Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4489/16 (M. S.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4489/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP 4489/16, rješavajući zahtjev Milenka Savića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milenka Savića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 29. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003795 16 Kž 7 od 15. septembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003795 16 K od 10. juna 2016. godine. Apelant je podneskom od 13. aprila 2017. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenja kazne po pravosnažnoj Presudi Okružnog suda broj 13 0 K 003795 16 K od 10. juna 2016. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003795 16 K od 10. juna 2016. godine, donesenom u krivičnom predmetu proti apelanta i drugih optuženih, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 003795 16 Kž 7 od 15. septembra 2016. godine, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa ga je Okružni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
3. Odlučujući o apelantovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora Osnovni sud Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Rješenje broj 96 0 K 102989 17 Iks od 10. aprila 2017. godine kojim je odložio apelantu izvršenje kazne zatvora do 11. maja 2017. godine.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u molbi tražio da mu se odloži izvršenje kazne zatvora na period od šest mjeseci u kom periodu bi završio sezonske radove i preduzeo neophodne korake da materijalno zbrine članove svoje porodice za vrijeme njegovog izdržavanja kazne zatvora. Dalje je navedeno da je apelant obrazlažući molbu naveo da je nezaposlen, da živi u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom, koja je takođe nezaposlena, te sa dvije malodobne kćerke i majkom, koja je penzioner. Takođe je naveo da se čitava porodica izdržava isključivo od obrade zemljišta koje je u vlasništvu apelantove majke i povremenog rada na dnevnicu, koje apelant obavlja kao jedini član porodice sposoban za rad.
5. Odlučujući o apelantovoj molbi, Osnovni sud je, prije svega, ukazao da je članom 28. stav (1) tačka 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko distriktu BiH regulisano je da se osuđenom licu, na njegov zahtjev može odgoditi izvršenje kazne ako je odgađanje potrebno radi izvršenja ili dovršenja izuzetno neodgodivih poljskih ili sezonskih radova ili radova izazvanih elementarnim nepogodama ili drugim udesom. S obzirom da je na osnovu dokaza koje je apelant priložio uz molbu utvrđeno da apelantova porodica nema drugih članova porodice sposobnih za rad, niti zbog slabog imovnog stanja može angažovati drugo lice za obavljanje ovih poslova, a imajući u vidu da je sezona poljoprivrednih radova, Osnovni sud je smatrao da su se stekli uslovi za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te odložio izvršenje kazne zatvora apelantu do 11. maja 2017. godine, kako bi apelant mogao organizovati porodicu da dovrše započete poljoprivredne poslove, a nakon ove odgode apelant će biti upućen na izdržavanje kazne
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Takođe smatra da je kazna previsoko odmjerena.
7. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant se poziva na iste razloge na koje se pozivao i u molbi Osnovnom sudu za odlaganje izvršenja kazne smatrajući da mu je trebalo odložiti izvršenje kazne za šest mjeseci, a ne samo za mjesec dana kako je odlučio Osnovni sud.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da je apelant, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u konkretnom slučaju koristio mogućnosti koje ima prema odredbama člana 29. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko distriktu BiH, u smislu podnošenja molbe nadležnom sudu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelant podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora u vremenu od šest mjeseci, te da je, Sud BiH, 28. stav (1) tač. 3. i
8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Brčko distriktu BiH («Službeni glasnik BD» broj 31/11), odložio apelantu početak izdržavanja kazne zatvora u vremenu od mjesec dana i dao vrlo detaljne razloge za takvo odlučenje.
11. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavni sud posebno uzima u obzir činjenicu da je prethodno redovni sud podrobno razmatrao apelantov zahtjev za odgodu izvršenja kazne i nije našao opravdanim njeno odgađanje u vremenu dužem od jednog mjeseca. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant u predmetnom zahtjevu nije ponudio nikakve nove argumente, niti dokaze u odnosu na one koje je već isticao pred redovnim sudom, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman