Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4625/14 (S. M.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4625/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4625/14, rješavajući apelaciju Senke Mujagić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senke Mujagić, Enise Sarajlić Mujagić i Aljoše Mujagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055883 13 Rev od 26. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055883 12 Gž od 8. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 055883 09 P od 23. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senka Mujagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Bihaća, Emira Sarajlić Mujagić (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) iz SAD i Aljoša Mujagić (u daljnjem tekstu: trećeapelant, zajedno: apelanti) iz Kanade, koje zastupa Milan Vukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055883 13 Rev od 26. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055883 12 Gž od 8. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055883 09 P od 23. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Željka Kovačevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 15. novembra 2016. godine, Okružni sud 16. novembra 2016. godine, tuženi 17. novembra 2016. godine, a Vrhovni sud 4. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Stavom 1 Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 055883 09 P od 23. januara 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili: da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nepokretnosti - stambeno-poslovne zgrade, preciziranih u presudi, koje se nalaze u Banjoj Luci, vlasništvo apelanata, za nepokretnosti tuženog, precizirane u presudi, koje se nalaze u Pritoci, Bihać, koji je zaključen 18. avgusta 1995. godine između apelanata i tuženog i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem preciziranim u presudi; da se naloži brisanje prava svojine tuženog upisanog na razmijenjenim nepokretnostima u Banjoj Luci u zk. ul. preciziranom u presudi, uz istovremeni upis prava svojine na tim nepokretnostima na apelante sa po 1/3 dijela, te njihovog prava korišćenja; da se naloži tuženom da apelantima preda u posjed, slobodne od stvari i lica, predmetne nepokretnosti koje se nalaze u Banjoj Luci i da apelantima naknadi parnične troškove, kao i da sud obaveže tuženog da apelantima, na ime izgubljene dobiti za korišćenje predmetnih nepokretnosti u Banjoj Luci, isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom kamatom preciziranom u presudi. Stavom 2 presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da „se obavežu apelanti da tuženom na osnovu izvršenih ulaganja građenjem i pretvaranjem prizemlja stambenog objekta u poslovni prostor i dogradnjom poslovnog prostora na nepokretnostima u Banjoj Luci isplate iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od 29. novembra 2010. godine do isplate, uz istovremenu obavezu i apelanata i tuženog da izvrše restituciju razmijenjenih nepokretnosti tako što će tuženi apelantima predati u posjed nepokretnosti koje se nalaze u Banjoj Luci, a apelanti tuženom nepokretnosti koje se nalaze u Pritoci, uz uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja prije izvršene razmjene tih nepokretnosti“, kao i eventualni protivtužbeni zahtjev tuženog koji je glasio: „Utvrđuje se da je tuženi građenjem stekao pravo susvojine sa ¼ dijela stambenog objekta apelanata koji se nalazi u Banjoj Luci, što su apelanti dužni priznati, a u suprotnom se nalaže Zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda i katastru nepokretnosti da na osnovu ove presude izvrši upis prava susvojine i prava suposjeda na predmetnim nepokretnostima u korist tuženog s ¼ dijela.“ Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju je navedeno da su apelanti 12. marta 1999. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja ništavosti ugovora o razmjeni naprijed preciziranih nepokretnosti, navodeći da su u vrijeme zaključenja tog ugovora živjeli u stalnoj atmosferi straha, pritisaka i prijetnji, zbog čega su ugovor i zaključili, te da tada nisu znali da se na području Pritoke, gdje se nalaze nepokretnosti tuženog, vode žestoke borbe, da je zbog toga nepokretnost tuženog koja je razmijenjena uništena, što je tuženi znao, ali je to prećutao. Navedeno je da je u odgovoru na tužbu tuženi sve porekao ističući da je pravni prednik prvoapelantkinje insistirao na zaključenju predmetnog ugovora o razmjeni, te da su svi bili upoznati sa stanjem nepokretnosti u Pritoci, te je podnio protivtužbeni zahtjev i eventualni protivtužbeni zahtjev, koji su precizirani u prethodnoj tački ove odluke. Osnovni sud je naveo da je, s tim u vezi, taj sud donio Presudu broj P-806/99 od 4. marta 2004. godine kojom je odbio sve tužbene zahtjeve, ali da je navedena presuda Rješenjem Vrhovnog suda od 10. novembra 2008. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak radi razjašnjenja činjeničnog stanja.
7. Navedeno je da je u ponovljenom, predmetnom postupku, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su pravni prednik prvoapelantkinje, te ostali apelanti s tuženim zaključili navedeni ugovor o razmjeni predmetnih nepokretnosti; da je drugopelantkinja napustila Banju Luku 1995. godine jer je, kako je tvrdila, bila pripadnica nacionalne manjine i jer je tretirana kao drugorazredni građanin; da je trećeapelant napustio Banju Luku 1993. godine jer je bio oficir bivše JNA, a da je ovlastio pravnog prednika prvoapelantkinje da ga zastupa u svim pitanjima u vezi s preostalom zajedničkom imovinom; da niko od apelanata nije živio u razmijenjenoj kući u Banjoj Luci koju su naslijedili od roditelja, a da se u njenim prostorijama nalazilo dobrotvorno udruženje „Merhamet“; da su djeca prozore stana prvoapelantkinje gađala povrćem, blatom i kamenjem, što je ona smatrala pritiskom na nju; da je prvoapelantkinja svoje nepokretnosti koje su se sastojale od trosobnog stana, preciziranog u presudi, u kojem je stanovala do napuštanja Banje Luke, kao i vikend kuće, razmijenila 1998. godine za nepokretnosti u Bihaću, uz posredovanje tuženog; da je prednik prvoapelantkinje ovlastio tuženog da u njegovo ime može preduzimati radnje u vezi s razmjenom ili kupoprodajom nepokretnosti, preciziranih u presudi; da je tuženi doveo Emiru Novaković kod prvoapelantkinje i njenog prednika koji su to lice kao izbjeglicu primili u svoj stan; da su svi apelanti bili upoznati sa stanjem razmijenjenih nepokretnosti u Pritoci; da je suprug drugoapelantkinje zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu stana od države SFRJ-SSNO - Vojnograđevinske direkcije Sarajevo, koji je preciziran u presudi i nalazi se u Banjoj Luci, u kojem je drugoapelantkinja i stanovala do napuštanja Banje Luke; da je trećeapelant, takođe, zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu stana od države SFRJ-SSNO - Vojnograđevinske direkcije Sarajevo, koji je preciziran u presudi i nalazi se u Banjoj Luci, a u kojem je trećeapelant i stanovao do napuštanja Banje Luke; da je tuženi nakon razmjene nepokretnosti ušao u posjed nepokretnosti u Banjoj Luci, uknjižio se kao vlasnik, izvršio građevinske radove na izgradnji i dogradnji poslovnih prostora; da apelanti nikada nisu ušli u posjed nepokretnosti u Pritoci, niti su se uknjižili kao njihovi vlasnici.
8. S tim u vezi, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je u smislu odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ništav ugovor koji je protivan zakonskom propisu, javnom poretku ili dobrim običajima ili kada je razlog ništavosti ustanovljen nekim posebnim zakonom. Nadalje, navedeno je da je odredbama člana 28 istog zakona propisano da se volja za zaključenje ugovora može izraziti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, a izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju okolnosti pozivanja drugoapelantkinje da joj je muž pozivan na obavljanje radne obaveze, koja je obaveza koja proističe iz ustava i zakona kao obaveza građanina u odbrani, prema mišljenju tog suda, sama po sebi, ne može predstavljati čin nedopuštene prinude, kao ni pozivanje drugoapelantkinje na ceduljice u poštanskom sandučiću, navodno prisluškivanje od strane komšija ili problemi koje je imao prednik prvoapelantkinje (koji je bio brat drugoapelantkinje) u vidu povrća i blata koje su na prozore bacala djeca u periodu koji apelanti, prema obrazloženju tog suda, nisu precizirali. Osim toga, navedeno je da taj sud iz provedenih dokaza nije mogao zaključiti da li je nepokretnost u Pritoci u vrijeme zaključenja spornog ugovora o razmjeni bila razrušena, te da je, suprotno tome, nesporno dokazano da osim prvoapelantkinje, koja je razmijenila svoje nepokretnosti u kojima je stanovala do napuštanja Banje Luke, a koje je posjedovala, kako je već rečeno, pored kuće koja je bila predmet spornog ugovora, drugoapelantkinja i trećeapelant nisu u vrijeme zaključenja spornog ugovora raspolagali svojom imovinom koju su imali u svojini i u kojoj su živjeli do napuštanja Banje Luke (vojni stanovi koje su otkupili).
9. Osnovni sud je istakao da se, imajući u vidu sve navedeno, odluka u konkretnom sporu ne može zasnivati samo na pretpostavkama opštih ratnih okolnosti, niti se može polaziti samo od ratne situacije u BiH jer se konkretne okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, kako je obrazložio taj sud, moraju utvrđivati isključivo na bazi dokaza koji se izvode neposredno pred sudom i na osnovu raspravljanja stranaka, te da se tek na takvoj podlozi može dati ocjena da li je neki ugovor nezakonit ili zaključen pod prisilom. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je ratna situacija imala uticaja na odluke ljudi, ali samo njen uticaj ne znači da će neki ugovor pogoditi sankcija ništavosti kao najteža građansko-pravna sankcija jer je pored opšte ratne situacije, kako je obrazložio taj sud, potrebno da se kroz konkretne događaje ili postupke organa vlasti ili trećih lica utvrdi da su apelanti i u vrijeme zaključenja spornog ugovora bili u situaciji da im nije bilo omogućeno uživanje ljudskih prava ili da su bili izloženi imovinskoj nesigurnosti u većoj mjeri od ostalih građana zbog svoje nacionalne pripadnosti ili drugog ličnog svojstva. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nesporno proizlazi da apelanti nisu dokazali nedostatak dobrovoljnosti prilikom zaključenja spornog ugovora. Prema obrazloženju tog suda, jasno je vidljivo da apelanti nisu ni zaključili sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti kako bi se nastanili u razmijenjenim nepokretnostima u Pritoci jer su svi apelanti imali svoje sopstvene kuće ili stanove u kojima su stanovali sve vrijeme do napuštanja Banje Luke, a u predmetnoj razmijenjenoj nepokretnosti u Banjoj Luci, koju su apelanti naslijedili, nalazilo se dobrotvorno društvo „Merhamet“, te da je ta kuća izgrađena 1957. godine, a kuća u Pritoci 1990. godine i da je dobro opremljena, dakle relativno je nova. Osim toga, Osnovni sud je istakao i da apelanti nisu dokazali da nisu bili upoznati sa stanjem razmijenjene nepokretnosti u Pritoci s obzirom na to da iz, u presudi preciziranih, dokaza (iskazi svjedoka i službena dokumentacija) proizlazi suprotno. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su i tužbeni i protivtužbeni, kao i eventualni protivtužbeni zahtjev neosnovani, te da nema zakonskog osnova za njihovo usvajanje jer ničim nije dokazano da je predmetni ugovor ništav, te da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantima na bilo koji način prekršeno pravo na dom ili imovinu.
10. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 055883 12 Gž od 8. novembra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbe, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je taj sud mišljenja da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da apelanti nisu dokazali da je sporni ugovor zaključen pod pritiskom, da nisu bili upoznati sa stanjem nepokretnosti tuženog u Pritoci, kao i da su razmijenjenu nepokretnost, koja se nalazi u Banjoj Luci, koristili kao svoje domove, odnosno stambeni prostor, već je, kako je obrazložio taj sud, nesporno da su apelanti kao predmet razmjene dali roditeljsku kuću u kojoj nisu živjeli jer su imali svoje stanove, a nisu stupili ni u posjed razmijenjene nepokretnosti u Pritoci jer su napustili BiH. Zbog svega navedenog, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 ZOO za oglašavanje spornog ugovora ništavim, te je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 055883 13 Rev od 26. avgusta 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbama člana 103 ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbama člana 26 ZOO je propisano da je ugovor zaključen kada se ugovorne strane saglase o bitnim sastojcima ugovora, a odredbama člana 28 ZOO da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju, ali izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno. Vrhovni sud je obrazložio da iz prednjih odredbi proizlazi da su, ukoliko izjava volje za zaključenje ugovora nije izražena slobodno i ozbiljno odnosno dobrovoljno, takvi ugovori ništavi jer su protivni prinudnom propisu. S tim u vezi je navedeno da kada se ima u vidu da apelanti nisu živjeli u kući koja se nalazi u Banjaluci i koja je bila predmet razmjene, već da su svi živjeli u svojim stanovima koje su otkupili, a nakon toga otišli iz Banje Luke u vrijeme precizirano u prethodnim tačkama ove odluke, da niko od apelanata nije dokazao da je doživio pritiske koji bi mogli biti od uticaja na volju za zaključenje ugovora, ovaj sud smatra da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su apelanti slobodno izraženom voljom zaključili predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti.
12. Ovo tim prije, kako je obrazložio Vrhovni sud, što iz iskaza niti jedne parnične stranke, pa ni saslušanih svjedoka, poimenično navedenih u presudi, ne proizlazi da je iko od izbjeglica koje su tražile smještaj bio agresivan prema apelantima, prisiljavajući ih da napuste svoj dom. Vrhovni sud je istakao da i kada se prihvati kao vjerodostojan iskaz prvoapelantkinje i drugoapelantkinje da su im djeca na kuću bacala povrće, blato i kamenje, prema ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da takve radnje nemaju karakter posebnih pritisaka u predmetnim okolnostima, tim prije što kuća u Banjoj Luci, koja je bila predmet razmjene, nije bila njihov dom, već se u njoj nalazila humanitarna organizacija „Merhamet”. Takođe su neosnovani revizioni prigovori da je tuženi apelante doveo u zabludu da kuća u Pritoci, Bihać, koja je bila predmet razmjene, nije uništena kod činjenica da je tuženi došao iz Bihaća 1992. godine, a da je razmjena nepokretnosti izvršena 1995. godine; da je prvoapelantkinja rođena u Bihaću, a da je njen brat, poimenično naveden u presudi, bio načelnik saniteta u Bihaću i da je imao uvid u pravo stanje stvari; da iz iskaza svjedokinje Emire Novaković, koja je zajedno s prvoapelantkinjom i njenim prednikom živjela u stanu u vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, proizlazi da je prvoapelantkinja telefonom razgovarala sa svojim bratom i da ju je on obavijestio da je na kući u Pritoci oštećen rog, a da kuća do te, koja je pripadala Emiri Novaković, nije oštećena, te konačno da je suprug drugoapelantkinje, inače vojni penzioner, upozoravao apelante da ima pouzdana saznanja od svojih kolega na ratištu da je mjesto Pritoka granica dviju zaraćenih strana i da postoji mogućnost da je kuća u Pritoci ne samo oštećena već i uništena. Zbog navedenog, taj sud je zaključio da se revizijom apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda kojom je žalba apelanata odbijena i potvrđena prvostepena presuda, te je donio odluku kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su odbili njihov tužbeni zahtjev jer su nesporno dokazali da su bili prisiljeni razmijeniti predmetnu kuću koja je bila njihov dom, te da su dokazali i da je tuženi prevarno postupio i zatajio činjenicu da je kuća koju je ponudio u razmjenu uništena. Apelanti navode da je tuženi imao zaštitu redovnih sudova jer je visokopozicionirani član SNSD-a, te da je već raspolagao spornom razmijenjenom imovinom tako što ju je poklonio svojoj kćerci. Smatraju da su zbog toga redovni sudovi „isfrizirali“ dokaze, te da je neprihvatljiva tvrdnja redovnih sudova da sama činjenica da je sporni ugovor zaključen u vrijeme rata i da su apelanti pripadnici nacionalne manjine na području Banje Luke ne znači da je ugovor potpisan pod prisilom, pogotovo ako se uzme u obzir etničko čišćenje na području BiH.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelanata ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluka donesenih u konkretnom postupku, te da je zbog toga apelacija neosnovana.
15. Okružni sud je ukratko ponovio sadržaj osporenih presuda, te naveo da iz razloga datih u presudama proizlazi da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
16. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, te naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, te da je sve vrijeme tuženi prema apelantima pošteno postupao i da nije imao namjeru da ih prevari, da su apelanti predmetnu razmjenu nepokretnosti izvršili isključivo zbog imovinskih razloga, a da su pri tome svi imali svoje stanove - domove u kojima su živjeli.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 055883 13 Rev od 26. avgusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Predmetni postupak se odnosio na pitanje ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti, te prava na naknadu zbog korišćenja i povećanja vrijednosti nepokretnosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
28. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
30. Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan jer apelanti ničim nisu dokazali da su sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključili pod prisilom, da je predmetna nepokretnost bila njihov dom i jer nisu dokazali da je tuženi postupao prevarno kod zaključivanja tog ugovora na način da im je zatajio da je njegova nepokretnost u Pritoci, koju je razmijenio za nepokretnost apelanata u Banjoj Luci, uništena. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 26, 28 i 103 ZOO kojim je propisano kada se smatra da je ugovor zaključen i kada je zaključeni ugovor ništav i odredbe čl. 7 i 8 ZPP kojim je propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze i činjenice na kojima zasniva svoje tvrdnje i dokazati ih, kao i da sud, po slobodnoj sudijskoj ocjeni dokaza, odlučuje koje se činjenice smatraju dokazanim. S tim u vezi Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenice ili proizvoljno primijenili pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za oglašavanjem ništavim spornog ugovora o razmjeni nepokretnosti. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu svoj stav koji je iskazao u dosadašnjoj praksi rješavajući ista ili slična pravna i činjenična pitanja kao u konkretnom slučaju.
31. Naime, Ustavni sud je npr. u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio stav da „[...] sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu s materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja.“
32. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/99 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju apelantkinje u tom predmetu jer je utvrdio kršenje apelantkinjinog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da: „Kao prvo, treba primijetiti da je kuća koju je S. Z. zamijenila bila kuća u kojoj je ona živjela 60 godina, čitav svoj život, i da ju je naslijedila od svog oca. Ona, stoga, mora da je posebno vezana za tu kuću i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima bila voljna da je napusti da bi otišla živjeti u neko daleko mjesto s kojim nema posebne povezanosti. Nadalje, ono što je dobila u zamjenu na otoku Braču je opisano kao nedovršena vikendica ili ljetna kuća i tu kuću ona nije posjetila prije zaključenja ugovora. Vjerovatno je da kuća na Braču ima znatno manju vrijednost od kuće S. Z. u Prijedoru, te da je ugovor o zamjeni, stoga, sa ekonomskog stanovišta, bio nepovoljan po S. Z. Svi ti faktori čine da ugovor djeluje kao abnormalna transakcija koja se ne bi desila pod normalnim okolnostima. [...] Ugovor je datiran 10. avgusta 1995. godine, ali je S. Z. izjavila da je bio antidatiran i da je u stvari bio zaključen 4. septembra 1995. godine. Izjavila je da je 'to bilo par dana nakon što je veći dio njene kuće zauzela, u skladu sa odlukom lokalnih vlasti, porodica srpskih izbjeglica, porodica K. U vezi s tim, S. Z. se osjećala prinuđenom da privremeno napusti svoju kuću i ode živjeti drugdje u komšiluku. Koji god bili tačni datumi, nije bilo sporno da je ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme kada se pravo S. Z. da ostane u posjedu svoje kuće i svoje budućnosti u Prijedoru činilo nesigurnim'. Objasnila je da je planirala, čak i da je pokušala da napusti Prijedor, ali da se to nije desilo kako je ona zamislila. Stoga je ostala u Prijedoru i kada je porodica K. napustila njenu kuću, nakon što je u njoj provela osam i po mjeseci, S. Z. se vratila da živi u njoj uprkos ugovoru o zamjeni koji je zaključila. Odonda je ponovo živjela u kući tokom nekoliko godina. [...] U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Takođe je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan generalan način, bila sasvim svjesna razloga koji su je naveli da prihvati ugovor.“
33. Dakle, u konkretnom slučaju, u toku postupka apelanti nisu dokazali da je na njih vršen pritisak takve vrste i intenziteta koji bi bio od uticaja na slobodu izražavanja njihove volje za zaključenje spornog ugovora (osim navođenja da su u neidentifikovanom periodu djeca bacala povrće, kamenje i blato na prozore kuće, a što, prema činjenicama predmeta, apelanti nisu dokazali, te što, kako su to obrazložili i redovni sudovi, ne može predstavljati bitnu okolnost koja bi bila od uticaja na volju apelanata na zaključivanje spornog ugovora); da je nesporno da predmetna nepokretnost nije predstavljala dom apelanata jer je naslijeđena od njihovih roditelja i u njoj se nalazilo dobrotvorno društvo „Merhamet“, da su svi apelanti imali svoje domove - otkupljene vojne stanove (drugoapelantkinja i trećeapelant) i kuću (prvoapelantkinja, koju je razmijenila za nepokretnosti u Bihaću i tamo se preselila) u kojima su živjeli, da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je tuženi prevarno postupao prema njima već, štaviše, suprotno, da je utvrđeno da ih je upoznao s cjelokupnom situacijom oko njegovih nepokretnosti u Pritoku (da je na toj nepokretnosti bio oštećen „jedan rog“, s čime su apelanti bili i posredno upoznati preko brata prvoapelantkinje, kako proizlazi iz činjenica navedenih u prethodnim tačkama ove odluke), te da apelanti ničim nisu doveli u pitanje ovakav zaključak redovnih sudova. S obzirom na navedeno, te citirane relevantne zakonske odredbe, kao i navedeni stav iskazan u odlukama Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
34. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na dom zbog pogrešno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da nema ništa što bi ukazivalo da su činjenice pogrešno utvrđene ili da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te kako je nesporno da predmetna razmijenjena nepokretnost nije bila dom niti jednom od apelanata u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata da sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti, izvršenoj u toku rata u BiH, oglase ništavim jer apelanti nisu dokazali da je na njih vršen pritisak takve vrste i intenziteta zbog kojeg bi bili prisiljeni da bez svoje volje zaključe sporni ugovor i kada apelanti nisu dokazali da je tuženi prema njima postupao prevarno.
37. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za navode o pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno i kada je nesporno dokazano da razmijenjene nepokretnosti nisu predstavljale dom niti jednom od apelanata, a s obzirom na to da su svi ponaosob imali i imaju svoje stanove-kuće (domove) u kojima su živjeli.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman