Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4689/14 (S. P.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4689/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4689/14, rješavajući apelaciju Slobodana Petkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Petkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054458 13 Rev od 7. augusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054458 12 Gž od 28. decembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054458 13 Rev od 7. augusta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054458 12 Gž od 28. decembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od Grada Banja Luka koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Jovana Lukajića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Brane Đurića (trećetuženi) zatraženo je 14. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 3. marta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 24. februara 2017. godine, Vrhovni sud 14. februara 2017. godine, prvotuženi 27. februara 2017. godine, dok drugotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054458 08 P od 23. decembra 2011. godine utvrđeno je da su tužioci Slobodan Petković, sin Rajka, i Svetislav Petković, sin Rajka (u daljnjem tekstu: apelant i drugotužilac - tužioci), sanasljednici iza umrlog Radivoja Dobrojevića koji je umro 5. jula 1994. godine, te da su po osnovu nasljedstva stekli pravo suvlasništva sa po 1/4 dijela na nekretninama iz dispozitiva tačke 1. ove presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što su tuženi dužni priznati i dozvoliti da se na osnovu ove presude izvrši upis suvlasništva na ime tužioca na navedenim nekretninama sa po 1/4 dijela. Stavom II iste presude je utvrđeno da u zaostavštinu iza umrle Angeline Dobrojević, koja je umrla 13. juna 2001. godine, ne ulaze sporne nekretnine. Stavom III navedene presude naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove - PJ Banjaluka da izvrši brisanje uknjižbe prava suvlasništva i drugih prava na nekretninama iz stava I i II ove presude u z. k. ul. broj 9150 k. o. Banja Luka sa imena suvlasnice i sunosioca prava korištenja Angeline Dobrojević, uz istovremeni upis tužilaca kao suvlasnika i sunosilaca prava korištenja na navedenim nekretninama sa po 1/4 dijela, te Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove - PJ Banja Luka da u svojim evidencijama posjeda izvrši usklađivanje sa stanjem kao u ovoj presudi. Stavom IV iste presude obavezan je trećetuženi da tužiocima preda u suposjed sporne nekretnine, a prvotuženi i drugotuženi se obavezuju da tužiocima predaju u posjed prizemlje navedene stambene zgrade, slobodno od lica i stvari, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, tuženi su obavezani da tužiocima solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, tj. od 23. decembra 2011. godine pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok se tužioci odbijaju s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim.

6. Kako slijedi iz dokumentacije spisa i navoda apelacije, tužioci u tužbi podnesenoj sudu 6. decembra 2001. godine navode da su tužbu podnijeli radi zaštite njihovih nasljednih prava iza smrti njihovog ujaka Radivoja Dobrojevića koji je umro 1994. godine. Navode da je u navedenom ostavinskom postupku prikriveno njihovo postojanje kao nasljednika iako im to pravo pripada po Zakonu o nasljeđivanju (,,Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 - preuzetog) kao nasljednicima drugog reda shodno članu 13. tog zakona, a s obzirom na to da supruga pok. Radivoja Angelina i pok. Radivoje nisu imali djece, niti su imali drugih nasljednika. Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 0-774/94 od 25. oktobra 1994. godine utvrđeno da je Angelina Dobrojević jedini nasljednik iza supruga, pokojnog Radivoja Dobrojevića, koji je umro 5. jula 1994. godine, te je tako Angelina Dobrojević postala vlasnik nekretnina koje su predmet ove parnice. Također je nesporno utvrđeno da je Angelina Dobrojević za svog života prodala 1/2 predmetnih nekretnina, a koje se odnose na sprat kuće, trećetuženom koji je upisan u zemljišne knjige zajedno sa Angelinom Dobrojević koja je umrla 13. juna 2001. godine. Iza Angeline Dobrojević nije bilo nasljednika jer s pokojnim Radivojem Dobrojevićem nije imala djece, a prema iskazu tužilaca, kao i trećetuženog, te svjedoka tužilaca Petković Pane, Angelina je imala samo jednog brata koji nije imao djece i koji je davno umro.

7. Osnovni sud se pozvao na član 13. Zakona o nasljeđivanju SRBiH kojim je propisano da, ako jedan ostaviteljev roditelj umre prije ostavitelja, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca, nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegova unučad i praunučad i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci, a ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakome od njih pripadao da je nadživio ostavioca, nasljeđuju njihovi potomci. Prema tome, Osnovni sud je nesporno utvrdio da su tužioci jedini nasljednici prema navedenom članu Zakona o nasljeđivanju iza Radivoja Dobrojevića zajedno sa Angelinom Dobrojević, suprugom pokojnog Radivoja, s obzirom na to da oni nisu imali potomstva, te da su svi ostali nasljednici koji bi bili pozvani na naslijeđe umrli, a nisu imali potomstva. Stoga se navodi da je osnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim traže da sud utvrdi da su tužioci sanasljednici iza umrlog Radivoja Dobrojevića i da su po osnovu naslijeđa stekli pravo suvlasništva na nekretninama, kao što je to u stavu I izreke presude, pa je sud i donio takvu odluku saglasno tom dijelu tužbenog zahtjeva jer tuženi nisu dokazali suprotno. Osnovni sud je, nadalje, utvrdio da je također osnovan i dio tužbenog zahtjeva u stavu II dispozitiva odluke kojom se utvrđuje da u zaostavštinu iza umrle Angeline Dobrojević ne ulaze sporne nekretnine. Nadalje, cijeneći da su nasljednici na imovini iza Radivoja Dobrojevića i na dijelu koji njemu pripada, osim dijela imovine, tj. 1/2 koja pripada njegovoj supruzi Angelini Dobrojević, u ovom slučaju tužioci koji imaju pravo na svoj nasljedni dio, a koji prema dokazima u spisu pri provođenju ostavinskog postupka iza pokojnog Radivoja Dobrojevića nisu pozvani na naslijeđe, to u zaostavštinu iza umrle Angeline Dobrojević ne ulaze nekretnine označene kao u stavu dva tužbenog zahtjeva, pa je sud saglasno odredbama člana 13. Zakona o nasljeđivanju i utvrdio kao u izreci presude. Slijedom toga je i stav III izreke da se shodno izreci presude, stav I i II, izvrše promjene u javnim registrima, kako je i odlučeno, a ni tuženi nisu dokazali suprotno. S obzirom na stav IV tužbenog zahtjeva sud, također, isti cijeni osnovanim, kako proizlazi iz provedenih dokaza kako materijalnih, prema kojima na predmetnim nekretninama trećetuženi ima pravo suvlasništva sa 1/2 dijela, kao i iz iskaza trećetuženog koji potvrđuje, a kako slijedi iz kupoprodajnog ugovora, da je od Angeline Dobrojević kupio sprat kuće i da je u tom momentu Angelina Dobrojević bila vlasnik te imovine sa 1/1 dijela, te kako trećetuženi ne osporava pravo suvlasništva na navedenim nekretninama tužiocima, to je sud i donio odluku kao u stavu IV izreke presude. I konačno, o troškovima postupka sud je odlučio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu postignuti uspjeh u parnici, kao i troškove koji su bili potrebni radi njenog vođenja shodno odredbama člana 387. ZPP, vrijednosti spora, te troškove koje potražuje punomoćnik tužilaca iz rada advokata prema troškovniku priloženom u spis 7. decembra 2011. godine, te je tužiocima dosudio troškove postupka na način utvrđen u stavu V ove presude.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054458 12 Gž od 28. decembra 2012. godine žalba prvotuženog je uvažena, prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem dijelu preinačena tako da se tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na prvotuženog odbija, a tužioci obavezuju da ovom tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 KM u roku od 30 dana. Stavom II iste presude je utvrđeno da se žalba trećetuženog uvažava, pobijano rješenje o troškovima postupka, sadržano u izreci označene prvostepene presude, preinačava tako što se zahtjev tužilaca za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na trećetuženog odbija. I konačno, žalba drugotuženog se odbija, prvostepena presuda u osporenom dijelu kojim je obavezan drugotuženi da preda u posjed prizemlje predmetne stambene zgrade i naknadi tužiocima troškove postupka potvrđuje.

9. Kako navodi Okružni sud, žalba prvotuženog - Grada Banja Luke osnovano ukazuje da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega nije ni dužan priznati i dozvoliti upis prava suvlasništva jer nije upisan kao suvlasnik i korisnik sporne nekretnine, a pogrešna je i odluka prvostepenog suda kojom je obavezan da preda u posjed prizemlje objekta jer ga i ne koristi, slijedom čega nije ni bilo zakonskog uporišta da se nametne obaveza plaćanja troškova parničnog postupka. Naime, odredba člana 8. Zakona o nasljeđivanju koji se primjenjivao u vrijeme otvaranja naslijeđa Angeline Dobrojević 13. juna 2001. godine propisuje da zaostavština bez nasljednika postaje društveno vlasništvo. Obrazlažući daljnje razloge za svoju odluku, Okružni sud se pozvao i na odredbe člana 126. Zakona o nasljeđivanju koji propisuje da se smrću lica otvara njegovo naslijeđe, a odredbom člana 131. istog zakona da, ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu. Ako se po proteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne pojavi nijedan nasljednik, zaostavština se predaje nadležnoj Skupštini općine, ali se time nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od deset godina po predaji zaostavštine ne lišava prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.

10. U konkretnom slučaju, kako je navedeno, sud je nesporno utvrdio da Angelina Dobrojević nema nasljednike, te da bi, u slučaju da je dovršen ostavinski postupak, ta zaostavština bila uručena općini. Međutim, ostavinski postupak nije dovršen, iako su tužitelji više puta dostavljali urgencije za nastavak postupka. Pored toga, u ovom predmetu je bilo i doneseno rješenje kojim je prekinut ovaj parnični postupak upravo zbog rješavanja prethodnog pitanja koje se odnosi na ishod ostavinskog postupka koji je pokrenut iza smrti Angeline Dobrojević, ali je takvo rješenje Odlukom Osnovnog suda broj 011-0-GŽ-08-001520 od 31. oktobra 2008. godine ukinuto i naložen nastavak postupka jer tužioci imaju pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku.

11. Nesporno je da su, kako je dalje navedeno u Presudi Okružnog suda, prema smrtovnici iza pok. Radivoja Dobrojevića njegovi zakonski nasljednici supruga Angelina Dobrojević sa 1/2 dijela i tužioci sa po 1/2 dijela, da je Angelina, pored toga, ishodila rješenje o nasljeđivanju kojim joj se uručunava cjelokupna zaostavština pok. Radivoja, a koja čini predmet spora u ovoj parnici, a i nesporno je da je Angelina za života raspolagala svojim nasljednim dijelom od ½ dijela tako što ga je prodala trećetuženom, iz kojeg razloga se on s tim dijelom i upisao u javne evidencije. Međutim, u javnim evidencijama na preostalom dijelu od ½ dijela, a koji pripada tužiocima po osnovu nasljeđivanja iza pok. Radivoja, upisana je pok. Angelina, i to predstavlja predmet zaostavštine u ostavinskom postupku.

12. Prema ocjeni Okružnog suda, tužioci su univerzalni sukcesori spornog dijela jer su smrću Radivoja Dobrojevića po osnovu nasljeđivanja postali suvlasnici i suposjednici ½ njegove zaostavštine, iz kojeg razloga prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Pasivnu legitimaciju bi prvotuženi imao samo u slučaju da je dovršen ostavinski postupak i zaostavština Angeline uručena prvotuženom. Kako je Okružni sud zaključio, suprotno tvrdnji tužilaca, Skupština općine, odnosno prvotuženi, nije zakonski nasljednik niti univerzalni sukcesor, te eventualno dovršenje ostavinskog postupka i rješenje o nasljeđivanju kojim bi se zaostavština predala Općini u ovom slučaju nije deklaratornog, već konstitutivnog karaktera, iz kojeg razloga je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Sve dok se prvotuženom pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ne uruči zaostavština, on nije nosilac prava, a ni obaveza povodom zaostavštine koja čini predmet ovog postupka. Prema ocjeni Okružnog suda, iz navedenih razloga prvostepeni sud nije imao zakonskog uporišta da prvotuženom nametne bilo kakvu obavezu povodom predmetne nekretnine, iz kojeg razloga je žalbu prvotuženog sud uvažio i prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na prvotuženog na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari u odnosu na prvotuženog, to je, na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP-a preinačena i odluka o troškovima parničnog postupka, te obavezani tužioci da prvotuženom, s obzirom na to da u odnosu na ovog tuženog nisu uspjeli u sporu, nadoknade troškove parničnog postupka.

13. U vezi s prigovorom drugotuženog da je onemogućen u raspravljanju tokom postupka, Okružni sud je naveo da je on uredno obavještavan o ročištima, te nema mjesta tvrdnji da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno pristup sudu. Drugotuženi u žalbi ne spori da koristi prizemlje predmetnog objekta, u kojem dijelu i pobija odluku žalbom, pozivajući se paušalno na rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Okružnog suda, bilo je pravilno obavezati ovog tuženog da tužiocima preda u posjed navedeni dio sporne nekretnine jer tužioci imaju jači pravni osnov za korištenje tog dijela od drugotuženog. I konačno, u vezi s prigovorima trećetuženog koji žalbom osnovano ukazuje da je neosnovano obavezan na troškove parničnog postupka, Okružni sud je zaključio da on tokom postupka nije sporio zahtjev tužilaca, pa nije ni bilo osnova da mu se nametne obaveza plaćanja troškova.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 054458 13 Rev od 7. augusta 2014. godine revizija tužilaca je odbijena jer je utvrđeno da je drugostepena odluka pravilna.

15. Kako zaključuje Vrhovni sud, u toku postupka je utvrđeno da Radivoje i Angelina Dobrojević nisu imali zajedničkih potomaka, da je Radivoje Dobrojević umro prije svoje supruge i da je imao tri sestre koje su sve umrle prije njega, a da je samo sestra Vidosava imala potomke, tj. tužioce. Angelina Dobrojević nije imala potomaka, a jedini brat koga je imala umro je prije nje i nije imao potomaka niti supružnika. U smislu odredbe člana 12. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, zaostavštinu umrlog koji nije ostavio potomke nasljeđuju njegov supružnik i roditelji, s tim da roditelji nasljeđuju ½ na jednake dijelove, a druga polovina predstavlja naslijeđe bračnog supružnika. Imajući u vidu da su roditelji Radivoja Dobrojevića umrli, a da je samo njegova sestra Vidosava imala potomke, nespornim se ukazuje da su tužioci, u smislu odredbe člana 13. Zakona o nasljeđivanju, zakonski sunasljednici iza svog ujaka Radivoja Dobrojevića zajedno s njegovom suprugom Angelinom Dobrojević.

16. Kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, a pozivajući se na rezultate provedenog postupka, Ostavinskim rješenjem Osnovnog suda broj 0-774/94 od 25. oktobra 1994. godine na imovini Radivoja Dobrojevića za zakonskog nasljednika s dijelom 1/1 proglašena je njegova supruga Angelina Dobrojević, a tužioci nisu u tom postupku navedeni kao zakonski nasljednici, što je protivno naprijed navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju. Prema tome, i prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je suđeno kada je tužbeni zahtjev usvojen u dijelu kojim se utvrđuje da su tužioci zakonski nasljednici s dijelovima od po 1/4 na ostavini Radivoja Dobrojevića i da, u tom dijelu, ta imovina ne predstavlja zaostavštinu iza umrle Angeline Dobrojević.

17. Vrhovni sud se, kao i nižestepeni sudovi, poziva na član 8. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da zaostavština bez nasljednika postaje društveno (državno) vlasništvo. Imovina za koju se utvrdi da nema nasljednika postaje, po samom zakonu, društveno (državno) vlasništvo i predaje se općini (gradu) na čijem području se ta imovina nalazi. Učinak ovog utvrđenja djeluje ,,ex tunc“, tj. od časa smrti ostavioca jer se time otvara njegovo naslijeđe (član 126. Zakona o nasljeđivanju). Za preuzimanje zaostavštine od strane općine (grada) nije potrebna nasljednička izjava jer ona nema ni svojstvo ni položaj nasljednika, a ne donosi se rješenje o nasljeđivanju, već posebno rješenje o predaji zaostavštine. Ako se ne zna da li umrli ostavilac ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u „Službenom glasniku Republike Srpske“ (član 124. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku „Službeni glasnik RS“ broj 36/09). Kako je propisano članom 136. ovog zakona, tek kada sud utvrdi da nema nasljednika ili kada se ne zna da li ima nasljednika, a u navedenom roku od godinu dana ne javi se niko ko polaže pravo na naslijeđe, sud će donijeti riješenje o ustupanju imovine Republici Srpskoj (član 20. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ broj 3/091 55/09)), odnosno ustupiti je općini (gradu) po članu 8. Zakona o nasljeđivanju. Kako navodi Vrhovni sud, očito je da je pravni učinak ustupanja imovine ostavioca koji je umro bez nasljednika uvjetovan prethodnim utvrđenjem u ostavinskom postupku da ne postoje nasljednici koji polažu pravo da naslijeđe ostavioca i da postoji imovina koja bi činila predmet zaostavštine, to jeste koja bi mogla biti predata u korist državne imovine.

18. Kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, tokom ove parnice je, kao prethodno pitanje, utvrđeno da iza umrle Angeline Dobrojević ne postoje lica koja bi polagala pravo na naslijeđe, čime je ispunjen jedan od uvjeta za primjenu člana 8. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, u istoj parnici je i pravomoćno presuđeno da nekretnine iz tužbenog zahtjeva ne ulaze u zaostavštinu Angeline Dobrojević, pa kako ostaviteljica nema imovine koja bi bila predmet ostavinske rasprave, a nije ukazivano da postoji druga imovina (ni u ostavinskom postupku), to nije ispunjen drugi uvjet i nema zakonskog osnova da se prvotuženi smatra primaocem od časa smrti ostaviteljice, čime se, prema mišljenju Vrhovnog suda, kao pravilan ukazuje stav iz pobijane drugostepene odluke da prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovoj parnici. Stav da je prvotuženi pasivno legitimiran po sili zakona od momenta smrti Angeline Dobrojević bio bi osnovan samo pod uvjetom da je dokazano da postoji imovina koja bi nakon njene smrti mogla biti ustupljena prvotuženom. Stoga je tužbeni zahtjev pravilno odbijen na prvotuženog, kako u odnosu na zahtjev za utvrđenje tako i u odnosu na zahtjev za predaju u posjed, jer ovaj tuženi nema posjed nad nekretninama. Iz navedenih razloga, na osnovu odredbe člana 248. ZPP odlučeno je kao u izreci.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant najprije obrazlaže razloge zašto je, s drugim tužiocem, morao da pokrene tužbu protiv svih tuženih (Grad Banja Luka, drugotuženi Jovan Lukajić i trećetuženi Brane Đurić), navodeći da da tužbom nije obuhvatio i prvotuženog tužba bi bila odbačena kao neuredna. Dakle, tužbom je apelant kao prvotuženog označio Grad Banja Luku jer je, u vrijeme podnošenja tužbe, u zemljišnim knjigama (zk. ul. broj 9150 k. o. Banjaluka) na predmetnim nekretninama bila upisana umrla Angelina Dobrojević kao suvlasnik sa ½ dijela zajedno s trećetuženim pa, kako je ona umrla, neophodno je bilo označiti pretendenta na njeno nasljedstvo, a to je Grad Banja Luka jer iza nje nema nasljednika. Apelant nije mogao tužiti upisanog suvlasnika, tj. Angelinu Dobrojević jer je ona umrla prije podnošenja tužbe. Citirajući odredbe Zakona o nasljeđivanju, apelant navodi da je po sili zakona, primjenom navedenih zakonskih odredbi, u momentu smrti Angeline Dobrojević prvotuženi imao položaj kao i drugi zakonski nasljednici i da je univerzalni sukcesor iza smrti Angeline Dobrojević. Svi odnosi koji postoje između pravog i prividnog nasljednika (u ovom slučaju između apelanta i Angeline Dobrojević) postoje i između pravog nasljednika i univerzalnih sukcesora prividnog nasljednika (u ovom slučaju apelanta i prvotuženog koji se ne može odreći nasljedstva bio on zanteresiran ili ne jer je prvotuženi ex lege stekao pravo na zaostavštinu ostaviteljice u času njene smrti, bez obzira kada će mu se nasljedstvo uručiti), „pa zbog toga jeste pasivno legitimiran“. Apelant navodi da u pravnom sistemu univerzalna sukcesija nastaje u trenutku ostaviočeve smrti. Od ovakvog zakonskog rješenja nije izuzet ni slučaj kada zaostavština bez nasljednika postaje društveno vlasništvo, bez obzira kada će se uručiti zaostavština. Apelant smatra da tužioci nisu stranke (niti nasljednici) u ostavinskom postupku iza smrti Angeline Dobrojević, pa i ne mogu, niti su dužni utvrđivati da li je ostaviteljica imala kakvu drugu imovinu. S druge strane, prvotuženi nije pokazao interes za imovinu Angeline Dobrojević, niti za učešće u ostavinskom postupku, a sve to je neopravdano stavljeno na teret apelantu.

21. Apelant je postupao u skladu sa zakonom, a sudovi nisu ni mogli raspravljati bez prisustva prvotuženog, ako se tužbom ne obuhvati nužno na tuženoj strani lice koje pretenduje na nasljedstvo ostaviteljice. Dakle, apelant smatra da je zbog navedenog došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i nametanja pretjeranog tereta apelantu jer sada on i njegov brat moraju platiti troškove prvotuženog zbog toga što su kao prvotuženog pravilno označili Grad Banja Luku, a pri tome ostavinski postupak iza umrle Angeline Dobrojević ni do danas (nakon više od 13 godina od smrti) nije okončan, niti ima naznaka da će biti. Apelant se još 2001. godine obratio Osnovnom sudu zahtjevom da se provede ostavinski postupak iza smrti Angeline Dobrojević, koji ni do danas nije pravomoćno okončan, pa ne može sada apelant snositi posljedice propusta sudskog sistema države. Apelant smatra da je iz navedenih razloga došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana 1. Prvog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno do pogrešne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

22. Osnovni sud je u navodima apelacije naveo da su u ostavinskom postupku iza ostaviteljice održana tri ročišta, kada je sud donio rješenje da se ročište odlaže na neodređeno vrijeme i da će se naredno ročište zakazati nakon pravomoćnog okončanja postupka u predmetu Osnovnog suda broj P-113/97.

23. Okružni sud navodi da u predmetnoj pravnoj stvari po tužbi tužilaca protiv tuženih radi utvrđenja sud ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije koja tvrdi da je drugostepenom odlukom došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu, odnosno prava na mirno uživanje imovine. Okružni sud ocjenjuje da primjena zakona nije bila proizvoljna i da drugostepena odluka ima jasno obrazloženje za primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi, slijedom čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Vrhovni sud navodi da su neosnovani navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U sadržaju se ne ukazuje konkretno na koji način je Vrhovni sud, svojim postupanjem, prouzrokovao povrede prava na koje se ukazuje apelacijom. Vrhovni sud zaključuje da odluka sadrži jasan i pravno obrazložen stav, s navođenjem svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti kojima se sud rukovodio u donošenju odluke, a imajući u vidu navode istaknute u apelaciji.

25. Prvotuženi smatra da su neosnovani i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava na pravično suđenje bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja na koji način je došlo do kršenja tog prava, te osiguravanja adekvatnog dokaza koji te činjenice utvrđuje. Naime, apelacija je zasnovana samo na činjenici da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i u apelaciji se ne navode bilo kakvi argumenti koji bi opravdali apelantovu tvrdnju na koji način je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega se predlaže da se apelacija odbaci kako nedopuštena.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Zaostavština bez nasljednika postaje društvena svojina.

Član 13.

Ako je jedan roditelj ostavičev umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegova unučad i praunučad i njegovi dalji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavioca nasleđuju njegovi potomci, prema odredbama prethodnog stava.

U svim slučajevima ostaviočeva braća i sestre samo po ocu nasleđuju na jednake dijelove očev dio zaostavštine, braća i sestre samo po majci nasleđuju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasleđuju na jednake dijelove sa braćom i sestrama po ocu, očev dio, a sa braćom i sestrama po majci, majčin dio. Član 126.

Smrću lica otvara se njegovo nasleđe. (....)

Član 131.

Ako nije poznato da li ima nasljednika sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu.

Ako se po proteku jedne godine od objavljivanja oglasa ne pojavi ni jedan nasljednik, zaostavština se predaje nadležnoj skupštini opštine, ali se s tim nasljednikom koji bi se javio najkasnije u roku od deset godina od predaje zaostavštine ne lišava prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 107/08) relevantne odredbe glase:

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

(....)

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

(….)

28. U Zakonu o vanparičnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 36/09) relevantne odredbe glase:

Član 124. stav 1.

Ako se ne zna da li umrli ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu u roku od godine dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ (....).

Član 136.

Kad sud utvrdi da nema nasljednika, ili kad se ne zna da li ima nasljednika, a u roku propisanom ovim zakonom ne javi se niko ko polaže pravo na nasljeđe, sud će donijeti rješenje u skladu sa članom 20. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09).

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054458 13 Rev od 7. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

36. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o pravu apelanta odnosno tužilaca na nasljeđivanje spornih nekretnina iza smrti ostaviteljice pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, nisu pravilno odredili pasivnu legitimaciju prvotuženog, pri čemu je sam ostavinski postupak predugo trajao. Prema njegovom mišljenju, sud nije pravilno odlučio o pasivnoj legitimaciji prvotuženog jer ostavinski postupak nije bio okončan, čime bi apelant na efikasan način ostvario svoja prava na nasljeđivanje. Apelant navodi da je bio prinuđen da kao pretendenta na nasljedstvo ostaviteljice navede prvotuženog jer u suprotnom on nikad ne bi mogao ostvariti svoje pravo na nasljedstvo. Naime, prema apelantovom mišljenju, irelevantno je što prvotuženi nije bio upisan u zemljišne knjige, niti je bitno što mu nije uručeno rješenje o nasljeđivanju jer mu nije bio potreban modus acquirendi da bi bio tužen u ovoj parnici.

38. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud zapaža da se apelantov osnovni prigovor odnosi na pasivnu legitimaciju prvotuženog jer ostavinski postupak nije bio okončan, čime bi apelant na efikasan način ostvario svoja prava na nasljeđivanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, raspravljajući ove apelantove prigovore, utvrdio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega nije ni dužan priznati i dozvoliti upis prava suvlasništva jer nije upisan kao suvlasnik i korisnik sporne nekretnine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud utvrdio da je pogrešna odluka prvostepenog suda kojom je prvotuženi obavezan da preda u posjed prizemlje objekta jer ga i ne koristi, slijedom čega nije bilo zakonskog uporišta ni da se nametne obaveza plaćanja troškova parničnog postupka. Nadalje, Ustavni sud dalje zapaža da je redovni sud nesporno utvrdio da Angelina Dobrojević nema nasljednike, te da bi, u slučaju da je dovršen ostavinski postupak, ta zaostavština bila uručena Općini. Pored toga, u ovom predmetu je bilo i doneseno rješenje kojim je prekinut ovaj parnični postupak upravo zbog rješavanja prethodnog pitanja koje se odnosi na ishod ostavinskog postupka koji je pokrenut iza smrti Angeline Dobrojević, ali je takvo rješenje Odlukom Osnovnog suda broj 011-0-GŽ-08-001520 od 31. oktobra 2008. godine ukinuto i naložen nastavak postupka jer tužioci imaju pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku.

40. Dakle, u odnosu na apelantove prigovore o pasivnoj legitimaciji, Ustavni sud primjećuje da je sud utvrdio da su apelant i njegov brat (tužioci) univerzalni sukcesori spornog dijela nekretnina jer su smrću Radivoja Dobrojevića po osnovu nasljeđivanja postali suvlasnici i suposjednici ½ njegove zaostavštine, iz kojeg razloga prvotuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu. Redovni sud je utvrdio da bi pasivnu legitimaciju prvotuženi imao samo u slučaju da je dovršen ostavinski postupak i zaostavština Angeline Dobrojević uručena prvotuženom. Iz toga slijedi zaključak, koji je potvrdio i Vrhovni sud, da prvotuženi nije zakonski nasljednik, niti univerzalni sukcesor, te eventualno dovršenje ostavinskog postupka i rješenje o nasljeđivanju kojim bi se zaostavština predala općini u ovom slučaju nije deklaratornog, već konstitutivnog karaktera, iz kojeg razloga je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Sve dok se prvotuženom pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ne uruči zaostavština, on nije nosilac prava, a ni obaveza povodom zaostavštine koja čini predmet ovog postupka. I konačno, u odnosu na apelantov prigovor da je postupak trajao više od 11 godina, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odluku u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je taj aspekt apelantovih navoda razmatrao u svojoj Odluci broj AP 329/13 od 16. marta 2016. godine i da je u tački 33. navedene odluke utvrdio povredu prava na pravično suđenje utvrdivši „da postoji kršenje prava na 'suđenje u razumnom roku' kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao 11 godina, i to u najvećoj mjeri zbog propusta i neaktivnosti Osnovnog suda, a, pri tome, taj sud uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli da opravdaju takvu dužinu trajanja postupka pred tim sudom“ (Odluka broj AP 329/13 od 16. marta 2016. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Okružni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, ZPP i Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

42. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

43. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud utvrdio da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava navodnim neoznačavanjem prvotuženog za pasivno legitimiranog, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4689/14 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio