Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3759/14 (Z.N.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3759/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3759/14, rješavajući apelaciju Z.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z.N. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 038410 14 Gž od 10. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 15. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 038410 14 Gž od 10. juna 2014. godine. Apelant je 15. novembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Rješenje broj 46 0 P 038410 14 Rev od 15. septembra 2016. godine kojim je odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 19. januara 2017. godine od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), a 20. aprila 2017. godine od Zinete Nuker (suprotna strana u postupku, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. februara 2017. godine, a Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 038410 12 P od 6. novembra 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene radi utvrđenja i podjele bračne stečevine. Presudom je, između ostalog, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi: da je prihod od prodaje mlijeka za period od 1. januara 2010. godine do 15. maja 2013. godine u iznosu od 10.055,50 KM bračna stečevina, a da apelantov dio iznosi 5.027,75 KM (stav 2. dispozitiva).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je nesporno da su parnične stranke bile u braku od 15. decembra 1977. godine i da je nepravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 038409 12 P od 21. juna 2013. godine njihov brak razveden, a u braku su stekli troje djece koja su punoljetna. Dalje je Općinski sud naveo da su sve troje djece osobe sa posebnim potrebama koje, iako su punoljetne, i dalje žive u zajedničkom domaćinstvu, i to dvoje sa tuženom, a jedno dijete sa apelantom, jer nisu sposobni sami da žive. Potom je Općinski sud istakao da je kao nespornu činjenicu, a na osnovu iskaza tužene, saslušavane kao parnične stranke, te svjedoka Đemala Jusića, utvrdio da tužena izdržava sebe i svoju djecu, odnosno cijelo domaćinstvo, jer se bavi prodajom mlijeka koje dobiva od uzgoja krava. Na osnovu dopisa mljekare ,,Agrocentar“ Gornji Vakuf - Uskoplje od 7. juna 2013. godine vidljivo je da je tužena za isporuku mlijeka za period od 2010. do 2013. godine dobila iznos koji predstavlja visinu tužbenog zahtjeva po tom osnovu. Tužena je, saslušavana kao parnična stranka, izjavila da je dobiveni novac potrošila za održavanje domaćinstva i izdržavanje obitelji, jer joj muž nigdje ne radi i ništa ne doprinosi za njihovo izdržavanje, a sve troje djece je nesposobno za rad, jer imaju epilepsiju. Općinski sud je naveo da je izjavu tužene kao parnične stranke u cijelosti prihvatio kao tačnu, jer je u saglasnosti sa drugim provedenim dokazima. Međutim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio njen prijedlog da sud odbije apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, jer apelant, u smislu odredaba Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), ima pravo podnijeti tužbu i tražiti da sud utvrdi imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu. U odnosu na apelantov zahtjev za utvrđenje da prihod (iznos od 10.055,50 KM) od prodaje mlijeka predstavlja bračnu stečevinu, Općinski sud je naveo da u toku postupka nije dokazano da taj prihod - novac još uvijek postoji i da nije potrošen, a tužena je izjavila da ga je potrošila u zajedničkom domaćinstvu sa apelantom na izdržavanje obitelji. Stoga je Općinski sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva odlučio kao u stavu 2. dispozitiva presude.

7. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu. U žalbi je apelant ukazao na povredu parničnog postupka koja se ogleda u činjenici da je postupajući sudija na glavnoj raspravi donio rješenje da se neće provesti dokaz saslušanjem parničnih stranka, a u obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužena saslušana kao parnična stranka čiji iskaz je prihvaćen u cijelosti kao tačan. Dalje je apelant, između ostalog, naveo da nije jasan razlog odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ostvarenu zaradu od prodaje mlijeka.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 038410 14 Gž od 10. juna 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke pred prvostepenim sudom izvele sve dokaze koje su smatrale potrebnim s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, u smislu člana 8. i člana 123. stav 2. ZPP, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud donio ispravnu odluku kada je, između ostalog, odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim traži da sud utvrdi da prihodi od prodaje mlijeka predstavljaju bračnu stečevinu i da apelantov dio u ostvarenoj zaradi od prodaje mlijeka iznosi 5.027,75 KM. Za ovakvu odluku prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge u obrazloženju svoje presude, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, a koji nisu dovedeni u sumnju ni apelantovom žalbom. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da Općinski sud u obrazloženju prvostepene odluke ispravno navodi da apelant nije dokazao da novac ostvaren od prodaje mlijeka još uvijek postoji i da nije potrošen. Zaključak do kojeg je prvostepeni sud došao nakon provedenog dokaznog postupka (da je tužena ostvarenu zaradu od prodaje mlijeka potrošila na izdržavanje cijele porodice) jeste, i po mišljenju Kantonalnog suda, u potpunosti jasan, logičan i detaljno obrazložen.

10. Potom je Kantonalni sud naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na to da je Općinski sud u provedenom prvostepenom postupku odlučio da se neće provoditi dokaz saslušanjem parničnih stranka, što ukazuje na bitnu povredu postupka. Međutim, odredba člana 209. ZPP propisuje da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio, ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U konkretnom slučaju ovakvo postupanje Općinskog suda nije dovelo do toga da se donese nezakonita i nepravilna presuda. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da iz ostalih izvedenih dokaza u provedenom prvostepenom postupku nesporno proizlazi da je tužena izdržavala sebe i svoju djecu, odnosno cijelo domaćinstvo ostvarenom zaradom od prodaje mlijeka. Navedeno je utvrđeno analizom izvedenih materijalnih dokaza, kao i iz iskaza svjedoka Đemala Jusića, kojeg je predložio sam apelant, tako da iskaz ovog svjedoka nije doveden u sumnju. Kantonalni sud je naveo da je tužena tokom glavne rasprave, prilikom davanja odgovora na tužbu, iznošenja uvodne i završne riječi iznijela činjenice koje su potvrđene ostalim dokazima nakon čega je prvostepeni sud došao do odgovarajućeg utvrđenja. Zbog navedenog je i prigovor koji se odnosi na bitnu povredu postupka neosnovan.

11. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 46 0 P 038410 14 Rev od 15. septembra 2016. godine kojim je odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant ističe da redovni sudovi nisu vodili računa o predloženim i izvedenim dokazima. S tim u vezi, apelant navodi da tužena nije ničim dokazala da izdržava sebe i svoju djecu, odnosno cijelo domaćinstvo. Nadalje, apelant navodi da je na glavnoj raspravi postupajući sudija donio rješenje da se neće provesti dokaz saslušanja parničnih stranaka, a prvostepena presuda je donesena na osnovu izjave tužene date u nastavku glavne rasprave, kojoj je sudija poklonio vjeru. Na taj način je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno primijenjena odredba člana 8. ZPP.

13. Zatim, apelant navodi da su redovni sudovi „svjesno“ pogrešno primijenili odredbe člana

251. PZ. S tim u vezi, apelant ističe da navedeni zakon ne propisuje da prihod od imovine mora biti potrošen do dana podnošenja tužbe. Stoga, apelant ukazuje da je neosnovan zaključak redovnih sudova da je tužena ostvarenu zaradu od prodaje mlijeka potrošila na izdržavanje cijele porodice. Također, apelant navodi da je Kantonalni sud propustio ocijeniti sve žalbene navode. Slijedom navedenog, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine presude Općinskog suda i Kantonalnog suda i naloži Kantonalnom sudu da preinači drugostepenu presudu na način da se usvoji njegov zahtjev da bračnu stečevinu čini i prihod iz zajedničke imovine u iznosu od 10.055.50 KM, a da apelantov dio iznosi 5.027,75 KM.

b)Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim žalbenim navodima. Budući da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, Kantonalni sud je predložio Ustavnom sudu da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. U Porodičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 251. stav 1.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice,kao i prihodi iz te imovine.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelant istovremeno kada je podnio apelaciju, izjavio i reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 46 0 P 038410 14 Gž od 10. juna 2014. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 038410 14 Gž od 10. juna 2014. godine. Zatim, osporena odluka dostavljena je apelantu 23. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2014. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

24. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

25. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, broj predstavke 1401/08, presuda od 9. aprila 2013. godine, stav 24).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelantov zahtjev za utvrđenje i podjelu bračne stečevine, a da je predmet osporavanja predmetnom apelacijom odbijanje dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da ukupan prihod od prodaje mlijeka predstavlja bračnu stečevinu apelanta i tužene, te da apelantov dio iznosi ½ od ostvarenog prihoda koji mu je tužena dužna isplatiti. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci potvrdio stav prvostepenog suda o neosnovanosti ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 251. stav 1. PZ. Interpretirajući navedenu zakonsku odredbu, Kantonalni sud je zaključio, nakon provedenog dokaznog postupka, da apelant nije dokazao da novac ostvaren od prodaje mlijeka još uvijek postoji i da nije potrošen, s obzirom na činjenično utvrđenje da je tužena ostvarenu zaradu od prodaje mlijeka potrošila na izdržavanje cijele porodice. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant smatra da je došlo do povrede procesnog prava i zbog činjenice što se prvostepena presuda temelji na iskazu tužene saslušane u svojstvu parnične stranke čiji je iskaz prvostepeni sud prihvatio, a da je prethodno postupajući sudija na glavnoj raspravi donio rješenje da se neće provoditi dokazi saslušanjem parničnih stranaka. Prvenstveno, Ustavni sud primjećuje da je ovaj apelacioni navod bio prethodno predmet raspravljanja pred Kantonalnim sudom u formi žalbenog prigovora. Kantonalni sud je prvenstveno potvrdio istinitost ovog apelantovog navoda, tj. proceduralnog propusta učinjenog tokom prvostepenog postupka. Međutim, ocjenjujući takav propust u formalno-pravnom smislu, Kantonalni sud je zaključio da on ne predstavlja bitnu povredu postupka u smislu odredbe člana

209. ZPP. Ovakav stav Kantonalni sud je zasnovao na utvrđenju da je odluka prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva temeljena ne samo na iskazu tužene, kako to apelant smatra, već i na ostalim izvedenim dokazima kojima je potvrđen iskaz tužene. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da navedeni proceduralni propust suštinski nije utjecao na ishod postupka u konkretnom slučaju, odnosno nije utjecao na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke.

28. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Također, Kantonalni sud je odgovorio na apelantove žalbene navode koji su od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava u suštini veže za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a koje navode je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3759/14 (Z.N.) | Sudska praksa | Aktio