Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4977/14 („UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4977/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4977/14, rješavajući apelaciju „UNICEP COMPANY“ a. d. – Banja Luka na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „UNICEP COMPANY“ a. d. – Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014.

godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „UNICEP COMPANY “ a. d. Banjaluka (u daljem tekstu: apelant) podnio je 20. novembra 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine. Apelant je 28. oktobra 2015. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom će Ustavni sud „obavezati Upravu za indirektno oporezivanje da apelantu preda u posjed predmetnu imovinu ili, alternativno, da Ustavni sud BiH prioritetno ovaj predmet uzme u rad“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 8. decembra 2015. godine donio odluku kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Višeg privrednog suda, kao i od tužene Uprave za indirektno oporezivanje, koje zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: tužena), zatraženo je 16. februara 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Viši privredni sud je 22. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud takođe 22. februara 2017. godine, a tužena 3. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog privrednog suda Banjaluka (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 004296 02 Ps od 11. juna 2013. godine (st. I i II izreke predmetne presude) obavezana je tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banjaluka (u daljem tekstu: tužena) da apelantu, te „UNICEP TRADE“ a. d. Banjaluka (u daljem tekstu: drugotužilac) i „UNICEP COMMERCE a. d. Banjaluka (u daljem tekstu: trećetužilac), na ime naknade štete zbog neplaćene zakupnine za period od 1. januara 2004. godine do 28. februara 2013. godine isplati određene novčane iznose na ime glavnog duga i zakonske zatezne kamate, kao i da im počev od 1. marta 2013. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, plaća mjesečnu zakupninu u određenim novčanim iznosima, sa zakonskom zateznom kamatom (sve kako je to pobliže opisano u st. I i II izreke predmetne presude). Takođe, predmetnom presudom (stav III izreke predmetne presude) tužena je obavezana da apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu vrati u posjed slobodne od lica i stvari prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade sagrađene na k. č. br. 1479/1, upisane u pl. br. 2250 KO Banjaluka 7, odnosno po starom premjeru k. č. br. 76/80 upisane u zk. ul. br. 10983 KO SP Banjaluka (u podrumu, prizemlju, prvom i drugom spratu, te potkrovlju) i da im (stav IV izreke predmetne presude) isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

7. Okružni privredni sud je u obrazloženju svoje presude utvrdio da su „Unicep“ export import d. p. Banjaluka kao zakupodavac i Uprava carina Republike Srpske (u daljem tekstu: Uprava carina) kao zakupac 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, čiji su predmet bile poslovne prostorije koje se nalaze na drugom spratu u ulici Mladena Stojanovića broj 7 (sada Kralja Petra I Karađorđevića broj 9), u naravi šest kancelarija i pripadajući sanitarni čvor u površini od 121 m², a koji ugovor je zaključen na period od pet godina počev od 1. avgusta 1995. godine. Utvrdio je i da je tužena pravni sljednik Uprave carina, a da su apelant, drugotužilac i trećetužilac pravni sljednici „Unicep“ export import d. p. Banjaluka (u daljem tekstu: prednik apelanta). Okružni privredni sud je zatim utvrdio da su 9. jula 1998. godine MDP ,,Incel“ Holding Banjaluka i Vlada Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada RS) zaključili ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ na Vladu RS uz naknadu, koji se odnosio na poslovnu zgradu u ulici Mladena Stojanovića 7, upisanu u zk. ul. br. 3678 KO Banjaluka, odnosno u pl. 2250/02 KO Banjaluka 7 (u daljem tekstu: predmetna poslovna zgrada), te da je nakon toga Vlada RS rješenjem od 9. septembra 1999. godine dodijelila Ministarstvu finansija predmetnu poslovnu zgradu, a dio tog poslovnog prostora Upravi carina. Okružni privredni sud je, takođe, konstatovao da je Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-3607/98 od 12. marta 2003. godine utvrđeno da je apelantov prednik suvlasnik sa 2/5 dijela na aneksu predmetne poslovne zgrade, dok je Republika Srpska – Vlada RS nosilac prava raspolaganja na predmetnoj poslovnoj zgradi, osim 2/5 dijela aneksa, a da je Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-257/06 od 26. januara 2007. godine navedena presuda Osnovnog suda potvrđena u tom dijelu. Uvidom u zk. ul. broj 10983 KO SP Banja Luka, Okružni privredni sud je utvrdio da je na k. č. 76/80 površine 2211 m², na kojoj se nalazi objekat Trgovačke škole i dograđeni Institut Banja Luka, u vlasničkom listu sa 1/1 dijela upisana društvena svojina s pravom raspolaganja u korist Republike Srpske – Vlade RS sa 30/33 dijela, te apelanta, drugotužioca i trećetužioca sa po 1/33 dijela, a koji upis je izvršen na osnovu Presude Osnovnog suda P 3607/98 od 12. marta 2003. godine, Presude Okružnog suda broj Pž 257/06 od 26.01.2007. godine i Sporazuma od 16. jula 2010. godine. Pored toga, Okružni privredni sud je konstatovao da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu prema utvrđenom suvlasničkom dijelu od 2/5 na aneksu predmetne poslovne zgrade pripada korisna površina od 562,05 m², te je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da tužena još koristi aneks te zgrade.

8. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da dokazi koje je sprovela tužena, odnosno ugovor o prenosu prava raspolaganja od 9. jula 1998. godine i rješenje o dodjeli poslovnog prostora od 9. septembra 1999. godine nisu od uticaja na ishod predmetnog postupka. U vezi s tim, istakao je da je naknadno pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P 3607/98 od 12. marta 2003. godine utvrđeno je da je MDP „Incel“ Holding navedenim ugovorom na Vladu RS prenio više prava nego što je sam imao i da je osnovu takvog ugovora Vlada RS donijela navedeno rješenje o dodjeli Upravi carina dijela poslovnog prostora u predmetnoj poslovnoj zgradi. Konstatujući da je u međuvremenu postala pravosnažna presuda kojom je utvrđeno da je apelantov prednik suvlasnik s dijelom 2/5 na aneksu predmetne poslovne zgrade, u čijem sastavu su poslovne prostorije koje su predmet ugovora o zakupu, Okružni sud je zaključio da je nesporno da su zakupodavci vlasnici stvari date u zakup i da su apelant, drugotuženi i trećetuženi ispunili obavezu iz ugovora o zakupu, odnosno prostorije koje su predmet zakupa predali tuženoj na korišćenje, koje tužena i dalje koristi, a za koje nije platila zakupninu počev od 1. januara 1999. godine. Shodno tome, Okružni privredni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine, čija visina je određena prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Takođe, konstatujući da su apelant, drugotužilac i trećetužilac kao zakupodavci ovlašćeni da zahtijevaju i predaju predmetnih prostorija prema članu 32 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Okružni privredni sud je i u ovom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, smatrajući neosnovanim prigovore tužene da je predmet zakupa u suvlasništvu tužilaca (apelanta, drugotuženog, trećetuženog) i Vlade RS, te da se ne zna ko nad kojom prostorijom, odnosno dijelom aneksa predmetne poslovne zgrade ima vlasništvo.

9. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv Presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine, kojom je žalba tužene djelimično uvažena, te je presuda Okružnog privrednog suda ukinuta u dijelu odluke kojom je naloženo tuženoj da preda apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade i u pogledu odluke o troškovima postupka (st. III i IV izreke), i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, predmetnom presudom žalba tužene je uvažena u dijelu odluke koja se odnosila na naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine (st. I i II izreke) i prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanta, drugotužioca i trećetužioca za naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine za period od 1. januara 2004. godine do 28. februara 2013. godine i sa zahtjevom za buduća plaćanja počev od 1. marta 2013. godine, pa ubuduće.

10. Viši privredni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi od 9. jula 1998. godine i rješenje o dodjeli poslovnog prostora od 9. septembra 1999. godine i pogrešno zaključio da isti nisu od uticaja na obligaciono-pravni odnos parničnih stranaka. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je upravo na osnovu navedenog ugovora Vlada RS kupila predmetnu poslovnu zgradu uz naknadu, te da je predmetnim rješenjem istu dodijelila Ministarstvu finansija, a dio tog poslovnog prostora Upravi carina. Shodno tome, ocijenio je da tužena ne treba da plaća zakupninu po osnovu ugovora o zakupu koji je istekao, jer joj je pravo korišćenja dijela predmetnog poslovnog prostora dato od suvlasnika – Vlade RS bez ikakve naknade, na koji način je tužena postala sticalac zakupljene stvari i nije dužna plaćati zakupninu apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu. Viši privredni sud je takođe ukazao da uspostavljanje suvlasništva na predmetnim prostorijama na osnovu pravosnažne presude ne može biti osnov da apelant, drugotužilac i trećetužilac zahtijevaju isplatu zakupnine od tužene, već da svoje eventualno pravo mogu zahtijevati od suvlasnika, što je u konkretnom slučaju Republika Srpska. Imajući u vidu naprijed navedeno, utvrdio je da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu neplaćene zakupnine za period od 1. januara 2004. godine do 28. februara 2013. godine, kao i zahtjev za buduća plaćanja, i u tom dijelu je preinačio prvostepenu (stavu I i II izreke) primjenom odredbi člana 229 stav 1 tačka 2 i 4 Zakona o parničnom postupku.

11. Što se tiče predaje u posjed predmetnih poslovnih prostorija, Viši privredni sud je konstatovao da je tužena pravilno u žalbi navela da usvojeni tužbeni zahtjev u tom pogledu nije odrediv, niti je podoban za izvršenje, jer se iz istog ne vidi o kojim se prostorijama radi, iz čega se sastoje, koje površine i sl. Viši privredni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije jasno da li se radi o zahtjevu za predaju cijelog objekta ili određenih prostorija, te je istakao da pri tome treba imati u vidu da su apelant, drugotužilac i trećetužilac suvlasnici objekta koji, kako proizlazi iz stanja spisa, nije fizički podijeljen između suvlasnika. Shodno navedenom, zaključio je da postavljeni tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih poslovnih prostorija nije odrediv, pa nije podoban za izvršenje, što pobijanu presudu u tom dijelu čini nezakonitom, pa je istu u tom dijelu ukinuo primjenom odredbi člana 227 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U skladu s tim, ukinuo je i odluku o troškovima postupka.

12. Apelant, drugotužilac i trećetužilac su izjavili reviziju protiv presude Višeg privrednog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da su apelant, drugotužilac i trećetužilac pobijali drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu, te je istakao da je nesporna činjenica da su apelantov prednik i Uprava carina 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na drugom spratu u ulici Mladena Stojanovića broj 7, što je u naravi predstavljalo 6 kancelarija i pripadajući sanitarni prostor u ukupnoj površini od 121 m², kao i da je Uprava carina sve do 1. septembra 1999. godine uredno plaćala ugovorenu zakupninu, a da od tada pa do isteka roka na koji je ugovor zaključen (1. avgust 2000. godine), to nije činila. Dalje, istakao je da postavljenim tužbenim zahtjevom nije traženo plaćanje zakupnine već naknada štete zbog neplaćene zakupnine, što predstavlja zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti prema članu 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO). Zatim, istakao je da je nesporno da je između Vlade RS i MDP „Incel Holding“ Banjaluka 9. jula 1998. godine zaključen ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ uz naknadu, i da se prenos prava raspolaganja odnosio na predmetnu poslovnu zgradu u ulici Mladena Stojanovića 7, kao i da je na osnovu tog ugovora Republika Srpska u zk. ul. broj 3678. k. o. Banja Luka uknjižena kao nosilac prava raspolaganja s dijelom 1/1. Takođe, konstatovao je da je nesporno da je Vlada RS, preko Ministarstva finansija, rješenjem od 9. septembra 1999. godine ustupila predmetnu poslovnu zgradu na korišćenje bez naknade (a ne u zakup) Upravi carina, što je obuhvatalo podrum, prizemlje, I sprat i II sprat, u ukupnoj površini od 1.527,18 m².

14. Vrhovni sud je zatim naveo da je tužena osnovana na osnovu prelaznog Zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju tužene, a Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu (8. januara 2004. godine), propisano je da tužena može neposredno koristiti svu imovinu koja se nalazi u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava entiteta i distrikta. Pored toga, konstatovao je da je pravo suvlasništva apelantovog prednika utvrđeno 26. januara 2007. godine, kada je presudom Okružnog suda broj Pž-257/06 potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 3607/98 od 12. marta 2003. godine, a da je upis suvlasništva u zemljišnoj knjizi ostvaren 10. avgusta 2010. godine rješenjem DN 6646/10, tako da je Republika Srpska upisana kao nosilac prava raspolaganja sa 30/33 dijela, a svaki od tužilaca (apelant, drugotužilac i trećetužilac) sa 1/33 dijela.

15. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da je Republika Srpska davanjem cijele zgrade na korišćenje tuženoj preduzela poslove koje prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u suvlasništvu i da joj je za takvo postupanje bila potrebna saglasnost ostalih suvlasnika (apelanta, drugotužioca i trećetužioca), što je propisano odredbom člana 15 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju tužena ne nalazi u zakupnom odnosu s Republikom Srpskom, kao jednim od suvlasnika zgrade, niti mu po osnovu korišćenja plaća naknadu u drugom obliku. Imajući u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da apelant, drugotužilac i trećetužilac očigledno traže naknadu štete na ime izgubljene dobiti koju bi mogli ostvarivati davanjem svog suvlasničkog dijela zgrade u zakup. Konstatujući da su u ostvarivanju te dobiti onemogućeni djelovanjem suvlasnika, Vrhovni sud je zaključio da tu naknadu mogu tražiti samo od tog suvlasnika, a ne od tužene. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav Višeg privrednog suda da bi u ovoj situaciji pasivno legitimisana bila Republika Srpska, kao suvlasnik koji je raspolagao cijelom stvari i da je pravilno presuđeno kada je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine, usmjeren prema tuženoj.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Apelant navodi da je Uprava carina RS je postala sastavni dio Uprave za indirektno oporezivanje BiH koja je ex lege postala pravni sljednik svih prava i svih obaveza RUC-a RS. Naravno, postala je i pravni sljednik prava i obaveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora u površini od 121,00 m² te da je ugovor bio zaključen na određeno vrijeme. Ugovor o zakupu istekao je 1. avgusta 2000. godine. Međutim, odgovarajućim zakonskim propisima koji regulišu pitanja zaključivanja ugovora o zakupu poslovnih zgrada i prostora detaljno je regulisano pitanje, kako otkaza ugovora o zakupu zaključenog na određeno vrijeme tako i ugovora koji nije produžen u zakonom predviđenim rokovima. Dalje je navedeno da u slučaju da ni jedna strana ne otkaže ugovor o zakupu, a zakupac nastavi koristiti prostorije, smatra se da je prethodno zaključeni ugovor koji je zaključen na određeno vrijeme prerastao u ugovor o zakupu poslovnog prostora na neodređeno vrijeme s istim bitnim elementima u koje u svakom slučaju spade i cijena zakupa. Apelant smatra da su sudovi očigledno pogrešno primijenili pravo kada na predmetni pravni odnos nisu primijenili odnose koji se bave regulisanjem ugovora o zakupu poslovnih prostora. Ovakav postupak oba suda predstavlja očiglednu povredu prava na pravično suđenje kroz arbitrarnost, s obzirom na to da su oba suda zaključila da tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga što tuženi nije pasivno legitimisan da naknadi apelantima štetu.

18. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant ističe da je tužena pravni sljednik prava i obaveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora i da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo kada na sporni odnos nisu primijenili propise koji se bave regulisanjem ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Takođe, apelant smatra da ti sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje u pogledu njegovih ključnih argumenata. Pored toga, ističe da ukoliko ne postoji pravni osnov za isplatu po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora, da je sud bio dužan „primijeniti bogaćenje bez pravnog osnova“ jer je očigledno da tužena koristi ogromnu apelantovu imovinu bez pravnog osnova i da se na taj način bogati. U vezi s navodnom povredom prava na imovinu, apelant ističe da iz osporenih presuda proizlazi da je suvlasnik predmetnih nekretnina i da s aspekta teorije i prakse nije sporno da zakup/renta predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a da je osporenim odlukama povrijeđeno to njegovo pravo.

b) Odgovor na apelaciju

19. Viši privredni sud navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari postupao u skladu sa zakonom, pa su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3 (e) i (k) Ustava BiH, člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, iz kojih razloga se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Vrhovni sud navodi da su neosnovani navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Reviziona odluka sadrži jasno i pravno obrazloženo stajalište, s navođenjem svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti, kojima se sud rukovodio u donošenju odluke. Pobijana odluka sadrži materijalno-pravne propise i ne predstavlja proizvoljnu primjenu prava. Navodi iz apelacije u suštini predstavljaju u reviziji isticane razloge i činjenice o kojima se ovaj sud izjasnio u svojoj odluci.

21. Tuženi navodi da su sudovi pravilno odlučili da ne postoji pasivna legitimacija učesnika u postupku tužene Bosne i Hercegovine za plaćanje zakupnine za korišćenje prostora apelantima, te u odnosu na nju odbili apelantov tužbeni zahtjev. Kako u predmetnom postupku nema očigledno pogrešne primjene prava, bez obzira na to što se apelant poziva na proizvoljnost, to se predlaže da Ustavni sud utvrdi da nema povrede apelantovih ljudskih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, i pritužbe u tom pogledu odbije kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održati, ako nije drukčije ugovoreno.

Član 32.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen.

Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.

Propisom donesenim na osnovu člana 31. stav 1 ovog zakona može se predvidjeti da se zakupac može usprotiviti zahtjevu za predaju poslovnih prostorija, ako za taj zahtjev ne postoje razlozi iz kojih bi zakupodavac mogao otkazati ugovor o zakupu poslovnih prostorija ili odustati od tog ugovora.

Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

Član 33.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.

Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

23. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90; i „Službeni glasnik RS broj 38/93) relevantne odredbe glase: Član 15 stav 4.

(…)Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenje cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.(…)

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS br. 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase: Član 155 Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (materijalna šteta).

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 20. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenom odlukom odlučivalo o dugu na osnovu zakupnine, pa Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant ističe da je tužena pravni sljednik prava i obaveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora i da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo kada na sporni odnos nisu primijenili propise koji se bave regulisanjem ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Takođe, apelant smatra da ti sudovi nisu dali nikakvo obrazloženje u pogledu apelantovih ključnih argumenata.

33. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomasprotiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi od 9. jula 1998. godine i rješenje o dodjeli poslovnog prostora od 9. septembra 1999. godine, i pogrešno zaključio da isti nisu od uticaja na obligaciono-pravni odnos parničnih stranaka. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je upravo na osnovu navedenog ugovora Vlada RS kupila predmetnu poslovnu zgradu uz naknadu, te da je predmetnim rješenjem istu dodijelila Ministarstvu finansija, a dio tog poslovnog prostora Upravi carina. Ustavni sud nalazi da je Viši privredni sud, iz tih razloga, žalbu tužene djelimično uvažio, te je presuda Okružnog privrednog suda ukinuta u dijelu odluke kojom je naloženo tuženoj da preda apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade i u pogledu odluke o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je predmetnom presudom žalba tužene uvažena u dijelu odluke koja se odnosila na naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine i prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen zahtjev apelanta, drugotužioca i trećetužioca za naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude konstatovao da je nesporna činjenica da su apelantov prednik i Uprava carina 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu spornih poslovnih prostorija, kao i da je Uprava carina sve do 1. septembra 1999. godine uredno plaćala ugovorenu zakupninu, a da od tada pa do isteka roka na koji je ugovor zaključen (1. avgust 2000. godine) to nije činila. Dalje, istakao je da postavljenim tužbenim zahtjevom nije traženo plaćanje zakupnine već naknada štete zbog neplaćene zakupnine, što predstavlja zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti prema članu 155 ZOO-a. Takođe, konstatovao je da je nesporno da je Vlada RS, preko Ministarstva finansija, rješenjem od 9. septembra 1999. godine ustupila predmetnu poslovnu zgradu na korišćenje bez naknade (a ne u zakup) Upravi carina.

36. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud naveo da je tužena osnovana na osnovu prelaznog Zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju tužene, a Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu (8. januara 2004. godine), propisano je da tužena može neposredno koristiti svu imovinu koja se nalazi u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava entiteta i distrikta. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konstatovao da je Republika Srpska davanjem cijele zgrade na korišćenje tuženoj preduzela poslove koje prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u suvlasništvu i da joj je za takvo postupanje bila potrebna saglasnost ostalih suvlasnika (apelanta, drugotužioca i trećetužioca), što je propisano odredbom člana 15 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju tužena ne nalazi u zakupnom odnosu s Republikom Srpskom, kao jednim od suvlasnika zgrade, niti mu po osnovu korišćenja plaća naknadu u drugom obliku. Imajući u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da apelant, drugotužilac i trećetužilac očigledno traže naknadu štete na ime izgubljene dobiti koju bi mogli ostvarivati davanjem svog suvlasničkog dijela zgrade u zakup. Konstatujući da su u ostvarivanju te dobiti onemogućeni djelovanjem suvlasnika, Vrhovni sud je zaključio da tu naknadu mogu tražiti samo od tog suvlasnika, a ne od tužene. Prema tome, kako zapaža Ustavni sud, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav Višeg privrednog suda da bi u ovoj situaciji pasivno legitimisana bila Republika Srpska, kao suvlasnik koji je raspolagao cijelom stvari i da je pravilno presuđeno kada je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine, usmjeren prema tuženoj.

37. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Viši privredni sud i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i ZOO-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

39. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelant zasniva na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i propustima u dokaznom postupku, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je redovni sud utvrdio da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, ni propusta u dokaznom postupku u kojem je sud utvrdio da ne postoji obaveza tužene da apelantu isplati dug po osnovu zakupa poslovnih prostorija, pri čemu su sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i propuste u dokaznom postupku, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4977/14 („UNICEP COMPANY“ A.D. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio