Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5248/14 (B. O.-Đ.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5248/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5248/14, rješavajući apelaciju Biljane Obućina-Đurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Biljane Obućina-Đurković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Biljani Obućina-Đurković u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Biljani Obućina- Đurković zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Obućina-Đurković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049144 13 Gž 2 od 17. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049144 12 P 2 od 30. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Biljana Obućina-Đurković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049144 13 Gž 2 od 17. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049144 12 P 2 od 30. novembra 2010. godine. Apelantica je 12. decembra 2014. godine dostavila dopunu apelacije u kojoj je istakla i zahtjev za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5248/14 od 24. aprila 2015. godine kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zijada Kadića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. januara 2017. godine, Općinski sud 19. januara 2017. godine, a tužitelj i Kantonalni sud 23. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 7. decembra 2001. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelantice kojom je tražio da je sud obaveže da mu naknadi iznos od 13.444.00 KM na ime ulaganja u adaptaciju stana oštećenog u toku rata, a čiji je predratni nositelj stanarskog prava bio apelanticin otac, a apelantica član njegovog porodičnog domaćinstva. Apelantica je u odgovoru na tužbu istakla protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj na ime troškova boravka u predmetnom stanu isplati iznos od 28.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, da joj naknadi štetu za otuđenu pokretnu imovinu u iznosu od 100.000,00 KM, te da predmetni stan i pokretnu imovinu dovede u stanje u kojem je bilo prije useljenja u predmetni stan. Općinski sud je zakazao i održao sedam ročišta, te donio Presudu broj P-1936/2001 od 2. septembra 2005. godine kojom je apelantica obavezana da tužitelju isplati iznos od 13.444,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4,788,64 KM. Presudom je apelantici zabranjeno da proda ili na bilo koji način otuđi predmetni stan čija je vlasnica po osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog između apelantice kao kupca i Vlade FBiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela kao prodavca, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu tog suda, Odsjek knjige položenih ugovora, da u preciziranom podulošku unese zabranu raspolaganja predmetnim stanom do pravosnažnog okončanja postupka. Presudom je također odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tužitelja da joj na ime troškova boravka, odnosno korištenja stana od aprila 1996. godine do januara 2001. godine isplati iznos od 28.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate i da joj naknadi otuđenu pokretnu imovinu u iznosu od 100.000,00 KM, odnosno da joj se cjelokupna pokretna imovina i stan dovedu u stanje u kojem su bili prije tužiteljevog useljenja.

7. Apelantica je 21. jula 2006. godine podnijela Kantonalnom sudu prijedlog za ponavljanje predmetnog postupka navodeći da je za donošenje presude tog suda od 2. septembra 2005. godine saznala tek uručenjem rješenja o izvršenju te presude budući da presudu nikada nije dobila.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-06-002847 od 13. jula 2007. godine dopustio traženo ponavljanje postupka, ukinuo osporenu presudu i rješenje o njenoj ispravci, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 049144 01 P od 17. maja 2010. godine kojom je odbio i apelanticin i tužiteljev tužbeni zahtjev, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 049144 10 Gž od 7. septembra 2011. godine tužiteljevu žalbu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na njegov tužbeni zahtjev i odluku o troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Presudom je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na odluku o apelanticinom tužbenom zahtjevu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je tužiteljeva žalba osnovana jer prvostepeni sud u postupku nije zatražio od vještaka da izvrši razdvajanje troškova koji su bili nužni da bi se stan doveo u stanje da se može koristiti od korisnih izdataka, odnosno troškova kojim je tužitelj učinio stan kvalitetnijim te uvećao njegovu vrijednost, a što je bio preduvjet za donošenje odluke o naknadi štete. U odnosu na apelanticinu žalbu navedeno je da je ona neosnovana s obzirom na to da je nesporno da apelantica nije u toku postupka predložila niti provela dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost pokretnih stvari za koje je tražila naknadu, pogotovo kada se, kako je obrazložio taj sud, ima u vidu da su te stvari stare preko 20 godina i nemaju knjigovodstvenu vrijednost, te da se vještak finansijske struke izjasnio da je potrebno, kako bi se utvrdila stvarna tržišna vrijednost, izvršiti uvid u sporne stvari, a što, kako je nesporno, nije moguće učiniti. Osim toga, navedeno je da je također nesporno da je u postupku utvrđeno da je apelantica, odnosno njen otac s drugom osobom a ne s tužiteljem zaključio ugovor o čuvanju predmetnih stvari prije odlaska iz Sarajeva. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, tužitelj ne može biti odgovoran za njihovu propast i otuđenje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

11. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 049144 12 P2 od 30. novembra 2012. godine kojom je apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade za uložena sredstva u adaptaciju predmetnog stana isplati iznos od 10.645,23 KM sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenje tužbe pa do isplate, te da mu naknadi i troškove postupka u iznosu od 9.648,00 KM. Odbijen je preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je rješenjem Skupštine RBiH od 2. aprila 1996. godine tužitelju dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je tužitelj sa Skupštinom RBiH 11. decembra 1997. godine zaključio ugovor o korištenju stana. Također je utvrđeno da je tužitelj prije useljenja u stan adaptirao stan, te da je u predmetnom sudskom postupku vještakinja građevinske struke, na osnovu popisa izvršenih radova, procijenila nužne troškove adaptacije predmetnog stana u iznosu od 10.645,23 KM (krpljenje vanjskih otvora, unutrašnjih vrata, vodovodne instalacije, nabavka i ugradnja sanitarne i elektroinstalacione opreme, postavljanje novih parketa, nabavka i ugradnja radijatora, kao i drugi radovi precizirani u presudi). S tim u vezi je navedeno da je imenovana vještakinja građevinske struke vještačila na okolnost koji su u konkretnom slučaju nužni, a koji su korisni troškovi, te da je to učinila na osnovu uvida u spis, odnosno na osnovu raspoložive dokumentacije u spisu, imajući u vidu protek vremena od dana sanacije stana do danas (od 1997. godine do 2012. godine), te činjenicu da nije bilo moguće izvršiti uviđaj na licu mjesta zbog promjene vlasničkih odnosa. Ona je pri tome utvrdila da u konkretnom slučaju nije bilo luksuznih troškova, već da svi troškovi predstavljaju nužne troškove kako bi se predmetni stan osposobio za stanovanje. Navedeno je da u toku postupka ni apelantica niti tužitelj nisu osporili navedeni nalaz i mišljenje vještaka.

12. Općinski sud je utvrdio da nije sporno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca, nosioca stanarskog prava Miladina Obućine; da je prilikom napuštanja predmetnog stana 1994. godine apelanticin otac stan i stvari (koje su precizno pobrojane), na osnovu zaključenog ugovora o ostavi, ostavio na čuvanje svom prijatelju poimenično navedenom u presudi čiji je stan prilikom granatiranja Sarajeva bio devastiran, a da je navedeno lice stan predalo Upravi za stambena pitanja 1997. godine uz zapisnik u kojem su navedene stvari koje se u stanu nalaze, kao i stanje u kojem je stan; da je apelantica 5. januara 2001. godine uvedena u posjed predmetnog stana, te da je tužitelju kao privremenom korisniku predmetnog stana prestalo korištenje stana u smislu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona). Budući da je tužitelj bio privremeni korisnik predmetnog stana, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona, zaključio da tužitelju, u skladu s odredbom člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada pravo na naknadu troškova na ime uloženih sredstava za adaptaciju predmetnog stana, čija je visina utvrđena, kako je već rečeno, vještačenjem vještakinje građevinske struke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 049144 13 Gž 2 od 17. aprila 2013. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka i ocjene provedenih dokaza, i to prvenstveno nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji nalaz u toku postupka nisu osporavale ni parnične stranke, pravilnom primjenom člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona, u vezi s članom 215. ZOO, zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova koje je imao kao nužne da bi predmetni stan doveo u stanje za normalno stanovanje.

14. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke nižestepenih sudova da je apelantica, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona i ZOO-a, dužna naknaditi troškove na ime uloženih sredstava za adaptaciju predmetnog stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je tužitelj bio privremeni korisnik predmetnog stana, te budući da je predmetni stan vratio apelantici kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, Vrhovni sud je, suprotno revizionim navodima, zaključio da su nižestepeni sudovi u provedenim dokazima imali sasvim valjan osnov za donošenje osporavanih pravnih zaključaka, pri čemu su, prema mišljenju suda, dali razloge koje u potpunosti kao valjane i pravilne, a posebno potkrijepljene materijalnopravnim propisima prihvata i revizioni sud. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke pravilno odlučili o visini utvrđenih nužnih troškova ulaganja u predmetni stan pozivajući se na odredbe člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona i člana 215. ZOO-a, te da pri tom ima u vidu da apelantica niti jednim argumentom ili dokazom u toku postupka nije dovela u pitanje navedena utvrđenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pristranosti suda. Smatra da nije imala jednak tretman kao suprotna strana, prije svega jer nije mogla učestvovati u sastavljanju nalaza i mišljenja vještaka na osnovu kojeg je izvršeno raščlanjivanje troškova. Također, prema njezinom mišljenju, kršenje se ogleda i u nedovoljno obrazloženoj odluci, te nerazumnom trajanju postupka. Navodi da je sve vrijeme tuženi zloupotrebljavao pravo, navodno adaptirao stan, iako je znao da nije njegov, a da je ona i pored toga obavezana da mu plati navodne troškove, te da nije jasno kako je na to mogla biti obavezana kada tuženi nije bio nositelj stanarskog prava već je to isključivo ona. Apelantica smatra da je trebalo utvrditi i ko je devastirao stan prije nego što je ona obavezana na naknadu troškova tuženom, te da osporene presude ne sadrže obrazloženja na koji način je došlo do utvrđenih činjenica zbog čega smatra da joj treba dosuditi naknadu materijalne štete u visini od 20.000,00 KM. Smatra i da je postupak nerazumno dugo trajao, te da joj Ustavni sud treba dosuditi i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM. Apelantica navodi da joj je zbog svega navedenog prekršeno i pravo na imovinu, prije svega jer ne postoji nikakav djelotvoran pravni lijek po osnovu kojeg bi zaštitila svoju imovinu ili bi od nekog mogla refundirati iznos za isplaćenu naknadu tuženom zbog čega smatra da je i diskriminirana.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da su apelanticine tvrdnje neosnovane, te da apelaciju treba odbiti.

17. Kantonalni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja apelanticinih prava, zbog čega je apelacija neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da ostaje pri obrazloženju navedenom u presudi i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Tuženi je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu i omogućiti Općinskom sudu da izvrši pravosnažnu presudu budući da su svi apelanticini navodi neosnovani jer su u postupku provedeni svi relevantni dokazi i utvrđeno činjenično stanje kakvo je i navedeno u osporenim presudama.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 18.(a) (1) Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.

(2) U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.

(3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom. Sve popravke od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao „sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu“ u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01).

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049144 14 Rev od 23. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/4. i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

U odnosu na primjenu prava

29. Predmetni postupak odnosio se na pitanje prava na naknadu za korištenje tuđih nekretnina, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

30. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava, jer sud nije bio nepristran, zbog čega nije bila u jednakom položaju kao tuženi, te zbog nedovoljne obrazloženosti odluka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. Ustavni sud zapaža da je apelantica obavezana da tužitelju naknadi troškove koje je imao za osposobljavanje predmetnog stana za stanovanje i da su se pri tom redovni sudovi pozvali na odredbe člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona u vezi sa odredbama člana 215. ZOO-a. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona kojim je, između ostalog, propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem ZOO-u, a da postupak povrata sredstava prema važećem ZOO-u može započeti od dana kada je nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed, dok je članom 215. ZOO-a propisano da sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja. S obzirom na to da iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je tužitelj kao privremeni korisnik koristio apelanticin predmetni stan koji je u toku rata bio oštećen na način preciziran u presudama, te da je uložio svoja sredstva kako bi stan osposobio za stanovanje i život, a da apelantica ničim nije dovela u pitanje takav zaključak redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi postupili proizvoljno kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na tu naknadu i obavezali apelanticu da mu naknadu isplati. Zbog toga Ustavni sud te apelanticine navode smatra neosnovanim.

33. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u činjenicama predmeta nema ničega što bi ukazivalo na to da je apelantica na bilo koji način bila u nepovoljnijem položaju od tužitelja ili da su redovni sudovi postupali pristrano. Naime, apelantica u toku postupka nije osporavala nalaz i mišljenje vještaka na kojem zasniva svoje navode o pristranosti suda i stavljanju u nepovoljan položaj sa tužiteljem jer nije bila u mogućnosti da učestvuje u sastavljanju tog nalaza i mišljenja, već su navedeni nalaz i mišljenje prihvatili i apelantica i tužitelj, a i redovni sudovi su obrazložili da je nalaz i mišljenje (o kojem se izjasnio drugi vještak na glavnoj raspravi) korišten zbog dugog proteka vremena i nemogućnosti uviđaja na licu mjesta. Ustavni sud smatra da je takvo obrazloženje redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su i ti apelanticini navodi neosnovani. Također, Ustavni sud smatra i da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoja odlučenja i da su se pri tom pozvali na relevantne zakonske odredbe i doveli ih u kontekst sa utvrđenim činjeničnim stanjem u predmetu zbog čega Ustavni sud smatra neosnovanim i navode da osporene odluke ne sadrže zadovoljavajuća obrazloženja.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije u odnosu na ostale navedene segmente ovog prava.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

35. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je tužitelj u predmetnom postupku podnio tužbu protiv apelantice 7. decembra 2001. godine, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. septembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 13 godina i osam mjeseci, od čega je pred prvostepenim sudom trajao skoro devet godina (pri čemu je dva puta vraćan u žalbenom postupku tom sudu na ponovni postupak, a jednom je postupak ponovljen jer apelantica nije primila donesenu presudu), a da su žalbeni postupci i revizioni postupak okončani u periodu od skoro pet godina. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radilo o sporu za utvrđivanje prava naknade radi korištenja tuđih nekretnina, a taj postupak po samom zakonu nije hitne prirode.

36. S obzirom na navedeno i na standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 1062/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u BiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

38. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/16. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 1062/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedene apelantice tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada FBiH s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

42. Apelantica smatra da joj je zbog kršenja prava na pravično suđenje, odnosno zbog proizvoljne primjene prava, pristranosti suda, nepovoljnog položaja u odnosu na tužitelja i neobrazložene odluke prekršeno i pravo na imovinu, te da zbog toga nije imala djelotvoran pravni lijek kojim bi zaštitila svoju imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, da redovni sudovi nisu bili pristrani, da apelantica nije bila u nepovoljnom položaju u odnosu na tužitelja, te da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te kako je nesporno da je apelantica u toku postupka koristila sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da činjenica da pravni lijekovi koje je apelantica koristila u skladu sa zakonskim odredbama nisu rezultirali odlukama u njenu korist ne vodi sama po sebi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, jer poštovanje ovog člana Evropske konvencije u okviru redovnih sudova ne pretpostavlja i obavezu da će pravni lijekovi udovoljiti zahtjevima osoba koje ih koriste. Osim toga, a u odnosu na apelanticin navod da nema mogućnost da od bilo koga refundira sredstva koja je obavezana isplatiti tužitelju, Ustavni sud podsjeća na to da je suprotno navedenim odredbama člana 18.a) stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1, nosilac stanarskog prava može u skladu s odredbama ZOO-a namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje. Navedeno nije bilo predmet konkretnog postupka, te se Ustavni sud u ovoj odluci neće upuštati u detaljnije elaboriranje tog pitanja.

43. Apelantica navodi i da je u postupku pokrenutom zbog kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek bila diskriminirana u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj poziciji. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve argumente iz kojih bi moglo biti vidljivo da je u konkretnom postupku diskriminirana, niti takvo nešto proizlazi iz činjenica predmeta, zbog čega Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravom na djelotvoran pravni lijek neosnovani. VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, odnosno primjenu prava, pristranost suda, apelanticin položaj u odnosu na tužitelja i u odnosu na obrazloženje osporenih odluka budući da ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili da su bili pristrani, a apelantica je pod istim uvjetima kao i tuženi sudjelovala u postupku, odnosno obrazloženja osporenih odluka u skladu su sa standardima prava na pravično suđenje.

45. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak koji se odnosi na pitanje naknade za korištenje tuđe imovine trajao 13 godina i osam mjeseci, od čega skoro devet godina pred Općinskim sudom, a na ostalim sudskim instancama pet godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelantica kršenje tih prava vezuje za navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da ti aspekti nisu prekršeni i kada je apelantica shodno zakonskim odredbama u postupku koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, te kada ništa ne upućuje na to da je apelantica u konkretnom postupku diskriminirana po bilo kojem osnovu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5248/14 (B. O.-Đ.) | Sudska praksa | Aktio