Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4824/14 (H. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4824/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4824/14, rješavajući apelaciju Harisa Dacića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Dacića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 110589 12 Rev od 28. augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Dacić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 110589 12 Rev od 28. augusta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 26. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 31. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 6. februara 2017. godine. Kantonalni i Općinski sud odgovorili su 5. odnosno 11. maja 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 31. augusta 2009. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaća na temelju ugovora o radu. Tuženi je 24. septembra 2009. godine dostavio pismeni odgovor na tužbu. Pripremno ročište Općinski sud je održao 3. marta 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu 20. maja 2010. godine. Nakon toga Općinski sud je 8. jula 2010. godine donio Presudu broj 65 0 P 110589 09 P.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 110589 09 P od 8. jula 2010. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime razlike plaća za period od 1. septembra 2006. do 31. oktobra 2008. godine sa kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate isplati ukupan iznos od 22.195,11 KM, te da mu naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Stavom II izreke obavezan je tuženi da apelantu obračuna i isplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period u roku od 15 dana pod prijetnjom novčanog kažnjavanja.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da je odredbama člana 69. stav 2. tog zakona propisano da poslodavac, kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Općinski sud je dalje istakao da je tražene iznose razlike plaće utvrdio primjenom odredbi čl. 37, 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) kao kolektivnog ugovora za područje djelatnosti kojim se bavi tuženi sukladno njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima, te Pravilnika o radu tuženog. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu plaće koju je tuženi bio dužan da isplati apelantu u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, te da je slijedom toga obavezao tuženog da apelantu, na ime razlike mjesečnih plaća, isplati navedene novčane iznose. Općinski sud je, također, naveo da je, odlučujući o zahtjevu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, imao u vidu Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 311/04, kao i relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje, slijedom čega je zaključio da je apelantov zahtjev i u tom dijelu osnovan.
8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud donio je Presudu broj 65 0 P 110589 10 Rsz od 4. jula 2012. godine kojom je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon razmatranja stanja spisa, prvostepene presude i navoda žalbe tuženog utvrdio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da pri tome nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka kao i da su pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 65 0 P 110589 12 Rev od 28. augusta 2014. godine kojom je reviziju tuženog djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o isplati razlike plaća tako da je tuženi obavezan da apelantu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 6.474,94 KM umjesto iznosa od 22.195,11 KM, dok je u preostalom dijelu revizija tuženog odbijena kao neosnovana. Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su osnovani revizijski prigovori tuženog, koje je isticao i u žalbi i tokom postupka (nižestepeni sudovi se nisu o tome izjašnjavali), a koji se odnose na pogrešnu primjenu odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora za period od kada je tuženi privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je nakon što je INA-MOL izvršio dokapitalizaciju tuženog 16. marta 2007. godine, kako to slijedi iz podataka iz spisa i što nije ni sporno među strankama, tuženi je privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom, pa ga od tada tj. od promjene vlasničke strukture, više ne obavezuje navedeni granski kolektivni ugovor. Utvrđeno je da preduzeća s privatnim odnosno većinskim privatnim kapitalom obavezuje Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) iz 2005. godine. Vrhovni sud je zaključio da odredbe Granskog kolektivnog ugovora (u kojem je izričito navedeno da se primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom) ne mogu obavezivati preduzeće s privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom, već da ta preduzeća obavezuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (na osnovu člana 2. stav 2. tog ugovora).
12. S obzirom na to da je apelantu dosuđena razlika plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru za period od 1. septembra 2006. do 31. oktobra 2008. godine, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav l. i člana 248. Zakona o parničnom postupku o zahtjevu za isplatu razlike plaća odlučio tako što je apelantov zahtjev za period od 1. aprila 2007. do 31. oktobra 2008. godine odbio, a za period od 1. septembra 2006. do 1. aprila 2007. godine dosudio iznos kako je navedeno u izreci presude.
13. Vrhovni sud je naveo da je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća po Granskom kolektivnom ugovor za period od kada se na tuženog taj kolektivni ugovor ne odnosi. Istaknuto je da apelant nije tražio razliku plaća prema Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaća pripadajućih prema Općem kolektivnom ugovoru i primljenih iznosa plaća. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 7. Općeg kolektivnog ugovora propisano da je osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a da se prema članu 10. istog ugovora vrednovanje poslova odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti kao i normi gdje je to potrebno utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, pa kako se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog nedostaje drugi činilac za obračun osnovne plaće.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također ističe da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud u velikom broju predmeta koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja donosio presude kojima je odbijao revizije tuženog u tim predmetima. Apelant je dostavio više presuda Vrhovnog suda na koje se pozvao u apelaciji. Dalje je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno donio osporenu odluku kojom je preinačio nižestepene presude pri čemu je zanemario materijalne propise na kojima su se te presude temeljile. Osim toga, apelant ističe da je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku promijenio vlastitu praksu u gotovo identičnim predmetima. Dalje apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak trajao skoro pet godina (računajući od 31. augusta 2009. godine do 28. augusta 2014. godine). Istakao je da je tužbu podnio 31. augusta 2009. godine, te da je u presudi Općinskog suda štamparskom greškom navedena 2008. godina. Zbog toga potražuje i naknadu nematerijalne štete. Također, apelant navodi da je diskriminiran u odnosu na ostale zaposlenike budući da je Vrhovni sud u identičnim predmetima odbijao revizije tuženog.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, te da je tu odluku donio u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koje je ukazao u apelaciji.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, ne osvrćući se pri tome posebno na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku.
17. Općinski sud je u odgovoru naveo da je prvostepeni postupak pred tim sudom trajao ukupno 11 mjeseci (tužba je zaprimljena u sudu 31. augusta 2009. godine, a presuda je donesena 8. jula 2010. godine), što je, prema mišljenju suda, razuman rok imajući u vidu broj predmeta sa kojima je bila zadužena postupajuća sutkinja.
18. Tuženi je naveo da se pred redovnim sudovima vodi veliki broj postupaka između tuženog i njegovih zaposlenika povodom istog pitanja, te da postoji određeni broj presuda koje su donesene u korist tuženog i određeni broj presuda u korist zaposlenika. U vezi s tim, tuženi je ukazao na nekoliko presuda Vrhovnog suda koje su donesene u toku 2013. i 2014. godine kojima su preinačene nižestepene presude tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi zaposlenika, uz obrazloženje da je tuženi preduzeće s većinskim privatnim kapitalom, te da se stoga na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Pri tome je tuženi naveo da je članom 2. Granskog kolektivnog ugovora određeno da se on primjenjuje na privredna društva s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom. Stoga, tuženi smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba Granskog kolektivnog ugovora. U prilog svojim tvrdnjama tuženi se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz saglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
Član 113. stav 3.
Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivat će se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora.
20. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 54/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.
21. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH. VI.Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 110589 12 Rev od 28. augusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment tog prava, zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
A)U odnosu na osporenu odluku
30. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku presudama nižestepenih sudova usvojen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća za predmetni period. Pri tome su se nižestepeni sudovi pozvali na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključivši da je apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća u navedenom novčanom iznosu osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je u konačnici odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje razlike plaća nakon što je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev za period nakon 1. aprila 2007. godine pa do 31. oktobra 2008. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke ukazao na odredbe člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora (kojima je regulirano da je taj kolektivni ugovor obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala) i odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora (kojima je regulirano da se taj kolektivni ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da je tuženi preduzeće s većinskim privatnim kapitalom počevši od 16. marta 2007. godine, te da se stoga na predmetni slučaj nakon tog datuma imaju primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora, a ne Granskog kolektivnog ugovora. Dovodeći odredbe člana 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora i odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda.
34. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da je apelant u predmetnoj apelaciji ukazao na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnim predmetima, odbijao revizije tuženog i potvrđivao nižestepene presude kojima su usvajani tužbeni zahtjevi zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje, a koje su podnosili tuženi i zaposlenici tuženog (u zavisnosti od odlučenja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vid, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje na to da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom uz obrazloženje da je u skladu s načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razliku plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog budući da je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom. Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine zauzeo pravno shvaćanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prijenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi Evropski sud, između ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi Evropski sud, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine zauzeo pravno shvaćanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tačke 56˗59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačke 24˗25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B)Pravo na suđenje u razumnom roku
37. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, izvještaji 1997-IV).
40. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 31. augusta 2009. godine, a da je predmetni postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 28. augusta 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od pet godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu pokrenutom radi ostvarivanja prava na razliku plaće, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
43. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u relativno kratkom roku, kraćem od jedne godine (u roku od 11 mjeseci), donio svoju odluku, dok su Kantonalni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u rokovima kraćim od dvije godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su parnične stranke u predmetnom postupku koristile svoja procesna prava na izjavljivanje pravnih lijekova i davanja odgovora na njih. Imajući u vidu trajanje cjelokupnog postupka u kojem su redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, Ustavni sud smatra da ukupna dužina predmetnog postupka od pet godina zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku, u smislu garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred redovnim sudovima koji su odlučivali na tri instance nije bila prekomjerna i da zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
46. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba kolektivnih ugovora na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu dužina predmetnog postupka, radnog spora koji je pred redovnim sudovima na tri instance ukupno trajao pet godina, zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, niti kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman