Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4613/14 (B. i Hercegovina-Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granična policija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Porez
- Prava iz radnog odnosa
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 20
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Pravilnik o načinu obračunavanja i uplate doprinosa
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4613/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4613/14, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granične policije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Bosne i Hercegovine - Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granične policije Bosne i Hercegovine podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004904 14 Gž od 29. septembra 2014. godine i broj S1 3 P 004904 11P od 9. decembra 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004894 13 Gž od 26. septembra 2014. godine i broj S1 3 P 004894 11P od 17. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina - Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 29. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004904 14 Gž od 29. septembra 2014. godine i broj S1 3 P 004904 11P od 9. decembra 2013. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4613/14. Prvobitno je Pravobranilaštvo kao apelanta označilo Bosnu i Hercegovinu - Sud Bosne i Hercegovine, ali je 22. aprila 2015. godine dostavilo ispravku apelacije „ukazujući da je došlo do očigledne greške kod navođenja podnosioca apelacije, tako da umjesto Suda Bosne i Hercegovine treba da stoji Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granična policija Bosne i Hercegovine“.
2. Pored toga, apelantica je istog dana, dakle 29. oktobra 2014. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu i protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 004894 13 Gž od 26. septembra 2014. godine i broj S1 3P 004894 11P od 17. oktobra 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4614/14. Pravobranilaštvo je također 22. aprila 2015. godine dostavilo ispravku apelacija „ukazujući da je došlo do očigledne greške kod navođenja podnosioca apelacije, tako da umjesto Suda Bosne i Hercegovine treba da stoji Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Granična policija Bosne i Hercegovine“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4613/14 i AP 4614/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4613/14.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i učesnika u postupku tužioca Mate Orlovića zatraženo je 16. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4613/14, a od Suda BiH i tužioca Fahrudina Ibrića zatraženo je 20. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4614/14.
5. Sud BiH i tužioci Mate Orlović i Fahrudin Ibrić su odgovore na apelaciju dostavili 24. i 27. februara 2017. godine (u predmetu broj AP 4613/14), odnosno 27. februara i 13. marta 2017. godine (u predmetu broj AP 4614/14).
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudama Suda BiH broj S1 3 P 004904 11P od 9. decembra 2013. godine i broj S1 3 P 004894 11P od 17. oktobra 2013. godine naloženo je apelantici da tužiocima Mati Orloviću iz Tomislavgrada i Fahrudinu Ibriću iz Srebrenika, na ime povrata poreza na dohodak za period od 1. januara 2009. do 30. oktobra 2010. godine, isplati pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama na iznose i za period kao u izreci presuda. Stavom drugim navedenih presuda apelantica je obavezana da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima.
8. U obrazloženju presuda Suda BiH je navedeno da iz izvedenih dokaza u toku postupka proizlazi da je apelantica tužiocima kao svojim zaposlenicima s prebivalištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) u spornom periodu obračun poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih u institucijama BiH vršila primjenom zakonskih propisa prema mjestu prebivališta zaposlenog. Dakle, Sud BiH je utvrdio da je apelantica prilikom obračuna neto plaće u bruto plaću kao osnovicu za obračun doprinosa u odnosu na zaposlene s prebivalištem u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) primjenjivala član 7. Uputstva o načinu obračuna i uplati doprinosa za zaposlene koji imaju prebivalište u RS, što predstavlja provedbeni propis uz Zakon o doprinosima RS, dok je za zaposlene s prebivalištem u Federaciji BiH prilikom preračuna korištena formula iz odredbe člana 49. Zakona o porezu na dohodak, ali da pri tome nije razmatrala mogućnost obračuna primjenom člana 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplati doprinosa (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je bio na snazi u utuženom periodu, ali koji nije primjenjivan u postupku obračuna akontacije poreza zaposlenih s prebivalištem u FBiH. Sud BiH je ukazao da je obaveza plaćanja poreza na dohodak propisana odredbama entitetskih propisa, tj. odredbama člana
49. Zakona o porezu na dohodak FBiH i odredbama člana 39. Zakona o porezu na dohodak (RS), ali da nema suštinskih razlika u relevantnim odredbama ta dva entitetska propisa. Pri tome je Sud BiH naveo da je Pravilnik „osnažen“ Odlukom o načinu utvrđivanja osnovice za obračun doprinosa i poreza za zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine od 28. septembra 2010. godine kojom je određeno da će se od 1. oktobra 2010. godine obračun plaća vršiti na način propisan članom 20. Pravilnika. Sud BiH je ukazao da je na taj način došlo do prestanka primjene različite metodologije pri obračunu poreza na dohodak zaposlenih koji imaju prebivalište u RS i FBiH. Sud BiH je također naveo da je apelantica kao poslodavac, prilikom razmatranja i analize efekata primjene različitih alternativa obračuna plaća za zaposlene iz oba entiteta, morala voditi računa o načelu „ista plaća za isti posao“ u smislu odredaba člana 3. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), ali i načelu apsolutne zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da apelantica u predmetnim postupcima nije dala prihvatljivu argumentaciju za različito postupanje prema zaposlenima koji imaju prebivalište u FBiH u odnosu na zaposlene koji imaju prebivalište u RS. Pri tome je Sud BiH naveo da je za rješenje predmetne pravne stvari od većeg značaja to da apelantica nije dala razloge za promjenu metodologije obračuna, pogotovo što u tom periodu nije bilo izmjene relevantnih propisa kojima je regulirano pitanje obračuna akontacije poreza na dohodak. Sud BiH je naveo da se različito postupanje prema zaposlenima u istom organu, koje nema opravdane i jasne razloge, svakako može smatrati diskriminacijom. Sud BiH je naveo da je posljedice takvog tretmana otklonio primjenom nalaza vještaka, na osnovu čega je odlučio kao u izreci presuda i obavezao apelanticu da tužiocima isplati iznose kao u izreci presude primjenom odredbe člana 185. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluku o visini utvrđene kamate Sud BiH je donio primjenom člana 277. stav 1. ZOO, dok je o troškovima postupka odlučio na osnovu člana 323, a u vezi sa čl. 320, 321, 322. i 324. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Sud BiH je Presudama broj S1 3 P 004904 14 Gž od 29. septembra 2014. godine i S1 3 P 004894 13 Gž od 26. septembra 2014. godine, odlučujući o apelanticinim žalbama izjavljenim protiv presuda prvostepenog suda, apelanticine žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio u dijelu kojim je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu. Suprotno tome, Sud BiH je djelimično usvojio apelanticine žalbe tako što je preinačio prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka, te je apelantica obavezana da tužiocima naknadi troškove postupka u preciziranim, nižim iznosima.
10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud za svoje odluke dao jasne, potpune i uvjerljive činjenične i materijalno-pravne razloge, te da sve navedene razloge prihvaća i taj sud. Naime, Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica prilikom obračuna poreza na dohodak tužiocima u utuženom periodu pogrešno primjenjivala odredbu člana 49. Zakona o porezu na dohodak, da je prilikom obračuna koristila formulu iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, a da je zanemarila mogućnost obračuna primjenom člana 20. Pravilnika. U vezi s tim je ukazao da je članom 20. Pravilnika propisana posebna metodologija obračunavanja i uplate doprinosa u slučaju kada je ugovorena neto plaća zaposlenika, te da je u konkretnom slučaju apelantica kao poslodavac bila dužna postupiti u skladu sa članom 20. Pravilnika koji je važio u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev, a da je ostalim zaposlenicima s prebivalištem u RS u istom periodu kao osnovicu za obračun doprinosa primijenila odredbu člana 7. Uputstva, te da je tom metodologijom obračuna zaposlenicima s prebivalištem u RS isplaćivana neto plaća u punom iznosu. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica, zbog različitog načina obračuna i obustave poreza na dohodak u zavisnosti od entiteta u kojem je prebivalište zaposlenika, nije poštovala načelo „ista plaća za isti posao“, propisano odredbama člana 3. Zakona o plaćama i naknadama, niti načelo zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, što je za posljedicu imalo povredu prava tužilaca iz rada u vidu manje isplaćene plaće u predmetnom periodu. Stoga je Sud BiH postupio primjenom općeg pravila o naknadi štete propisanog odredbom člana 154. stav 1. ZOO.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje navodi da se obračun poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine vrši primjenom zakonskih propisa prema mjestu prebivališta, u smislu odredaba člana 52. stav 3. Zakona o plaćama i naknadama. U vezi s tim navodi da je način obračuna poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih koji imaju prebivalište u RS reguliran odredbama člana
14. Zakona o doprinosima i Uputstvom (kojim je preciziran način preračunavanja neto ličnih primanja u bruto primanja koja služe kao osnov za obračun poreza i doprinosa). S druge strane, način obračuna poreza i doprinosa na ukupna primanja zaposlenih koji imaju prebivalište u FBiH reguliran je odredbama člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH i članom 20. Pravilnika. S obzirom na to, smatra da je u konkretnom slučaju bilo mjesta za primjenu odredaba člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH, a ne člana 20. Pravilnika budući da zakon ima jaču pravnu snagu od Pravilnika. Apelantica dalje navodi da je suština načela „ista plaća za isti ili sličan posao“ iz člana 3. stav 1. tačka a) Zakona o plaćama i naknadama da zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine koji obavljaju iste ili slične poslove imaju isti koeficijent, a ne istu neto plaću poslije obustave poreza na dohodak. Dakle, apelantica navodi da se navedeno načelo ne može primijeniti na sve tužioce.
b) Odgovor na apelaciju
12. Sud BiH je naveo da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na koje se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.
13. Tužioci su naveli da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a ne na bilo koju navodnu povredu prava na pravično suđenje, odnosno povredu procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Osim toga, naveli su da je apelantica dobrovoljno, 1. oktobra 2010. godine, uskladila svoje ponašanje s važećim pravnim normama i obračun plaća počela vršiti primjenom člana 20. Pravilnika, čime je otklonjena diskriminacija koja je vršena po osnovu mjesta prebivališta zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12 i 32/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tačka a) (Principi) Prilikom određivanja iznosa plaća i drugih naknada zaposlenima u institucijama Bosne i Hercegovine poštovat će se sljedeći principi:
a)Ista plaća za isti ili sličan posao: U skladu s ovim principom, zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine koji obavljaju iste ili slične poslove primat će istu osnovnu plaću; odnosno radna mjesta iz različitih institucija Bosne i Hercegovine na kojima se obavljaju slični poslovi svrstat će se u isti platni razred.
15. U Pravilniku o načinu obračunavanja i uplate doprinosa („Službene novine Federacije BiH“ br. 64/08 i 81/08) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Kada poslodavac sa zaposlenikom ima ugovoren iznos neto plaće, osnovicu za obračun doprinosa (bruto) utvrđuje na sljedeći način:
(neto plaća - lični odbici) / 0,90 + lični odbici Osnovica = ---------------------------------------------------------- (plaća) 0,69 Primjer:
neto plaća = 1000,00 KM lični odbitak = 300,00 KM Plaća = 1561,00 KM
- Dopr. iz plaće (31%) = 484,00 KM 1077,00 KM lični odbitak 300,00 KM oporeziva osnovica 777,00 KM
- porez (10%) 77,00 KM neto plaća: 1.000,00 KM
16. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
(Diskriminacija) (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 4613/14 je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004904 14 Gž od 29. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Predmet osporavanja apelacijom broj AP 4614/14 je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004894 13 Gž od 26. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica pobija presude Suda BiH, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Ustavni sud ukazuje da su se predmetni postupci odnosili na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, povrata poreza na dohodak, dakle, na predmete građanskopravne prirode, pa je, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.
25. Apelantica, u suštini, smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
26. Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja, prvostepenim presudama Suda BiH, koje su kao pravilne potvrđene drugostepenim presudama Suda BiH, obavezana apelantica da tužiocima radi povrata poreza na dohodak, tj. na ime razlike u manje isplaćenoj plaći za period od 1. januara 2009. do 30. oktobra 2010. godine, isplati pojedinačne novčane iznose bliže navedene u izreci presude. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao identično pravno pitanje u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1138/14 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju BiH - Suda BiH (kao poslodavca) podnesenu protiv presuda kojima je apelant u tom predmetu također bio obavezan da tužiocima, zaposlenicima Suda BiH s prebivalištem na teritoriji Federacije BiH na ime razlike u manje isplaćenoj plaći isplati precizirane novčane iznose zbog obustave isplate akontacije poreza na dohodak iz neto primanja zaposlenika, dok je zaposlenicima koji imaju prebivalište u RS vršio obračun akontacije poreza na dohodak, ali nije vršio obustavu iz neto primanja. U toj odluci Ustavni sud je istakao (tačka 24): „Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je u navedenom periodu apelant tužiocima koji imaju prebivalište u FBiH obračunavao i isplaćivao neto plaću u iznosima koji su umanjivani za iznos akontacije poreza na dohodak, dok je zaposlenima koji imaju prebivalište u RS isplaćivao neto plaću u punom iznosu. Sud BiH je ukazao da je apelant kao poslodavac prilikom obračuna poreza na ukupna primanja za zaposlene koji imaju prebivalište u RS koristio metodologiju propisanu članom 7. Uputstva, dok je za tužioce koji imaju prebivalište u FBiH koristio drugačiju metodologiju (iz člana 49. Zakona o porezu na dohodak FBiH), a pri tome je potpuno zanemario član 20. Pravilnika koji je važio u navedeno vrijeme, te koji je predviđao istu metodologiju kao i član 7. Uputstva. U vezi s navedenim, Sud BiH je ukazao da apelant kao poslodavac, zbog različitog načina obračuna i obustave poreza na dohodak u zavisnosti u kojem je entitetu prebivalište zaposlenika, nije poštovao princip 'ista plaća za isti posao' koji je propisan odredbama člana 3. stav 1. tačka a) Zakona o plaćama i naknadama, niti princip zabrane diskriminacije iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, slijedom čega je usvojio tužbene zahtjeve tužilaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH.“ Imajući u vidu da se obrazloženje osporenih odluka u ovom apelacionom predmetu u potpunosti zasniva na istim razlozima na kojim su bile zasnovane odluke u naprijed citiranoj odluci Ustavnog suda, te imajući u vidu da je sadržaj apelacionih navoda identičan, Ustavni sud smatra da se razlozi Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1138/14 u cijelosti odnose i na konkretni slučaj. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH u osporenoj odluci (AP 4613/14) obrazložio da tužbeni zahtjev tužioca nije bio opredijeljen u smislu člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije (posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije), zbog čega nije bilo mjesta ocjeni blagovremenosti tužbe u smislu člana 13. stav 4. tog zakona. S obzirom na tužbeni zahtjev tužioca (isplata novčanog iznosa zbog manje isplaćene plaće), Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
27. Na osnovu izloženog, podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao identična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoja odlučenja, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Sud BiH u obrazloženjima svojih odluka dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman