Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-374/15 (M. V.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-374/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 374/15, rješavajući apelaciju Mladenka Vrtunića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlako M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladenka Vrtunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 007438 14 Kž od 6. novembra 2014.
godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 007438 13 K od 9. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladenko Vrtunić (u daljem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 007438 14 Kž od 6. novembra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 007438 13 K od 9. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 3. i 4. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo u periodu od 6. do 12. aprila 2017. godine dostavili su odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 007438 13 K od 9. jula 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: KZ SFRJ). Kantonalni sud apelanta je za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je sproveo na glavnom pretresu. U vezi sa spornim pitanjem utvrđivanja učinitelja krivičnog djela, Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu iskaz oštećenog A. Š. (u daljem tekstu: oštećeni) kojeg je ocijenio vjerodostojnim i pouzdanim, jer je rezultat stvarnog i neposrednog saznanja i viđenja i poznavanja svih napadača. Taj iskaz bez ikakve sumnje ukazuje da su napadači na njegovu kuću, povređivanje, oduzimanje novca, a ujedno i ubice njegove supruge F. Š. i punice F. K., bili apelant, P. B. i Ž. B. Naime, oštećeni je u svome iskazu naveo da je tokom rata živio u kući sa suprugom F. Š. i punicom F. K., da je 21. novembra 1992. godine oko 23.00 časa legao na spavanje, da se ubrzo nakon toga čuo lom stakala, da su u kuću zatim ušli napadači i došli u njegovu sobu. Prepoznao je apelanta koji je došao do njega i izvukao nož i P. B. koji je cijev puške uperio u njegovu suprugu, oba napadača su mu psovali tursku majku i govorili zašto nisu otišli, a ubrzo nakon toga došao je i treći napadač. Takođe, naveo je da ga je apelant sjekao nožem do kosti, da su ga napadači udarali i tražili novac i zlato, da je od udaraca pao u nesvijest, a kada je došao sebi da im je dao 800,00 DEM koje je imao kod sebe, ali da su ga i dalje nastavili tući i tražiti novac, nakon čega im je dao iznos od 5.500,00 DEM koji je bio zakopan u bašti, da je pobjegao napadačima ispred kuće dok su brojali novac pri svjetlu, da je dok je bježao čuo pucanj, te da je naknadno saznao da su ubijene njegova supruga i punica. Kantonalni sud je takođe naveo da se oštećeni, u iskazu policijskim istražiocima od 14. avgusta 2007. godine, jasno izjasnio o identitetu učinitelja, te da je na osnovu naredbe kantonalnog tužioca 1. oktobra 2010. godine izvršio prepoznavanje i na osnovu fotografija prepoznao napadače. Takođe, svjedok Š. Š., brat oštećenog, istakao je da je o napadu saznao sutradan od komšije koji mu je prenio da je oštećeni izboden i da se nalazi u bolnici, a da su supruga oštećenog i njena majka ubijene, da je oštećenog pitao ko ga je izbo nožem i da mu je oštećeni rekao „Vrtunić i Bajić“. Kantonalni sud je naveo da iskaz oštećenog potvrđuje i iskaz P. B. koji je na osnovu zaključenog sporazuma o priznanju krivice pravosnažno osuđen za saučesništvo u radnji koja se stavlja na teret i apelantu. Naime, u tome iskazu koji je tužilaštvo uvelo kao dokaz tokom postupka navedeno je da se 21. novembra 1992. godine sastao s apelantom i Ž. B u jednoj kafani u Ključu i da su se dogovorili da napadnu na kuću oštećenog, prethodno zaključivši da ima novca. Iste noći u skladu s dogovorom njih trojica obučeni u vojne uniforme, naoružani puškama, a uz to apelant i nožem, provalili su u kuću oštećenog te ga tukli, boli i rezali nožem po tijelu, tražeći od njega novac i zlato i da su tako iznudili predaju novca. Potvrdio je da je oštećeni pobjegao ispred kuće kada je on brojao novac, a da su u kući ostali apelant i Ž. B. i da smatra da su oni ubili apelantovu suprugu i punicu jer je čuo pucnje dok je on trčao za oštećenim.
7. Nadalje, u pogledu iskaza svjedoka M. B. kojeg je predložila apelantova odbrana, Kantonalni sud istakao je da je taj svjedok samo prenio navode P. B iz KPZ Bihać koji mu je tokom susreta govorio da apelant nije učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Budući da je P. B. pred sudom dao iskaz na te okolnosti i da je taj iskaz ocijenjen kao neprihvatljiv i neistinit, zbog toga je i iskaz svjedoka M. B. ocijenjen kao neprihvatljiv i neistinit. Naime, Kantonalni sud je u smislu člana 288 ZKP FBiH prihvatio raniji iskaz tog svjedoka od 8. maja 2014. godine, koji je priložio kantonalni tužilac s ciljem pobijanja iznesenih navoda prilikom saslušanja na glavnom pretresu. Pravdanje navedenog svjedoka na glavnom pretresu, da takav iskaz daje u apelantovu korist „jer mu je proradila savjest“, nije prihvatljivo, kada se ima u vidu iskaz oštećenog i već obrazloženu ocjenu dokaza i utvrđenih činjenica o identitetu učesnika u napadu na kuću oštećenog i počinjenom zločinu u njegovoj kući. Takođe, Kantonalni sud naveo je da su neprihvatljive apelantove tvrdnje da nije mogao biti u kući oštećenog jer je 21. novembra 1992. godine bio na dužnosti u kasarni Mahovljani iz koje je došao u Ključ tek 22. novembra 1992. godine, što potvrđuje dozvola za putovanje izdata na njegovo ime. U tome pogledu, Kantonalni sud je ukazao da nije sporno da je u trećoj rubrici navedene dozvole upisano vrijeme apelantove poštede radi kućne njege za period od 22-27. novembra 1992. godine. Međutim, prema opštepoznatom pravilu o računanju rokova, termin od 22. znači od 00.00 časova toga dana, a iz dozvole se takođe vidi da je apelant izmiren sa hranom sa 22. novembrom 1992. godine, zbog čega nije bilo razloga da apelant ostaje u kasarni do 22. novembra 1992. godine kada toga dana nema pravo na ishranu. Kantonalni sud je u vezi s navedenim zaključio da je apelant 21. novembra 1992. godine otputovao na kućnu njegu, jer je 21. novembra 1992. godine bio u Ključu, što nedvosmisleno proizlazi iz iskaza P. B., datog kod kantonalnog tužioca od 8. maja 2014. godine i iskaza oštećenog koji je prepoznao apelanta kao napadača.
8. Kantonalni sud odbio je kao nepotreban apelantov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka A. K., na okolnosti saznanja da je P. B. u KPZ Bihać tvrdio da apelant nije učesnik u predmetnom događaju, budući da je na iste okolnosti saslušan svjedok M. B., takođe pritvorenik u KPZ Bihać, kao i P. B. Takođe, odbijen je prijedlog za vještačenje apelantove uračunljivosti i sposobnosti za počinjenje krivičnog djela, s obzirom na to da apelantov branilac uz prijedlog za vještačenje nije dostavio medicinsku dokumentaciju ili druge dokaze, koji bi upućivali na zaključak o potrebi psihijatrijskog vještačenja. Istovremeno Kantonalni sud je naveo da je odbio i prijedlog apelantove odbrane za psihološko vještačenje na okolnosti da li je apelant sklon vršenju krivičnih djela, s obzirom na to da je taj prijedlog nerazumljiv i nejasan. U vezi sa apelantovim prijedlogom za prinudno dovođenje svjedoka K. B. iz Banje Luke, radi ispitivanja na okolnost da li je potpisao rubriku u dozvoli za putovanje od 22. novembra 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da je dva puta pozivao toga svjedoka na adresu koju je označio apelantov branilac i da su pozivi vraćeni zbog nemogućnosti uručenja, zbog čega je angažovao Odjeljenje za podršku svjedocima, radi uspostave kontakta sa svjedokom i objašnjenja svrhe pozivanja. Međutim, i pored provjere putem Telekoma Republike Srpske, Odjeljenja za podršku svjedocima Okružnog suda Banja Luka i MUP USK, Odjeljenje za podršku svjedocima nije uspjelo utvrditi broj telefona ni ostvariti kontakt sa svjedokom K. B., o čemu je pismenim putem upoznato sudsko vijeće. U takvoj situaciji, Kantonalni sud je ocijenio da nije moguće redovnim putem pozvati svjedoka, a s obzirom na to da svjedok nije primio poziv nije bilo moguće primijeniti prinudnu mjeru koju je predlagala apelantova odbrana, jer mjera prinudnog dovođenja svjedoka u takvoj situaciji ne bi bila zakonita. Osim toga, Kantonalni sud ukazao je da nije sporno da je K. B. potpisao apelantov otpust iz kasarne Mahovljani, a ta činjenica sama po sebi nije osporena od kantonalnog tužioca, te da nije sporna ni za sud. Stoga, na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, Kantonalni sud zaključio je da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je za to djelo kriv.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 007438 14 Kž od 6. novembra 2014. godine žalba apelantovog branioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
10. U vezi sa žalbenim navodima kojima je apelant osporavao odluke prvostepenog suda o odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga njegove odbrane, Vrhovni sud je prvenstveno istakao da apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka K. B. nije odbijen kako se to tvrdi u apelantovoj žalbi, već da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 3. juna 2014. godine proizlazi da je prijedlog za saslušanje toga svjedoka usvojen, ali da mu nisu bili uredno uručeni pozivi za glavni pretres, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o odbijanju prijedloga za izvođenje dokaza, nego o odbijanju prijedloga za primjenu prinudnih mjera prema svjedoku. Primjena prinudnih mjera prema svjedoku u slučaju kada za to nisu ispunjeni zakonski uslovi predstavljala bi povredu prava svjedoka, zbog čega je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. U vezi sa odbijanjem prijedloga za saslušanje svjedoka A. K. i N. B., Vrhovni sud ukazao je da su navedeni svjedoci trebali iznijeti svoja posredna saznanja da apelant nije učestvovao u učinjenju krivičnog djela za koje se tereti. Budući da su na tu okolnost prihvaćeni i izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka (P. B. i M. B.), Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog odbijanja da se na iste okolnosti saslušaju još dva svjedoka. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je bilo nepotrebno sprovoditi grafološko vještačenje potpisa K. B. na dozvoli za putovanje na apelantovo ime, kada taj potpis nije bio sporan, niti su isticani bilo kakvi prigovori s tim u vezi. U pogledu žalbenih navoda da je apelantova odbrana tražila vještačenje psihologa koji bi sproveo poligrafsko ispitivanje apelanta i izjasnio se o njegovoj sklonosti ka izvršenju krivičnog djela ubistva, Vrhovni sud naveo je da je opštepoznato da se poligrafsko ispitivanje ne može koristiti kao dokaz u sudskom postupku, dok okolnost da li je neko sklon učinjenju krivičnog djela ne može ni potvrditi ni opovrgnuti da je određeno lice konkretno krivično djelo učinilo, odnosno da ga nije učinilo, pa je utvrđivanje takve činjenice u krivičnom postupku sasvim irelevantno.
11. U pogledu apelantovih navoda kojima je osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaz oštećenog ocijenio kao istinit, vjerodostojan i pouzdan, o čemu su dati jasni razlozi u obrazloženju pobijane presude. Iskaz oštećenog pravilno je doveden u vezu sa drugim dokazima i to kako subjektivnim tako i objektivnim, a posebno iskazom saučesnika P. B. koji je dat u svojstvu svjedoka kod tužioca prilikom zaključivanja sporazuma o priznanju krivice, i koji je uložen u sudski spis, na što odbrana nije prigovarala a niti je žalbom osporavala mogućnost korišćenja takvog iskaza tokom glavnog pretresa. U vezi sa iskazom toga svjedoka koji je na glavnom pretresu, kao svjedok odbrane, drugačije svjedočio, navodeći da apelant nije učestvovao u učinjenju predmetnog krivičnog djela, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna ocjena prvostepenog suda da taj iskaz nije vjerodostojan, posebno kada se ima u vidu da je svjedok P. B. u svom ranijem iskazu kod tužioca događaj opisao na isti način kao i oštećeni, s tim da na glavnom pretresu nije dao logično i razumno objašnjenje za takvu izmjenu iskaza, nego je nakon predočenja ranijeg iskaza naveo da mu je „proradila savjest“, da je raniji iskaz dao ,,u nesvjesnom stanju, da ne može to opisati i da je istina ono što je rekao kao svjedok odbrane“.
12. U pogledu apelantovih tvrdnji da se u vrijeme učinjenja krivičnog djela nalazio na obezbjeđenju aerodroma Mahovljani, Vrhovni sud je istakao da ni tim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud u tome pogledu naveo sasvim određene razloge cijeneći apelantov iskaz i dozvolu za putovanje izdatu na njegovo ime. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant imao poštedu od 22. novembra do 27. novembra 1992. godine, da je izmiren sa hranom do 22. novembra 1992. godine i da zbog toga nije imao nikakvog razloga ostajati u kasarni na dan 22. novembra 1992. godine, kada taj dan nije imao pravo na ishranu, zbog čega taj dokument apelantu ne pruža alibi za vrijeme kada se inkriminisani događaj desio, tj. za 21. novembar 1992. godine oko 23.00 časa. Imajući u vidu da se žalbom apelantovog branioca ovakvi razlozi pobijane presude i ne osporavaju, nego se jedino tvrdi da „optužba ni jednim valjanim dokazom nije osporila vjerodostojnost činjenice iz materijalnih dokaza odbrane, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud sve dokaze stranaka cijenio u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, dajući za takvu svoju ocjenu konkretne razloge, a kako branilac optuženog te razloge nije navedenim žalbenim prigovorima osporio, onda ni pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom nije mogla biti dovedena u pitanje.
13. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima da oštećeni nije bio očevidac ubistva supruge i punice kojima se ukazuje da nema dokaza o konkretnoj apelantovoj saučesničkoj radnji, Vrhovni sud je istakao da je tačno da oštećeni nije bio očevidac ubistva, ali da to ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda o apelantovom učestvovanju u učinjenju predmetnog krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pored nedostatka neposrednih dokaza (očevidaca lišenja života supruge i punice oštećenog), sasvim pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i okolnosti, te u obrazloženju naveo jasne i određene razloge koji su međusobno čvrsto i logički povezani i koji predstavljaju zatvoreni krug činjeničnih indicija koje sa sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant, kao saučesnik, skupa sa P. B. (pravosnažno osuđen) i Ž. B. (za sada nedostupnim organima gonjenja), učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Iz iskaza oštećenog nedvosmisleno proizlazi da je apelant imao zajednički cilj da oštećene liše života koji je manifestovan u nizu preduzetih radnji opisanih od oštećenog (da su sva trojica učinitelja nasilno ušli u kuću oštećenih, da su ga zajednički zlostavljali, da ga ja apelant posjekao nožem, da su ga ispred kuće izveli kako bi iskopao novac, da je nakon što je predao novac navedenoj dvojici pobjegao, te da je bježeći čuo pucanj u kući). Iskaz oštećenog potvrđen je i iskazom svjedoka P. B. datim kod tužioca, koji je naveo da su u kući sa oštećenima bili apelant i Ž. B., da je čuo pucnje iz kuće, a da je kasnije čuo kako je ubistva počinio Ž. B. Stoga nije osnovan žalbeni prigovor da je svjedok P. B. izjavio da ubistva nije počinio apelant, nego je samo naveo da je naknadno čuo kako je to učinio Ž. B. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da iz obdukcionog zapisnika proizlazi da je supruga oštećenog lišena života pucanjem iz vatrenog oružja iz neposredne blizine, a da je njegova punica usmrćena presijecanjem grkljana. S obzirom na takve okolnosti, koje je pravilno doveo u vezu prvostepeni sud, nije od odlučnog značaja koji od saučesnika je pucao, odnosno, upotrijebio nož, kada iz svih činjenica nedvosmisleno proizlazi njihova svijest o zajedničkom djelovanju, te zajednički doprinos učinjenju krivičnog djela. Dakle, u konkretnom slučaju nije ni bilo neophodno utvrditi ko je od izvršilaca preduzeo radnju lišenja života oštećenih, pa tako ni utvrđivati apelantovu konkretnu radnju kod okolnosti da je preduzeo sve one radnje koje su opisane u iskazima oštećenog odnosno P. B., a koje imaju odlučujući značaj u procesu izvršenja djela. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da mu je tokom postupka onemogućeno da obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka odbrane, odnosno sprovođenje vještačenja putem vještaka grafologa i psihološko vještačenje, čime je narušena ravnopravnost strana u postupku. Apelant je dalje naveo da su osporene presude zasnovane samo na iskazu oštećenog koji nije bio očevidac ubistva njegove supruge i punice, te na vanpretresnom iskazu P. B. koji je nastao u postupku zaključivanja sporazuma o priznanju krivice pred Kantonalnim tužilaštvom i da su ignorisali izjavu toga svjedoka datu tokom glavnog pretresa. S tim u vezi apelant smatra da su redovni sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da je njegova krivica utvrđena suprotno saglasnim činjenicama koje su sadržane u materijalnim i subjektivnim dokazima odbrane koji imaju karakter njegovog alibija, i da redovni sudovi nisu poštovali načelo in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se po svome sadržaju navodi iz apelacije odnose na navode koji su dati u završnoj riječi pred prvostepenim sudom i na navode žalbe koja je izjavljena protiv prvostepene presude, te da je o tim navodima Vrhovni sud odlučio osporenom presudom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod argumentacije iz te presude, te smatra da ne postoji povreda apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.
16. Kantonalni sud smatra da tokom prvostepenog postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud sve dokaze stranaka cijenio u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, i to kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dajući konkretne razloge za svoju ocjenu. Takođe, Kantonalno tužilaštvo je navelo da se predmetna apelacije u najvećem dijelu bavi dokaznim postupkom i ocjenom izvedenih dokaza. Nasuprot apelacionim navodima, redovni sudovi su prilikom vođenja krivičnog postupka protiv apelanta u svemu postupali u skladu sa zakonom, odredbama Ustava i Evropske konvencije, te da se uvidom u spis bez sumnje može utvrditi da je poštovano apelantovo pravo na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
18. Kazneni zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Saučesništvo u krivičnom djelu Saučesništvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvaja u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
19. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 95. stav 4. i 5.
Poziv za ispitivanje svjedoka (4) U pozivu se svjedok obavještava da se poziva u svojstvu svjedoka, o mjestu i vremenu kada se treba odazvati pozivu, te o posljedicama neodazivanja pozivu.
(5) Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoje izostajanje opravda, sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili naložiti prisilno dovođenje.
Član 109.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.
Član 276.
Izvođenje dokaza (1) Stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovo predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 288. stav 1.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju licu će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 K 007438 14 Kž od 6. novembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 24. novembra 2014. godine, a da je podnio apelaciju 23. januara 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se tvrdnjama da su redovni sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da je njegova krivica utvrđena suprotno činjenicama koje su sadržane u materijalnim i subjektivnim dokazima odbrane i koje imaju karakter alibija, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Takođe, apelant tvrdi da je odbijanjem dokaznih prijedloga njegove odbrane narušena ravnopravnost strana u postupku.
29. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Razmatrajući navode kojima se u suštini ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice da li je apelant kao saučesnik učestvovao u učinjenju predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećenog, iskaze svjedoka P. B. i drugih svjedoka optužbe, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u vezu sa apelantovim iskazom i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, Kantonalni sud je razmotrio i za svoje zaključke dao detaljno obrazloženje u pogledu navoda apelantove odbrane kojima je ukazivano na različitost u iskazu svjedoka P .B. iz istrage u odnosu na njegov iskaz dat na glavnom pretresu, kao i u odnosu na apelantove tvrdnje da nije mogao biti počinilac krivičnog djela. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je sprovedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Kantonalni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode vezuje isključivo za ocjenu dokaza. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
33. Najzad, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer su redovni sudovi odbili njegove prijedloge za saslušanje svjedoka i sprovođenje vještačenja od vještaka grafologa i psihologa, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili sprovedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uslovima i uz jednakost oružja. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
34. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je u osporenim odlukama jasno i argumentovano navedeno da okolnosti zbog kojih je apelant predložio saslušanje navedenih svjedoka i sprovođenje vještačenja nemaju značaj za predmet i da je izvođenje tih dokaza nepotrebno. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka, u vezi sa odbijanjem prijedloga za saslušanje svjedoka P. B. i M. B., navedeno da su ti svjedoci trebali svjedočiti na okolnosti na koje su već saslušani M. B. i P. B., te da je u pogledu odbijanja apelantovog prijedloga za prinudno dovođenje svjedoka K. B. zaključeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi jer nije bilo moguće, na dostupne adrese, dostaviti poziv na glavni pretres. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u vezi sa apelantovim prijedlogom za sprovođenje vještačenja putem vještaka psihologa u obrazloženjima osporenih odluka navedeno da se poligrafsko ispitivanje ne može koristiti kao dokaz u sudskom postupku, dok okolnost da li je neko sklon učinjenju krivičnog djela ne može ni potvrditi ni opovrgnuti da je određeno lice konkretno krivično djelo učinilo, odnosno da ga nije učinilo, pa je utvrđivanje takve činjenice u krivičnom postupku irelevantno. Najzad, zaključeno je da je bilo nepotrebno sprovoditi grafološko vještačenje potpisa K. B. na dozvoli za putovanje na apelantovo ime, kada taj potpis nije bio sporan, niti su isticani bilo kakvi prigovori s tim u vezi. Stoga, imajući u vidu da su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih je odlučeno da se ne sprovode dokazi koje je apelant izričito zahtijevao, Ustavni sud smatra da su time redovni sudovi poštovali svoju obvezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da osporenim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.
35. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja odluka redovnih sudova nije mogao zaključiti da je postojala proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
36. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2. i 3. tač. d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2. i 3. tač. d) Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao drugooptuženog. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman