Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4914/14 (S. H.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4914/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4914/14, rješavajući apelaciju Sanje Hublić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Hublić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 037982 11 Gž od 27. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanja Hublić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 037982 11 Gž od 27. augusta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Emira Hublića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 24. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 037982 07 P od 23. marta 2010. godine (stavom 1. izreke) utvrđeno je da je apelantica na stanu u ulici Džemala Bijedića broj 72/8, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), po osnovu posebne imovine s dijelom 1/2, te po osnovu bračne stečevine s dijelom 1/4, što ukupno iznosi 3/4, stekla pravo suvlasništva, a tuženi po osnovu bračne stečevine s dijelom 1/4 stekao pravo suvlasništva na predmetnom stanu, što je tuženi dužan priznati uz obavezu naknade troškova postupka, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu, Odsjek Knjige položenih ugovora, da po pravosnažnosti presude uknjiži u zemljišnim knjigama za Općinu Novo Sarajevo. Istom presudom (stavom 2. izreke), između ostalog, je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog, pobliže opisan u izreci presude.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantica dokazala da 1/2 predmetnog stana, koji je u zemljišnim knjigama upisan kao pravo suvlasništva apelantice i tuženog sa po 1/2 dijela, čini posebnu apelanticinu imovinu iz razloga što je apelantica za kupovinu predmetnog stana dala 25.000,00 KM dobivenih od prodaje njenog stana koji je predstavljao njenu posebnu imovinu. Općinski sud je utvrdio da drugi dio od 1/2 predmetnog stana predstavlja bračnu tečevinu parničnih stranaka, te iz tog razloga apelantici na predmetnom stanu pripada pravo suvlasništva sa 3/4, a tužitelju sa 1/4, kako je i traženo da se utvrdi tužbenim zahtjevom. Općinski sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se potvrdi da je predmetni stan bračna stečevina apelantice i tuženog, iz istih razloga iz kojih je apelanticin tužbeni zahtjev usvojen, dok je eventualno istaknuti tužbeni zahtjev tuženog odbijen kao neosnovan, jer se ne može naknadno utvrđivati da je apelantica solidarni dužnik po ugovoru o kreditu, a niti bi se o takvom zahtjevu moglo odlučivati u konkretnoj vrsti spora.

7. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tuženog donio Presudu broj 65 0 P 037982 11 Gž od 27. augusta 2014. godine kojom je žalba djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačna u dijelu kojim je odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, i to na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na predmetnom stanu po osnovu posebne imovine s dijelom 1/2, te po osnovu bračne stečevine s dijelom 1/4 , što ukupno iznosi 3/4 dijela, stekla pravo suvlasništva, a tuženi po osnovu bračne stečevine s dijelom 1/4 stekao pravo suvlasništva na predmetnom stanu, što je dužan priznati, kao i da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu, Odjsek Knjige položenih ugovora, da predmetnu presudu po njenoj pravosnažnosti uknjiži u zemljišnim knjigama.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbu člana 251. Porodičnog zakona kojom je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i prihodi iz te imovine, dok su prema odredbi člana 252. tog zakona bračni partneri suvlasnici u bračnoj tečevini u jednakim dijelovima. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 254. navedenog zakona kojom je propisano da imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina, a posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drugačijem od navedenog u članu 251. tog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog tokom prvostepenog postupka nesporno proizlazi da je brak parničnih stranaka zaključen 1. marta 2003. godine, a da je ugovor o kupoprodaji stana koji je predmet konkretnog spora zaključen 6. oktobra 2003. godine. Prema citiranim odredbama Porodičnog zakona, prilikom utvrđivanja bračne tečevine ne utvrđuje se doprinos svakog od bračnih partnera u stjecanju bračne stečevine, već se imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice smatra bračnom tečevinom na kojoj su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi pravilno u žalbi istakao činjenicu da iz samog kupoprodajnog ugovora proizlazi da su se parnične stranke međusobno sporazumjele da predmetnu nekretninu stječu kao bračnu stečevinu, tj. svako od njih s dijelom od po 1/2.

9. Pored toga, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da se na konkretan slučaj ne može primijeniti odredba člana 254. Porodičnog zakona u pogledu dijela 1/2 predmetnog stana, jer je navedena nekretnina stečena tokom trajanja braka, te se ne može smatrati da je apelantica tu imovinu imala u času sklapanja braka, a također se ne radi o imovini koju je za vrijeme trajanja bračne zajednice stekao jedan bračni partner, kako je to predviđeno odredbom stava 2. tog člana. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da su navedenu imovinu bračni drugovi stekli zajednički i to kupoprodajom, pa izvor sredstava upotrijebljenih za kupovinu predmetnog stana, kao ni iznos koji je svaki od bračnih drugova uložio na ime kupoprodajne cijene, ne može utjecati na pravnu prirodu te imovine, tj. na činjenicu da se radi o bračnoj stečevini. Također, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu tuženog kojom je predložio da sud, ukoliko odbije tužbeni zahtjev, usvoji glavni protivtužbeni zahtjev, shodno odredbi člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku, jer tuženi za postavljanje takvog protivtužbenog zahtjeva nema pravnog interesa.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava, između ostalog, obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe člana 251. u vezi s članom 254. Porodičnog zakona, zbog pogrešnog stava koji je izražen u osporenoj presudi, prema kojem je potpuno zanemarena činjenica da je iznos od 25.000,00 KM, stečen prodajom imovine koju je apelantica unijela u brak, njena posebna imovina.

II.Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da donošenjem presude od 27. augusta 2014. godine nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao ni drugih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Kantonalni sud je istakao da je pobijana odluka donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u samoj presudi, te da navode iz apelacije smatra neosnovanim.

V.Relevantni propisi

12. U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Posebna imovina Član 254.

(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.

(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 037982 11 Gž od 27. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su joj tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odnosi na postupak utvrđivanja bračne stečevine apelantice i tuženog, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelantica tvrdi da je Kantonalni sud osporenom odlukom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio njen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

23. Ustavni sud se dakle prema navedenome stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na predmetnom stanu, po osnovu posebne imovine, te po osnovu bračne stečevine stekla pravo suvlasništva s dijelom 3/4 primjenom čl. 251. i 254. Porodičnog zakona.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasno obrazloženje koja se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji navodi da su sudovi neosnovano odbili njen tužbeni zahtjev pogrešnom primjenom čl. 251. i 252. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da su predmetni stan apelantica i tuženi stekli zajednički i to kupoprodajom, te da izvor sredstava upotrebljenih za kupovinu predmetnog stana, kao ni iznos koji je svaki od bračnih drugova uložio na ime kupoprodajne cijene, ne može utjecati na pravnu prirodu te imovine, odnosno na činjenicu da se radi o bračnoj stečevini. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da u skladu s relevantnim odredbama Porodičnog zakona nije osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, a Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra istaknute navode neosnovanim.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Apelantica je u apelaciji ukazala da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, a primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona nije proizvoljna.

29. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4914/14 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio