Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4779/14 (B.K. i G.K.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4779/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4779/14, rješavajući apelaciju B.K. i G.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.K. i G.K. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014.
godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbija se kao neosnovana apelacija B.K. i G.K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 042530 07 P od 2. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.K. i G.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 7. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042530 07 P od 2. jula 2010. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 23. decembra 2016. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (suprotna strana u postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. U periodu od 29. decembra 2016. godine do 10. januara 2017. godine odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su podnijeli tužbu kojom su tražili da Općinski sud utvrdi da je prestalo pravo tuženog da zahtijeva naplatu potraživanja od apelanata na ime isporučene električne energije s obzirom na to da je nastupila zastara potraživanja. Dalje su tražili da se utvrdi da je postupak tuženog da prekine obustavu isporuke električne energije porodičnog domaćinstva apelanata bio nezakonit. Također su tražili da se tuženi obaveže da od apelanata ne može zahtijevati naplatu bilo kojeg iznosa zastarjelog potraživanja za isporučenu električnu energiju. Zatim su predložili da se tuženi obaveže na isplatu određenih novčanih iznosa koje su apelanti platili za nastavak isporuke električne energije i na ime troškova organizaciji za platni promet (provizija). Pored navedenog, tražili su da se tuženi obaveže da im isplati određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade koju bi po redovnom toku stvari ostvarili da im nije isključena električna energija, kao i da se tuženi obaveže da apelantima isplati nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 042530 07 P od 2. jula 2010. godine odbijen je kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio nespornim da je 15. novembra 2007. godine tuženi izvršio isključenje električne energije apelantima zbog neizmirenog duga za isporučenu električnu energiju. Navedeni dug su apelanti platili isti dan zajedno sa troškovima uključenja električne energije, nakon čega je nastavljena redovna isporuka električne energije apelantima. Dalje je Općinski sud naveo da su apelanti primili opomenu pred isključenje električne energije u kojoj je decidirano navedeno da će, ukoliko se odmah ne izmiri dugovani iznos, doći do obustave isporuke električne energije. Nakon dostavljene opomene, uslijedilo je više obraćanja apelanata tuženom, te davanja pojašnjenja tuženog koja se odnose na postojanje duga, obavezu njegovog plaćanja, kao i eventualnu zastaru. Zatim je Općinski sud istakao da je vještak finansijske struke u svom pismenom nalazu i mišljenju, kao i dopuni nalaza, te datom pojašnjenju na ročištu za glavnu raspravu utvrdio postojanje spornog duga apelanata sa 15. novembrom 2007. godine. Općinski sud je naveo da je datim pojašnjenjem vještak na potpuno jasan i uvjerljiv način objasnio ispostavljene račune, padanje u docnju u pogledu njihovog plaćanja, te konačno postojanje duga do kojeg je vještak došao uvidom u svu potrebnu dokumentaciju koju su prezentirale parnične stranke. Navedeni nalaz vještaka Općinski sud je ocijenio kao profesionalan i stručan, dat u skladu sa pravilima struke, pa ga je u cijelosti kao takvog prihvatio.
8. Zatim je Općinski sud ukazao na odredbe člana 1. i člana 106. stav 1. tačka 13. Općih uvjeta za isporuku električne energije (u daljnjem tekstu: Uvjeti), kao i na stav 3. navedenog člana 106. Uvjeta. Kako je nesporno utvrđeno postojanje duga u konkretnom slučaju, Općinski sud je naveo da ocjenjuje da je tuženi bio obavezan upozoriti apelante na postojanje duga kao kupce električne energije, te upozoriti ih na obustavu isporuke u slučaju neplaćanja. Primjenom citiranih odredaba, Općinski sud je istakao da je tuženi kao isporučilac električne energije u cijelosti postupao u skladu sa Uvjetima s obzirom da je nakon evidentiranog dugovanja opomenuo apelante na postojanje duga, a posebno upozorio (uz dostavljenu opomenu) da će uslijediti obustava isporuke električne energije ukoliko apelanti ne izmire svoje obaveze. Dalje je Općinski sud istakao da je nesporno da su apelanti prigovorili na opomenu pred isključenje, ali je isto tako tuženi obrazložio svoje razloge postupanja, te se pozvao na odredbe člana 95. Uvjeta koje se odnose na obračun, odnosno naplatu utroška električne energije za zajedničke prostorije u stambenim zgradama sa više stanova, budući da su apelanti prigovarali u tom smislu.
9. Potom je Općinski sud naveo da nije mogao prihvatiti isticanje apelanata da se radi o zastarjelom potraživanju, pa da iz tog razloga tuženi nije imao zakonsku mogućnost isključenja električne energije. U tom smislu je Općinski sud citirao odredbu člana 367. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Općinski sud je istakao da su apelanti ispunili svoju obavezu na način da su isti dan, kada je došlo do obustave isporuke električne energije, izvršili uplatu dugovanog iznosa, ne ulazeći u to da li se radilo o nedobrovoljnom postupku s ciljem priključenja električne energije. S obzirom na to da je došlo do uplate dugovanog iznosa, pa i u situaciji da se radilo o zastarjeloj obavezi, ispunjenjem obaveze-plaćanjem dugovanog iznosa apelanti su izgubili pravo zahtijevati da im se vrati ono što su dali (platili) pa čak i ako nisu znali da je obaveza zastarjela.
10. Nadalje je Općinski sud istakao da je kao neosnovanim ocijenio i zahtjev apelanata da se utvrdi da je obustava isporuke električne energije tuženog bila nezakonita, kao i da se obaveže tuženi da od apelanata ne zahtijeva naplatu bilo kojeg iznosa zastarjelog potraživanja za isporučenu kontinuiranu potrošnju električne energije pod prijetnjom sankcija utvrđenih propisima.
11. U odnosu na zahtjev apelanata za isplatu novčanih potraživanja, Općinski sud je naveo da, u smislu odredaba člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu izvedenih dokaza nije mogao doći do takvog stepena uvjerenosti u pogledu ponuđenih dokaza koji se odnose na ovaj dio tužbenog zahtjeva. Slijedom toga je Općinski sud istakao da primjenom pravila o teretu dokazivanja apelanti nisu dokazali postojanje činjenica navedenih u tužbi. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode apelanata da korištenje električne energije predstavlja obezbjeđenje elementarnih uvjeta za život, pa da stoga isključenje električne energije može utjecati na osiguranje životne egzistencije u smislu zadovoljenja osnovnih životnih potreba. Ovakvo stanovište suda proizlazi iz činjenice da je plaćanje obligaciono-pravna obaveza koja nastaje po osnovu zaključenog ugovora, koje su dužne poštivati obje ugovorne strane. U tom smislu je Općinski sud naveo da, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, u ovakvim situacijama postoji obaveza plaćanja naknada koje se odnose na režijske troškove, te da električna energija nije jedini izvor niti zagrijavanja, niti obezbjeđenja osnovnih životnih potreba radi osiguravanja egzistencije. Samim tim ne može se raditi o povredi osnovnih ljudskih prava koja su zagarantirana obvezujućim međunarodnim standardima, a koji imaju supremaciju u odnosu na domaće zakonodavstvo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno opisao predmet spora u ovoj parnici, te ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i stav tog suda o osnovanosti pojedinih zahtjeva iz tužbe. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da u svemu prihvata činjenično i pravno obrazloženje prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud je uz navođenje izvedenih dokaza na ročištu za glavnu raspravu, kroz obrazloženje provedenih dokaza, naveo utvrđene činjenice i dao potpune i jasne razloge za izvedene zaključke. Utvrđujući nesporne i sporne činjenice, navodeći i pozivajući se na odredbe Uvjeta i ZOO, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju za izvedene zaključke dao obrazloženje zašto odbija tužbene zahtjeve apelanata. Slijedom navedenog, a suprotno navodima žalbe apelanata, Kantonalni sud je istakao da prihvata takve stavove prvostepenog suda.
14. Zatim je Kantonalni sud naveo da su neprihvatljivi navodi apelanata da korištenje električne energije predstavlja obezbjeđenje elementarnih uvjeta za život, te da isključenje električne energije može utjecati na osiguranje životne egzistencije u smislu zadovoljenja osnovnih životnih potreba, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud. U tom smislu je Kantonalni sud ponovio stajalište prvostepenog suda izneseno u obrazloženju prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
15. Apelanti su se tokom trajanja postupka pred Kantonalnim sudom obratili Ustavnom sudu apelacijom (AP 4168/13), navodeći da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4168/13 od 15. septembra 2016. godine usvojio navedenu apelaciju, te utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u žalbenom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042530 10 Gž od 10. septembra 2014. godine. Također je Ustavni sud naložio Vladi Kantona Sarajevo da apelantima isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Povredu navedenih prava apelanti vide u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelanti ističu da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe čl. 95. i 106. Uvjeta, kao i odredbu člana 367. ZOO. Nadalje, apelanti navode da prvostepeni sud nije ispoštovao svoju obavezu da argumentuje razloge kojima se rukovodio prilikom meritornog odbijanja svakog dijela postavljenog tužbenog zahtjeva. Također, apelanti ukazuju da Kantonalni sud nije obrazložio drugostepenu osporenu odluku, te da je samo „prepričao“ prvostepenu presudu, prihvatajući njeno činjenično i pravno obrazloženje a da pritom nije ocijenio sve žalbene navode apelanata. Dakle, apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje. Pored toga, apelanti ističu da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 126. ZPP. Primjenom pravila tereta dokazivanja na način kako su to učinili redovni sudovi stavljen je pretjeran teret na apelante. Apelanti problematiziraju i način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, ukazujući pri tome na manjkavost vještačenja. Slijedom navedenog, apelanti predlažu Ustavnom sudu da utvrdi povrede navedenih prava, te ukine osporene odluke.
18. Također, apelanti tvrde da „cjelokupni postupak nije pratio razumnost roka“, te su tražili da im se isplati iznos od 2.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog „povrede razumnosti roka“. b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o žalbenim navodima apelanata. Budući da su navodi apelacije neosnovani, Kantonalni sud je predložio Ustavnom sudu da se predmetna apelacija odbije jer nisu povrijeđena prava apelanata na koja oni ukazuju u predmetnoj apelaciji. Također, Kantonalni sud je naveo da osporena drugostepena presuda sadrži potpuno i jasno obrazloženje, a sve u skladu sa odredbom člana 231. ZPP. Osim toga, Kantonalni sud je Ustavnom sudu ukazao na Odluku broj AP 4168/13 od 15. septembra 2016. godine.
20. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje osporene prvostepene odluke navedeni u njenom obrazloženju, a kod koje taj sud ostaje u cijelosti.
21. Tuženi je naveo da su sudovi osnovano odbili u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata. Slijedom navedenog, tuženi je istakao da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda apelanata, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. U Opštim uvjetima za isporuku električne energije („Službene novine FBiH“ broj 35/99), relevantne odredbe glase:
Član 1.
Opštim uvjetima za isporuku električne energije (u daljem tekstu: Uvjeti) reguliše se način isporuke električne energije kupcima i utvrđuju uzajamna prava i obaveze Javnog preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
isporučilac) i kupca električne energije (u daljem tekstu: kupac), koji proističu iz osnova isporuke električne energije, a naročito:
[…] 3. uvjete, način i rokove zaključenja ugovora o isporuci električne energije i obaveze isporučioca za kontinuirano snabdijevanje kupaca kvalitetnom električnom energijom i obaveze kupca;
[…] 5. uvjete i način obustave isporuke električne energije;
[…] 7. način mjerenja i utvrđivanja potrošnje električne energije i tačnost mjernih uređaja;
8. način plaćanja električne energije.
Član 95.
(1) Naplata utroška električne energije za zajedničke prostore u stambenim zgradama sa više stanova vršit će se u skladu sa propisima Federacije, odnosno Kantona.
(2) Ako se ovo pitanje ne riješi na način iz prethodnog stava, utrošak električne energije za zajedničke prostore (rasvjeta stubišta, liftovi, hidrofori i druga zajednička potrošnja), koji se registruju na istom brojilu, raspoređuje se u jednakim iznosima na sve stanove i sabira se sa utroškom u svakom stanu, što predstavlja ukupnu potrošnju za obračun obaveza svakog nosioca stanarskog prava, odnosno vlasnika stana.
Član 106.
(1) Obustavu električne energije, prema članu 103. Uvjeta, isporučilac može izvršiti kupcu naročito ako kupac:
[…] 13. ne plati preuzetu električnu energiju prema odredbama Uvjeta, […] (3) U slučajevima navedenim u tač. 6. do 12. ovog člana, isporučilac je dužan prethodno opomenuti kupca na nedostatke i nepravilnosti zbog kojih će obustaviti isporuku električne energije i dati primjeran rok za otklanjanje tih nedostataka i nepravilnosti, a u slučajevima iz tač. 13. do 15. u roku od 10 dana od dana kada je kupac bio obavezan po zakonu izvršiti uplatu po dostavljenom računu.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 367.
Ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo zahtijevati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
28. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da im je, u predmetnom postupku koji je okončan osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je navode apelanata u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku u kontekstu predmetnog parničnog postupka i konačno osporene drugostepene odluke Kantonalnog suda Ustavni sud ranije raspravio u okviru apelacionih navoda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4168/13 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u žalbenom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 042530 10 Gž od 10. septembra 2014. godine. Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost u okviru te apelacije ukazivati i na dužinu trajanja prvostepenog postupka. Nadalje, Ustavni sud u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio je da „Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev 'razumnog roka' iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u 'razumnom roku' kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (stav 23. navedene odluke). Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na navode koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
30. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 042530 10 Gz od 10. septembra 2014. godine. Zatim, konačna osporena odluka je dostavljena apelantima 10. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2014. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
35. Naime, Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
37. Kada je u pitanju odnos niže i više sudske instance u kontekstu obaveze redovnih sudova da obrazlože svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da je (prema praksi Evropskog suda za ljudska prava) odsustvo bilo kakvog obrazloženja prihvatljivije na višim sudskim instancama, posebno ako se radi o relativno trivijalnim predmetima u situacijama kada drugostepeni sud odbije žalbu i potvrdi prvostepenu sudsku odluku bez obrazlaganja (vidi, G.L. protiv Italije, broj predstavke 15384/89, odluka od 9. maja 1994. godine). U takvim situacijama je dovoljno da se žalbeni osnovi čine očigledno neosnovanima i da ih je viši sud odbio nakon temeljitog, sveobuhvatnog ispitivanja (vidi, „Les Travaux du Midi“ protiv Francuske, broj predstavke 12275/86, odluka od 2. jula 1991. godine). Također, za Evropski sud je prihvatljivo da drugostepeni sud samo potvrdi činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, premda bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (vidi, Garcia Ruiz protiv Španije, broj predstavke 30544/96, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 29). Na drugoj strani, viši sud se ne može ograničiti na potvrđivanje presude nižestepenog suda ukoliko je ovaj propustio da obrazloži svoju odluku (vidi, npr. Boldea protiv Rumunije, broj predstavke 19997/02, presuda od 15. februara 2007. godine, stav 33).
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Anđelković protiv Srbije, broj predstavke 1401/08, presuda od 9. aprila 2013. godine, stav 24).
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog tužbenog zahtjeva bio zahtjev apelanata da se utvrdi da tuženi nije imao pravni osnov da svojevoljno obustavi isporuku električne energije apelantima zbog neizmirenog dugovanja, budući da se, prema mišljenju apelanata, radilo o zastarjelom potraživanju. Posljedično tome, apelanti su istakli i sporedne zahtjeve koji su se ticali isplate određenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica takvog obustavljanja isporuke električne energije. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tuženi obustavu isporuke električne energije apelantima izvršio zakonito, odnosno u skladu sa relevantnim odredbama Uvjeta (čl. 95. i 106). Ovakav zaključak Općinski sud je obrazložio nespornom činjenicom postojanja duga, te da je tuženi prethodno pismeno opomenuo apelante na postojanje duga uz upozorenje da će ubustaviti isporuku električne energije u slučaju neizmirenja dugovanja, kao i činjenicom da je tuženi obrazložio svoje postupanje prilikom očitovanja na prigovore apelanata. Osim toga, Općinski sud je zaključio primjenom relevantne odredbe ZOO (član 367) da su apelanti, sve i da se radilo o zastarjelom potraživanju, naknadnim ispunjenjem svoje obaveze prema tuženom izgubili pravo zahtijevati vraćanje plaćenog iznosa po osnovu dugovanja. U odnosu na ostale zahtjeve iz tužbe, Općinski sud je zauzeo stav da apelanti nisu primjenom pravila o teretu dokazivanja dokazali, u smislu relevantnih odredaba ZPP (član 123. stav 1. i član 126), njihovu osnovanost. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata. Ustavni su zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata, potvrdio činjenično stanje utvrđeno u toku prvostepenog postupka, prihvativši bez argumentiranja pojedinačnih žalbenih navoda apelanata pravni stav Općinskog suda o osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva.
40. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, smatra da je Općinski sud u osporenoj prvostepenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva u cjelini, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostepene presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da na strani Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda apelanata, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini. Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na štetu apelanata.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje tog prava u suštini vežu za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman