Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3905/14 (Lj.Z.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3905/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3905/14, rješavajući apelaciju Lj.Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. svibnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Lj.Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043021 13 Rev od 5. lipnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lj.Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, koju zastupa Vikica Andrić, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 21. kolovoza 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043021 13 Rev od 5. lipnja 2014. godine. Podnescima od 5,10. i 18. rujna 2014. godine apelantica je dopunila apelaciju (dostava punomoći i dokumentacije). II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog „Croatia osiguranja“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. veljače 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 9, odnosno 17. veljače 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 043021 08 P od 2. rujna 2011. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 043021 11 Gž od 25. lipnja 2013. godine, tuženi je obvezan apelantici na ime naknade štete isplatiti iznos od 250.819,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te joj naknaditi i troškove postupka u iznosu od 13.172,00 KM, sve preciznije navedeno u izreci presude.

6. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je apelantičin suprug, kao zakonski zastupnik tvrtke „Globtour“ d.o.o. Međugorje, zaključio ugovor o kreditu sa Gluminom bankom d.d. Mostar, da je potom 21. srpnja 1999. godine zaključen ugovor o ustupanju potraživanja (cesiji) između cedenta – Glumina banka d.d. Mostar, cesionara – tuženog („Croatia osiguranje“ d.d. Mostar) i cezusa – „Globtour“ d.o.o. Međugorje, kojim je Glumina banka d.d. Mostar ustupila tražbinu od „Globtoura“ d.o.o. Međugorje po osnovu ugovora o kreditu u iznosu od 1.115.623,81 KM u korist tuženog („Croatia osiguranje“ d.d. Mostar), zatim, da je na temelju zapisnika Općinskog suda u Čitluku broj Ip-90/99 od 12. studenog 1999. godine i navedenog ugovora o ustupanju uknjiženo založno pravo u javnim evidencijama na imovini apelantice (k.č. broj 1084/5 šuma „Krčina“, u daljnjem tekstu: predmetna imovina), zatim, da je apelantica, kao vlasnica predmetne imovine, 2. travnja 2008. godine zaključila predugovor sa Jozom Čurčićem o prodaji predmetne imovine (zemljište i stambena zgrada izgrađena na navedenoj parceli) za ugovorenu cijenu od 2.500.000,00 KM i ugovorenu kaparu u iznosu od 250.000,00 KM, da su se ugovorne strane suglasile da će se predugovor smatrati raskinutim ukoliko apelantica, kao prodavac, ne dostavi kupcu dokaz o brisanju tereta na predmetnoj imovini do 30. travnja 2008. godine, da kupac u tom slučaju ima pravo na dvostruki iznos kapare, da apelantica do ugovorenog roka (30. travanj 2008. godine) nije dostavila dokaz o brisanju tereta sa predmetne imovine, zbog čega je predugovor raskinut, tako da je apelantica (zbog raskida predugovora) kupcu isplatila dvostruki iznos kapare, što je bio temeljni razlog za pokretanje predmetnog parničnog postupka.

7. Općinski sud je nadalje u svezi sa postojanjem uvjeta za brisanje založnog prava (tereta) sa predmetne imovine iz raspoloživih dokumenata utvrdio da je tuženi aktiviranjem mjenice 11. listopada 2007. godine skinuo sa računa dužnika, korisnika kredita „Globtoura“ d.o.o. Međugorje, iznos od 73.657,04 KM na ime zakonskih zateznih kamata po ugovoru o kreditu, da je to upravo i bio razlog što je korisnik kredita „Globtour“ d.o.o. Međugorje pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu od 20. ožujka 2009. godine tuženi obvezan primjenom odredbe članka 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelju – korisniku kredita („Globtouru“ d.o.o. Međugorje) isplatiti iznos od 134.500,08 KM, jer navedeni iznos nije bilo moguće prinudno naplatiti (aktiviranjem mjenice) budući da je korisnik kredita („Globtour“ d.o.o. Međugorje) u vrijeme aktiviranja mjenice u cijelosti već bio izmirio svoju obvezu po osnovi glavnog potraživanja, da je nakon pravomoćno okončanog postupka tuženi Zemljišnoknjižnom odjelu Mostar podnio zahtjev za brisanje založnog prava na predmetnoj imovini, da je Rješenjem broj DN-411/09 od 4. listopada 2010. godine na temelju zahtjeva tuženog od 13. studenog 2009. godine uknjiženo brisanje založnog prava na predmetnoj imovini.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je utvrdio da je zahtjev osnovan, budući da su postojali zakonski preduvjeti za brisanje založnog prava sa predmetne imovine u vrijeme kada je korisnik kredita („Globtour“ d.o.o. Međugorje) tuženom uputio dopise od 17. listopada 2007. godine i 3. ožujka 2008. godine, kojim je tražio brisovnicu, te zbog činjenice da je predugovor o prodaji predmetne imovine zaključen sa raskidnim uvjetom, sukladno članku 74. stavak 3. ZOO i što apelantica, zbog propusta tuženog, kupcu nije dostavila dokaz o brisanju tereta na predmetnoj imovini, zbog čega je došlo do raskida predugovora, u smislu članka 125. ZOO, pa je apelantica krivicom tuženog kupcu morala isplatiti dvostruki iznos kapare. U svezi s okolnostima vezanim za preuzimanje, odnosno davanje dvostrukog iznosa kapare, Općinski sud je, između ostalog, naveo da zakon ne propisuje posebnu formu u kojoj mora biti potvrđena ova činjenica, kao što su notarski obrađene isprave, pa čak se ne zahtijeva ni posebna pismena forma, mada je ovdje ona zastupljena. Nadalje, Općinski sud je na temelju notarskog računa od 2. travnja 2008. godine utvrdio da je apelantica na ime troškova notarske usluge za obradu predugovora bila izložena izdatku u ukupnom iznosu od 819,00 KM, pa budući da do realizacije predugovora nije došlo, odnosno da stranke nisu zaključile glavni ugovor, zbog nemogućnosti dostavljanja dokaza o brisanju založnog prava, navedeni izdatak se pojavio kao umanjenje apelantičine imovine, u smislu članka 155. ZOO, uostalom kao i izdatak vezan za vraćanje dvostrukog iznosa kapare, čije ugovaranje ima psihološki pritisak na ugovarače u pravcu njihovog discipliniranja za ispunjenje ugovorne obveze.

9. Općinski sud je, također, utvrdio da u konkretnom slučaju postoji uzročno-posljedična veza u propustima tuženog da izda brisovnicu i raskida predugovora, te da je dokazana odgovornost tuženog, u smislu odredbe članka 154. ZOO, budući da je svrha založnog prava prestala 2007. godine, a brisanje založnog prava je izvršeno rješenjem od 14. listopada 2010. godine, zbog čega je tuženi, u smislu odredbe članka 154. ZOO, odgovoran za štetu nastalu isplatom dvostruke kapare zbog toga što apelantica nije bila u mogućnosti u ugovorenom roku dostaviti dokaz o brisanju založnog prava sa predmetne imovine. Pri tome, kako je naveo Općinski sud, za nastale posljedice nije od značaja činjenica da li je tuženi znao za zaključeni predugovor i eventualne posljedice njihovog raskida zbog nepostupanja po pozivu od 3. travnja 2008. godine, već savjesnost pri ispunjenju ugovornih i zakonskih obveza, u momentu kada svrha založnog prava više nije postojala.

10. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 043021 13 Rev od 5. lipnja 2014. godine reviziju usvojio, obje nižestupanjske presude preinačio, tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila isplatu iznosa od 250.819,00 KM na ime naknade štete, sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadu troškova postupka (sve detaljnije navedeno u stavku 1. izreke presude), dok je stavkom 2. izreke odbijen i zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

11. Nakon što je ispitao nižestupanjske presude u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim prigovore tuženog usmjerene na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je, nakon detaljnog interpretiranja činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestupanjski sudovi i njihovog odlučenja, zaključio da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da je predugovor zaključen pod raskidnim uvjetom (članak 4. predugovora) i da je on prestao važiti zbog toga što apelantica do ugovorenog roka nije dostavila kupcu dokaz o brisanju hipoteke (članak 74. stavak 3. ZOO). U svezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je člankom 4. predugovora propisano da će se predugovor smatrati raskinutim ukoliko prodavac (apelantica) ne dostavi kupcu dokaz o brisanju tereta sa predmetne imovine do 30. travnja 2008. godine, kao i pravo kupca na vraćanje dvostruke kapare. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je pojasnio da je odredbom članka 4. predugovora ugovorena odgovornost prodavca (apelantice) za raskid predugovora, pa kako apelantica, kao prodavac, nije ishodila brisanje tereta do ugovorenog roka, nastupio je raskidni uvjet, čijim nastupanjem je predugovor između stranaka prestao postojati. Kako je do raskida predugovora došlo krivicom apelantice, to je pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u odredbi članka 80. stavak 2. ZOO apelantica obvezana kupcu vratiti dvostruki iznos kapare.

12. Sukladno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova da na strani tuženog postoji odgovornost za štetu koju je pretrpjela apelantica zbog raskida predugovora i vraćanja dvostruke kapare, u smislu članka 154. ZOO, nakon čega je revizijski sud citirao navedenu odredbu, kao i odredbu članka 158. ZOO. Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, pojasnio da članak 154. ZOO predviđa dvije osnove odgovornosti za prouzrokovanu štetu, krivicu i samo prouzrokovanje štete, pri čemu je krivica, kao osnova odgovornosti, predviđena kao pravilo. Nadalje je pojašnjeno da je za postojanje odgovornosti za štetu po osnovi krivice, pored oštećenika i štetnika, potrebno i postojanje štetne radnje, štete i uzročne veze, kao općih uvjeta za postojanje odgovornosti za prouzrokovanu štetu, a za nastajanje odgovornosti po osnovi krivice na strani štetnika treba postojati krivica, a krivica u smislu članka

158. ZOO postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Nadalje je istaknuto da krivica na strani štetnika postoji kada je štetnik svjesno poduzeo štetnu radnju i kada je htio da kao posljedica te radnje nastupi šteta, ili se barem složio da šteta nastane, pri čemu opća pretpostavka za nastanak štete, koju mora dokazati tužitelj, jeste uzročno-posljedična veza koja mora postojati između štetnikove radnje i nastale posljedice, što znači da bi postojala odgovornost za naknadu prouzrokovane štete, potrebno je da je šteta nastala kao posljedica te radnje.

13. Sukladno navedenom, suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je došao do zaključka da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje takve uzročne veze između radnje tuženog i nastale štete. Navedeno stoga, kako je pojasnio Vrhovni sud, što je zaključenjem ugovora pod raskidnim uvjetom apelantica zapravo dala obećanje kupcu da će do 30. travnja 2008. godine dostaviti dokaz o brisanju tereta sa predmetne imovine, koja je bila predmet predugovora, pa je na taj način apelantica na sebe preuzela obvezu da će se postarati da će treći, u ovom slučaju tuženi, dati podobnu ispravu u vidu brisovnog očitovanja kojom se potvrđuje činjenica da je potraživanje isplaćeno, pa je u takvoj situaciji apelantica bila dužna postarati se da tuženi svoju obvezu i izvrši. Prema ocjeni Vrhovnog suda, na strani apelantice je bila obveza da poduzme sve radnje kako bi do ugovorenog roka ishodila brisanje tereta na način da je obavijestila tuženog o zaključenju predugovora, kao i o posljedicama koje će nastupiti u slučaju nedostavljanja dokaza o brisanju tereta. Naprotiv, kako je istaknuo Vrhovni sud, iz provedenih dokaza takvo što ne proizlazi, pa je sukladno tome pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da između štete koju je apelantica pretrpjela i navodnog propuštanja tuženog postoji uzročna veza, u smislu članka 154. stavak 1. ZOO.

14. Vrhovni sud je na koncu ocijenio da ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u konkretnom slučaju pa nisu posebno ni razmatrani, tako da je taj sud primjenom odredbe članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U navodima apelacije se pojašnjavaju okolnosti koje su prethodile zaključenju predugovora, te se ističe da je apelantica zaključila predugovor jer su bili ispunjeni svi uvjeti za brisanje založnog prava jer je kredit bio vraćen u cijelosti, ali tuženi bez ikakvog razloga svoju obvezu brisanja založnog prava nije izvršio, pa je tako apelantica isključivom krivicom tuženog morala kupcu vratiti dvostruku kaparu. Apelantica kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, konkretno odredbe članka 154. ZOO. Smatra da je revizijski sud postupao proizvoljno kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni prava, jer je izveo proizvoljan zaključak da je apelantica kriva za nastalu štetu, jer je iz provedenih dokaza jasno da krivicu snosi isključivo tuženi zato što je propustio provesti brisanje založnog prava što je apelantica od njega zahtijevala u više navrata. Još je navedeno da tuženi nije dokazao da bi šteta nastala bez njegove krivice. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku sukladno pravu na pravilno suđenje.

16. U dopunama apelacije apelantica je proširila navode pa se tako pozvala i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u kontekstu osporene presude Vrhovnog suda. Još je naglašeno da je osporena presuda donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, tvrdeći da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da nije dokazala postojanje uzročnoposljedične veze između nastale štete i radnji tuženog. Nadalje se ukazuje da je apelantica imala legitimno očekivanje da će tuženi provesti brisanje tereta sa predmetne imovine, te se iscrpno iznosi kronologija postupka koji je prethodio predmetnom postupku, počev od ugovora o kreditu koji je apelantičin suprug zaključio sa Glumina bankom, ugovora o cesiji, ugovora o zajmu novčanih sredstava zaključenih između apelantičinog supruga i tuženog, kako bi se isplatio ostatak duga po osnovu kreditu, zatim, detalja vezanih za sudski postupak koji je pravomoćno okončan u listopadu 2009. godine koji je pokrenuo apelantičin suprug protiv tuženog radi neovlaštenog aktiviranja mjenice i sl., dostavljajući u prilogu i dokaze za navedeno. U svezi s tvrdnjama da je u više navrata tražila od tuženog da predmetnu imovinu oslobodi založnog prava, apelantica je u prilogu dopune apelacije dostavila tri podneska naslovljena na tuženog, i to dva koja je potpisao apelantičin suprug, a jedan odvjetnik (iz listopada i studenog 2007. godine i 3. travnja 2008. godine) u kojima se traži brisovna dozvola (iz podnesaka se ne uočava prijamni pečat tuženog, odnosno relevantna potvrda, dokaz iz pošte ili drugog relevantnog pravnog lica za prijam i otpremu pošiljki iz koje bi bilo vidljivo da su podnesci odista i upućeni tuženom).

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja danog u osporenoj presudi jer, prema mišljenju tog suda, osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje, jer sud nije proizvoljno primijenio pravo.

18. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim, posebno naglasivši da se apelantica njemu nikada nije obratila zahtjevom za izdavanje brisovne dozvole, ni osobno, niti posredstvom opunomoćenika. Još je navedeno da je tijekom trajanja postupka tuženi pokušao skrenuti pažnju na pitanje smisla sklapanja predugovora o prodaji predmetne imovine sa preuzimanjem obveze brisanja tereta u tako kratkom roku, a istodobno nepoduzimanjem radnji da bi se preuzeta obveza ostvarila. Pored toga, tuženi je naveo da apelantica tijekom postupka nije dostavila ni čvrste dokaze da je stvarno preuzela ugovorenu kaparu, niti da ju je vratila u dvostrukom iznosu, pa se samim tim postavlja pitanje što je bio stvarni cilj sklapanja navedenog predugovora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Predugovor Član 45. st. (1), (2) i (3) (1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke ugovora.

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. st. (1) i (3) (1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od nesvjesne činjenice.

(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni. Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br.

53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 043021 13 Rev od 5. lipnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. srpnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. kolovoza 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovitim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

29. U svezi s prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelantica ukazala.

31. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda ukazujući da je ona donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe članka 154. ZOO, tvrdeći da je tijekom postupka dokazala uzročno-posljedičnu vezu između štete koju je pretrpjela isplatom dvostrukog iznosa kapare i radnji tuženog čija je obveza bila skinuti teret sa predmetne imovine budući da nije postojao niti jedan valjan razlog da tuženi to ne učini.

32. Razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata, prije svega, zapaža da je apelantica svojom voljom sklopila predugovor o prodaji sporne imovine kojim se dragovoljno obvezala da će u točno preciziranom roku kupcu dostaviti dokaz o brisanju hipoteke sa sporne imovine, jer će se u protivnom predugovor smatrati raskinutim, obvezavši se u tom slučaju i na vraćanje dvostrukog iznosa kapare. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tijekom postupka nije dovela u sumnju pravnu valjanost predugovora, niti je dovela u sumnju da je predugovor zaključen dragovoljno, suglasnošću volja (pred)ugovornih strana, niti tako što tvrdi u apelaciji. Sukladno tome, nameće se zaključak da je apelantica na sebe dragovoljno preuzela obveze i prava iz zaključenog predugovora koje su (pred)ugovorne strane dragovoljno precizirale i usuglasile. Kako apelantica do roka koji su (pred)ugovorne strane dragovoljno odredile nije uspjela da ishoduje brisanje hipoteke, aktivirale su se obveze iz preuzetog ugovora, odnosno vraćanje dvostrukog iznosa kapare uslijed raskida predugovora, pri čemu apelantica tvrdi da je za to odgovoran tuženi, pa je upravo iz tog razloga i pokrenula predmetni parnični postupak.

33. Ustavni sud nadalje podsjeća da su u navedenim činjeničnim okolnostima nižestupanjski sudovi u cijelosti udovoljili tužbenom zahtjevu apelantice utvrdivši da tuženi snosi odgovornost za nastalu štetu proisteklu iz zaključenog predugovora, dok je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, zauzeo drugačiji stav odbivši tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud na temelju činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, prije svega, detaljno pojasnio suštinu odredaba članka 154. stavak 1. i članka 158. ZOO ukazavši koje pretpostavke se moraju osigurati, odnosno dokazati da bi se ostvarili uvjeti za postojanje odgovornosti za štetu po osnovi krivice, naglasivši i da na strani štetnika treba da postoji krivica (prouzrokovanje štete namjerno ili nepažnjom), utvrdivši da u okolnostima konkretnog slučaja apelantica nije dokazala uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete (isplata dvostrukog iznosa kapare) i radnje tuženog, odnosno propuštanja tuženog da izvrši brisanje hipoteke. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nadalje jasno ukazao da je apelantica zaključenjem predugovora zapravo na sebe preuzela i odgovornost da dostavi dokaz o brisanju hipoteke, pri čemu nije poduzela radnje da ispuni preuzetu obvezu, te da se u takvim okolnostima ne može govoriti o odgovornosti tuženog za nastalu štetu koja je proistekla iz predugovora koji je zaključen dragovoljno, suglasnošću volja apelantice i kupca. Imajuću u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz takvog obrazloženja Vrhovnog suda, suprotno tvrdnjama apelantice, ne uočava proizvoljnost u primjeni odredaba čl. 154. stavak 1. i 158. ZOO.

34. U svezi s prigovorima apelantice da je tijekom postupka dokazala da je u više navrata tražila od tuženog izdavanje brisovne dozvole, Ustavni sud zapaža da je apelantica Ustavnom sudu dostavila tri podneska takve sadržine koji su naslovljeni na tuženog iz kojih nije vidljivo da li su oni i upućeni, odnosno dostavljeni tuženom. Apelacione prigovore da je Vrhovni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje, pri čemu se ne objašnjava u čemu se sastoji navedena proizvoljnost, Ustavni sud smatra neutemeljenim imajući u vidu da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji ne utvrđuje činjenično stanje, već polazi od činjeničnog stanja utvrđenog od nižestupanjskih sudova, što je bio slučaj i u konkretnom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom razmatranja revizije zaključio da su nižestupanjski sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, pa je koristeći se procesnom mogućnošću propisanom odredbom članka 250. stavak 1. ZPP odlučio kao u izreci osporene presude.

35. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, apelacione prigovore, kao i svu raspoloživu dokumentaciju koja je priložena uz apelaciju i njene dopune, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim apelantičine prigovore usmjerene u pravcu kršenja njenog prava na pravično suđenje, pri čemu nezadovoljstvo osporenom presudom Vrhovnog suda, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja tog prava.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su sukladno tome i ovi apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, detaljno i argumentirano obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3905/14 (Lj.Z.) | Sudska praksa | Aktio