Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1543/15 („Ferba International“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Isplata duga
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1543/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1543/15, rješavajući apelaciju „Ferba International“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ferba International“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 050048 13 Rev od 22. januara 2015.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 050048 12 Pž od 4. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 050048 08 Ps od 9. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ferba International“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ferid Bajrović, apelantov direktor, podnio je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 050048 13 Rev od 22. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 050048 12 Pž od 4. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 050048 08 Ps od 9. januara 2012. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja ERICH UTSCH AG SIEGEN (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 22. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 30. i 31. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 050048 08 Ps od 9. januara 2012. godine usvojen je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo apelantu da isplati tužitelju iznos od 207.583,00 EUR ili 414.300,38 KM sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate u iznosima bliže određenim u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka u visini od 14.832,14 KM. Odbijen je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja da mu drugotuženi Ferid Bajrović (u daljnjem tekstu: drugotuženi-protivtužilac) solidarno s apelantom isplati iznos od 207.583,00 EUR ili 414.300,38 sa zakonskim zateznim kamatama u skladu sa Zakonom o visini stope zetezne kamate bliže određene u izreci presude, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.476,00 KM. Navedenom presudom odbijen je precizirani protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog-protivtužioca da tužitelj isplati apelantu pričinjenu štetu u ukupnom iznosu od 1.895.955,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe 30. jula 2008. godine do isplate, kao i troškove spora sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant i drugotuženi-protivtužitelj su obavezani da snose troškove sudske takse u iznosu od 17.500,00 KM i nadoknade troškove postupka tužitelju u iznosu od 6.996,43 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj 24. juna 2008. godine podnio tužbu protiv apelanta i drugotuženog zbog duga, u kojoj je naveo da je tužitelj jedan od vodećih svjetskih firmi u proizvodnji i distribuciji registarskih tablica za motorna vozila i da je sa Ferba Aussenhandel Gmbh München, SR Njemačka, čiji je jedini vlasnik udjela drugotuženi-protivtužilac osnovao apelanta kako bi zajednički radili na bosanskom tržištu. Ukazao je da tužitelj ima u vlasništvu 40%, a Ferba Aussenhandel Gmbh München, SR Njemačka, približno 60% udjela kod apelanata. Dalje je tužitelj naveo da je drugotuženi-protivtužilac kao jedan od osnivača i apelantov direktor i jedini vlasnik Ferba Aussenhandel Gmbh München, SR Njemačka, na nedozvoljen način otuđio apelantov novac u privatne svrhe prisvojivši novac za kupovinu kuće u Sarajevu, pa apelant nije mogao isplatiti dug za isporučenu robu što je drugotuženi-protivtužilac priznao tužitelju i obećao vratiti novac koji nikada nije vraćen. Po mišljenju tužitelja, takvim postupanjem drugotuženi-protivtužilac je nanio štetu tužitelju.

7. Apelant je protivtužbom od 30. jula 2008. godine osporio navode tužbe u vezi sa statusom i značajem apelanta, te da je drugotuženi-protivtužilac zajedno s tužiteljem osnovao apelanta radi zajedničkog nastupanja na tržištu BiH, kao i omjer suvlasništva. Međutim, apelant i drugotuženi-protivtužilac su ukazali da im je neodgovornim ponašanjem tužitelja pričinjena šteta, te da ih je on spriječio u ostvarivanju zarade isključivo svojom krivicom koja graniči s namjerom i krajnjom nepažnjom pa su zahtijevali da im se šteta nadoknadi. Predložili su da sud nakon provedenog postupka na osnovu čl. 154. stav 1, 158, 172. stav 1, 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donese presudu kojom će usvojiti protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog-protivtužioca i obavezati tužitelja da im naknadi pričinjenu štetu.

8. Navedeno je da je tužitelj podneskom od 15. decembra 2008. godine istakao prigovor zastare potraživanja u skladu s članom 376. ZOO-a.

9. Uvidom u priloženu dokumentaciju prvostepeni sud je ustanovio da je apelant u obavezi prema tužitelju za iznos duga od 207.583,00 EUR ili 414.300,38 KM na dan isplate. Ukazano je da su u smislu čl. 12. i 17. ZOO-a učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Također je ukazano da je povjerilac u smislu člana 262. ZOO-a ovlašten da u obligacionom odnosu od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze koju je dužnik dužan ispuniti u cijelosti.

10. Istaknuto je da je, s obzirom da su sva potraživanja tužitelja iz 2006. godine dok je tužba podnesena 24. juna 2008. godine, očigledno da je prigovor tuženih djelimične zastarjelosti potraživanja neosnovan. Pored toga navedeno je da potraživanja u iznosu od 40.116,46 EUR iz 2000. godine, koja su knjigovodstveno datirana još od 1998. godine, nisu predmet preciziranog tužbenog zahtjeva.

11. Dalje je navedeno da je na osnovu „manjkave dokumentacije“ vještak iznio mišljenje da nije mogao utvrditi iznos ni način na koji je eventualno drugotuženi-protivtužilac otuđivao ili mogao otuđiti apelantova finansijska sredstva. Utvrđeno je da je apelant pribavio saglasnost, te dogovorio način, metodologiju i pomoć u vezi učešća na tenderu od 5. januara 2005. godine, kao i visinu troškova tužitelja. Dalje je istaknuto da su apelant i drugotuženi-protivtužilac u protivtužbi naveli da je prvobitno postojao dogovor između tužitelja i apelanta o zajedničkom učešću na navedenom tenderu i da su u tom smislu vođeni razgovori i obavljena pismena komunikacija, te je tužitelj dao drugotuženom-protivtužiocu i svoju saglasnost da u njegovo ime preuzme tendersku dokumentaciju. Međutim, tužitelj se nije prijavio na tender zajedno s apelantom, te se apelant prijavio sam, a tužitelj zajedno s firmom „Vitro Group“ iz Banjaluke. Ukazano je da je apelant računao na saradnju s tužiteljem, a da je tužitelj navedenim postupkom uzrokovao da apelant na tenderu dobije manji broj bodova nego što je bilo realno. Stoga apelant i drugotuženi-protivtužilac smatraju tužitelja odgovornim za štetu koju su pretrpjeli zbog toga što je umjesto njih taj posao dobila firma J.H. Toennjes iz Njemačke. Ukazano je da bi, da je tužitelj na tom tenderu učestvovao zajedno s apelantom, apelant prilikom bodovanja dobio četiri boda više i u tom slučaju bi se nalazio na prvom mjestu odnosno dobio bi posao.

12. Istaknuto je da se tužitelj s apelantom i drugotuženim-protivtužiocem pojavljivao na različitim tenderima vezanim za proizvodnju automobilskih tablica za tržište Bosne i Hercegovine, a upravo prije objavljivanja spornog tendera su zajedno analizirali razloge zbog kojih apelant nije dobio posao na prethodna dva tendera. Ukazano je da je tužitelj zbog toga smatrao, a to je i dogovorio s apelantom, da bi trebalo pokušati da tužitelj kao ponuđač na novom tenderu pristupi odvojeno od apelanta. Također je dogovoreno da će u slučaju da na tenderu kao najbolji ponuđač bude izabrano društvo „Vitro“ d.o.o. Banjaluka tužitelj isplatiti apelantu određenu naknadu, a apelant i drugotuženi-protivtužilac su na to dali svoj pristanak. Istaknuto je da tužitelj smatra da, budući da na tenderu nije pobijedio ni tužitelj ni apelant nego treće lice i da je tužitelj čak ostvario lošiji rezultat od apelanta, za apelanta i drugotuženog-protivtužioca nije nastala nikakva šteta koja je na bilo koji način bila uvjetovana ponašanjem tužitelja, odnosno da postupanje tužitelja nije pogoršalo rezultat apelanta na tenderu.

13. Općinski sud je naveo da je prilikom ocjene navoda stranaka koji se odnose na iznesene sporne činjenice, na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza zaključio da apelant i drugotuženi-protivtužilac nisu dokazali osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva.

14. Protiv prvostepene presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 Ps 050048 12 Pž od 4. juna 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu u pobijanom dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog-protivtužioca (st. IV i V). U preostalom dijelu (st. I, II i III) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

15. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prema ocjeni prvostepenog suda sudski vještak finansijske struke dao svoj nalaz na osnovu analize dokumentacije u spisu i dokumentacije koja se nalazila kod apelanta i drugotuženog-protivtužioca, zbog čega je sud prihvatio prigovor tužitelja da njegova dokumentacija nije korištena i ocijenio da je zbog toga umanjena dokazna snaga tog dokaza, odnosno zaključio da je vještak dao svoj nalaz i mišljenje na osnovu „manjkave dokumentacije“.

16. U odnosu na navedenu ocjenu prvostepenog suda, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u toku postupka imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze uključujući i one koji su po njegovom mišljenju bili potrebni za izradu potpunog nalaza i mišljenja. Zbog toga, po mišljenju Kantonalnog suda, ukoliko se i radi o nepotpunoj dokumentaciji to se u konkretnom slučaju ne može staviti kao prigovor vještaku koji je koristio svu dokumentaciju koja mu je data na uvid, nego na teret one stranke koja je propustila da u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazuje svoje navode. Ukazano je da, budući da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja odlučnih činjenica bio na apelantu i drugotuženom-protivtužiocu, a da tužitelj za svoje navode osim dokumentacije koja se nalazi u spisu nije predlagao drugu dokumentaciju, drugostepeni sud je posebno imajući u vidu zadatak vještaka finansijske struke (utvrđivanje broja mogućih odnosno izgubljenih bodova na tenderu, visine materijalne štete, a ne odgovornosti tužitelja za štetu) ocijenio da se na osnovu nalaza koji je dao vještak može donijeti odluka.

17. Navedeno je da Kantonalni sud prihvata ocjenu prvostepenog suda da nalazom i mišljenjem navedenog vještaka apelant i drugotuženi-protivtužilac nisu dokazali pravni osnov protivtužbe, odnosno odgovornost tužitelja za apelantov neuspjeh na tenderu, posebno kada se s ciljem pravilnog utvrđivanja te činjenice ocijene i drugi dokazi koje su u postupku izvodili tužitelj i tuženi.

18. Kantonalni sud je naveo da bi iz činjeničnog stanja na kojem se zasniva protivtužba mogla proizlaziti odgovornost tužitelja za štetu u odnosu na apelanta s kojim je tužitelj bio u poslovnom odnosu, a ne i drugotuženog-protivtužioca, koji je apelantov zakonski zastupnik i u tom odnosu je postupao u njegovo ime i za njegov račun. Također je ukazano da na okolnost nastanka i visine štete u odnosu na drugotuženog-protivtužioca nisu izvođeni nikakvi dokazi niti je mogla biti utvrđena ni uzročno-posljedična veza između radnji tužitelja i štete, kao ni njegova odgovornost za štetu, pa je odluka kojom je protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca odbijen kao neosnovan zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

19. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, po mišljenju Kantonalnog suda apelant i drugotuženi-protivtužilac nisu u smislu člana 123. ZPP-a dokazali da su s tužiteljem imali dogovor o zajedničkom nastupanju na predmetnom tenderu, jer je ta činjenica u suprotnosti sa stanjem u spisu iz kojeg proizlazi da je tužitelj samo apelantu dao saglasnost da u njegovo ime podigne tendersku dokumentaciju, kao i da je tuženim, a što proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka i zakonskih zastupnika, bilo poznato da tužitelj ima namjeru da na tenderu nastupi nezavisno od apelanta.

20. Istaknuto je da je, iako je nesporno da su tužitelj i apelant povezana privredna društva, za drugostepeni sud prihvatljivo da tužitelj može imati svoj ekonomski interes koji nije vezan isključivo za apelantov interes iako je on njegov suosnivač. U tom smislu je sud cijenio i navode stranaka o postojanju sporazuma o zajedničkom nastupu na tenderu, kao i one koji se odnose na ugovaranje provizije za apelanta u slučaju da tužitelj dobije posao na tom tenderu. Po mišljenju Kantonalnog suda iz te nesporne činjenice upravo proizlazi da je apelant, a i drugotuženi-protivtužilac, kao neposredni učesnik u svim dogovorima morao znati za namjeru tužitelja da se nezavisno od apelanta prijavi na tender, zbog čega se postupanje tužitelja ne može okarakterisati kao namjerno postupanje na apelantovu štetu. Ukazano je da je do takvog zaključka drugostepeni sud došao na osnovu ocjene iskaza saslušanih svjedoka, a imajući u vidu i širi kontekst odnosa, uključujući i ekonomske interese stranaka kao privrednih subjekata kada je u pitanju stvaranje mogućnosti za dobivanje određenog posla. Zbog navedenog, drugostepeni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da činjenice na kojim se zasniva protivtužbeni zahtjev nisu dokazane, ali ne zbog toga što vještak prilikom vještačenja nije koristio dokumentaciju tužitelja, nego što se u konkretnom slučaju radi o čisto ekonomskim posljedicama donošenja određenih poslovnih procjena i odluka od privrednih subjekata. Stoga, kako u predmetnom postupku sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je do tih posljedica za apelanta došlo krivicom tužitelja, to nije ispunjen ni zakonski uvjet da tužitelj bude obavezan na naknadu štete.

21. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije odlučivao o prigovoru zastarjelosti potraživanja iz protivtužbe vjerovatno zbog toga što je zaključio da protivtužbeni zahtjev nije osnovan. Ukazano je da kako se radi o prigovoru o kojem prvostepeni sud nije odlučivao, a koji je također bitan za pravilnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je na osnovu uvida u stanje u spisu, a posebno dokaze koji se odnose na momenat saznanja tuženih za eventualnu štetu i njenog učinioca, utvrdio da je 17. juna 2005. godine utvrđena konačna lista bodovanja od Komisije za nabavku registarskih tablica, stikera, opreme za personalizaciju, potvrda o registraciji vozila, vlasničkih knjižica i obrasca zahtjeva za registraciju vozila prema kojoj je kao prvi na listi utvrđen ponuđač „J.H. Toennjes“, na drugom mjestu apelant, a na četvrtom mjestu tužitelj zajedno s „Vitro Group“ d.o.o. Banjaluka. Kantonalni sud je naveo da, kako su i sami tuženi u toku postupka isticali, da su o rezultatima tendera obaviješteni 27. jula 2005. godine kada im je dostavljena zvanična obavijest, proizlazi da je u vrijeme podnošenja protivtužbe, tj. dana 30. jula 2008. godine (greškom u presudi navedeno 2005. godine) potraživanje tužitelja bilo zastarjelo zbog proteka trogodišnjeg roka zastare iz člana 376. stav 1. ZOO-a.

22. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi u predmetnom postupku nisu uspjeli dokazati pravni osnov protivtužbenog zahtjeva i to zbog toga što se iz izvedenih dokaza ne može utvrditi uzročno-posljedična veza između postupanja tužitelja kao privrednog subjekta u okviru donošenja poslovnih odluka s ishodom spornog tendera na koji se apelant svojom slobodnom voljom prijavio sam, i pored saznanja o postojanju mogućnosti da se tužitelj na taj isti tender prijavi nezavisno od njega, bilo sam ili zajedno s drugim ponuđačem. Zbog toga se po mišljenju drugostepenog suda tužitelj ne može smatrati ni odgovornim za štetu u vidu gubitka posla i izmakle provizije, budući da je potraživanje tuženih zastarjelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepena presuda, kojom je protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, donesena na osnovu pravilne primjene odredaba čl. 154, 158. i 376. stav 1. ZOO-a.

23. Protiv drugostepene presude apelant i drugotuženi-protivtužilac su izjavili reviziju, koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 Ps 050048 13 Rev od 22. januara 2015. godine odbio.

24. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je predmet odlučivanja u revizionoj fazi postupka odluka kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu štete u ukupnom iznosu od 1.895,595,00 KM, s kamatom i troškovima spora.

25. Vrhovni sud je prvenstveno istakao da su nižestepeni sudovi u osnovi utvrdili sljedeće pravno relevantne činjenice bitne za odlučivanje: da je 5. januara 2005. godine Vijeće ministara BiH – Ministarstvo civilnih poslova, raspisalo tender za proizvodnju sigurnosnih registarskih tablica; da su se na tender prijavili i tužitelj i tuženi; da je na tenderu apelant bio drugi, a tužitelj treći po broju osvojenih bodova; da je tender poništen, te da nije dokazano da je za poništenje tendera odgovoran tužitelj-protivtuženi. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odlučenja nižestepenih sudova prema kojem je prvostepeni sud odbio protivtužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, te naveo da je drugostepeni sud, pored toga što je našao da se tužitelj ne može smatrati odgovornim za štetu u vidu gubitka posla i izmakle provizije, utvrdio da se prvostepeni sud nije izjasnio o prigovoru zastare, pa je sam odlučio o tome i zaključio da je prigovor osnovan.

26. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilan je stav nižestepenih sudova da je protivtužbeni zahtjev za izgubljenu dobit zbog nedokazanosti neosnovan, i u cijelosti ga je prihvatio i revizijski sud.

27. Ukazano je da je jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Ukazano je da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao pravno relevantnu uzročno-posljedičnu vezu između činjenice što nije dobio posao po tenderu i ponašanja tužitelja (neučešće tužitelja na tenderu zajedno s tuženim i dostavljanje pogrešnog uzorka registar tablica), pa stoga nema ni odgovornosti tužitelja za eventualnu štetu koju su tuženi pretrpjeli.

28. Naglašeno je da kada se zahtijeva naknada štete u vidu izgubljene dobiti tada se izgubljena dobit može priznati samo onda kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu mora biti i konkretno dokazana. Pri tome se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO-a), dakle za ostvarivanje naknade štete po osnovu izmakle dobiti nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako pogrešno smatra revizija, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi. Također, po mišljenju Vrhovnog suda takav zahtjev se ne može zasnivati na činjenicama da tužitelj nije učestvovao zajedno s tuženim-protivtužiocem na tenderu, te da je dostavio pogrešne dimenzije registarskih tablica, imajući u vidu činjenicu da je tender poništen.

29. Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj činjenično-pravnoj situaciji, da je tender na koji su se prijavili i tužitelj i apelant poništen, a nije dokazano da je do poništenja tendera došlo krivicom tužitelja, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 123. u vezi s članom 126. ZPP-a, kada su protivtužbeni zahtjev odbili.

30. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda nije bilo osnova za primjenu odredbi ZOO-a na koje se apelant i drugotuženi-protivtužilac pozivaju, pa se po mišljenju Vrhovnog suda revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

31. Također, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanta i drugotuženog-protivtužioca, drugostepeni sud odlučujući o žalbama u smislu člana 231. ZPP-a ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja i izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu s članom 8. ZPP-a i da nisu davali uporište za usvajanje protivtužbenog zahtjeva. Istaknuto je da je bez pravnog uporišta i tvrdnja revizije da drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojima je zasnovana. Po ocjeni Vrhovnog suda obrazloženje drugostepene presude sadrži sve elemente propisane članom 191. stav 4. ZPP-a. Prema tome, nije ostvaren ni revizijski razlog povrede odredaba postupka iz člana 209. ZPP-a učinjenim pred drugostepenim sudom.

32. Ukazano je da ostale revizijske razloge, pa i one koji se tiču zastare potraživanja, revizijski sud nije cijenio jer nisu od odlučnog značaja i ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke (član 231. u vezi s članom 253. ZPP-a).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da su osporenim presudama povrijeđena i apelantova prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), čl. 1. do 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 7. i 8. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Također ukazuje i na pristranost Vrhovnog suda čime je bio doveden u neravnopravan položaj. Navodi da je Vrhovni sud u svojoj presudi istakao da je sporni tender poništen, ali da u obrazloženju presude tog suda nema dokaza o tome. Ističe da je drugotuženi-protivtužilac 19. marta 2015. godine izvršio uvid u spis, prilikom čega je utvrdio da u spisu nema dokaza o poništenju spornog tendera. Dalje, smatra da je drugostepeni sud neovlašteno raspravljao o prigovoru zastarjelosti i da izmišlja nepostojeću zastarjelost o čemu se Vrhovni sud nije izjasnio u reviziji. Smatra da je apelant dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tužitelja kao privrednog subjekta zasnovanog u poslovnom odnosu s apelantom i nastale štete koju je pretrpio apelant u iznosu iskazanom u nalazu vještaka finansijske struke. Stoga su po apelantovom mišljenju redovni sudovi shodno čl. 154, 155, 185, 189. i 190. ZOO-a morali udovoljiti apelantovom protivtužbenom zahtjevu, a naročito su to morali učiniti i shodno čl. 30. st. 2. i 3. ZOO-a. Nadalje smatra da su redovni sudovi morali udovoljiti apelantovom protivtužbenom zahtjevu i u smisli člana 65. ZOO-a (prevara), budući da je tužitelj sve vrijeme dogovora držao apelanta u zabludi da će ga podržati na tenderu i po potrebi predati svoju samostalnu skuplju ponudu, a pogotovo što je tužitelj isporukom tehnički neispravnih uzoraka registarskih tablica apelantu umanjio bodove. Smatra da bi, da mu je tužitelj dostavio (a mogao je) ispravne uzorke registarskih tablica, apelant bio pobjednik konkursa-tendera.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju revizione presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

35. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja drugostepene presude, smatrajući da prilikom odlučivanju po žalbi nije došlo do kršenja Evropske konvencije.

36. Općinski sud, odnosno sutkinja tog suda je navela da se ne može izjasniti povodom predmetne apelacije, budući da je predmetni referat preuzela nakon donošenja prvostepene presude.

37. Tužitelj smatra da apelant u apelaciji iznosi ponovo iste razloge koje je isticao i tokom predmetnog postupka, a o kojima su redovni sudovi već konačno odlučili. Ukazano je da tužitelj ostaje kod svih razloga koje je iznio u odgovoru na žalbu i reviziju u kojima je sadržano izjašnjenje na navode koje apelant ponavlja u apelaciji.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“, broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

(1) Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće.

(2) Ali strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu vođenjem pregovora.

(3) Odgovara za štetu i strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor, pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu.

(4) Ako se drukčije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake dijelove.

Član 65.

(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

(2) Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.

(3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. (4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

39. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

VI.Dopustivost

40. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 050048 13 Rev od 22. januara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 4. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Također, ukazuje na kršenje prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta i čl. 1. do 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i čl. 7. i 8. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud prije svega ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate duga i naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. U vezi apelantovih navoda o povredi principa nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, lična nepristranost sudije se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju ne ukazuje na subjektivnu nepristranost suda, već na objektivnu nepristrasnost suda. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju dojam da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristranosti suda. Naime, po mišljenu Ustavnog suda osporene presude su rezultat utvrđenog činjeničnog stanja pred redovnim sudovima, te primjene materijalnog i procesnog prava na način da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, slobodnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu ovlaštenja iz člana 8. ZPP-a utvrdili da apelantov protivtužbeni zahtjev nije osnovan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

49. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u vezi s odlukom redovnih sudova o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, Ustavni sud prije svega naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

50. Ustavni sud se dakle prema navedenom stavu može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

51. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem je apelant imao mogućnost predlaganja dokaza, a što je i činio, s ciljem dokazivanja osnovanosti svog protivtužbenog zahtjeva. Međutim, ocjenom svih provedenih dokaza posebno, a i u njihovoj međusobnoj vezi, od redovnih sudova je uz primjenu relevantnih odredbi ZOO-a utvrđeno da apelant u predmetnom postupku, primjenom pravila o teretu dokazivanja, nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tužitelja na spornom tenderu (neučestvovanje na tenderu zajedno s apelantom i dostavljanje pogrešnog uzorka tablica) i činjenice da apelant na tom tenderu nije dobio posao. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se na sporni tender apelant prijavio sam, a tužitelj s drugim ponuđačem, te da ni apelant niti tužitelj nisu pobijedili na navedenom tenderu, kao i da je tužitelj imao lošije rezultate od apelanta. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je s tužiteljem imao dogovor o zajedničkom nastupanju na predmetnom tenderu jer je tužitelj, prema utvrđenju redovnih sudova, apelantu dao samo saglasnost da u njegovo ime podigne tendersku dokumentaciju, a da je apelantu bilo poznato da tužitelj ima namjeru da na tenderu nastupi nezavisno od apelanta, zbog čega se postupanje tužitelja ne može okarakterisati kao namjerno postupanje na štetu apelanta. U navedenom obrazloženju redovnih sudova, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

52. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude utvrdio i da je apelantovo potraživanje zastarjelo, smatrajući da je odluka o tome bitna za pravilnu primjenu materijalnog prava, budući da o tome nije odlučio prvostepeni sud. Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o reviziji Vrhovni sud u svojoj presudi u svemu prihvatio odlučenje nižestepenih sudova povodom odbijanja apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Međutim, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u smislu člana 231. (kojim je propisana koji su od odlučnog značaja u vezi s članom 253. ZPP-a) nije cijenio prigovor zastare apelantovog potraživanja smatrajući da to nije od odlučnog značaja i da ne može utjecati na donošenje drugačije odluke u predmetnom postupku. U vezi s tim,Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 231. ZPP-a propisano da će u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a da je članom 253. ZPP-a propisana shodna primjena u postupku povodom revizije. S obzirom na to u navedenom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da iz ishoda cjelokupnog postupka nesporno proizlazi da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan i bez ocjene prigovora zastarjelosti. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao veoma jasno obrazloženje kako se u postupku u smislu odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a dokazuje šteta po osnovu izmakle dobiti, te da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti.

53. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da u spisu nema dokaza da je sporni tender poništen, a kako je to u svojoj odluci naveo Vrhovni sud, Ustavni sud zapaža da je navedeno utvrdio prvostepeni sud u svojoj presudi (strana 30 – četvrti pasus), te da apelant u svojoj žalbi i reviziji nije osporavao ovu činjenicu poništenja tendera već to po prvi put iznosi u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi puta ističu u apelaciji, Ustavni su ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Shodno tome, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

54. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima tužitelja čime se, suprotno apelantovim navodima, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način u predmetnom postupku stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

56. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.

Nediskriminacija

57. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

58. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

59. U odnosu na apelantove navode o kršenju nediskriminacije, Ustavni sud naglašava da član

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredbe Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijevaju i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojoj osnovi, dakle, osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite iz navedenih članova (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2512/09 od 20. decembra 2012. godine, stav 36, AP-240/12 od 24. aprila 2015. godine, stav 46, AP-1621/11 od 10. aprila 2014. godine, stav 34. i AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 37, objavljene na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbi navedenih članova proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju nediskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani. Ostali navodi

60. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i nediskriminaciju, Ustavni sud smatra da je bespredmetno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na kršenje prava iz člana 14. stav 1. Međunarodnog pakta i čl. 1. do 7. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, budući da suština garancija iz predmetnih odredaba u cijelosti korespondira s garancijama koje pružaju odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 14. i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.

61. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene deklaracije Ustavni sud ne može apelantima pružiti ustavnu zaštitu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 70, objavljena na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

63. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

64. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili nediskriminaciju koja se, s obzirom na domen zaštite iz navedenih odredbi, može vezati isključivo za fizička lica.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1543/15 („Ferba International“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio