Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1416/17 (M. B.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Trajanje pritvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1416/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-1416/17, rješavajući apelaciju Mirka Bosnića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirko Bosnić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 100941 17 Kž od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 100941 17 Kž od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je apelantu (protiv kojeg se vodi krivični postupak zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 163. stav 2. tačka 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta BiH) produžen pritvor za dva mjeseca, na osnovu člana 131., 132. stav 1. tačka a. i člana 137. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
2. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud naveo, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su ispunjeni opšti i posebni uslovi za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka a. ZKP-a, čijom primjenom je apelantu produženo trajanje mjere pritvora. Apelacioni sud je ukazao da je osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora iz člana 132. ZKP-a, utvrđena u postupku određivanja pritvora, te potvrđivanja optužnice, a tokom trajanja postupka osnovana sumnja nije dovedena u pitanje. Apelacioni sud je naglasio da se apelantovom žalbom postojanje opšteg uslova ne dovodi u pitanje, ali da je nužno ukazati da i dalje egzistira opšti uslov za određivanje pritvora, odnosno osnovana sumnja, da bi se mogli preispitivati posebni uslovi za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a. ZKP-a, odnosno opasnost od bjekstva, zbog čega je apelantu pritvor i određen, a potom i produžavan. Apelacioni sud je istakao da je u pogledu posebnog uslova za pritvor prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice i okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta. Apelacioni sud je pojasnio da te okolnosti prvostepeni sud opravdano vidi u činjenici da je apelant nakon izvršenja krivičnog djela, za koje se osnovano sumnjiči, bio u bjekstvu, te da je tek nakon devet mjeseci po raspisanoj potjernici lišen slobode u Republici Srbiji, čiji je državljanin, te izručen organima gonjenja Bosne i Hercegovine, čije državljanstvo također posjeduje. Apelacioni sud je ukazao da apelant nije poslovno, ni rodbinski vezan za Brčko, ni za Bosnu i Hercegovinu, te bi puštanjem na slobodu napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, tim prije imajući u vidu da je protiv njega potvrđena optužnica za navedeno krivično djelo za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina, što također može uticati na apelanta da se da u bjekstvo u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti. Apelacioni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je apelantu pobijanim rješenjem produžio trajanje mjere pritvora za još dva mjeseca i odredio da se ima računati od 1. februara 2017. godine od 12:00 časova. Apelacioni sud je naglasio da je tačno da je rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta BiH od 29. novembra 2016. godine apelantu produžen pritvor za dva mjeseca i da se računa od dana 1. decembar 2016. godine od 10:00 časova, kada ističe pritvor po rješenju o produženju pritvora od 30. septembra 2016. godine. Apelacioni sud je pojasnio da smatra da je u rješenju od 29. novembra 2016. godine očiglednom omaškom umjesto 12:00 časova navedeno 10:00 časova, kako je to i prvostepeni sud konstatovao. Apelacioni sud je ukazao da je u rješenju od 1. septembra 2016. godine, kojim je apelantu određen pritvor, određeno da isti može trajati mjesec dana počev od 1. septembra 2016. godine od 12:00 časova kada je i lišen slobode. Apelacioni sud je dalje naveo da je rješenjem od 30. septembra 2016. godine apelantu produžen pritvor za dva mjeseca računajući od 1. oktobra 2016. godine od 12:00 časova, a što je Apelacioni sud utvrdio nakon što je izvršio uvid u navedena rješenja. Također, Apelacioni sud je naglasio da treba imati u vidu da se i prvostepeni sud u rješenju od 29. novembra 2016. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca i određeno da se računa od 1. decembra 2016. godine od 10:00 časova poziva na rješenje o produženju pritvora od 30. septembra 2016. godine gdje je pravilno utvrđen čas lišenja slobode, te da mu u to vrijeme i ističe pritvor. S tim u vezi Apelacioni sud je zaključio da je očigledno omaškom upisano 10:00 časova umjesto 12:00 časova. Apelacioni sud je istakao da se navedenoj pogrešci prilikom pisanja, koju je pravilno utvrdio prvostepeni sud, neosnovano apelantovom žalbom želi dati značaj pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredbe ZKP-a, te još dalje da je povrijeđen Ustav Bosne i Hercegov i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira na način da je prvostepeni sud o prijedlogu za produženje pritvora odlučivao poslije 10 sati, tačnije u 11 sati i 26 minuta, a da je po prethodnom rješenju, kojim je apelantu produžen pritvor, određeno da pritvor može trajati do 10 sati, te da je apelantu pritvor istekao zbog čega je sud apelanta trebao pustiti na slobodu. Apelant je istakao da su sudovi arbitarno i proizvoljno zaključili da je u rješenju, od 29. novembra 2016. godine, učinjena tehnička greška u pogledu vremena isteka pritvora i da je u tom rješenju trebalo umjesto 10:00 časova da stoji 12:00 časova.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
7. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu produžen pritvor jer su sudovi ocijenili da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir (u smislu odredbi člana 132. stav 1. tačka a. ZKP-a) da je apelant nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela izbjegavao krivični postupak koji se vodi protiv njega, odnosno bio u bjekstvu, te da je tek nakon devet mjeseci po raspisanoj potjernici lišen slobode u Republici Srbiji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a. ZKP-a propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo da mu se pritvor može odreditiako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. U konkretnom slučaju, apelant uopšte ne osporava opšte i posebne uslove na osnovu kojih mu je sud produžio pritvor, nego ponavlja iste navode koje je iznio u žalbi na prvostepeno rješenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao da pritvor po ranijem rješenju može trajati do 10:00 časova), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i produžavanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman