Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1456/17 (M. B.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1456/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-1456/17 rješavajući zahtjev Mirka Babića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirka Babića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 014371 14 Gž od 4. septembra 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 014371 12 P od 17. aprila 2014. godine
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo ponovni postupak koji se vodi kod Osnovnog suda pod poslovnim brojem 78 0 P 014371 15 2 do donošenja konačne odluke o apelaciji.
3. Apelant je 17. jula 2012. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu: (tužena Opština) kojom je tražio, između ostalog, utvrđivanje prava vlasništva na stambeno-poslovnoj zgradi u Prnjavoru građenjem na gradskom građevinskom zemljištu koje se u javnim evidencijama vodi na tuženoj Opštini(u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), te je pored toga zatražio da se utvrdi da je nastupila zastara za naplatu obaveza apelanta prema tuženoj Opšini shodno Sporazumu o naknadi za preuzeto predmetno zemljište (u daljnjem tekstu: Sporazum). Tužena Opština je tokom postupka postavila protivtužbeni zahtjev kojim je tražila obavezivanje apelanta na isplatu iznosa od 24.720,00 KM na ime naknade za predmetno zemljište.
4. Odlučujući o tužbenom odnosno protivtužbenom zahtjevu Osnovni sud se Rješenjem broj 78 0 P 014371 12 P od 17. aprila 2014. godine oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuvši istim rješenjem sve provedene radnje u postupku uz odbacivanje tužbenog i protivtužbenog zahtjeva parničnih stranaka.
5. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem tužene Opštine od 20. juna 2001. godine apelant preuzeo predmetno zemljište, kao neizgrađeno građevinsko zemljište koje je apelantu dodijeljeno neposrednom pogodbom te da je apelant nakon prebijanja tuženoj Opštini za preuzeto zemljište ostao dužan 5.839,00 KM, tako da je u upravnom postupku sklopljen Sporazum kojim se apelant obavezao na isplatu navedenog iznosa što apelant nikada nije učinio.
6. Temeljem svih provedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju zapravo radi o bespravno izgrađenom objektu koji je izgrađen na predmetnom zemljištu koje se još uvijek u zvaničnoj evidenciji vodi na tuženoj Opštini i da apelant zapravo tužbom pokušava da u sudskom postupku legalizuje bespravnu gradnju tražeći još i upis prava vlasništva odnosno posjeda u zvaničnim evidencijama. Shodno tome, kako je naveo Osnovni sud, u konkretnom slučaju se primjenjuje odredba člana 330a. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) prema kojoj je za rješavanje u konkretnom slučaju nadležan organ uprave za imovinsko pravne odnose.
7. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Okružni sud je Rješenjem broj 78 0 P 014371 14 Gž od 4. septembra 2015. godine žalbu djelimično usvojio i prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim po zahtjevu da se utvrdi da je nastupila zastara za naplatu obaveza apelanta prema tuženoj Opštini, shodno Sporazumu, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na stambenoj zgradi i predmetnom zemljištu žalba odbijena i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrđeno.
8. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu odluke o utvrđivanju prava vlasništva utemeljio na odredbama člana 330a. Zakona o stvarnim pravima, koje je citirao, zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o bespravno izgrađenom objektu koji je sagrađen na zemljištu tužene Opštine, pa se stoga Općinski sud u tom dijelu pravilno oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje (detaljnije o tome na str. 3 i 4. obrazloženja rješenja).
9. U vezi s djelomičnom osnovanošću žalbenih navoda u dijelu zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da je nastupila zastara za naplatu novčanih obaveza apelanta prema tuženoj Opštini Okružni sud je naveo da je taj dio odluke prvostepenog suda utemeljen na pogrešnoj primjeni materijalnog prava o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 4. i 5. osporenog rješenja.
10. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja (u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu) Vrhovni sud je Rješenjem broj 78 0 P 014371 15 Rev od 4. januara 2017. godine reviziju odbio.
11. Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost revizijskih navoda, između ostalog, naveo nije bilo sporno da se u konkretnom slučaju radi o nelegalno sagrađenom objektu koji kao takav ne može biti predmet svojine koja se upisuje u javne evidencije, odnosno na takav zahtjev se ne mogu primijeniti odredbe člana od 24. do 26. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme građenja objekta, odnosno odredbe koje su sada sadržane u članu 59. Zakona o stvarnima pravima koje govore o građenju na tuđem zemljištu. Prema ocjeni Vrhovnog suda takav bespravno izgrađeni objekat nema pravni identitet građevinskog objekta, kao nepokretnost, zbog čega apelant može da bude samo vanknjižni vlasnik takve građevine kao imovine koja pravno predstavlja pokretnu stvar, sve dok se u odgovarajućem postupku i uz kompletnu dokumentaciju ne legalizuje kao izgrađeni građevinski objekat, koji se može identifikovati i uknjižiti u javnim evidencijama.
12. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, prema sadržaju rubricirane odluke koju bi trebao donijeti sud po prijedlogu apelanta i kod činjenice da se radi o nelegalno sagrađenom objektu (izgrađen bez odobrenja za gradnju), uzimajući u obzir i apelantove navode na kojima se temelji zahtjev, radi se upravo o postupku legalizacije bespravno izgrađenog objekta o kojoj govori odredba člana 330a. Zakona o stvarnim pravima koji provodi organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove koji je, prema odredbi člana 330a. stav 4. nadležan i za uspostavu jedinstva zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima to jedinstvo nije uspostavljeno. Shodno navedenom prigovori apelanta kojima ukazuje da je svojim sredstvima sagradio predmetni stambeni objekat na kojem je stekao samo vanknjižno vlasništvo, što tužena Opština i ne osporava, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se u suštini ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava i to člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zatim člana 10. i 27. ZPP-a, te člana 30. stav 1. Zakona o sudovima RS. Nadalje se naglašava da predmet tužbenog zahtjeva nije bila legalizacija bespravno izgrađenog objekta po članu 330a. Zakona o stvarnim pravima, već utvrđenje prava vlasništva građenjem objekta vlastitim sredstvima na zamijenjenoj parceli. Nadalje se tvrdi da je apelant savjestan graditelj na zemljištu ispod objekta koje je stekao temeljem Sporazuma i prebijanja međusobnih potraživanja kod RUIGP Banjaluka, Područna jedinica u Prnjavoru koji datira iz 2001. godine, pa prema ocjeni apelanta nije bilo mjesta za primjenu Zakona o stvarnim pravima koji je na pravnu snagu stupio poslije. Smatra da je učinjena i povreda člana 8. ZPP-a jer redovni sudovi nisu cijenili njegove dokaze koje je taksativno naveo u apelaciji. Osporenim odlukama je prema ocjeni apelanta suštinski povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu jer su redovni sudovi zbog proizvoljne, neustavne i retroaktivne primjene materijalnog prava (član 330a. Zakona o stvarnim pravima) odbili da odluče o meritumu njegovog tužbenog zahtjeva, iako su imali dokaze da je materijalno pravni odnos okončan završetkom gradnje objekta 2002. godine kada je na snazi bio Zakon o svojinsko-pravnim odnosima. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja predmetnog postupka tvrdeći da odluke nisu donesene u „razumnom roku“ zbog čega duži period trpi duševne bolove koji će trajati sve do okončanja postupka, tražeći isplatu iznosa od 2.000,00 KM.
14. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere kojom bi se ponovni postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom prekinuo do donošenja konačne odluke o apelaciji, a kako bi se spriječile neotklonjive štetne posljedice koje se manifestuju u činjenici da su redovni sudovi odbili da meritorno rasprave tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnog zemljišta i objekta sagrađenog na njemu jer mu je tužena Opština onemogućila da upiše svoje pravo vlasništva na predmetnom zemljištu u javnim evidencijama. Nadalje apelant donošenje privremene mjere veže i za dio tužbenog zahtjeva o kojemu još uvijek nije odlučeno jer prema njegovoj ocjeni sasvim je izvjesno da će i ovaj dio tužbenog zahtjeva biti odbijen ili odbačen jer je tužena Opština već istakla prigovor bespredmetnosti tog zahtjeva. Apelant smatra da će na taj način biti primoran da svoja prava ostvaruje u postupku legalizacije koji je za apelanta nepovoljan, pa je stoga opravdan njegov zahtjev za donošenje privremene mjere zbog izvjesnosti nastupanja štetnih posljedica.
15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
18. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere suštinski temelji na prigovorima vezanim za kršenje njegovih ustavnih prava u parničnom postupku što, kako je već istaknuto, per se ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju, osim prigovora vezanih za kršenje apelantovih ustavnih prava u predmetnom postupku, iskazanog nezadovoljstva osporenim odlukama i tvrdnji o „izvjesnosti neuspjeha“ u ponovnom postupku, čiji prekid apelant traži privremenom mjerom, apelant ne nudi nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelant nije predočio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman