Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/14 (M. D. i A. D.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2065/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2065/14, rješavajući apelaciju Miroslava Dernikovića i Adnana Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Dernikovića i Adnana Džanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024116 11 Gž od 26. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 024116 08 P od 19. januara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miroslav Derniković i Adnan Džanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 6. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024116 11 Gž od 26. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 024116 08 P od 19. januara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. decembra, a Općinski sud 8. decembra 2016. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbe protiv Tuzlanskog kantona radi isplate razlike dodatka na plaću za prekovremeni rad, noćni rad, rad za vrijeme državnih i vjerskih praznika i rad subotom i nedjeljom. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 024116 08 P od 19. januara 2011. godine tužbeni zahtjev apelanata je djelimično usvojen za periode i u iznosima bliže označenima u tački I dispozitiva prvostepene presude. Višak tužbenog zahtjeva apelanata za periode i iznose precizno navedene u tački II dispozitiva prvostepene presude je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je među strankama bila sporna mogućnost primjene Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00, u daljem tekstu: Granski kolektivni ugovor), s obzirom da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali upravo na odredbama tog ugovora, čiju primjenu je tuženi osporavao budući da mu nije bio pristupio. Osim toga, tuženi je isticao i da se na apelante ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, nego odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona i Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona.

6. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da, zbog propusta tuženog da pristupi Granskom kolektivnom ugovoru i da, u skladu s njim, uskladi Odluku Vlade Tuzlanskog kantona kojom se utvrđuje visina spornih naknada, postoji pravna praznina u vezi sa određivanjem visine te naknade, „što ne može imati štetnog utjecaja na ostvarivanje zagarantiranog prava zaposlenika na isplatu predmetnih naknada“. Međutim, sud je zaključio da se na apelante kao službenike Ministarstva unutrašnjih poslova primjenjuju propisi na koje je tuženi ukazao i koji su doneseni u skladu sa Zakonom o radu i Općim kolektivnim ugovorom, koji se odnose upravo na način obračuna i isplate plaće i drugih naknada iz plaća, te Pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika i namještenika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama). Ovi propisi, kako je Općinski sud obrazložio, precizno i detaljno reguliraju upravo oblast naknada iz plaća koju su apelanti potraživali tužbom u konkretnom slučaju. Osim toga, sud je ocijenio i odredbe Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i druga lična primanja policijskih službenika MUP-a Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik o platnim razredima), koji je stupio na snagu 27. aprila 2007. godine, a primjena mu je počela od 1. aprila 2007. godine, kojim je, za razliku od prethodnog, određeno da se naknade na plaću neće obračunavati ukoliko je službeniku određeno povećanje plaće do 30% po osnovu posebnih uvjeta rada. Općinski sud je zaključio da u odnosu na policijske službenike kojima je rješenjem odobren dodatak za posebne uvjete rada u iznosu od 30% od osnovne plaće, ovaj pravilnik nije isključio „mogućnost da im se obračunavaju i isplaćuju dodaci predviđeni članom 9, u ovom slučaju posebno dodaci predviđeni članom 9. tačka 8. istog Pravilnika“, koje su apelanti i tražili tužbom.

7. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata za period od početka primjene navedenog Pravilnika o platnim razredima, 1. aprila 2007. godine, osnovan. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog da se u pogledu obračuna plaća i naknada u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora koji se mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za područje FBiH, 8. septembra 2009. godine. Međutim, nakon toga datuma, morale su se primijeniti, kako je zaključio Općinski sud, odredbe Općeg kolektivnog ugovora, koje su precizno regulirale prava zaposlenika u slučajevima u odnosu na koje su apelanti i podnijeli tužbu (kako je precizirano u obrazloženju na strani 7. prvostepene presude). S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da mora za period od početka primjene Pravilnika o platnim razredima, i to „usvojiti tužbeni zahtjev [apelanata] i potraživane iznose [apelantima] po osnovu posebnih dodataka na platu dosuditi iako je prema nalazu vještaka utvrđeno da su [apelantima] isplaćivane plate u cijelom utuženom periodu sa uvećanjem od 30%“. Međutim, za prethodni period u kojem se primjenjivao raniji Pravilnik o platnim razredima Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata da im se, pored isplaćenog dodatka od 30% na plaću, isplate i tražene naknade neosnovan, zato što je tim pravilnikom „jasno navedeno da se one međusobno isključuju osim naknade za rad u državne praznike“. Međutim, kako je iz nalaza vještaka utvrđeno da je apelantima i ta naknada obračunata i isplaćena, taj dio zahtjeva je, također, odbijen.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 024116 11 Gž od 26. marta 2014. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju Kantonalni sud je istakao da se na pravni status policijskih službenika u periodu za koji je prvostepeni sud usvojio zahtjev morao primijeniti Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, koji je stupio na snagu 1. augusta 2006. godine, a prestale su da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima su bila uređena pitanja koja su propisana tim novim zakonom. Dalje, Kantonalni sud je naveo relevantne odredbe navedenog zakona (str. 6. i 7. drugostepene presude), pa je ukazao da apelanti tokom postupka nisu dokazali osnovanost potraživanja u odnosu na neisplaćene naknade za prekovremeni rad, kao i da im nisu „bile izdate naredbe i nalozi od strane njihovih pretpostavljenih, a radi obavljanja hitnih poslova ili zadataka do određenog roka ili u određenom vremenskom periodu“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantima, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad.

9. U odnosu na potraživanje za noćni rad, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na odredbi člana 87. Zakona o policijskim službenicima „kao dodatak na posebne uvjete rada, a koji prema stavu 3. navedene zakonske odredbe iznosi do 30% osnovne plaće, a koji se rad ima smatrati kao rad u posebnim uvjetima, po odredbi člana 99. stav 2. istog zakona, a za koji su [apelanti], u skladu sa stavom 5. ovog člana, već ostvarili naknadu u novcu“. Kako su apelanti već dobili dodatak 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada u periodu i iznosima koji im je prvostepeni sud dosudio, Kantonalni sud je zaključio da im je „prvostepeni sud praktično te naknade [...] u suštini dva puta uvećao“, pa je taj žalbeni prigovor tuženog prihvatio i prvostepenu presudu preinačio. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da bi apelantima pripadalo pravo na uvećanje plaće za rad noću po odredbama Granskog kolektivnog ugovora „samo u slučaju da propisanim uvećanjem plaće za posebne uvjete rada do 30% nije bio obuhvaćen i noćni rad, ili pak u slučaju da je obračunata plaća [apelantima] po navedenim kriterijima, uz uvećanje naknade na ime noćnog rada po članu 27. Granskog kolektivnog ugovora, bila manja od plaće obračunate [apelantima] po priznatom im uvećanju osnovne plaće za procenat do 30% na ime dodataka za posebne uvjete rada“ što, kako je obrazloženo, apelanti u sporu nisu dokazali.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su stavovi „kako Općinskog, tako i Kantonalnog suda neosnovani“, zato što „navedena potraživanja svoj osnov nalaze u Zakonu o policijskim službenicima TK, koji se počeo primjenjivati od 1.8.2006. godine i Pravilniku o utvrđivanju platnih razreda“ iz 2007. godine. Dalje, apelanti navode da je Odlukom Vlade Tuzlanskog kantona od 21. augusta 2002. godine i Uredbom o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika iz 2002. godine „dato povećanje osnovne plaće zbog posebnih uvjeta rada i prirode posla“, te da je to pravo „trajno vezano za radno mjesto“, ali da se to ne odnosi na „utvrđeno pravo na dodatke na plaću za rad duži od punog radnog vremena, noćni rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika, rad subotom i nedjeljom“.

11. Dalje, osporavajući pravilnost presude Kantonalnog suda, apelanti navode da je Pravilnik o platnim razredima „interni akt poslodavca u kojem se može propisati i dati mogućnost ostvarivanja samo većeg obima prava od onoga što zaposlenima pripada u konkretnom slučaju prema Zakonu o radu FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije iz 2005. godine i Zakona o policijskim službenicima“. Osim toga, apelanti ističu i da je pogrešan stav Kantonalnog suda da im je za prekovremeni rad trebalo da bude izdat nalog jer je vještačenjem u postupku dokazano da su „u utuženom periodu imali odrađenih i nenaplaćenih prekovremenih sati na mjesečnom nivou, a postavlja se pitanje da li bi ijedan zaposlenik radio dobrovoljno prekovremeno“. b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni i Općinski sud su osporili apelacione navode ističući da se iz navoda apelanata ne može zaključiti da su iznijeli relevantne argumente u vezi sa navodnim kršenjem ustavnih prava, te da se njihovi navodi zasnivaju isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Oba suda su, također, istakla da smatraju da su u osporenim odlukama data odgovarajuća obrazloženja.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 1.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.

Član 39.

Uposlenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je prijeko potrebno da radi na dan svog tjednog odmora, osigurava mu se jedan dan u razdoblju određenom prema dogovoru poslodavca i uposlenika.

Član 71.

Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

14. U Zakonu o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 6/06) relevantne odredbe glase:

Član 87.

(1) Zavisno od rizika, odgovornosti, složenosti ili posebnih radnih uvjeta na određenim radnim mjestima, ministar na prijedlog policijskog komesara odlučuje o trajnom određenom dodatku za posebne uvjete rada na takvim radnim mjestima.

(2) Dodatak za posebne uvjete rada trajno je vezan za radna mjesta iz stava 1.

ovog člana te ne može biti izmijenjen ukoliko ne nastupe nove posebne radne okolnosti.

(3) Dodatak za posebne uvjete rada iznosi do 30% od osnovne plaće.

(4) Uz dodatak iz stava 3. ovog člana, u posebnim okolnostima i na prijedlog policijskog komesara, ministar će odrediti veći trajni dodatak za pojedina radna mjesta. Taj dodatak iznosi 10% od osnovne plaće.

Član 97.

Zakon o radu Federacije, ostali zakoni, podzakonski akti i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa primjenjuju se na policijske službenike i kadete, ukoliko nije drugačije određeno ovim Zakonom.

Član 99.

(1)Policijski službenik obavezan je raditi u posebnim uvjetima u slučaju kada su takvi uvjeti neophodni za izvršenje zadataka policijskog organa.

(2)Posebnim uvjetima smatraju se: rad po vanrednom rasporedu, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, blagdanima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama.

(3)Drugi načini rada u posebnim uvjetima mogu biti određeni ako to zahtijeva sigurnosna situacija ili ako je to jedini način da se izvrše određeni zadaci koji ne mogu biti odgođeni ili se moraju završiti u određenom roku.

[...] (4)Za poslove iz st. (2) i (3) ovog člana, policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima. Na prijedlog policijskog komesara ministar će podzakonskim aktom utvrditi način isplate i iznos ovih naknada.

Član 137.

(1)Danom stupanja na snagu ovog zakona, prestaju da važe odredbe zakona i drugih propisa kojima se uređuju pitanja propisana ovim zakonom. [...]

15. U Općem kolektivnom ugovoru za FBiH („Službene novine FBiH“ broj 45/05) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za:

-prekovremeni rad najmanje 30% od bruto satnice;

-noćni rad najmanje 30% od bruto satnice;

- rad na dan tjednog odmora najmanje 20% od bruto satnice;

-rad u dane blagdana koji su po zakonu neradni najmanje 50% od bruto satnice.

Dodaci se međusobno ne isključuju.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 024116 11 Gž od 26. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 24. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelanti pobijaju osporene presude, zato što smatraju da im je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da je o istom pravnom pitanju odlučivao u Odluci o dopustivosti broj AP 2916/10 od 28. februara 2013. godine, koja se odnosila na policijske službenike u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile ovoj, kao npr. br. AP 3423/14, AP 4123/14 i 81/16, sve od 3. februara 2016. godine, koje su odnosile na policijske službenike u Kantonu Sarajevo (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba). U svim tim odlukama Ustavni sud je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Odlučujući o tim apelacijama, Ustavni sud je zaključio da su sudovi dali relevantna i dovoljna obrazloženja svojih stavova o činjeničnim i pravnim pitanjima, te da apelanti nisu uspjeli dokazati da je takvim odlukama došlo do kršenja ustavnih prava na koja su se pozvali (vidi, Ustavni sud, između ostalih i Odluka o dopustivosti broj AP 2916/10 od 28. februara 2013godine, tač. 17-19. i tačka 21). Ustavni sud, također, ističe da su se navedene apelacije odnosile na policijske službenike u drugim kantonima, ali da se radi o potpuno istim činjeničnim i pravnim pitanjima povodom odluka nadležnih sudova u tim kantonima po tužbenim zahtjevima kojima su apelanti tražili razlike dodatka na plaću za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora i rad praznikom, kao što je to slučaj i u predmetnoj apelaciji koja se odnosi na policijske službenike Tuzlanskog kantona.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Kantonalni i Općinski sud su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na temelju kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje sa aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se imaju primijeniti na utužene periode, ne pripada ni naknada za prekovremeni rad (budući da apelanti u ovom dijelu nisu dokazali osnovanost svog potraživanja u smislu člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP), kao ni naknada za noćni rad koja im je bila dosuđena prvostepenom presudom (budući da je u toku postupka, na osnovu nalaza vještaka koji apelanti nisu osporavali, dokazano da im je tuženi isplatio dodatak od 30% od osnovne plaće na ime posebnih uvjeta rada kojima se, u smislu člana 99. Zakona o policijskim službenicima, smatra i rad noću), a apelanti, osim nezadovoljstva takvim stavom suda, ne nude druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje. Imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci i u odlukama koje je Ustavni sud ranije donio o istom pravnom pitanju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim argumentima kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o tome da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani, zato što se ti navodi zasnivaju isključivo na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi o svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja.

27. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/14 (M. D. i A. D.) | Sudska praksa | Aktio