Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5000/14 (N. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5000/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5000/14, rješavajući apelaciju Naska Makarevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Naska Makarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nasko Makarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pule, Republika Hrvatska, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 24. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pere Šiljka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Slaviše Šiljka (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 6. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 16. januara 2017. godine, Vrhovni sud 18. januara 2017. godine, a Osnovni sud 20. januara 2017. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor u roku koji je protekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Stavom 1 Presude Osnovnog suda broj 78 0 P 004990 09 P od 28. juna 2013. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je zaključen 28. jula 1994. godine u Prnjavoru između apelantove pravne prednice i prvotuženog, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem preciziranim u presudi, kojim je apelantova pravna prednica dala prvotuženom u zamjenu svoje nepokretnosti precizirane u presudi, a drugotuženi apelantovoj pravnoj prednici stambenu porodičnu zgradu takođe preciziranu u presudi. Stavom 2 utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu nepokretnosti zaključen 8. aprila 1997. godine u Prnjavoru između prvotuženog i drugotuženog koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem preciziranim u presudi. Stavom 3 određeno je da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude u zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama nepokretnosti izvrši brisanje svih upisa izvršenih na osnovu ugovora o razmjeni nepokretnosti i ugovora o poklonu koji su proglašeni ništavim, te da se uspostavi stanje koje je bilo prije sprovođenja ovih ugovora. Stavom 4 određeno je da su tuženi dužni predati apelantu u posjed i slobodno raspolaganje precizirane nepokretnosti slobodne od stvari i lica. Stavom 5 obavezani su tuženi da apelantu solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu i sa zakonskom zateznom kamatom preciziranim u presudi počevši od dana presuđenja pa do isplate. Stavom 6 odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi kao nesavjesni posjednici nadoknade korist koju su ostvarili upotrebom tuđe stvari za vremenski period od 1. februara 2001. godine do 1. marta 2013. godine u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do isplate. Stavom 7 obavezan je apelant da prvotuženom na ime ulaganja i uvećanja vrijednosti imovine isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate. Stavom 8 odbijen je tužbeni zahtjev prvotuženog kojim je tražio da mu apelant naknadi štetu za devastiranu imovinu u Kadrićima preciziranu u presudi.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina ništav shodno odredbama člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je nesporno utvrđeno da predmetni ugovor nije zaključen uz slobodno izraženu volju stranaka odnosno da je na apelantovu prednicu vršen pritisak u vidu prijetnji, jer apelant nije bio tu, premlaćivanja njenog supruga, useljenja prvotuženog u njenu kuću i njegovog ostanka tamo sedam dana sve dok apelantova prednica nije potpisala sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti, a što prema obrazloženju tog suda jasno pokazuje da je ugovor potpisan uz prisilu zbog čega su ispunjeni uslovi za njegovo proglašavanje ništavim u smislu odredbi člana 103 ZOO-a. Osnovni sud je istakao da je, analogno navedenom, ništav i ugovor o poklonu kojim je prvotuženi raspolagao razmijenjenim nepokretnostima na način da ih je poklonio svom sinu drugotuženom, te da su, shodno odredbama člana 104 ZOO-a, i apelant i tuženi obavezani na povraćaj razmijenjenih nepokretnosti drugoj ugovornoj strani. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tuženi kao nesavjesni posjednici isplate naknadu za korist koju su ostvarili korišćenjem njegove imovine, a koja se ogleda u neplaćanju zakupnine za period i u iznosima preciziranim u presudi (ukupan iznos od 43.500,00 KM) sa kamatom od dana donošenja presude do isplate, Osnovni sud je naveo da je u smislu odredbi člana 210 ZOO-a za sticanje bez osnova potrebno da se kumulativno ispune dva uslova, i to da imovina jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica i da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu i zakonu. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da je imajući u vidu da su tuženi predmetne nepokretnosti koristili po osnovu spornog ugovora o razmjeni koji je postojao i bio na snazi sve do ovog proglašavanja ništavim, to je, prema mišljenju tog suda, postojao pravni osnov za korišćenje tih nepokretnosti zbog čega se tuženi ne mogu smatrati nesavjesnim posjednicima. Navedeno je da predmetni zahtjev nema uporišta ni u odredbama člana 219 ZOO-a kojim je propisano da kad neko tuđu stvar upotrijebi za svoju korist imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu štete, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Naime, prema obrazloženju tog suda, upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji u slučaju kada neko lice pravno neosnovano koristi tuđu stvar i na taj način ostvari korist pri čemu nije od značaja da li je bilo savjesno ili nesavjesno, odnosno da li je znalo ili ne da upotrebljava tuđu stvar, a kako je već rečeno, tuženi su osnovano upotrebljavali predmetne nepokretnosti sve do donošenja predmetne presude kojom je ugovor o razmjeni nepokretnosti proglašen ništavim.

7. Nadalje, obrazloženo je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je prvotuženi izvršio ulaganja precizirana u presudi u apelantove nepokretnosti, čime je uvećao njihovu vrijednost, te da apelant shodno odredbama čl. 38 i 39 tada važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) traži naknadu tih troškova. Navedeno je da je odredbama člana 38 st. 3 i 4 tog zakona propisano da savjesni držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i pravo na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Osnovni sud je naveo da se nužni troškovi određuju prema objektivnom kriterijumu i da su to, u stvari, troškovi koje bi vlasnik morao učiniti da je stvar bila kod njega, dakle troškovi neophodni za održavanje same stvari, dok korisni troškovi, prema obrazloženju tog suda, nisu neophodni za samu stvar, ali povećavaju njenu vrijednost. Kako je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o korisnim troškovima vezanim za izvođenje radova na nepokretnostima kojima je uvećana njihova vrijednost, te kako je, prema mišljenju Osnovnog suda, prvotuženi bio savjesni posjednik predmetnih nepokretnosti, to mu pripada pravo na naknadu tih troškova u visini preciziranoj u izreci presude. Takođe je navedeno da je sud dužan da u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, da ne može dosuditi ni manje ni više od traženog, te kako je prvotuženi tražio naknadu navedenih troškova u preciziranom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, to je njegov zahtjev i riješio u tom smislu.

8. Osnovni sud je obrazložio da je neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva prvotuženog kojim je tražio da mu apelant naknadi štetu za devastiranu imovinu u KO Kadrići. S tim u vezi je navedeno da je utvrđeno da je prvotuženi na predmetnim nepokretnostima upisan kao posjednik i suposjednik, ali da zemljišnoknjižno stanje nije usklađeno sa faktičkim jer se u zemljišnim knjigama na navedenim nepokretnostima pojavljuju i druga lica sa različitim suvlasničkim dijelovima. Navedeno je i da je utvrđeno da je na predmetnim nepokretnostima izgrađen stambeni objekat i to od najslabijeg materijala neadekvatnog vremenu gradnje, te da je usljed nekorišćenja kroz duži vremenski period objekat u potpunosti amortizovan, da se nalazi u ruševnom stanju i da je bezuslovan za stanovanje. Takođe je navedeno da je utvrđeno da apelantova prednica nikada nije bila u posjedu navedenih nepokretnosti, te kako prema obrazloženju tog suda prvotuženi nije uveo u njihov posjed apelantovu prednicu, a ni apelanta, to je taj sud zaključio da se ne može prihvatiti zahtjev prvotuženog za naknadu štete zbog uništenja navedenih nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 78 0 P 004990 13 Gž od 26. marta 2014. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu preciziranom u presudi.

10. Protiv navedene presude i apelant i prvotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine reviziju prvotuženog djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se umjesto obaveze tuženih da apelantu solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama od 28. juna 2013. godine utvrđuje da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu revizija prvotuženog je odbijena, kao i apelantova revizija u cijelosti. U obrazloženju je između ostalog u odnosu na apelantove revizione navode navedeno da su ti navodi neosnovani. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 43.500,00 KM na ime korišćenja njegovog objekta, nalazeći da on nije osnovan po članu 38 stav 2 u vezi s članom 210 ZOO-a jer je prvotuženi zaključenjem ugovora o razmjeni nepokretnosti stekao pravni osnov i postao savjestan i zakonit posjednik. Vrhovni sud je naveo i da je pravilno suđeno da nema mjesta ni primjeni člana 219 ZOO-a jer upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari korist, pri čemu njegova savjesnost nije bitna. U konkretnom slučaju je, prema obrazloženju tog suda, to što su tuženi koristili nepokretnosti bilo pravno osnovano, kako je naprijed istaknuto. Korišćenje tuđe stvari u smislu odredbe člana 38 stav 2 Zakona podrazumijeva da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari sve dok je bio savjestan, a u vezi sa korišćenjem objekta tuženi su to bili sve dok pravosnažnom presudom nije utvrđeno da je zaključeni ugovor ništav.

11. Vrhovni sud je naveo da je, međutim, pogrešan pravni stav drugostepenog suda da se nije moglo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, jer prvotuženi nije blagovremeno i opredjeljeno istakao zahtjev za naknadu troškova postupka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da prvotuženi nije do zaključenja glavne rasprave opredijelio svoje troškove postupka ima za posljedicu samo da sud ne bi mogao njemu dosuditi naknadu na ime troškova, bez obzira na to što je djelimično uspio u parnici. Međutim, to ne znači da se primjenom odredbe člana 386 stav 2 ZPP ne može odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, ako utvrdi da su za takvu odluku ispunjeni zakonski uslovi. Prema ocjeni ovog suda, polazeći od činjenice da je djelimično usvojen zahtjev iz tužbe u dijelu kojim je tražena ništavost ugovora i odbijen u dijelu za isplatu, a da je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev u dijelu za naknadu na ime izvršenih ulaganja i odbijen za naknadu štete zbog devastacije imovine, ispunjeni su uslovi da se na osnovu odredbe člana 386 stav 2 ZPP odluči da svaka strana snosi svoje troškove postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je sporni ugovor o razmjeni proglašen ništavim, te da se u takvim slučajevima smatra da je ništav od samoga nastanka (ex tunc) zbog čega prema apelantovom mišljenju nije mogao biti odbijen njegov zahtjev da mu tuženi isplate naknadu na ime korišćenja njegovog objekta jer je takav zahtjev u skladu sa odredbama zakona. Apelant navodi da se nije moglo smatrati ni da su tuženi savjesni jer je prvotuženi od samog nastanka ugovora bio nesavjestan te nije ni uveo u posjed razmijenjene nepokretnosti ni apelanta niti njegovu prednicu, te do dana podnošenja apelacije nije postupio u skladu sa pravilima restitucije i nije apelantu vratio njegovu nepokretnost. Apelant smatra i da je sud pogrešno postupio kada je prvotuženom dosudio i zakonsku zateznu kamatu na iznos koji mu je dosuđen na ime ulaganja u apelantove nepokretnosti počevši od dana donošenja presude pa do isplate jer je iznos previsok budući da se ne zna kada će prvotuženi izvršiti povraćaj nepokretnosti apelantu odnosno kada će apelant biti dužan da mu isplati navedeni iznos i iznos zatezne kamate. Apelant smatra i da je Vrhovni sud pogrešno postupio kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer je evidentno da tuženi nisu ni postavili zahtjev za dosuđenje troškova postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, te da se na sve te navode taj sud već izjasnio u svojoj presudi.

14. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

15. Osnovni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani i paušalni te da je treba odbiti.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Član 104. stav 1.

1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ukoliko zakon nešto drugo ne određuje.

Član 210.

1)Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da naknadi vrijednost postignutih koristi.

2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

17. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 38. stav 2.

3)Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 004990 14 Rev od 4. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Predmetni postupak se odnosio na pitanje ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti te prava na naknadu zbog korišćenja, povećanja vrijednosti i devastacije nepokretnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

27. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za neovlašćeno korišćenje njegove imovine i naknadu postignutih koristi koju su ostvarili tuženi odbijen jer su redovni sudovi zaključili da, iako je sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti proglašen ništavim, apelantu ne pripada pravo na navedene naknade propisane čl. 210 i 219 ZOO-a jer su tuženi koristili predmetne nepokretnosti po osnovu ugovora o razmjeni koji je u to vrijeme bio na snazi i jer su bili savjesni (shodno odredbama člana 38 stav 2 Zakona) iako pitanje savjesnosti u ovakvim slučajevima i nije bitno. S tim u vezi, a imajući u vidu citirane odredbe čl. 210 i 219 ZOO-a, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedene odredbe kada su odbili apelantov zahtjev za isplatu traženih naknada, te da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje zbog čega Ustavni sud smatra ove navode neosnovanim.

30. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi vezani za dosuđenje zakonske zatezne kamate prvotuženom od dana presuđenja. Naime, Ustavni sud zapaža da je u vezi s navedenim obrazloženo da je sud dužan da u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, te da ne može dosuditi ni manje ni više od traženog, te kako je prvotuženi tražio naknadu navedenih troškova u preciziranom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja, to je taj sud njegov zahtjev i riješio u tom smislu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da ni u navedenom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, te da je i navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

31. Nadalje, apelant smatra da redovni sudovi nisu mogli donijeti odluku da svaka strana snosi svoje troškove postupka jer tuženi nisu ni tražili naknadu troškova. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili da činjenica da tuženi nisu zatražili naknadu troškova ne predstavlja prepreku da sud u skladu sa odredbama člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku odluči da u postupku u kom su stranke djelimično uspjele sa tužbenim zahtjevom svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe člana 386 stav 1 ZPP, te kako se ovakvom odlukom redovnih sudova ne dira ni u koje apelantovo pravo, niti takva odluka ima negativne posljedice za apelanta, Ustavni sud smatra da ni u ovom obrazloženju redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP pa i ove navode smatra neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu vrijednosti postignute koristi od upotrebe njegove imovine prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji se odnosi na primjenu prava, te kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada su redovni sudovi odluku o odbijanju dijela apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za naknadu postignute koristi od upotrebe njegove imovine po osnovu ugovora o razmjeni nepokretnosti koji je proglašen ništavim, kao i dosuđivanje zakonske zatezne kamate prvotuženom i odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka obrazložili na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje pri čemu nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava u okviru redovnih sudova.

35. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5000/14 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio