Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1305/17 (S. S.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1305/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1305/17, rješavajući apelaciju Siniše Straživuka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Siniše Straživuka.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u dijelu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 016901 17 Kv 2 od 3. marta 2017. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Straživuka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 016901 17 Kv 2 od 3. marta 2017. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Siniša Straživuk (u daljem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, kojeg zastupa Nikola Tomašević, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. aprila 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 016901 17 Kv 2 od 3. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjaluci – Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 13. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 25. aprila 2017. godine, dok Vrhovni sud i Okružni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kv 2 od 3. marta 2017. godine apelantu je (i drugim četirima u rješenju navedenim osumnjičenim licima, za koja će se u daljem tekstu koristiti termin: ostali osumnjičeni), produžen pritvor za dva mjeseca zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: ZKP RS), tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 6. maja 2017. godine.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prije donošenja tog rješenja, apelantu i ostalim osumnjičenim, Rješenjem sudije za prethodni postupak broj 11 0 K 016901 17 Kpp 13 p od 8. februara 2017. godine bio određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS), u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 tog zakona. Pritvor je određen iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. Navedeno je da je to rješenje, u žalbenom postupku preinačeno Rješenjem vanraspravnog vijeća Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kv-p od 14. februara 2017. godine, tako da je apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor bio određen zbog razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.

7. Dalje, Okružni sud je naveo da je 27. februara 2017. godine Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim za još dva mjeseca, koji je dostavljen apelantu i ostalim osumnjičenim te njihovim braniocima, te je Okružni sud 3. marta 2017. godine održao ročište na kojem su se apelant i ostali osumnjičeni izjasnili o prijedlogu.

8. Okružni sud je istakao da je razmatrajući prijedlog za produženje pritvora imao u vidu izjašnjenje osumnjičenih i njihovih branilaca, kao i stanje predmetnog spisa broj 11 0 K 016901 17 Kpp 13 p i dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora, te da je utvrdio da dokazi koje je Tužilaštvo prikupilo u dotadašnjem toku istrage i dostavilo uz prijedloge za određivanje i produženje pritvora potkrepljuju osnovanu sumnju da su apelant i ostali osumnjičeni učinili krivična djela zbog kojih se protiv njih i više drugih lica vodi predmetna istraga (po naredbi o sprovođenju istrage broj TI9 0 KTO 0000796 15 od 18. avgusta 2015. godine i naredbi o proširenju istrage broj T12 1 KTO 0000020 16 od 3. februara 2017. godine). S tim u vezi Okružni sud je naveo da su na te okolnosti pribavljeni brojni dokazi subjektivne i objektivne prirode, koji su sudu dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, na osnovu kojih je sudija za prethodni postupak donio rješenje o određivanju pritvora 8. februara 2017. godine i koji su taksativno navedeni u rješenju. Okružni sud je naveo da su u prethodnom toku istrage prikupljeni i sudu dostavljeni, uz prijedlog za produženje pritvora, i drugi dokazi koji su takođe navedeni u tom rješenju.

9. Dalje, Okružni sud je naveo da je iz iskaza pripadnika istog zločinačkog udruženja Milana Reljića, koji je u Tužilaštvu saslušan 10. novembra 2015. godine, utvrdio da su apelant i ostali osumnjičeni postupali na inkriminisane načine i učinili djelo organizovanog kriminala, zbog kojih se protiv njih vodi predmetna istraga, u vrijeme, na mjestu i na načine kako su i opisana u naredbama za sprovođenje i proširenje istrage. Navedeno je da se taj svjedok nalazi na izdržavanju kazne zatvora od 11 godina na koju je osuđen presudom Okružnog suda od 28. novembra 2011. godine za krivično djelo razbojništva, koje je izvršio 19. aprila 2011. godine u Banjaluci na štetu Komercijalne banke, zajedno sa A. G. i još dva NN lica. Navedeno je da je taj svjedok detaljno opisao njihove međusobne dogovore, planove i pripreme za izvršenje krivičnih djela, nabavku vozila, oružja i drugih potrebnih sredstava, uklanjanje tragova nakon izvršenja djela, podjelu novca i druge relevantne okolnosti, koje i njega samog kao i ostale osumnjičene teško terete i opredjeljuju kao učinioce predmetnih krivičnih djela razbojništva, učinjenih u sastavu zločinačkog udruženja. Istaknuto je da je taj iskaz saglasan sa iskazom koji je u svojstvu svjedoka u Tužilaštvu dao Dalibor Marić 7. februara 2017. godine, u kojem je detaljno opisao svoju ulogu u izvršenju krivičnog djela razbojništva 19. aprila 2011. godine na štetu Komercijalne banke (u kojoj je tad radio na poslovima obezbjeđenja), i uloge osuđenog Milana Reljića, te apelanta i ostalih osumnjičenih u izvršenju istog krivičnog djela, kao i njihove zajedničke aktivnosti prije i nakon izvršenja tog krivičnog djela.

10. Sagledavajući sve navedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su u inkriminisanom periodu apelant i ostali osumnjičeni, kao pripadnici istog zločinačkog udruženja, koje je formirano radi vršenja krivičnih djela razbojništva i djelovalo na području Banjaluke i Prijedora u vremenskom periodu od 2004. do kraja 2011. godine, organizovani međusobno i s drugim pripadnicima istog udruženja (od kojih su neki trenutno u bjekstvu, neki na izdržavanju kazni zatvora, a identitet nekih još nije utvrđen) učinili više krivičnih djela razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS. Navedeno je da je to potkrijepljeno, ne samo izjavom njihovih saučesnika i svjedoka (Milana Reljića i Dalibora Marića), već i drugim dokazima, a na to ukazuje i brojnost i načini izvršenja krivičnih djela sedam razbojništava (datumi i objekti opisani u odluci) u periodu od 6. decembra 2004. do 6. jula 2009. godine, za koje se osnovano sumnjiče da su ih učinili apelant i ostali osumnjičeni, kao izvršioci, a osumnjičeni R. Ž. kao pomagač, čime su za sebe pribavili protivpravnu imovinsku koristi u ukupnom iznosu od oko 500.000,00 KM, kao dijela ukupno ostvarene imovinske koristi kriminalnim aktivnostima pripadnika istog udruženja od preko 2.000.000,00 KM u inkriminisanom periodu.

11. Takođe, Okružni sud je utvrdio da postoje i posebni razlozi iz člana 197 stav 1 tač.

b) i g) ZKP RS zbog kojih je prema apelantu i ostalim osumnjičenim neophodno produžiti pritvor, tako da u daljem toku istrage može trajati još najduže dva mjeseca, nalazeći da se ista svrha ne bi mogla postići nekom drugom mjerom, blažom od pritvora.

12. Naime, Okružni sud je istakao da izjave saučesnika apelanta i ostalih osumnjičenih, kao i drugi prikupljeni dokazi, ukazuju da su još neka lica pripadala istom zločinačkom udruženju i učestvovala u izvršenju krivičnih djela razbojništva, od kojih su neki u bjekstvu, kao N. B., V. K. i D. K. čiji je identitet u međuvremenu utvrđen, a identitet nekih još nije ni utvrđen (kao lica po nadimku Pikljo, Mile i Dare), ali su oni nesumnjivo poznati ostalim pripadnicima zločinačkog udruženja kao saučesnicima. Stoga, i prema stavu Okružnog suda, Tužilaštvo osnovano smatra da bi se osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, s tim saučesnicima dogovarali i međusobno usklađivali svoje odbrane, te uništili oružje koje je korišćeno u izvršenju krivičnih djela i sakrili pribavljeni novac, odnosno prikrili njegovu dosadašnju upotrebu. Pored toga, kako je naveo Okružni sud, u prethodnih mjesec dana su prijavljene dvije prijetnje upućene svjedoku Daliboru Mariću 7. februara 2017. godine, nakon što je dao izjavu u Tužilaštvu, kada mu se obratilo nepoznato lice riječima „Pazi šta pričaš i pripazi na malog“ što je on doživio kao direktnu prijetnju upućenu njemu i njegovom sinu zbog izjave koju je dao u vezi krivičnog djela razbojništva u toku 2011. godine na štetu Komercijalne banke, te M. R., kćerki osuđenog Milana Reljića, 9. februara 2017. godine, kada je za sad neidentifikovano lice obilazilo naselje Potok i raspitivalo se o mjestu njenog stanovanja, a prethodno su je poznanici upozorili na uočeno vozilo Audi s hrvatskim registarskim oznakama, što je kod nje pobudilo strah i izazvalo sumnju da je to vezano za svjedočenje njenog oca. Navedeno je da se takve stvari nisu dešavale prije nego što su slobode lišeni apelant i još dva osumnjičena lica, koje ona poznaje. Sve ove okolnosti, prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju poprimaju značaj naročitih okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni vršiti negativan uticaj na svjedoke koje Tužilaštvo tek namjerava saslušati u daljem toku istrage (devet poimenično navedenih svjedoka te druge svjedoke), što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, zbog kojeg im je neophodno pritvor produžiti.

13. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, protiv osumnjičenih se vodi istraga zbog krivičnih djela organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZ RS u vezi s krivičnim djelom razbojništvo, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i veća kazna, a način izvršenja i posljedice čine djela tako teškim i izvršioce tako opasnim da bi puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi istrage, u vanrednim okolnostima konkretnog slučaja, realno moglo rezultovati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS da im se pritvor produži. Ukazano je da su prilikom izvršenja svakog od predmetnih krivičnih djela razbojništva, učinjenih na javnim mjestima u prisustvu građana, kao i zaposlenih lica oštećenih institucija, učinioci upotrebljavali ili su prijetili da će upotrijebiti vatreno oružje, što je kod prisutnih izazvalo veliki strah i paniku, koju je produbljivalo i naknadno njihovo saznanje o velikim iznosima otuđenog novca i drugim izvršenim krivičnim djelima na isti ili sličan način, kao i saznanje da su se učinioci uspješno skrivali, uništavali tragove svojih kriminalnih aktivnosti i više godina ostali neotkriveni. Stoga bi po mišljenju Okružnog suda, bez obzira na protek vremena od učinjenih krivičnih djela razbojništva, puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka (od kojih je kod nekih

– apelanta neposredno prije lišenja slobode pronađeno oružje, municija i eksplozivne materije), rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, prvenstveno na području Banjaluke i Prijedora gdje su izvršena krivična djela razbojništva, koja za posljedice nisu imala samo veliku imovinsku štetu (odnosno pribavljenu imovinsku korist za učinioce djela), već se štetne posljedice tih djela ogledaju i u osjećaju nesigurnosti i straha stanovništva ovog područja, koji nesumnjivo još traje jer nisu otkriveni svi pripadnici zločinačkog udruženja i učinioci predmetnih krivičnih djela razbojništva, kao ni organizator udruženja.

14. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je istakao da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela za koje se istraga sprovodi po naredbi o sprovođenju istrage 18. avgusta 2015. godine i naredbi o proširenju istrage od 3. februara 2017. godine, pravilno zasnovan na dokazima koji su pribavljeni u dotadašnjem toku istrage. Ti dokazi su detaljno obrazloženi u pobijanom rješenju koje je takođe i Vrhovni sud ponovio.

15. Nadalje, Vrhovni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. U odnosu na ometanje krivičnog postupka uticajem na svjedoke i druge saučesnike, Vrhovni sud je istakao da je u prvostepenom rješenju dato detaljno i argumentovano obrazloženje koje je i Vrhovnog suda prihvata u cijelosti kao valjano, posebno imajući u vidu prijavljene prijetnje upućene svjedoku Daliboru Mariću (7. februara 2017. godine), nakon što je dao izjavu u Tužilaštvu, te M. R., kćerci svjedoka Milana Reljića (9. februara 2017. godine). Ukazano je da se sadržaj tih prijetnji iznosi u pobijanom rješenju i dovodi u povezanost s vremenom kada su iste upućene u odnosu na iskaze koje su ovi svjedoci dali u Tužilašvu. Ta okolnost je, i prema stavu Vrhovnog suda, od odlučnog značaja za postojanje uspostavljenog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, a ne vrijeme izvršenja krivičnih djela za koje se istraga sprovodi (od 2004. do 2011. godine). Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o složenoj i obimnoj istrazi s potrebom pribavljanja većeg broja dokaza, koji se iz objektivnih razloga do sada nisu mogli završiti, što ukazuje na nužnost produženja pritvora u vremenu određenom u pobijanom rješenju, iz navedenih posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKP RS. Zbog toga su bez osnova žalbeni prigovori kojima se osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine te člana „5 stav 4“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u konkretnom slučaju produženje pritvora prema njemu za još dva mjeseca nema nikakvog uporišta u zakonu, niti su u odlukama sudova kojima je produžen pritvor, odnosno odbijena žalba na produženje pritvora za to dati valjani razlozi. Naročito, apelant ističe da u osporenim odlukama nije navedena nijedna konkretna činjenica koja bi opravdavala navode tužioca da su upućene prijetnje svjedocima ili saučesnicima Daliboru Mariću i M. R. Smatra da ta okolnost mora biti konkretizovana navođenjem činjenica koje pokazuju da je apelant pokušao uticati na određenog svjedoka neposredno ili putem drugih lica, a tih činjenica nema. Apelant ističe da tužilac i sud u osporavanim rješenjima ničim nisu doveli u vezu navodne prijetnje upućene Daliboru Mariću, osim što su naveli da tih prijetnji nije bilo prije pritvaranja osumnjičenih. Apelant navodi da je i navod svjedoka M. R. (kćerke osuđenog Milana Reljića) da je nepoznato lice obilazilo naselje Potok i raspitivalo se o mjestu njenog stanovanja, u najmanju ruku „paušalan i nije utemljen na bilo kojoj objektivnoj činjenici“. Stoga, apelant predlaže Ustavnom sudu da usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

17. Tužilaštvo je istaklo da je apelantovo lišenje slobode izvršeno na zakonit način i u zakonom propisanom postupku. Dalje, Tužilaštvo je navelo da je apelant u zakonom propisanom roku izveden pred nadležni sud, te mu je omogućeno da se izjasni o prijedlogu za određivanje (odnosno produženje) pritvora, tj. omogućeno mu je da se izjasni, kako o činjenicama koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je učinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret tako i o pritvorskim razlozima, te je imao pravo uložiti žalbe nadležnom sudu kako bi sud razmotrio zakonitost i osnovanost lišenja slobode, koje pravo je apelant u toku postupka koristio, a što proizlazi iz apelacijom pobijanih rješenja. Kako apelacija naročito insistira na tvrdnji da ne egzistiraju pritvorski osnovi na osnovu kojih je pritvor apelantu apelacijom pobijanih rješenja produžen, istaknuto je da su i vanpretresno vijeće Okružnog suda i Vrhovni sud na osnovu priloženih dokaza i navoda prijedloga za produženje pritvora imali dovoljno osnova da utvrde da postoje pritvorski osnovi za produženje pritvora, te da je sud odluku o produženju pritvora donio na osnovu sveobuhvatne analize dokaza na kojima se zasniva prijedlog za produženje pritvora i navoda samog prijedloga, uz detaljno obrazloženje postojanja pritvorskih razloga.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Opšte odredbe Član 196. st. 1. i 2.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197 stav 1 tačka a).

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tač. b) i g) (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 016901 17 Kž od 14. marta 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

24. Član II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

25. Član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

26. Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da je apelant lišen slobode i da se nalazi u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produžavanju pritvora, koji po tom rješenju može trajati najduže do 6. maja 2017. godine. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati apelantove navode da odluka o produženju pritvora nije zasnovana na zakonu – postojanje osnovane sumnje.

Član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje

27. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga ZKP RS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).

28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisiće od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne bezbjednosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, tač. 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i po ocjeni Ustavnog suda dovoljni razlozi. Stoga nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Naročito, Ustavni sud ističe da iz osporenih odluka proizlazi da su oba suda razmotrila sve dostavljene dokaze koji su taksativno navedeni u tim odlukama, koji su prikupljeni u predmetnom postupku po naredbama o sprovođenju i proširenju istrage od 18. avgusta 2015. i 3. februara 2017. godine. U prvostepenom rješenju su vrlo detaljno i opširno obrazloženi zaključci suda do kojih se došlo razmatranjem ovih dokaza, a Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta i na ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, zato što su redovni sudovi u dva navrata pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrili i za svoje zaključke dali dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Član 5 stav 3 Evropske konvencije – opšti principi

31. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojem se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je pozvan odlučiti da li je došlo do povrede prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navode aplikanti u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljim referencama).

32. Ustavni sud takođe ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo uopšteno navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

33. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu odredio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197 stav 1, i to: b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticajem na svjedoke ometati dalju istragu; i g) zbog postojanja vanrednih okolnosti da će apelantovo puštanje na slobodu rezultovati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Ometanje istrage

34. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Okružni sud je utvrdio da je Tužilaštvo ponudilo konkretne činjenice i okolnosti koje bi opravdale određivanje pritvora po ovom pritvorskom osnovu u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, odnosno koje bi ukazivale da postoji osnovana bojazan da će oni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike. Pri tome, kako je navedeno, Okružni sud je imao u vidu da iz izjava apelantovih saučesnika i ostalih osumnjičenih, kao i drugih prikupljenih dokaza, proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni pripadali istom zločinačkom udruženju i učestvovali u izvršenju krivičnih djela razbojništava, od kojih su neki u bjekstvu, kao N. B., V. K. i D. K. čiji je identitet u međuvremenu utvrđen, a identitet nekih još nije ni utvrđen, izuzev njihovih nadimaka, ali su oni nesumnjivo poznati ostalim pripadnicima zločinačkog udruženja kao saučesnicima, zbog čega je zaključeno da je osnovan stav Tužilaštva da bi se s njima apelant i ostali osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, dogovarali i međusobno usklađivali svoje odbrane, te uništili oružje koje je korišćeno u izvršenju krivičnih djela i sakrili pribavljeni novac odnosno prikrili njegovu dosadašnju upotrebu.

36. Osim toga, Okružni sud je ukazao i da je utvrdio da su „u prethodnih mjesec dana prijavljene dvije prijetnje upućene svjedoku D. M., 7. februara 2017. godine, nakon što je dao izjavu u Tužilaštvu, kada mu se obratilo nepoznato lice riječima „Pazi šta pričaš i pripazi na malog“ što je on doživio kao direktnu prijetnju upućenu njemu i njegovom sinu zbog izjave koju je dao u vezi krivičnog djela razbojništva u toku 2011. godine na štetu Komercijalne banke, te M. R., kćerki osuđenog Milana Reljića, 9. februara 2017. godine, kada je za sad neidentifikovano lice obilazilo naselje Potok i raspitivalo se o mjestu njenog stanovanja, a prethodno su je poznanici upozorili na uočeno vozilo Audi s hrvatskim registarskim oznakama, što je kod nje pobudilo strah i izazvalo sumnju da je to vezano za svjedočenje njenog oca. Imajući u vidu da se takve stvari nisu dešavale prije nego što su apelant i još dva osumnjičena lica lišeni slobode, Ustavni sud zapaža da je te okolnosti Okružni sud ocijenio kao naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant i ostali osumnjičeni vršiti negativan uticaj na svjedoke koje Tužilaštvo tek namjerava saslušati u daljem toku istrage (devet poimenično navedenih svjedoka te druge svjedoke), što je razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS, zbog kojeg im je neophodno pritvor produžiti.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Okružni sud nije pozvao samo na apstraktne razloge, već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao uticati na istragu i dovesti je u pitanje, dao dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5 stav 3 Evropske konvencije.

38. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS.

Zaštita javnog reda

39. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen i iz razloga što su redovni sudovi utvrdili da je ispunjen poseban osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.

40. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se ta osnova može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07).

41. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama, npr. br. AP 2930/15 i AP 1971/14 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

42. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 3210/15 (vidi, Odluku Ustavnog suda broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) takođe razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je stimulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je između ostalog (tač. 63-65) ukazao na Izvještaj misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine, u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKP FBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OEBS je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OEBS je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova takođe „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor, i najzad da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivičnoprocesni zakoni“.

43. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OEBS-a, zaključio da iz osporenih rješenja zapravo ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako konačno proizlazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKP FBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli ni jedan konkretan dokaz, ni bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

44. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud prije svega primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na načine izvršenja krivičnog djela. Naime, ukazano je da su predmetna krivična djela razbojništva, učinjena na javnim mjestima u prisustvu građana, kao i zaposlenih lica oštećenih institucija, i da su učinioci upotrebljavali ili su prijetili da će upotrijebiti vatreno oružje, što je kod prisutnih građana izazvalo veliki strah i paniku, kao i saznanje da su se učinioci uspješno skrivali, uništavali tragove svojih kriminalnih aktivnosti i više godina ostali neotkriveni. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, bez obzira na protek vremena od učinjenih krivičnih djela razbojništva, puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka (od kojih je kod nekih – apelanta neposredno prije lišenja slobode pronađeno oružje, municija i eksplozivne materije) bi rezultovalo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, prvenstveno na području Banjaluke i Prijedora, gdje su izvršena krivična djela razbojništva. Ukazano je da posljedice predmetnih krivičih djela za koja se apelant sumnjiči nisu imale samo veliku imovinsku štetu (odnosno pribavljenu imovinsku korist za učinioce djela), već se štetne posljedice tih djela ogledaju i u osjećaju nesigurnosti i straha stanovništva ovog područja, koji nesumnjivo još traje jer nisu otkriveni svi pripadnici zločinačkog udruženja i učinioci predmetnih krivičnih djela razbojništva, kao ni organizator udruženja. Na osnovu navedenog, redovni sudovi su zaključili da navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i okolnosti da su kod apelanta neposredno prije lišenja slobode pronađeni oružje, municija i eksplozivne materije te nastale posljedica koje se ogledaju u osjećaju nesigurnosti i strahu stanovništva, predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, objektivno za rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.

45. U vezi s navedenim obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ponovo naglašava da se pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS može primijeniti samo izuzetno, i to u „posebnim okolnostima“, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, a ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju ovog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu per se dovoljni za primjenu ovog pritvorskog osnova.

46. Ustavni sud ukazuje da u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, te shodno citiranom izvještaju OEBS-a, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ni jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već su, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OEBS-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporena rješenja o određivanju pritvora donijeli usredsređujući se na objašnjenje visine zaprijećene kazne i načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako apelantu ne bude određena mjera pritvora. U vezi s navedenim Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, zaključivanjem da navedene okolnosti koje su odlikovale način izvršenja djela i nastale posljedice, predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, postupali s apstraktnog i formalističkog stanovišta pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da će puštanje apelanata na slobodu rezultovati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za određivanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.

47. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da postoji osnov za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.

Član 5 stav 4 Evropske konvencije

48. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 3 Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast, kao i da mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Dakle, svrha člana 5 stav 4 Evropske konvencije je da licima koja su lišena slobode i pritvorena obezbijedi pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuti (vidi, Evropski sud, predmeti Ismoilov i drugi protiv Rusije broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145, i Petkov i Profirov protiv Bugarske br. 50027/08 i 50781/09, stav 66 od 24. juna 2014). Pravno sredstvo mora biti dostupno licu za vrijeme njegovog pritvora kako bi mu se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora koja može dovesti, kad je to moguće, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5 stav 4 mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom nedostajaće mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Evropski sud, Vachev protiv Bugarske broj 42987/98, stav 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske broj 16115/13, stav 113 od 5. juna 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korišćenja tog pravnog sredstva (vidi, na primjer predmete Čonka protiv Belgije broj 51564/99, st. 46 i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stav 83 od 21. aprila 2009).

49. Nadalje, član 5 stav 4 u sebi sadrži, kao i član 6 stav 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu suštinu (vidi, Evropki sud, Shishkov protiv Bugarske broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske broj 73481/01, stav 70, 13. novembar 2008). Iako član 5 stav 4 ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi nivo nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti iste garancije u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske broj 40523/08, stav 126 od 8. aprila 2010). Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optuženo lice počinilo krivično djelo kao sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnov za optužbe protiv njega. (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204).

50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavljuje žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja Okružnog suda. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao pomoć stručnog branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, kao i o činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.

51. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultovalo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja/produžavanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultovalo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS.

53. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na ostale aspekte člana II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, jer je sud odluku o produžavanju pritvora apelantu donio:

a) nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koje se tereti o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje,

b) nakon što je utvrdio da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao uticati na istragu i dovesti je u pitanje, o čemu je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produžavanje pritvora apelantu i po tom osnovu; i

v) kada apelantu, prilikom donošenja odluke o produženju pritvora, nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao u kratkom roku ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora, a u tom postupku apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred sudom, uz stručnu pomoć branioca, izjasni o prijedlogu.

54. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1305/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio