Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4878/14 (H. R., M. S., A. S. i Š. M.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4878/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4878/14, rješavajući apelaciju Hidajete Rustemović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Hidajete Rustemović, Mersije Sipović, Azemine Subašić i Šemse Muslić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 041073 13 Rev od 2. septembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelanticama Hidajeti Rustemović, Mersiji Sipović, Azemini Subašić i Šemsi Muslić, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hidajete Rustemović, Mersije Sipović, Azemine Subašić i Šemse Muslić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 041073 13 Rev od 2. septembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hidajeta Rustemović, Mersija Sipović, Azemina Subašić i Šemsa Muslić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijele su 15. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 041073 13 Rev od 2. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Roberta Muselimovića, kao punomoćnika „Bosnafolklora“ d.o.o. Sarajevo (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. septembra 201. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 4. do 6. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantice su 3. aprila 2007. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi su navele da su u radnom odnosu kod tuženog zasnovanim na neodređeno vrijeme, te da im tuženi neredovno isplaćuje plaće ili ne isplaćuje nikako, posebno nakon izvršene privatizacije, ne osigurava im se topli obrok, odnosno novčana naknada za topli obrok, te im nije isplaćen regres za godišnje odmore za 2004, 2005, 2006. i 2007. godinu. Nadalje, apelantice su navele da su u ugovorima o radu ugovorene manje plaće od plaće na koje apelantice imaju pravo po Općem kolektivnom ugovoru i po kolektivnom ugovoru za granu tekstilne industrije, kojoj grani privrede je pripadao tuženi po osnovu osnovnih djelatnosti. Stoga su apelantice tražile da im tuženi isplati određene novčane iznose na ime osnovnih plaća, toplog obroka i regresa, sve bliže precizirano u izreci presude.
6. Apelantice su podneskom od 7. maja 2007. godine predložile određivanje mjere osiguranja kojim bi se zabranilo da tuženi otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže određenim nekretninama, a podneskom od 10. decembra 2007. godine su ispravile i dopunile tužbu kojom su, pored već navedenih naknada, tražile i isplatu otpremnina i obračun i isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na isplaćene iznose plaće za period od 1. januara 2003. do 31. maja 2007. godine.
7. Tuženi je 28. januara 2008. godine dostavio odgovor na tužbu, te je 18. marta 2008. godine održano pripremno ročište, na kojem je tuženi postavio protivtužbeni zahtjev prema kojem su apelantice dužne solidarno naknaditi tuženom nastalu štetu na ime izgubljene dobiti, a na ročištu održanom 1. septembra 2008. godine tuženi je povukao protivtužbeni zahtjev.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041073 07 P od 26. maja 2010. godine obavezan je tuženi da apelanticama isplati određene novčane iznose po osnovu potraživanja iz radnog odnosa (po osnovu razlike plaće, naknade za topli obrok i otpremnine), sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu regresa i zahtjev za preostali dio troškova postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da kako je iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazilo da tuženi u spornom periodu nije isplaćivao plaće shodno odredbama čl. 68-75. Zakona o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaća u cijelosti, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopunjenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da su u periodu za koji su apelantice potraživale navedene razlike iz osnova radnog odnosa na snazi bila dva kolektivna ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u FBiH, i to prvi objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 30/00 i drugi koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 21/08 i vrijedi od 24. januara 2008. godine. U pogledu naknade na ime toplog obroka, Općinski sud je naveo je ona utvrđena članom 17. Općeg kolektivnog ugovora i članom 79. Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno članom
51. Granskog kolektivnog ugovora iz 2008. godine. Nadalje, Općinski sud je istakao da je vještak u svom nalazu naveo da tuženi nije imao podatke da li je apelanticama isplaćivan topli obrok, odnosno da li je tuženi za svoje radnike organizirao ishranu u toku rada, pa je visina naknade za topli obrok određena prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantica u dijelu koji se odnosio na iznos otpremnine prema Granskom kolektivnom ugovoru jer je to bilo povoljnije za apelantice. Međutim, kako je vještak u svom nalazu naveo da je tuženi poslovao s gubitkom u 2005. i 2006. godini, a za 2004. i 2007. godinu u nalazu vještak nije naveo nikakve podatke, Općinski sud nije udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu regresa za navedene dvije godine. Nadalje, Općinski sud nije dosudio iznos na ime regresa u 2007. godini jer je apelanticama prestao radni odnos kod tuženog 31. maja 2007. godine, a apelantice nisu dokazale da su koristile godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa, niti su dostavile rješenje o korištenju godišnjeg odmora za 2004. godinu. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na obračun i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u toku postupka je nesporno utvrđeno da je tuženi navedenu obavezu izvršio, te Općinski sud o ovom dijelu nije ni odlučivao, uzimajući pri tome u obzir činjenicu da punomoćnik apelantica (u presudi očitom omaškom navedeno „punomoćnik tuženog“) nije potraživao ove uplate u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 11. januara 2010. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 041073 10 Rsz od 12. decembra 2012. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova drugostepenog postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tuženi u spornom periodu nije isplaćivao plaće shodno relevantnim zakonskim odredbama i odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, te je tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljio, a visinu tužbenog zahtjeva je utvrdio prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 3. Općeg kolektivnog ugovora kao neposredan izvor prava kojim je određeno da se tim kolektivnim ugovorom ne mogu utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu, kao ni kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti i pravilnicima o radu, te ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou Kantona za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, za apelantice je bila povoljnija primjena Granskog kolektivnog ugovora, te je stoga prvostepeni sud pravilno primijenio navedeni granski kolektivni ugovor.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 041073 13 Rev od 2. septembra 2014. godine, djelomično je usvojena revizija tuženog i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaće i odluci o troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan apelanticama isplatiti određene iznose na ime razlike plaće i troškova postupka (manje od one dosuđene prvostepenom presudom), dok je u ostalom dijelu revizija odbijena (naknade za topli obrok i otpremninu).
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi tražene iznose u odnosu na razlike plaća utvrdili primjenom odredbi Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području Federacije BiH (u daljnjem tekstu: GKU), kao ugovora za područje djelatnosti tuženog u skladu s njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima (dopunski nalaz urađen po tom ugovoru, a apelantice su zahtjev konačno opredijelile sa istim). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 3. GKU propisano da se ovaj ugovor primjenjuje u svim preduzećima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na području FBiH, a na identičan način to propisuje i član 2. Granskog kolektivnog ugovora, pa stoga, iako se nižestepeni sudovi pozivaju na taj kolektivni ugovor, isto je, samo po sebi, bez značaja za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva za sporne razlike plaća. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su bili osnovani prigovori tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da se GKU ne odnosi na njega s obzirom na to da je privredno društvo sa 100% privatnim kapitalom, što je isticao i u žalbi. Naime, prema stanju spisa predmeta, Vrhovni sud je zaključio da između stranaka ta pravno odlučna činjenica nije ni bila ni sporna s obzirom na to da je već u tužbi istaknuto da je od 2002. godine tuženi privredno društvo s privatnim kapitalom, a što apelantice tokom postupka nisu dovele u pitanje (svjedok Mario Marijanović je tu činjenicu potvrdio u svom iskazu, a apelantice navedeno nisu osporile). Stoga, kod nesporne činjenice da je tuženi poslodavac s privatnim kapitalom, Vrhovni sud je zaključio da se na tuženog nije odnosio niti jedan od naprijed pomenutih granskih kolektivnih ugovora, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tražene plaće. Vrhovni sud je istakao da društva s privatnim kapitalom obavezuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora jer se primjenjuje na sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala (član 2. stav 2.). Stoga je Vrhovni sud o zahtjevu apelantica za isplatu razlike plaća za sporni period (3. april 2004-30. juni 2007. godine) odlučio tako da je navedeni zahtjev odbio kao neosnovan, izuzev iznosa koje im je tuženi priznao, odnosno iznosa koji je učinio nespornim. Vrhovni sud je napomenuo da apelantice nisu tražile razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru, niti su u tom pravcu provodile dokaz vještačenja po vještaku finansijske struke, a da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaća pripadajuće po Općem kolektivnom ugovoru i primljenih iznosa plaća. S tim u vezi, obrazloženo je da je prema članu 7. Općeg kolektivnog ugovora osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a da se prema članu 10. navedenog ugovora vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. Kako se niti jedan od naprijed pomenutih granskih kolektivnih ugovora ne primjenjuje na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da nedostaje drugi činilac za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice tvrde da u toku postupka nije utvrđeno da je tuženi društvo sa 100% privatnim kapitalom, niti je tuženi na navedenu okolnost predložio i proveo ijedan dokaz, niti se u nižestepenim presudama ova činjenica ističe. S tim u vezi ističu da je Vrhovni sud utvrđivao činjenično stanje koje nije bilo utvrđeno nižestepenim odlukama, te da je punomoćnik apelantica u cijelosti osporio iskaz svjedoka Maria Marjanovića. Nadalje, apelantice ističu da su u spornom periodu na snazi bili ugovori o radu koji su zaključili 2002. godine dok je tuženi još bio u državnom vlasništvu, tako da je tuženi morao poštovati odredbe člana 105. Zakona o radu. Apelantice, također, smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao sedam i po godina, te tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 50.000,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i smatra da apelanticama nije uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te da primjena prava nije bila proizvoljna.
16. Kantonalni sud navodi da je obrazložio svoju odluku i dao razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantica. U pogledu navoda apelantica o dužini trajanja predmetnog postupka, Kantonalni sud ističe da je sudija izvjestilac u ovom predmetu preuzeo referat (i ovaj spis) u maju 2011. godine i odluku donio 2012. godine, pa se navedeni prigovor mogao odnositi eventualno na postupak pred Općinskim sudom.
17. Općinski sud navodi da je prvostepeni postupak vođen po odredbama Zakona o parničnom postupku i da je odluka donesena na osnovu materijalnih propisa, što je detaljno obrazloženo u prvostepenoj presudi.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
19. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz suglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
20. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
21. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 30/00) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima (preduzećima) sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 041073 13 Rev od 2. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantica je primio 17. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća, toplog obroka, regresa i otpremnina, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. U odnosu na navode apelantica o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je predmetni parnični postupak pokrenut 3. aprila 2007. godine, kada su apelantice podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 2. septembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina i pet mjeseci, od čega je postupak pred prvostepenim sudom trajao oko tri godine, žalbeni postupak je trajao oko godinu i po, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom jednu godinu i devet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
31. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
32. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, st. 89-98. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
33. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Naknada nematerijalne štete
34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelanticama treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi, kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 4101/15, preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelantica tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelanticama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Apelantice, u suštini, smatraju da je do kršenja njihovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, djelomično uvažavajući reviziju tuženog, preinačio nižestepene presude tako što je, zapravo, odbio tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaća za period od 3. aprila 2004. do 30. juna 2007. godine, izuzev iznosa koje im je tuženi priznao, odnosno iznosa koji je učinio nespornim.
38. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelanticama, između ostalog, na ime razlike osnovnih plaća za period od 3. aprila 2004. do 30. juna 2007. godine isplati određene novčane iznose. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je zahtjev apelantica za isplatu razlike plaća u određenim novčanim iznosima osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je tuženi obavezan da apelanticama isplati neisplaćene plaće samo u iznosima koje je tuženi priznao, odnosno u iznosu koji je učinio nespornim, dok je odbijen preostali zahtjev za isplatu razlika plaća, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev za period od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH. Vrhovni sud je, također, obrazložio da apelantice u konkretnom slučaju nisu tražile razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća, a da, s obzirom na to da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, u smislu odredaba čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora, nedostaje i parametar za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru. Dovodeći odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora i odredbe čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda u navedenom dijelu. Takođe, u vezi s pitanjem primjene granskih kolektivnih ugovora na društva koja su iz državnog prešla u privatno vlasništvo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4474/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
40. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana. Pravo na imovinu
41. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je predmetni postupak radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode, trajao oko sedam godina i pet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelantica u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Granskog kolektivnog ugovora u odnosu na tužbeni zahtjev apelantica u dijelu koji se odnosio na isplatu razlika plaća, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantice kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman