Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2787/14 (M. S., M. S., D. S., Č. S., M. S. i S. B.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Neovlašteno lice
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 126
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2787/14
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2787/14, rješavajući apelaciju Mladena Simića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Simića, Mladenke Simić, Danila Simića, Čede Simića, Milenka Simića i Snježane Berić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010492 13 Rev od 25. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010492 12 Gž2 od 20. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 010492 01 P od 3. maja 2012. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Čorić, Draženka Jurišić i Dragan Pudar u ime Milenke Simić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010492 13 Rev od 25. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010492 12 Gž2 od 20. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 010492 01 P od 3. maja 2012. godine zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Čorić, Draženka Jurišić i Dragan Pudar (u daljnjem tekstu: Zajednički odvjetnički ured) je u ime Mladena Simića, Mladenke Simić (udato Knezović), Danila Simića, Snježane Berić, Đurđe Simić, Čede Simića, Jove Simića i Milenke Simić podnio 13. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010492 13 Rev od 25. marta 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 010492 12 Gž2 od 20. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 010492 01 P od 3. maja 2012. godine.
2. Kako uz apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje navedenih lica od Zajedničkog odvjetničkog ureda u postupku pred Ustavnim sudom, a kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, od Zajedničkog odvjetničkog ureda je dopisom od 20. marta 2017. godine zatraženo da je dostavi u roku od osam dana od dana prijema tog dopisa. Zajednički odvjetnički ured je dopisom od 28. marta dostavio punomoć za zastupanje Mladena Simića, Mladenke Simić (udato Knezović) i Čede Simića u postupku pred Ustavnim sudom, te je zatražio da mu se produži rok za dostavljanje punomoći za ostala lica. Ustavni sud je dopisom od 29. marta 2017. godine produžio rok za dostavljanje punomoći za ta lica za još osam dana od dana prijema navedenog dopisa, a koji je Zajednički odvjetnički ured primio 3. aprila 2017. godine. Zajednički odvjetnički ured je dopisom od 13. aprila 2017. godine uredio apelaciju tako što je kao apelanta naveo Milenka Simića, umjesto prvobitno navedenih Đurđe Simić i Jove Simića, koji je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, nakon smrti navedenih lica (njegovih roditelja), u svojstvu tuženog/protivtužioca učestvovao u postupku u kojem su donesene osporene odluke i koji očiglednom omaškom nije naveden u apelaciji. U prilogu predmetnom dopisu Zajednički odvjetnički ured je dostavio punomoć za zastupanje Danila Simića i Milenka Simića u postupku pred Ustavnim sudom. Takođe, Zajednički odvjetnički ured je 25. aprila 2017. godine dostavio punomoć za zastupanje Snježane Berić u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Mladen Simić, Mladenka Simić, Danilo Simić, Čedo Simić, Milenko Simić i Snježana Berić smatraće se i u daljnjem tekstu predmetne odluke označavati kao apelanti.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Grada Mostara, tužioca-protivtuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa Javno pravobranilaštvo Grada, 11. oktobra 2016. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je 13. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 24. oktobra 2016. godine, dok Kantonalni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je tužilac podnio tužbu protiv Branka Simića, Stane Simić, apelanta Danila Simića, Milenke Simić, Đurđe Simić, apelanta Čede Simića (sina umrlog Jove) i apelanta Milenka Simića (sina umrlog Jove) radi utvrđenja i uknjižbe da bi, budući da su tuženi Branko Simić, Stana Simić i Milenka Simić umrli, kao tužene označio apelante i Đurđu Simić. Takođe, proizlazi da su apelanti i Đurđa Simić (u daljnjem tekstu: Đ.S.) podnijeli protivtužbu protiv tužioca radi utvrđenja i isplate.
7. Općinski sud je, odlučujući o tužbi i protivtužbi, u ponovnom postupku donio Presudu broj 07 58 010492 01 P od 3. maja 2012. godine kojom je (stav 1. izreke presude) utvrđeno da je tužilac postao isključivi vlasnik nekretnina označenih kao k.č. broj 22/2 i k.č. broj 22/4, oranica „Luka“, upisanih u zk.ul.broj 20. k.o. Žitomislići (u daljnjem tekstu: parcele iz stava 1. izreke presude), te je određeno da su na osnovu prednjeg utvrđenja apelanti i Đ.S. dužni da se njihovi suvlasnički dijelovi temeljem te presude brišu i upišu kao vlasništvo tužioca sa 1/1 dijela, a da su apelanti i Đ.S. dužni naknaditi tužiocu-protutuženiku troškove parničnog postupka u određenom iznosu. U stavu 2. izreke predmetne presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata i Đ.S. kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa različitim dijelovima, a zajedno 1/1 dijela parcela iz stava 1. izreke presude, kao i nekretnina preciznije označenih u stavu 2. izreke, upisanih u k.o. Žitomislići (u daljnjem tekstu: parcele iz stava 2. izreke presude), pa da je tužilac dužan te nekretnine vratiti apelantima i Đ.S., oslobođene od stvari i trećih osoba u posjed i na slobodno raspolaganje, te nadoknaditi troškove parničnog postupka. Takođe, u stavu 2. izreke predmetne presude odbijen je alternativni protivtužbeni zahtjev apelanata i Đ.S. kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa različitim dijelovima, a zajedno 1/1 dijela, parcela iz st. 1. i 2. izreke presude, pa je tužilac dužan isplatiti naknadu za te nekretnine u iznosu od po 35,00 KM 1 m2, odnosno ukupno 555.310,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka.
8. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su u postupku pred tim sudom izvedeni dokazi čitanjem određenih materijalnih dokaza, te čitanjem iskaza apelanata Čede Simića, Mladenke Knezović, Danila Simića i Mladena Simića, zapisnika sa uviđaja izvršenog u prethodnom postupku pred tim sudom, kao i osnovnog nalaza i mišljenja vještaka geometra, provođenjem ponovnog uviđaja na licu mjesta uz učešće parničnih stranaka i vještaka geometra i čitanjem dopunskog nalaza i mišljenja vještaka geometra, kao i čitanjem osnovnog i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (a koji dokazi su prezentovani i njihov sadržaj opisan na str. 4 do 10 predmetne presude).
9. Pri tome Općinski sud je, između ostalog, utvrdio (uvidom u zk.ul.broj 20 k.o. Žitomislići) da su na parcelama iz stava 1. izreke presude kao suvlasnici sa određenim suvlasničkim dijelovima upisani Branko Simić, Stana Simić, apelant Danilo Simić, apelant Milenko Simić, Đ.S. i apelant Čedo Simić. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je uvidom u posjedovni list broj 8/4 k.o. Žitomislići Općinski sud utvrdio da je kao posjednik na parcelama iz stava 1. izreke presude upisana i vodila se Zemljoradnička zadruga Žitomislići, i to od 1960. godine, pa do 30. marta 1998. godine. Općinski sud je uvidom u uvjerenje o pravnom sljedništvu (Odjela registra tog suda) broj Tt-O-1533/11 (od 26. septembra 2011. godine), između ostalog, utvrdio da se rješenjem Okružnog privrednog suda u Mostaru od 4. aprila 1969. godine Zemljoradnička zadruga Žitomislići sa svim poslovnim jedinicama pripojila Poljoprivrednom kombinatu „Hercegovina“, te da je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Mostaru od 27. marta 1974. godine Poljoprivredni kombinat „Hercegovina“ upisan pod skraćenim nazivom „HEPOK-Mostar“ sol.o, kao i da se kasnije transformisao u Složenu organizaciju udruženog rada “Hercegovina”, Poljoprivredni kombinat Mostar o.sol.o, skraćeni naziv SOUR „Hepok“ Mostar o.solo.o, čiji OOUR-i su se organizovali u radne organizacije sa OOUR-ima. Općinski sud je utvrdio da se radna organizacija „Hepok“ Čapljina n.sol.o. samoupravnim sporazumom organizovala u Društveno poduzeće HEPOK Mostar p.p., koje je izvršilo statusnu promjenu organiziranja u mješovitoj svojini pod nazivom HEPOK d.d. Mostar p.o., a koji upis je izvršen Rješenjem istog suda broj U/I-1298/90 od 18. marta 1991. godine. Takođe, Općinski sud je utvrdio da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj U/I - 74/95 od 27. januara 1995. godine u matičnom registarskom broju 1-7404 upisano organizovanje holding poduzeća pod nazivom Holding HEPOK d.d. Mostar, koje je preuzelo sva prava i obaveze društvenog poduzeća HEPOK d.d. Mostar, koje je odlukom od 22. decembra 1994. godine brisano iz sudskog registra, a koji holding je u svom sastavu imao pet jedinica od kojih je jedna bila Holding HEPOK d.d. Mostar, “Plantaže Mostar“ d.d. Mostar. Uvidom u Odluku Upravnog odbora „HEPOK-a“ Holding „Plantaže Mostar“ broj UO 15/98 od 29. maja 1998. godine Općinski sud je utvrdio da su ,,Hepok“ „Plantaže Mostar“ dale suglasnost na ustupanje zemljišta Općini Mostar bez nadoknade za izgradnju porodičnih objekata za raseljene i izbjegle obitelji, i to, između ostalog, i suglasnost za ustupanje parcela iz stava 1. izreke presude. Uvidom u pravomoćna rješenja Općine Mostar - Jug za određena fizička lica, pobliže navedena u obrazloženju predmetne presude, Općinski sud je utvrdio da je tim licima na „predmetnom lokalitetu“ u k.o. Žitomislići dodijeljeno građevinsko zemljište na korištenje radi izgradnje stambenih objekata. Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je Općinski sud na osnovu uviđajâ na licu mjesta, izvršenih u prethodnom i ponovnom postupku, između ostalog, utvrdio da jedna od parcela iz stava 1. izreke presude prilikom uviđaja u prethodnom postupku (10. decembra 2008. godine) nije bila obrađena i na njoj nije ništa sagrađeno, a da su na drugoj bila izgrađena dva reda kuća, odnosno naselje „Žito 2“, a prilikom uviđaja u ponovnom postupku (17. oktobra 2011. godine) parcela na kojoj su ranije izgrađena dva reda kuća, odnosno naselje „Žito 2“, nije pretrpjela znatnije promjene, dok je na parceli koja prilikom prvog uviđaja nije bila obrađena i na kojoj nije ništa sagrađeno u međuvremenu izgrađen asfaltni put koji vodi u naselje „Žito 2“.
10. Općinski sud je istakao da, prema odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je vlasništvo druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Takođe, Općinski sud je istakao da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari-nekretnine, a završava se istekom posljednjeg dana potrebnog za dosjelost, a da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Pored toga, istakao je da se na zastoj, odnosno prekid dosjelosti sukladno primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa tim, Općinski sud je konstatovao da se iz provedenih dokaza: posjedovnog lista broj 8/4 k.o. Žitomislići, uvjerenja o pravnom sljedništvu i dijela iskaza saslušanih apelanata na nedvojben način moglo utvrditi da je prednik tužioca i prije prenošenja prava na tužioca stekao pravo vlasništva dosjelošću, odnosno da je bio u nesmetanom posjedu i da je tužilac dokazao neprekidnost posjeda u času kada je dovršena dosjelost. Istaknuto je da apelanti i Đ.S. nisu dokazali da su bili i da su u posjedu spornih parcela, odnosno da je tužilac izgubio posjed i da su ga ponovo stekli, dok sama činjenica da su upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici ne čini tužiočev posjed nesavjesnim, pa je, pozivajući se na odredbe člana 32. stav 2. a u vezi sa članom 24. Zakona o vlasničkopravnim odnosima udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti.
11. Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata i Đ.S. primjenom odredaba čl. 123. i
126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uz obrazloženje da se apelanti i Đ.S. „u svezi predmetnih nekretnina po dijelu preinačenog tužbenog zahtjeva ne mogu dovesti u vezu sa ponašanjem [tužioca] budući da [tužilac] izvršenom parcelizacijom i dodjelom nije izašao iz oblika i površine parcela na kojima proteže svoje pravo iz prava njegova prednika Hepoka, to protutužbeni zahtjev [apelanata i ostalih tuženih] nije osnovan“. Pored toga, Općinski sud je temeljem odredbe člana 360. ZOO odbio alternativni protivtužbeni zahtjev apelanata i Đ.S., navodeći, između ostalog, da su protivtužbeni zahtjev za isplatu, odnosno naknadu za oduzeto zemljište istakli 11. aprila 2006. godine. „ Hepok„ je odlukom od 29. maja 1998. godine dao suglasnost za ustupanje zemljišta Općini Mostar radi izgradnje izbjegličkog naselja, a 21. jula 1998. godine u posjed je upisana Skupština općine Mostar, dok je ranije bila upisana i Zemljoradnička zadruga, pa je isticanje zastare potraživanja od tužioca osnovano.
12. Apelanti i Đ.S. su posredstvom punomoćnika podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud Presudom broj 58 0 P 010492 12 Gž2 od 20. juna 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac dokazao kvalificiran, neprekinut, zakonit i miran posjed, a koje pravo mu apelanti i Đ.S. nikada nisu osporavali, iako je tužilac svoje pravo vlasništva manifestirao naočigled, ali i stanjem evidentiranim u posjedovnim listovima. Kantonalni sud je istakao da sama činjenica da su prednici apelanata i Đ.S. upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici ne čini tužiteljev posjed nesavjesnim, pa je prvostepeni sud pravilno, temeljem odredaba člana 32. stav 2. u vezi sa članom 24. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, udovoljio tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata i ostalih tuženih primjenom odredaba čl. 123. i 126. ZPP, jer iz provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost njihovog protutužbenog zahtjeva. Što se tiče alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da je sud usvojio tužbeni zahtjev tužioca, Kantonalni sud je zaključio da je o ovom zahtjevu bespredmetno raspravljati, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odbio i ovaj alternativni [protiv]tužbeni zahtjev.
14. Apelanti i Đ.S. su posredstvom punomoćnika izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 010492 13 Rev od 25. marta 2014. godine.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva. Pri tome Vrhovni sud je citirao odredbu člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Takođe, istakao je da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. U vezi sa tim, Vrhovni sud je konstatovao da je tačno da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da postoji nesklad između stvarnog i pravno formalnog stanja jer su u zemljišnim knjigama kao vlasnici na predmetnim nekretninama još uvijek upisani apelanti i Đ.S., odnosno njihovi preci. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su oni od 1960. godine bili samo formalni vlasnici, a što u konačnom proizlazi i iz dijela iskaza saslušanih apelanata, da su znali da im je zemlja oduzeta i da pripada Zadruzi, „ali su negdje u podsvijesti smatrali da je zemlja njihova", te su po izvršenoj berbi grožđa odlazili da beru ostatke. Vrhovni sud je istakao da apelanti i Đ.S. nikada nisu osporavali predniku tužioca pravo na posjed, niti su u tom pravcu poduzimali bilo kakvu radnju kojom bi prekinuli njegov mirni i nesmetani posjed. Vrhovni sud je ukazao da, dakle, činjenica da su apelanti i Đ.S., odnosno njihovi prednici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina (iz stava 1. izreke presude), ali bez faktičkog posjeda na njima, sama po sebi nije valjan osnov za vlasništvo. Vrhovni sud je istakao da, budući da je Zemljoradnička zadruga Žitomislići u posjedu predmetnih nekretnina bila upisana od 1960. godine do 30. marta 1998. godine (od kada se vode u posjedu Općine Mostar), te da je tužilac u toku postupka dokazao kvalificirani, zakoniti, mirni i nesmetani posjed na spornim nekretninama za sve vrijeme, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je prednik tužioca i prije prenošenja prava na tužioca stekao pravo vlasništva dosjelošću. Pri tome Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelanata i Đ.S. na diobnu bilancu, kao dokument izvršene diobe prava i obaveza pravnih subjekata, konkretno prava i posjeda Holdinga „Hepok“ d.d. Mostar – „Plantaže“ d.d. Mostar nije od utjecaja na drugačije rješenje spora, jer apelanti i Đ.S. nisu dokazali suprotno, da su diobnom bilancom pravo i posjed na predmetnim nekretninama preneseni na neki drugi holding od pet holdinga kao sljednika Holdinga „Hepok“ d.d. Mostar.
16. Konstatujući da apelanti i Đ.S. ponuđenim i izvedenim dokazima nisu dokazali osnovanost svojih navoda, a da je na njima bio teret dokazivanja, shodno članu 123. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da je u okolnostima predmetnog slučaja valjalo primijeniti odredbu člana 126. ZPP kojom je propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom navedenih odredaba odbili protivtužbeni zahtjev, te i alternativni zahtjev za isplatu naknade za predmetne nekretnine u iznosu od 555.310,00 KM, s obzirom na to i da je usvojen tužbeni zahtjev tužioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i da je došlo do povrede prava „na povrat ili nadoknadu svekolike imovine“ iz člana „II.A.4.“ Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti u suštini tvrde da nisu imali jednak tretman kao tužilac u predmetnom postupku, te da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi sa tim, apelanti smatraju da zaključak redovnih sudova da je u konkretnom slučaju Holding HEPOK d.d. Mostar, “Plantaže Mostar “d.d. Mostar pravni sljednik iza Zemljoradničke zadruge Žitomislići suprotan zakonu i da nema uporište u provedenim dokazima. Apelanti, takođe, smatraju da je kao dokaz za tu činjenicu tužilac trebalo da dostavi diobenu bilancu, ili da mu je redovni sud trebalo po službenoj dužnosti naložiti da je dostavi sudu. Apelanti tvrde da činjenica da nisu jednako tretirani sa tužiocem u predmetnom postupku slijedi iz toga što je prvostepeni sud tužiocu naložio naknadno dostavljanje dokaza koje je tužilac propustio dostaviti blagovremeno u određenoj fazi postupka, a nakon zaključenja pripremnog ročišta i bez ispunjavanja uslova za takav izuzetak. Apelanti tvrde da proizvoljnost osporenih presuda proizlazi iz činjenice da su redovni sudovi odlučili u korist tužioca i u odnosu na parcele iz stava 2. izreke presude koje nikada nisu bile u posjedu tuženog i koje su „oduvijek i u posjedu i u vlasništvu apelanata i njihovih pravnih predaka“ sa potpuno istim obrazloženjem o ispunjavanju uslova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. S druge strane, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti, između ostalog, tvrde da su parcele iz stava 1. izreke presude i parcele iz stava 2. izreke presude unesene u Zemljoradničku zadrugu Žitomislići, te da je prestankom zadruge njih koristio PK „Hercegovina“ a zatim i “Hepok“, te da su nekoliko godina prije rata, nakon što su saznali da „postupak deposjediranja i izvlašćivanja“ nije u cijelosti proveden i da su upisani kao vlasnici tih nekretnina, parcele ponovno zaposjeli bez bilo kakvih smetnji od dotadašnjeg korisnika „Hepoka“ do izbijanja ratnih sukoba. Apelanti, takođe, tvrde da se „ustupom od strane „Hepoka“ d.d. Mostar „Plantaže Mostar“ nije desio promet nekretnina. Apelanti navode da su se bitne promjene na predmetnim nekretninama desile u poslijeratnom periodu (parcelizacija, dodjela pojedincima i izgradnja kuća) i da je došlo do stvaranja „etnički čistog prostora“, jer su parcele dodjeljivane isključivo prognanicima hrvatske nacionalnosti, a da je apelantima oduzeta mogućnost bilo kojeg vida zaštite svoje imovine i povrata ili nadoknade. Apelanti tvrde da je tokom postupka tužilac sve vrijeme mijenjao faktičko stanje na terenu, što, po njihovom mišljenju, osnovano ukazuje na sigurnost u ishod parnice i diskriminaciju u toku postupka.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud i Općinski sud ističu da u cijelosti ostaju kod osporenih presuda i predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana, jer, prema njihovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije bilo povreda Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje apelanti ukazuju u apelaciji.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
20. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 24.
Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na Milenku Simić Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navedeno lice, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav 3. tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
23. Ustavni sud zapaža da Zajednički odvjetnički ured, iako mu je Ustavni sud produžio rok za dostavljanje punomoći, ni u naknadno ostavljenom roku nije dostavio punomoć za zastupanje Milenke Simić u postupku pred Ustavnim sudom. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Milenka Simić umrla u toku trajanja parničnog postupka u kojem su donesene osporene odluke. Shodno tome, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda u odnosu na ovo lice odlučio kao u izreci ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na apelante
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 010492 13 Rev od 25. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 13. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između apelanata i tužioca oko utvrđenja prava vlasništva na nekretninama, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava i povrede odredaba parničnog postupka, kao i zbog toga što u predmetnom postupku nisu bili ravnopravno tretirani u odnosu na tužioca kao suprotnu stranu.
31. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U odnosu na navode apelanata da u postupku pred redovnim sudovima nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da je do povrede ovog principa došlo u konkretnom slučaju zbog toga što je prvostepeni sud tužiocu naložio naknadno dostavljanje dokaza, koje je tužilac propustio dostaviti blagovremeno u određenoj fazi postupka, a nakon zaključenja pripremnog ročišta i bez ispunjavanja uslova za takav izuzetak. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti uopšte nisu ni konkretizovali o kojim se tačno dokazima radi, a da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantima onemogućeno da izvode i predlažu svoje dokaze, niti da im je u postupku pred redovnim sudovima onemogućeno da osporavaju i komentarišu dokaze suprotne strane koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da nisu bili ravnopravno tretirani sa suprotnom stranom.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoju odluku da usvoje tužbeni zahtjev tužioca. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u osporenoj presudi obrazložio da se iz posjedovnog lista broj 8/4 k.o. Žitomislići, uvjerenja o pravnom sljedništvu i dijela iskaza saslušanih apelanata na nedvojben način moglo utvrditi da je prednik tužioca i prije prenošenja prava na tužioca stekao pravo vlasništva dosjelošću, odnosno da je bio u nesmetanom posjedu i da je tužilac dokazao neprekidnost posjeda u času kada je dovršena dosjelost. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelanti i ostali tuženi nisu dokazali da su bili i da su u posjedu spornih nekretnina, odnosno da je tužilac izgubio posjed i da su ga oni ponovo stekli. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio da sama činjenica da su apelanti upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici ne čini tužiočev posjed nesavjesnim, pa je, pozivajući se na odredbe člana 32. stav 2, a u vezi s članom 24. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud prihvatili činjenične i pravne zaključke Općinskog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, prije svega, uvjerenja o pravnom sljedništvu Odjela registra tog suda broj Tt-O-1533/11 (od 26. septembra 2011. godine) utvrdili da je prednik tužioca Holding “Hepok” d.d. Mostar, “Palantaže Mostar “d.d. Mostar sljednik u posjedu iza Zemljoradničke zadruge Žitomislići, a za koju je, kako to iz obrazloženja osporenih odluka takođe proizlazi, utvrđeno da se sa svim poslovnim jedinicama pripojila Poljoprivrednom kombinatu „Hercegovina“ koji je upisan pod skraćenim nazivom „HEPOK-Mostar“ sol.o, a koja je određeno vrijeme (gotovo 40 godina) bila upisana kao posjednik nekretnina iz stava 1. izreke presude koje su bile predmet tužbe. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi da je nezakonit i da nema uporište u provedenim dokazima zaključak redovnih sudova da je Holding HEPOK d.d. Mostar, “Plantaže Mostar“d.d. Mostar pravni sljednik iza Zemljoradničke zadruge Žitomislići. Osim toga, Ustavni sud zapaža da i sami apelanti u apelaciji, između ostalog, tvrde da su sporne nekretnine unesene u Zemljoradničku zadrugu Žitomislići, te da ih je prestankom zadruge koristio PK „Hercegovina“, a zatim jedno vrijeme i “Hepok“.
34. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, pojasnio da se u vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, između ostalog, jasno ukazao da su apelanti od 1960. godine bili samo formalni vlasnici, a što u konačnom proizlazi i iz dijela iskaza saslušanih apelanata, da su znali da im je zemlja oduzeta i da pripada Zadruzi, „ali su negdje u podsvijesti smatrali da je zemlja njihova", te su po izvršenoj berbi grožđa odlazili da beru ostatke. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio da apelanti i ostali tuženi nikada nisu osporavali predniku tužioca pravo na posjed, niti su u tom pravcu poduzimali bilo kakvu radnju kojom bi prekinuli njegov mirni i nesmetani posjed, a da činjenica da su apelanti i ostali tuženi, odnosno njihovi prednici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina (iz stava 1. izreke presude), ali bez faktičkog posjeda na njima, sama po sebi nije valjan osnov za vlasništvo. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, vezano za navode apelanata koje ponavljaju u apelaciji, obrazložio da pozivanje apelanata i ostalih tuženih na diobnu bilancu, kao dokument izvršene diobe prava i obaveza pravnih subjekata, konkretno prava i posjeda Holdinga „Hepok“ d.d. Mostar – „Plantaže“ d.d. Mostar nije od utjecaja na drugačije rješenje spora, jer apelanti i drugi tuženi nisu dokazali suprotno, da su diobnom bilancom pravo i posjed na predmetnim nekretninama preneseni na neki drugi holding od pet holdinga kao sljednika Holdinga „Hepok“ d.d. Mostar. U takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava. Takođe, dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova u vezu sa odredbama čl. 24, 32. i 35. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odredbama prilikom odlučivanja o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
35. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da su proizvoljna obrazloženja osporenih odluka u dijelu u kojim je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa različitim dijelovima, a zajedno 1/1 dijela parcela iz stava 1. izreke presude, kao i parcela iz stava 2. izreke presude, pa da je tužilac dužan te nekretnine vratiti apelantima i ostalim tuženim, oslobođene od stvari i trećih osoba u posjed i na slobodno raspolaganje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi odbili protivtužbeni zahtjev apelanata primjenom odredaba čl. 123. i 126. ZPP, jer iz provedenih dokaza nisu mogli sa sigurnošću utvrditi osnovanost njihovog protutužbenog zahtjeva, odnosno alternativnog zahtjeva budući da su, kako je obrazložio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom navedenih odredaba odbili protivtužbeni zahtjev (za utvrđivanje vlasništva i predaju u posjed) , te i alternativni zahtjev (za isplatu naknade za predmetne nekretnine) a s obzirom i da je usvojen tužbeni zahtjev tužioca. S obzirom na činjenična utvrđenja redovnih sudova, te imajući u vidu navedena odredbe ZPP i dovodeći ih u vezu sa sadržajem osporenih presuda, kao i to da odluka o tužbenom zahtjevu u okolnostima konkretnog slučaja praktično determinira odlučenje o protivtužbenom zahtjevu, Ustavni sud, nasuprot mišljenju apelanata, ne nalazi proizvoljnost u takvom zaključku redovnih sudova.
36. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenje ovog prava u suštini vezuju za utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, smatra neosnovanim.
Pravo na efektivni pravni lijek
38. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku i da su protiv osporenih odluka podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, odnosno reviziju Vrhovnom sudu koji su, postupajući povodom žalbe, odnosno revizije, osporenim presudama potvrdili presudu Općinskog, odnosno Kantonalnog suda, te koji su dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke u čijem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Činjenica da žalba, odnosno revizija nije rezultirala uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
Nediskriminacija
39. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje.
40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
41. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
42. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na nadiskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
43. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti navode o diskriminaciji dovode u vezu sa svojom nacionalnom pripadnošću, smatrajući da su redovni sudovi zbog njihove nacionalne pripadnosti proizvoljno primijenili relevantne propise i usvojili tužbeni zahtjev i odbili njihov protivtužbeni zahtjev. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz ranijih tačaka ove odluke prema kojima su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i u njima nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica u konkretnom slučaju zloupotrijebljena na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudile relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama na neki drugi način diskriminisani po osnovu svoje nacionalne pripadnosti, odnosno da su, zbog svoje nacionalne pripadnosti, drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti, navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu svoje nacionalne pripadnosti, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava od redovnih sudova u osporenim odlukama, dok apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi upućivali na to da su, zbog svoje nacionalne pripadnosti, drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, odnosno da su u predmetnom postupku diskriminisani na osnovu svoje nacionalne pripadnosti.
48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman