Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4249/14 („Stolarija Rapić“ d.o.o. i „Rapić“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4249/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4249/14, rješavajući apelaciju „Stolarije Rapić“ d.o.o. Gradiška i „Rapića“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Stolarije Rapić“ d.o.o.
Gradiška i „Rapića“ d.o.o. Gradiška, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 046878 12 Rev od 7.
augusta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 046878 11 Pž od 26. januara 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 046878 08 Ps od 27. juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Stolarija Rapić“ d.o.o. i „Rapić“ d.o.o. Gradiška, (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 18. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 046878 12 Rev od 7. augusta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 046878 11 Pž od 26. januara 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 046878 08 Ps od 27. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i punomoćnika tužioca u predmetnom postupku „Ciambella“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 20. januara 2017. godine, dok Okružni privredni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 046878 08 Ps od 27. juna 2011. godine prvoapelant je obavezan da tužiocu isplati ukupan iznos od 80.854,46 KM (40.427,23 KM glavni dug i 40.427,23 KM obračunata zatezna kamata), a drugoapelant je obavezan da tužiocu isplati ukupan iznos od 42.082.94 KM (21.041,47 KM glavni dug i 21.041,47 KM obračunata zakonska zatezna kamata), dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na drugoapelanta odbijen. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se tužilac obaveže da drugoapelantu isplati ukupan iznos od 155.637,64 KM (77.818,82 KM glavni dug i 77.818,82 KM obračunata zakonska zatezna kamata). Apelanti su obavezani da tužiocu isplate iznos od 23.787,39 KM na ime troškova postupka, dok je drugoapelant obavezan da tužiocu isplati i iznos od 11.790,00 KM na ime troškova postupka po protivtužbenom zahtjevu.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja nesporno utvrđeno da su tužilac i apelanti bili u ugovornom odnosu po osnovu pružanja špediterskih usluga, po osnovu navedenog odnosa od strane tužioca ispostavljeni su računi prvoapelantu za vremenski period od 28. aprila 1998. do 21. marta 2000. godine na osnovu kojih je utvrđen dug prvoapelanta prema tužiocu u iznosu od 40.427,23 KM. Također je navedeno da je po osnovu ispostavljenih računa za vremenski period od 10. februara 1998. do 16. marta 2000. godine utvrđen dug drugoapelanta prema tužiocu u iznosu od 21.041,47 KM koji proizlazi iz spornog odnosa. Naime, Okružni privredni sud je obrazložio da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Radovana Bosiočića, kojem je sud poklonio vjeru, smatrajući ga objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, nesporno utvrđeno da je po osnovu ispostavljenih računa za utvrđene periode, prvoapelant dužan isplatiti tužiocu ukupan iznos od 80.854,46 KM, i to iznos od 40.427,23 KM na ime glavnog duga i iznos od 40.427,23 KM na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata, a drugoapelant je dužan isplatiti tužiocu ukupan iznos od 42.082.94 KM, i to iznos od 21.041,47 KM na ime glavnog duga i iznos od 21.041,47 KM na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je pozivajući se na odredbe člana od 839, 840. do 841. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u odnosu na tužbeni zahtjev tužioca donio odluku kao u izreci presude.
7. U odnosu na protivtužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu isplati ukupan iznos od 155.637,64 KM, i to iznos od 77.818,82 KM na ime glavnog duga i isti iznos na ime zakonske zatezne kamate, Okružni privredni sud je naveo da je drugotuženi svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da navedeni iznos predstavlja prisvojenu dobit od strane tužioca koja je ostvarena po osnovu ugovora o ortakluku zaključenog između tužioca i drugoapelanta u periodu od 1. decembra 1997. do 10. maja 2005. godine, a koji se odnosio na poslove međunarodne špedicije na graničnom prelazu Gradiška. Okružni privredni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je prema članu 5. označenog ugovora, drugoapelant imao svojstvo statutarnog poslovođe ortakluka koji je imao obavezu da polaže račun o radnjama koje je preduzimao u ime i za račun ortakluka i na zahtjev drugog ortaka, te dužnost da vodi urednu i zakonitu evidenciju o poslovanju ortakluka, kao i da polaže račun o svom poslovanju sastavljajući bilanse ukupne ortačke imovine. S tim u vezi, Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da drugoapelant u smislu odredbe člana 5. ugovora o ortakluku nije vodio urednu i zakonitu evidenciju o poslovanju ortakluka sastavljanjem bilansa ukupne ortačke imovine, da nije dokazao da se tužilac odrekao prava na polaganje računa, te da tokom postupka nije osporio da su se tužilac i drugoapelant kao ortaci pri raskidu ugovora saglasili da nemaju međusobna potraživanja i dugovanja po tom osnovu. Okružni privredni sud je također naveo da je drugoapelant, na zahtjev vještaka ekonomske struke Radovana Bosiočića, dostavio pregled prihoda i rashoda, ali budući da se nije radilo o originalnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, s obzirom na to da je u nalazu vještaka konstatirano da se na „osnovu djelimično prezentirane dokumentacije (pregled prihoda i rashoda sačinjen od strane drugotuženog 'drugoapelanta') koja nije bila originalna knjigovodstvena dokumentacija“, Okružni privredni sud je zaključio da ne može prihvatiti nalaz i mišljenje navedenog vještaka u dijelu utvrđenja da je tužilac po osnovu ugovora o ortakluku prisvojio iznos od 77.818,82 KM, budući da drugoapelant tokom postupka nije dokazao da je u skladu sa odredbom člana 5. ugovora o ortakluku uredno i zakonito vodio knjige o poslovanju ortakluka, zbog čega se nije ni mogla utvrditi ostvarena dobit ortakluka, a samim tim i odluka suda o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva. S obzirom na sve navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da drugoapelant nije provedenim dokazima uspio dokazati osnovanost i visinu svog protivtužbenog zahtjeva, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) odbio protivtužbeni zahtjev drugoapelanta.
8. Odlučujući o žalbama stranaka Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 046878 11 Pž od 26. januara 2012. godine kojom je žalba tužioca djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na drugotuženog tako što je ukupno dosuđeni iznos od 42.082,94 KM povećan na iznos od 44.978,60 KM, i to 22.489,30 KM na ime glavnog duga i 22.489,30 KM obračunatih kamata, dok je u preostalom dijelu žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Preinačena je i odluka o troškovima postupka tako što je prvoapelant obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 17.368,73 KM, a drugotuženi iznos od 27.148,84 KM. Preko dosuđenog iznosa zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka je odbijen. Odbijen je i zahtjev tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 3.801,00 KM. Istom presudom odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu po tužbenom zahtjevu tužioca u odnosu na prvoapelanta i odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu drugoapelanta.
9. Iz obrazloženja presude Višeg privrednog suda proizlazi da je taj sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, osim što je kod utvrđenja visine neplaćenog duga od strane drugoapelanta tužiocu po osnovu izvršenih usluga špedicije cijenio dokumentaciju i podatke iz dopune nalaza vještaka finansijske struke Radovana Bosiočića, koja je potvrđena nalazom Ekonomskog instituta u Banjoj Luci, pa je djelimičnim usvajanjem žalbe tužioca, prvostepenu presudu preinačio tako što je drugoapelanta obavezao da umjesto dosuđenog prvostepenom presudom iznosa od 42.082,94 KM isplati tužiocu iznos od 44.978,60 KM, što predstavlja ukupni dug i obračunate zatezne kamate, dok je u ostalom dijelu žalbu tužioca odbio.
10. Viši privredni sud je žalbene navode apelanata u odnosu na protivtužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, nalazeći da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, pravilno postupio kada je protivtužbeni zahtjev drugotuženog odbio. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je predmetni ugovor o ortakluku zaključen radi postizanja zajedničke koristi, odnosno stjecanja dobiti i da, kao i svaki ugovor, ima svoj osnov obavezivanja (član 51. ZOO). Ugovorne strane su regulirale podjelu dobiti na jednake dijelove (po 50%), a mogle su i postaviti drugi omjer, što je stvar njihove autonomije volja (član 10. ZOO). Viši privredni sud je također ukazao da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da drugoapelant nije vodio urednu i zakonitu evidenciju o poslovanju ortakluka iako je obaveza vođenja uredne i zakonske evidencije i polaganja računa o poslovanju ortakluka bila obaveza drugotuženog kao poslovođe ortakluka. Polazeći od utvrđenja da nisu vođene knjige o ortačkoj zajednici i ortačkim poslovima, a što ni drugotuženi nije osporavao, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, cijeneći da nema pouzdane finansijsko-knjigovodstvene dokumentacije na osnovu koje bi se mogla utvrditi dobit u ortakluku, zaključio da drugotuženi na kome je teret dokazivanja odlučnih činjenica, shodno čl. 7, 123. i 126. ZPP, nije uspio dokazati osnovanost svog zahtjeva s obzirom na to da se iz izvedenih dokaza nisu mogle utvrditi činjenice na kojima se zasniva protivtužbeni zahtjev. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao potrebne i valjane razloge za odbijanje protivtužbenog zahtjeva i žalbenim navodima se ne može dovesti u sumnju utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno procesno pravo. Stoga je Viši privredni sud žalbu odbio kao neosnovanu.
11. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 046878 12 Rev od 7. augusta 2014. godine kojom su revizije odbijene kao neosnovane. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da nije sporno da je tužilac u spornom periodu u okviru svoje osnovne djelatnosti vršio poslove međunarodne špedicije za potrebe prvoapelanta i drugoapelanta, te da su po ispostavljenim fakturama, usluge špedicije, obavljene od strane tužioca, apelanti djelimično platili. Pri tome je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Radovana Bosiočića (osnovni nalaz s dopunom koja je potvrđena nalazom Ekonomskog instituta u Banjoj Luci) zasnivali svoje utvrđenje za dosuđene iznose preostalog duga apelanata prema tužiocu. Cijeneći da apelanti paušalnim revizionim navodima izričito ne osporavaju svoju obavezu plaćanja utvrđenog duga prema tužiocu po osnovu špediterskih usluga, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su apelanti na osnovu odredaba čl. 839, 840. i 841. ZOO dužni da tužiocu plate neizmirene obaveze po navedenom osnovu u iznosima preciziranim u izreci drugostepene presude.
12. Vrhovni sud je nadalje istakao da drugoapelant svojim revizionim navodima spori pravilnost odluke o protivtužbenom zahtjevu drugoapelanta smatrajući da su nižestepene odluke u ovom dijelu zasnovane na pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja (čl. 7, 123. i 126. ZOO), pri čemu se prevashodno poziva na podatke iz nalaza vještaka ekonomske struke. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da nalaz u ovom dijelu nije zasnovan na osnovu potpune i valjane finansijsko-knjigovodstvene dokumentacije budući da drugoapelant nije u skladu sa ugovorenom obavezom izvršavao svoju preuzetu obavezu vođenja uredne i zakonite evidencije o poslovanju ortakluka, niti je taj dio poslovanja iskazao u skladu sa odredbama Zakona o računovodstvu, pa samim tim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukupan prihod ortakluka nije utvrđen na osnovu potpune i valjane finansijsko-knjigovodstvene dokumentacije. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da drugoapelant, na kojem je bio teret dokazivanja osnovanosti protivtužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 7. u vezi sa članom 123. ZPP, nije dokazao da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev zasnovan na potpunoj i zakonitoj finansijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji, niti je izveo dokaze na osnovu kojih bi se ta činjenica mogla utvrditi. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, protivtužbeni zahtjev drugoapelanta u cijelosti odbili.
13. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je izjavljene revizije odbio u skladu sa odredbama člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su opisali hronologiju predmetnog postupka, te smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog povrede pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123. i 123. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti navode da su, suprotno zaključku redovnih sudova, postupili u skladu s navedenim odredbama ZPP i sudu dostavili svu finansijsku dokumentaciju na osnovu koje je vještak ekonomske struke Miodrag Zeljković uradio nalaz i mišljenje s dopunom u odnosu na protivtužbeni zahtjev drugoapelanta. Stoga su apelanti ukazali da je proizvoljan stav redovnih sudova da drugotuženi, u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP, nije dokazao da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u odnosu na njegov protivtužbeni zahtjev zasnovan na potpunoj i finansijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji jer je sva dokumentacija s kojom je drugotuženi raspolagao dostavljena vještaku, a tužilac prilikom raskida ugovora o ortakluku nije od njega tražio dostavljanje izvještaja o poslovanju ortakluka.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Istovremeno smatra da je osporena presuda tog suda donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Viši privredni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilac je naveo da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena procesnih i materijalno-pravnih propisa nije bila proizvoljna. Smatra da apelacija nije osnovana i predlaže da se kao takva odbije. V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 839.
Nalogodavac je dužan isplatiti otpremniku naknadu prema ugovoru, a ako naknada nije ugovorena, onda naknadu određenu tarifom ili nekim drugim opštim aktom, a u nedostatku ovoga, naknadu određuje sud.
Član 840.
Otpremnik može zahtijevati naknadu kad izvrši svoje obaveze iz ugovora o otpremanju.
Član 841.
(1)Nalogodavac je dužan naknaditi otpremniku potrebne troškove učinjene radi izvršenja naloga o otpremanju stvari.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 046878 12 Rev od 7. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena, 18. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud smatra da je u predmetnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, imajući u vidu da se radi o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima apelanata, tj. o pravu apelanata na naknadu po osnovu duga.
28. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, što je, prema mišljenju apelanata, rezultiralo donošenjem osporenih presuda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava na koju su apelanti ukazali.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakve druge argumente. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, te su obavezali apelante da, shodno odredbama čl. 839, 840. i 841. ZOO tužiocu plate neizmirene obaveze po osnovu usluge špedicije obavljene od strane tužioca i u tom smislu za svoje zaključke dali obrazloženja, a u datom obrazloženju, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
31. Nadalje, u odnosu na protivtužbeni zahtjev drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi bili saglasni da drugoapelant, na kojem je bio teret dokazivanja osnovanosti protivtužbenog zahtjeva u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP, u predmetnom postupku nije dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 7. stav 1. ZPP propisano da „su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice“, te da je odredbama člana 123. stav 1. ZPP propisano da je „svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev“. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da: „Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da drugoapelant, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Miodraga Zeljkovića, a na kojem je i zasnivao svoj protivtužbeni zahtjev, u toku postupka nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva prema tužiocu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da nisu prihvatili nalaz vještaka u dijelu protivtužbenog zahtjeva jer u tom dijelu nalaz nije sačinjen na osnovu potpune i valjane finansijsko-knjigovodstvene dokumentacije koju drugoapelant nije ni dostavio na uvid, niti je tokom postupka dokazao da je uredno i zakonito izvršavao obavezu vođenja uredne evidencije o poslovanju ortakluka. Ustavni sud, također, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je navedeni vještak i na raspravi pred sudom potvrdio da je nalaz i mišljenje u odnosu na protivtužbeni zahtjev urađen na osnovu djelimično prezentirane dokumentacije koja pri tome nije bila ni originalna. Dovodeći relevantne odredbe ZPP u vezu sa odlučenjem redovnih sudova o protivtužbenom zahtjevu, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u odnosu na protivtužbeni zahtjev drugoapelanta. S obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na to da su procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeni. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu relevantnih odredaba ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman