istog - krivičnog djela iz potvrđene i izmijenjene optužnice tokom prvostepenog postupka, prije ukidanja prvostepene presude. Pri tome Vrhovni sud je naglasio da, nakon ukidanja prvostepene presude, u situaciji kada je prvostepeni sud izmijenio činjenični opis iz optužnice u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom, predmet optužbe je bio činjenični opis iz optužnice tužioca, a ne iz izreke prvostepene presude, jer ta presuda više ne postoji, a diskreciono pravo tužioca je i u ponovljenom postupku da izmijeni optužnicu, u smislu odredbe člana 290 ZKPRS, dok će se prilikom izricanja nove presude, ukoliko je žalba bila izjavljena samo u korist optuženog, voditi računa da li je izmijenjenom optužnicom povrijeđen princip zabrane reformatio in peius, propisan u članu 321 ZKPRS, koji u konkretnom slučaju nije povrijeđen. Nadalje, suprotno navodima iz svih žalbi kako iz izreke prvobitne, tako i iz izreka izmijenjenih optužnica, evidentno je da su predmet tih optužnica bile internet-igre na sreću i u postupku prije ukidanja prvostepene presude, kao i u ponovljenom postupku.
25. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori da se zapisnici o saslušanju apelantkinja iz istrage ne mogu koristiti kao dokaz u ovom krivičnom postupku, te je u tom kontekstu ukazano na član 143 stav 2 tačka v) i član 388 ZKPRS. Uvidom u zapisnike o saslušanju drugoapelantkinje iz istrage Vrhovni sud je utvrdio da je drugoapelantkinja poučena o ovom pravu, kao i o svim ostalim pravima iz člana 143 ZKPRS. Takođe, suprotno prigovorima iz žalbi prvoapelantkinje i njenog branioca, po ocjeni Vrhovnog suda, njena izjava iz istrage nije pribavljena povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom BiH, niti je prilikom njenog saslušanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Dalje, po ocjeni Vrhovnog suda, činjenična utvrđenja pobijane presude su, suprotno prigovorima iznesenim u žalbama, potpuna i pravilna. Ona su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, te su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da su apelantkinje počinile krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3 KZRS.
27. Ukazano je da je kod ovog oblika krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja dovoljno utvrditi da je počinilac iskoristio svoja ovlašćenja s namjerom da drugom pribavi imovinsku korist, čak i kada korist u konačnosti nije pribavljena, ili je pribavljena, ali u neutvrđenom iznosu. U konkretnom slučaju N.G. je pribavio imovinsku korist, dok D.B. i ostali priređivači igara na sreću su pribavali imovinsku korist čiji iznos nije utvrđen. Međutim, čak i da nisu pribavili imovinsku korist, očigledna je namjera apelantkinja da dostavljanjem informacija o inspekcijskim kontrolama N.G. pribave imovinsku korist i to kako njemu, tako i ostalim priređivačima igara na sreću. Istaknuto je da, kada je radnja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja određena kao namjera pribavljanja imovinske koristi motivisano činjenje u obliku iskorišćavanja službenog položaja ili ovlašćenja, onda u činjeničnom opisu ovog krivičnog djela nije obavezno navođenja blanketnih propisa.
28. Nasuprot tome, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud precijenio otežavajuće okolnosti i da nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio na strani apelantkinja, te je stoga pobijanu presudu preinačio u odluci o kazni, te apelantkinjama izrekao kazne zatvora u trajanju od po pet mjeseci. Osim toga, Vrhovni sud je po službenoj dužnosti utvrdio da je izricanjem mjere bezbjednosti prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon na štetu apelantkinja, jer se u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje se terete apelantkinje ta mjera nije mogla izreći za djelo za koje su apelantkinje pobijanom presudom proglašene krivom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
29. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13 Evropske konvencije. Ukazuju i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 Evropske konvencije. Navodi apelantkinja o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je sud pogrešno ocijenio sprovedene dokaze slijedom čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. U tom kontekstu apelantkinje tvrde da sud nije mogao koristiti njihove izjave iz istrage, te što izjava prvoapelantkinje nije snimljena i data je „pod pritiskom“, da nije dokazano da prilikom vršenja inspekcijskih kontrola nisu primijenjene zakonske mjere, niti je dokazano sklanjanje automata i zatvaranje objekata i zbog toga što su svi navedeni poznanici N. G. registrovani priređivači igara na sreću, što je u folderima sa dokazima prikazan tekst zapisa na engleskom jeziku, što su posebne istražne radnje određene prije donošenja naredbe o sprovođenju istrage protiv apelantkinja, kao i zbog toga što nisu ispunjeni uslovi za njihovo određivanje, te su u postupku korišćeni „slučajni nalazi“, što tužilac nije dostavio izvještaj o preduzetim posebnim istražnim radnjama, da su proglašene krivim po pogrešnoj primjeni člana 347 stav 3 KZRS, jer im je ovlašćenje dato u skladu sa odredbama Zakona o igrama na sreću, te zbog toga što se to krivično djelo može učiniti samo sa direktnim umišljajem, što je sud odbio prijedlog odbrane da se na glavnom pretresu izvedu dokazi kojim se pobijaju navodi tužilaštva, što je zbog „nezakonite“ izmjene optužnice došlo do povrede načela reformatio in peius, što je sud koristio iskaze N.G. i D.B. koji su u istom predmetu zaključili sporazum o priznanju krivice sa tužilaštvom iako je taj sporazum „odbačen“. Sve ove navode prvoapelantkinja veoma šturo navodi bez posebne konkretizacije, dok, nasuprot tome, drugoapelantkinja iste navode obrazlaže veoma opširno u apelaciji u kojoj vrši analizu cjelokupnog krivičnog postupka. Povredu prava na djelotvorni pravni lijek apelantkinje obrazlažu okolnošću da presuda Vrhovnog suda nije dala razloge zbog kojih je odbila bitne žalbene navode.
b) Odgovori na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite prilikom čijeg donošenja nije došlo do povrede prava apelantkinja na pravično suđenje, niti su povrijeđene druge odredbe Evropske konvencije na koje se apelantkinje pozivaju u apelaciji. Vrhovni sud je istakao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbi i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore.
31. Okružni sud je istakao da se iz apelacija vidi da apelantkinje pobijaju činjenične navode i primjenu materijalnog prava u osporenim presudama. S obzirom na to da su činjenice na kojima se zasniva presuda Okružnog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u presudi, suvišno bi bilo obrazlaganje ovog dijela apelacije. Istaknuto je da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelantkinja koja im garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija.
32. Republičko tužilaštvo je navelo se iz prepisa zapisnika sa glavnog pretresa održanog pred Okružnim sudom jasno vidi da su apelantkinje, u skladu sa članom 8 ZKPRS, obaviještene o optužbi i dokazima protiv njih, kao i da su svi dokazi kako materijalni, tako i subjektivni izvedeni na jednom od službenih jezika koji se koriste u Republici Srpskoj, a koji razumiju i apelantkinje. Istaknuto je da su u folderima sa presretnutim telefonskim razgovorima i SMS porukama tehničke karakteristike na engleskom jeziku, ali je svjedok J.M., koji je stručno lice, na glavnom pretresu objasnio da se u folderima razgovor i SMS poruke bilježe na jeziku na kome se vodi, dok se sve ostale tehničke karakteristike, zbog standardizacije, koriste izvorno na engleskom jeziku. Nadalje, istaknuto je da je prvoapelantkinja, nakon davanja iskaza u Specijalnom tužilaštvu, pročitala zapisnik o ispitivanju i da nije imala primjedbi na njega, nakon čega je zapisnik potpisala, a izjavu je dala u prisustvu svog branioca, tako da je isključena svaka mogućnost da je potpisala nešto što tom prilikom nije izjavila. Osim toga, istaknuto je da je Vrhovni sud, u žalbenom postupku preinačio prvostepenu presudu, te je drugoapelantkinji izrekao znatno manju kaznu od kazne koju joj je izrekao Okružni sud. Pored navedenog, istaknuto je da drugoapelantkinja ukazuje i na navodnu povredu člana 14 Evropske konvencije, te da Republičko tužilaštvo smatra da se u konkretnom slučaju radi o paušalnim, neargumentovanim i neosnovanim navodima.
V.Relevantni propisi
33. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase: Član 147. stav 3.
(3) Službeno lice je [...];lice koje vrši određenu službenu dužnost na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona. Organizovanje nedozvoljenih igara na sreću Član 241.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, organizuje, učestvuje ili pomaže pri organizovanju igara u kojima učesnici plaćaju određene novčane iznose učesnicima koji su se prije njih uključili u igru i očekuju plaćanje određenih novčanih iznosa od učesnika koji se budu nakon njih uključili u igru, kazniće se zatvorom do tri godine. (2) Kaznom iz stava 1. kazniće se i ko, u namjeri da bi sebi ili nekom drugom pribavio protivpravnu imovinsku korist, organizuje, učestvuje ili pomaže pri organizovanju igara na sreću za koje nije izdata dozvola nadležnog organa.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. nastala velika imovinska šteta, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347. stav 3.
(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
34. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav 2. tačka (v) (2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:
v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, Snimanje ispitivanja osumnjičenog Član 144. stav 2.
(2) Ispitivanje osumnjičenog po pravilu se snima na audio ili video traku, pod sljedećim uslovima:
[...] Član 234. stav 1., stav 2. tačka a) i stav 3.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (3)Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela: [...]
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Slučajni nalazi Član 238.
Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235. ovog zakona.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. st. 1. i 3.
(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(3) Ako se tokom glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili da odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 143. stav 2. tačka v) ovog zakona.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 007386 13 Kž 3 od 11. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantkinje su primile 5. aprila 2014. godine, a apelacije su podnesene 3. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Pri utvrđivanju […] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
[...]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;
[...]
42. Apelantkinje smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tač. a) i d) Evropske konvencije.
43. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem su apelantkinje proglašene krivim za krivično djelo propisano zakonom i osuđene na kazne zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
44. U pogledu navoda apelantkinja o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te navoda o tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitima dokazima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
46. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, a u vezi sa apelacionim navodima koji su skoro identični žalbenim navodima, da je sve ove navode Vrhovni sud razmotrio i u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je najprije Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelantkinje sa umišljajem počinile krivično djelo koje im je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret i da su krive za njegovo izvršenje. Pri tome Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud sproveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su saslušani kako svjedoci optužbe, tako i svjedoci odbrane apelantkinja, uključujući i saslušanje prvoapelantkinje na glavnom pretresu, te uvrštavanjem izjava koje su apelantkinje dale prilikom ispitivanja u toku istražnog postupka u dokaze.
47. U vezi sa tim izjavama i tvrdnjama apelantkinja da sud nije mogao koristiti njihove izjave iz istrage, te navodima prvoapelantkinje da njena izjava nije snimljena i da je data „pod pritiskom“, Ustavni sud zapaža da su kako Okružni sud, tako i Vrhovni sud te navode detaljno razmotrili i zaključili da su neosnovani o čemu su u obe presude dali veoma detaljno obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je prilikom saslušanja prvoapelantkinje u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, kada je negirala da je izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, u fazi unakrsnog ispitivanja tužioca, u smislu člana 288 stav 1 ZKPRS, zapisnik o njenom ispitivanju iz istrage uveden u postupak. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 288 stav 1 ZKPRS propisano da su „iskazi dati u istrazi dozvoljeni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja [...] nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz“, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda razmotrila prvoapelantkinjine navode o okolnostima davanja te izjave i zaključili da su svi navodi neosnovani budući da iz zapisnika proizilazi da je prvoapelantkinja, u prisustvu svog branioca, zapisnik pročitala i da nije imala primjedbi na njega, nakon čega ga je potpisala, tako da je isključena mogućnost da je prvoapelantkinja nešto potpisala što nije tom prilikom izjavila. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 144 ZKPRS propisana obaveza da se „o svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava zapisnik. [...]“, te da se „ispitivanje osumnjičenog po pravilu (se) snima na audio ili video-traku, pod tim odredbama propisanim uslovima“. Dakle, Ustavni sud smatra da okolnost što ispitivanje prvoaplantkinje nije snimljeno ni na koji način ne pokreće pitanje povrede njenih prava, jer, prije svega, ta obaveza nije imperativna a i zbog toga što su redovni sudovi izvršili uvid u zapisnik o njenom ispitivanju u istrazi i utvrdili da je on dat u prisustvu branioca i da je potpisan bez primjedaba.
48. Nadalje, u odnosu na tvrdnje drugoapelantkinje da njena izjava iz istrage nije mogla biti uvrštena kao dokaz, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 143 stav 2 tač. v) i člana 388 stav 3 ZKPRS. Ustavni sud ukazuje da je članom 143 stav 2 tačka v) propisano da će „na početku ispitivanja osumnjičeni biti poučen i o pravu da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu“. Budući da iz osporenih presuda proizilazi da je drugoapelantkinja prilikom ispitivanja u istrazi, u prisustvu branioca, poučena o pravima iz citiranih odredbama, Ustavni sud smatra da u odluci redovnog suda da drugoapelantkinjin iskaz uvrsti u dokazni materijal nema proizvoljnosti u primjeni prava.
49. Dalje, u pogledu navoda apelantkinja o nezakonitosti dokaza, odnosno dokaza koji su proizašli iz sprovođenja posebnih istražnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su kako Okružni, tako i Vrhovni sud u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove navode, te da su, nakon uvida u dokaze u predmetnom spisu, zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Vrhovnog suda, dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 234 stav 2 tačka a) ZKPRS, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao jedna od posebnih istražnih radnji, može biti određeno kada postoje osnovi sumnje da je neko lice samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 235 istog zakona. Nadalje, prema članu 234 stav 3 ZKPRS, istražne radnje iz tačke a) stava 2 člana 234 ZKPRS se mogu odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235 ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije, što je u konkretnom predmetu bio slučaj sa apelantkinjama. Takođe, u skladu sa članom 235 ZKPRS, ove radnje mogu se odrediti za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Najzad, članom 238 ZKPRS je određeno da se ne mogu koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234 ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235 ovog zakona. Shodno navedenim odredbama, proizilazi da ne postoji prepreka da se dokaz pribavljen sprovođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje iskoristi i u postupku prema licu prema kojem ovakva radnja nije određena naredbom sudu uz uslov da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo iz člana 235 ZKPRS. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su protiv apelantkinja, na prijedlog Tužilaštva, naredbom Okružnog suda broj 11 0 K 007386 11 Kpp3 od 19. avgusta 2011. godine određene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 226 stav 2 tačka a) tada važećeg ZKPRS, koje su produžene naredbama isti broj od 19. septembra, 18. oktobra i 18. novembra 2011. godine, a koje su naložene u kontekstu istrage krivičnopravnih radnji N.G., te da su prilikom sprovođenja ovih radnji zabilježeni „tehnički snimci telefonskih razgovora“ između N.G. i apelantkinja koji su vođeni radi preduzimanja krivičnopravnih radnji kako od apelantkinja, tako i od N.G.
50. Stoga, budući da su pribavljeni snimci telefonskih razgovora između apelantkinja i N.G. u postupku protiv apelantkinja iskorišćeni kao dokaz, ne može da se prihvati kao osnovana tvrdnja apelantkinja da se radi o nezakonitom dokazu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinjama nije bila uskraćena mogućnost da osporavaju autentičnost zapisa telefonskih razgovora između njih i N.G., koji su preslušani na glavnom pretresu, niti je u postupku pred redovnim sudovima doveden u pitanje njihov sadržaj. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju prvostepene presude iscrpno pobrojani sadržaji snimljenih razgovora između apelantkinja i N.G. na osnovu kojih je nesumnjivo utvrđeno da su apelantkinje u više navrata obavještavale N.G. o predstojećim inspekcijskim kontrolama. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da navedeni dokazi ne predstavljaju jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđena krivica apelantkinja, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani i da u tom smislu nije došlo do kršenja prava apelantkinja na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima, neosnovani.
51. U pogledu navoda o tome da se osporena presuda zasniva na iskazima svjedoka N.G. i D.B., koji su u istom predmetu zaključili sporazum o priznanju krivice sa tužilaštvom iako je taj sporazum „odbačen“, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud u obrazloženju presude kojom su apelantkinje pravosnažno proglašene krivim detaljno navedeno zašto je iskaze ovih svjedoka prihvatio kao istinite. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio da je utvrdio da su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, da se potvrđuju u svim detaljima, te da su saglasni iskazima drugih saslušanih svjedoka, kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Dalje, Apelaciono vijeće je obrazložilo da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i da objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelantkinje terete. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o krivici apelantkinja zasnovali ne samo na iskazima ovih svjedoka nego i na drugim mnogobrojnim dokazima, među kojim su i rezultati sprovedenih posebnih istražnih radnji protiv apelantkinja i tih svjedoka, uključujući i iskaze apelantkinja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama ZKPRS, te da je izostala svestrana analiza i ocjena dokaza sprovedenih na glavnom pretresu na osnovu kojih je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelantkinja.
52. Dakle, Ustavni sud smatra da je, na osnovu svih sprovedenih dokaza, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i, shodno tome, odgovornost apelantkinja za počinjeno krivično djelo, zbog čega se pokazuju neosnovanim i navodi da u osporenoj presudi nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelantkinje utvrđene sve relevantne činjenice i da je nesporno utvrđeno da su apelantkinje, na način naveden u izreci presude, počinile krivično djelo koje im je stavljeno na teret.
53. Dalje, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud izvršili analizu prvobitnog i izmijenjenog činjeničnog opisa optužnice i zaključili da izmijenjenom optužnicom u ponovljenom postupku nije došlo do povrede principa zabrane preinačenja na gore. Utvrđeno je da apelantkinje nisu dovedene u teži položaj, jer su i dalje optužene za isto krivično djelo, da u činjenični dio optužnice nisu unesene činjenice, ni okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a nije se povećala ni količina kriminalnog supstrata, koja bi eventualno mogla ukazivati na povećanu krivicu. Ukazano je da se u konkretnoj situaciji radi o istom događaju u vremenskom i prostornom smislu, predmet optuženja ostale su iste radnje, samo što su učinjenim izmjenama činjeničnog dijela optužnice te radnje u objektivnom i subjektivnom pogledu potpunije i preciznije opisane. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinja o povredi principa reformatio in peius neosnovani.
54. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Pri tome Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantkinja, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na njihovu štetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u žalbenom postupku, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno prigovorima apelntkinja o nezakonitosti dokaza, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za što je Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelantkinja, dao jasno i argumentovano obrazloženje.
55. Ostali apelacioni navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102- 104). Takođe, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelantkinja na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
56. Dalje, u pogledu navoda apelantkinja da im je povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije optuženom garantuju pravo da bude informisan ne samo o razlozima optužbe, tj. o djelima za koja se tvrdi da je počinio i na kojima se zasniva optužba, već i detaljno o zakonskom osnovu tih djela (vidi, Evropski sud, Pelissier i Sassi protiv Francuske, broj 254444/94, stav 51, EKLJP 1999-II). Područje primjene člana 6 stav 3a) Evropske konvencije mora se naročito procijeniti u svjetlu opšteg prava na pravičnu raspravu, koja se jemči stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Colozza protiv Italije, 12. februar 1985. godine, Serija A broj 89, str. 14, stav 26). Evropski sud smatra da u krivičnim predmetima pružanje pune detaljne informacije optuženom koja se tiče optužbi protiv njega i, sljedstveno tome, pravnog osnova koji sud može da ima u vidu predstavlja osnovni preduslov kojim se obezbjeđuje pravičan sudski postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da apelantkinje nisu blagovremeno upoznate sa materijalnim i pravnim osnovom optužbe koja je podignuta protiv njih. Na drugačiji zaključak ne može uticati ni okolnost da je na glavnom pretresu tužilac izvršio izmjenu optužnice na način da je u činjeničnom dijelu optužnice radnje apelantkinja u objektivnom i subjektivnom pogledu potpunije i preciznije opisao, kako je navedeno u obrazloženju osporenih odluka, a u kojem stavu Ustavni sud nije uočio elemente proizvoljnosti, pa je evidentno da su apelantkinje, u skladu sa standardom člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije, bile „podrobno obaviještene o prirodi i razlogu optužbe protiv njih“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 8 ZKPRS propisano da su u krivičnom postupku u ravnopravnoj upotrebi službeni jezici Republike Srpske - jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda, kao i da stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo da se služe maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju, te da će se, u slučaju ako lice ne razumije jedan od službenih jezika Republike Srpske, obezbijediti usmeno prevođenje onoga što ono, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud saslušao svjedoka J.M., koji je detaljno pojasnio da se folderi u kojima su snimljeni razgovori i SMS poruke u čitljivom obliku dostavljaju sudu i tužilaštvu na jeziku na kojem se vodi, odnosno tekst poruke na jeziku na kome je poruka napisana, a sve ostalo (tehničke karakteristike) zbog standardizacije se koristi izvorno, dakle, na engleskom jeziku, u skladu sa Evropskom konvencijom o visokotehnološkom kriminalitetu a koju je potpisala i Bosna i Hercegovina. Dakle, i u konkretnom slučaju je tekst presretnutih razgovora i SMS poruka sačinjen na jeziku na kojem je vođen (između apelantkinja i ostalih lica), te su samo tehničke karakteristike tih foldera sačinjene na engleskom jeziku, o čemu su u obje osporene presude data detaljna obrazloženja. Stoga, Ustavni sud smatra da te okolnosti ni na koji način ne pokreću prava apelantkinja iz člana 6 stav 3 tačka a), te su njihovi navodi neosnovani.
57. U vezi sa navodima apelantkinja da nisu izvedeni svi dokazi koje su apelantkinje predlagale, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zauzeo stav da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Ustavni sud zapaža da apelantkinje, u konkretnom slučaju, nisu ničim dokazale da su njihovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantkinja. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti kao suprotne standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da te okolnosti ni na koji način ne pokreće prava apelantkinja iz člana 6 stav 3 tačka d), te su njihovi navodi neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. U vezi s navodima apelantkinja o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, jer Vrhovni sud nije suštinski ispitao njihove žalbe. U vezi sa istaknutim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud veoma detaljno ispitao žalbe koje su apelantkinje izjavile protiv prvostepene presude, te da je dodatno ispitao sve dokaze koji su sprovedeni u predmetnom krivičnom postupku i, u tom kontekstu, da je preinačio osporenu prvostepenu presudu u dijelu odluke o izrečenoj krivičnoj sankciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio odluku o kazni, te apelantkinjama izrekao kazne zatvora u trajanju od po pet mjeseci za razliku od Okružnog suda koji im je izrekao kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci. Osim toga, Vrhovni sud je po službenoj dužnosti utvrdio da je izricanjem mjere bezbjednosti prvostepeni sud povrijedio Krivični zakon na štetu apelantkinja, jer se u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje se terete apelantkinje ta mjera nije mogla izreći za djelo za koje su apelantkinje pobijanom presudom proglašene krivim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinja o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Zabrana diskriminacije
59. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbjeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
60. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
61. Apelantkinje smatraju da im je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantkinje, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nisu ponudile bilo kakav argumenat koji bi upućivao na to da su apelantkinje u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisane. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinja da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tač. a) i d) Evropske konvencije neosnovani, zato što se njihovi navodi o tome, u suštini, odnose na tvrdnje o tome da je u predmetnom krivičnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je redovni sud pogrešno primijenio pozitivnopravne propise.
63. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad su apelantkinje u predmetnom postupku imale i koristile mogućnost da izjave zakonom propisane pravne lijekove.
64. Takođe, u odnosu na apelantkinje nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer apelantkinje nisu ponudile dokaze i argumente iz kojih proizilazi da su apelantkinje bile različito tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman