Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1429/17 (S. F.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1429/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1429/17, rješavajući apelaciju S. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. F. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, broj 65 0 K595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine i broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. F. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alija Oruč, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, broj 65 0 K595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine i broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 21. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor 24. aprila 2017. godine, Kantonalni sud 25. aprila 2017. godine, a Općinski sud 27. i 28. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda ( sudija za prethodni postupak) broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine prema osumnjičenim, apelantu i A. Z., određen je pritvor koji je po tom rješenju trajao do 17. februara 2017. godine.

6. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoć učinitelju nakon počinjenja krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo pomoć učinitelju nakon počinjenja krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH potvrđuju dokazi priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora, i to: Zapisnik o saslušanju svjedoka A. S. sačinjen u Kantonalnom tužilaštvu 16. februara 2017. godine iz kojeg proizlazi da je apelant u bliskim prijateljskim odnosima s osumnjičenim A. Z., da često navraća u kancelariju A. Z., da vrlo često vozi njega i njegovu porodicu do različitih destinacija, da upravlja njegovim službenim vozilom, te je sasvim izvjesno da je znao da se protiv A. Z. vodi krivični postupak, kao i krivični postupak protiv više lica među kojima je i E. Dž., jedan od saizvršilaca zajedno sa A. Z. Iako su mu poznate navedene činjenice, apelant je po zahtjevu A. Z. kontaktirao sa svjedokom A. S., direktorom KPZ Sarajevo, a gdje je osumnjičeni E. Dž. smješten u pritvorskoj jedinici, te je zatražio hitan sastanaka sa A. S., zatim prisustvovao razgovoru kada je A. Z. zahtijevao od A. S. da prenese poruku E. Dž. da ništa ne potpisuje što mu bude ponuđeno u tužilaštvu, te je zatim apelant narednog dana više puta kontaktirao sa A. S. da provjeri da li je on učinio traženo, odnosno da li je prenio poruku E. Dž.

8. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu i iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Općinski sud je naveo da je apelant ranije osuđivan i to Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 365778 14 od 14. septembra 2016. godine zbog krivičnog djela neovlaštena trgovina iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 423992 14 Kps od 7. oktobra 2014. godine zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant osoba koja je sklona vršenju različitih vrsta krivičnih djela, te postoji osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, a kako mu se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela pomoć učinitelju poslije počinjenog za koje se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, ispunjen je i uvjet koji propisuje član 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

9. Općinski sud nije našao da su ispunjeni uvjeti za određivanje mjere pritvora prema apelantu iz člana 146. stav 1. tačke a) ZKP FBiH.

10. Općinski sud je također razmotrio i primjenu blažih mjera, ali je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora prema apelantu i osumnjičenom A. Z., ocjenjujući da se s obzirom na vrstu, težinu i okolnosti pod kojima su učinjene krivično-pravne radnje mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha.

11. Općinski sud (vijeće) je Rješenjem broj j 65 0 K595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanata i Kantonalnog tužilaštva na prvostepeno rješenje.

12. Vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da apelantu zbog prisnog odnosa sa osumnjičenim A. Z. nije moglo ostati nepoznato da se protiv osumnjičenih A. Z. i E. Dž vodi krivični postupak, a što je objavljivano i u medijima u više navrata u proteklom periodu. U tom kontekstu, vijeće je istaklo da je apelant svjesno pomagao osumnjičenom A. Z. da utječe na E. Dž. kako bi za sebe osigurao bolji položaj u krivičnom postupku koji se protiv njega vodi.

13. Vijeće je također zaključilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, za slučaj da budu pušteni na slobodu, ponoviti krivično djelo, te ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu.

14. Konačno, zaključeno je da je prvostepeni sud razmotrio i izricanje blažih mjera, pravilno zaključivši da iste u konkretnom slučaju nisu primjenjive, s obzirom na razloge i okolnosti zbog kojih je apelantu i osumnjičenom A. Z. pritvor određen, kao i težinu i okolnosti učinjena krivičnih djela za koja se terete.

15. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine apelantu, te optuženim A. Z., S. B., S. T., N. T., R. K. i E. Dž. produžio pritvor koji po tom rješenju može trajati do 15. maja 2017. godine.

16. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoć učinitelju nakon počinjenja krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

17. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je optužnicom koju je Kantonalno tužilaštvo podiglo 10. marta 2017. godine, a koja je potvrđena 13. marta 2017. godine, apelantu stavljeno na teret da je 15. februara 2017. godine, kao bliski prijatelj optuženog A. Z. i njegov lični vozač, znajući da se protiv A. Z. vodi istraga za počinjenje određenih krivičnih djela u kojoj je zajedno sa A. Z. osumnjičen i E. Dž. koji se nalazio u pritvorskoj jedinici KPZ Sarajevo, gdje je direktor A. S., u dogovoru sa A. Z., a kako bi pomogao A. Z. da ga E. Dž. ne otkrije i ne navodi kao počinioca krivičnog djela, sa svog mobilnog telefona pozvao A. S., dogovorio sa njim hitan sastanak, došao po A. S. službenim vozilom koje koristi generalni sekretar političke partije SDA A. Z., te ga odvezao do Grbavice gdje je u vozilo ušao A. Z. Tokom vožnje A. Z. je rekao A. S. „da zna da E. Dž. sutra ima da da neku izjavu i da mu prenese da ne potpisuje to nešto što će mu ujutro biti ponuđeno, neki sporazum“. Nakon što je A. Z. izašao iz vozila, apelant je rekao A. S. da će ga tokom sutrašnjeg dana kontaktirati da provjeri da li je prenio poruku E. Dž., pa ga je s tim ciljem naredna dva dana pozivao na njegov broj mobilnog telefona. Općinski sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje temeljio na iskazu svjedoka: direktora KPZ Sarajevo A. S, koji je potvrdio svjedok, također s inicijalima A. S., te iz listinga telefonskih razgovora iz kojih se vidi da je apelant pozivao A. S. na njegov mobilni 15, 16. i 17. februara 2017. godine.

18. Općinski sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za određivanje – produženje pritvora apelantu i iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Općinski sud je, prije svega, ukazao da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela pomoć učinitelju poslije počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koje se može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, pa je shodno tome ispunjen uvjet koji propisuje član 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Dalje je istaknuto da je Općinski sud, shodno dostavljenom izvodu iz kaznene evidencije na ime apelanta, utvrdio da je apelant ranije osuđivan i to Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 365778 14 od 14. septembra 2016. godine zbog krivičnog djela neovlaštena trgovina iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 423992 14 Kps od 7. oktobra 2014. godine zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Na osnovu navedenih osuda, Općinski sud je zaključio da je apelant osoba koja je sklona vršenju krivičnih djela. Općinski sud je dalje naveo da iz prezentiranih dokaza, a i iz izlaganja apelantove odbrane na sjednici vijeća, proizlazi da je apelant u bliskom prijateljskom odnosu sa optuženim A. Z., te da povremeno po uputi optuženog A. Z. obavlja za njega određene poslove i koristi automobil optuženog A. Z. Imajući u vidu da je u odnosu na optuženog A. Z. utvrđeno postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH, a cijeneći način na koji je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno, pri čemu je sud cijenio apelantovu upornost u činjenju djela kroz pokušaj nastavka komunikacije sa svjedokom A. S. i u tri navrata nakon prvobitno uspostavljene komunikacije, Općinski sud je našao da na apelantovoj strani postoje naročite okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora apelantu iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

19. Najzad, Općinski sud je zaključio da se izricanjem blažih mjera od pritvora ne bi mogla ostvariti ista svrha. Ovo posebno imajući u vidu razlog za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH zbog kog je pritvor određen apelantu i ostalim optuženim, tj. način izvršenja krivičnog djela u kontekstu ovog pritvorskog razloga i nemogućnost da se u cijelosti zabrani telefonska i druga komunikacija koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela za koja se terete ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnih djela, odnosno za koje je Općinski sud našao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti. Općinski sud je, nadalje, imao u vidu da se optuženi osnovano sumnjiče da su izvršili krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te da se osnovano sumnja da se korupcija odvijala u sferama zapošljavanja i obrazovanja u kojim nezakonitosti najviše pogađaju građane, te društvo u cjelini, posebno imajući u vidu ukupne prilike u BiH. Uočavajući da je suština korupcije narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, te imajući u vidu razloge na temelju kojih je utvrđeno postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. točka c) ZKP FBiH, zaključeno je da je zbog zaštite navedenih vrijednosti pritvor prema optuženima neophodna i srazmjerna mjera.

20. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovog i branilaca ostalih optuženih, te žalbu optuženog E. Dž. na prvostepeno rješenje.

21. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da su u odnosu na apelanta analizirani iskazi navedenih svjedoka, te materijalna dokumentacija ( listing tel. razgovora), iz kojih proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnog djela pomoć učinitelju nakon počinjenja krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

22. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali optuženi, za slučaj da budu pušteni na slobodu, ponoviti krivično djelo, te ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu.

23. Kantonalni sud je zaključio i da je prvostepeni sud razmotrio i izricanje blažih mjera, zaključivši da iste u konkretnom slučaju nisu primjenjive, s obzirom na razloge i okolnosti zbog kojih je optuženim pritvor produžen, kao i težinu i okolnosti učinjena krivičnih djela za koja se terete.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navode o povredi ovih prava apelant temelji na tvrdnji da mu je nezakonito određen i produžen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

25. Apelant također ističe da su redovni sudovi propustili cijeniti i nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih nema mjesta određivanju mjera zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju odluke naveo sve činjenice i zakonske razloge, odnosno da u svemu ostaje kod obrazloženja osporenog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

27. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja detaljno iznijeli razloge za njihovo donošenje, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.

28. Općinski sud je u odgovorima na apelaciju istakao da su rješenja koja je taj sud donio pravilna i zakonita i da u postupku njihovog donošenja nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 346.

Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela (1) Ko krije učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđenog ili poduzima što drugo s ciljem izbjegavanja izvršenja izrečene kazne, sigurnosne mjere ili odgojne zavodske mjere, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko pruži pomoć iz stava 1. ovog člana učinitelju krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

30. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (...)

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(…) (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.(…) Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. (…) Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)

VI.Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja o određivanju i o produženju pritvora, tj. Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 30. mart 2017. godine i 24. februara 2017. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 12. april 2017. godine, proizlazi i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. Apelant osporava rješenja redovnih sudova kojim mu je određena i produžena mjera pritvora i prema kojim pritvor može trajati najduže do 15. maja 2017. godine. U vezi s tim apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora sa sigurnošću biti utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije je potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

41. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001).

42. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanja na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008, s dodatnim referencijama).

43. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i za koje je u vrijeme donošenja rješenja o produženju pritvora potvrđena optužnica na temelju koje je protiv apelanta u toku krivični postupak pred Kantonalnim sudom. Naime, iz opširnog obrazloženja osporenih prvostepenih rješenja (o određivanju i o produženju pritvora) proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovan na provedenim pojedinačno pobrojanim dokazima, iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Na temelju navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženjima osporenih prvostepenih rješenja, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza izveli proizvoljan zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo pomoć učinitelju nakon učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2, u vezi sa stavom 1. KZ FBiH.

44. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo pomoć učinitelju nakon učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2, u vezi sa stavom 1. KZ FBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

45. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će osoba u pitanju ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

46. Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (op. cit., Ilijkov protiv Bugarske, st. 80-81). Nadalje, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mora biti vjerovatna i mjere moraju biti odgovarajuće s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu prošlost i ličnost osobe u pitanju (vidi, naprijed citiranu, Aleksanyan protiv Rusije, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoće do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtjeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).

47. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima pritvor apelantu, te saosumnjičenim, a kasnije saoptuženim u istom predmetu određen i produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Nije upitno da se apelantu i ostalim osumnjičenim/optuženim za krivična djela koja im se stavljaju na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Međutim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne sami po sebi nisu dovoljni za opravdanost pritvora iz navedenog razloga. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenim rješenjima (što je je potvrđeno drugostepenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda), obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, ukazao da je shodno dostavljenom izvodu iz kaznene evidencije na ime apelanta, utvrdio da je apelant ranije osuđivan i to zbog krivičnog djela neovlaštena trgovina iz člana 267. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te zaključio da je apelant osoba koja je sklona vršenju krivičnih djela. Općinski sud je dalje ukazao da je apelant u bliskom prijateljskom odnosu s optuženim A. Z. i da povremeno po uputi optuženog A. Z. obavlja za njega određene poslove i koristi automobil optuženog A. Z. Imajući u vidu odnos apelanta i optuženog A. Z. i činjenicu da je u odnosu na optuženog A. Z. utvrđeno postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKP FBiH, a cijeneći način na koji je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno (da je apelant preduzeo radnje s ciljem da optuženi A. Z. izvrši utjecaj na optuženog E. Dž. da ništa ne potpisuje što mu bude ponuđeno prilikom ispitivanja), pri čemu je sud cijenio apelantovu upornost u činjenju djela kroz pokušaj nastavka komunikacije sa svjedokom A. S. i u tri navrata nakon prvobitno uspostavljene komunikacije, Općinski sud je našao da na apelantovoj strani postoje naročite okolnosti koje ukazuju na osnovanu bojazan da bi puštanjem na slobodu, ponovo učinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen i produžen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP BiH.

48. Slijedom navedenog proizlazi da u svojoj ukupnosti naprijed pobrojani razlozi za određivanje i produženje mjere pritvora apelantu iz razloga utvrđenog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

49. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produžena iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju mjera zabrane apelantu, odnosno za zaključak da je produženje mjere pritvora prema apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka. Iz navedenog proizlazi da je pritvor apelantu određen i produžen uz poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKP FBiH.

50. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.

51. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću Općinskog suda i Kantonalnom sudu protiv prvostepenih rješenja Općinskog suda, o kojima su vijeće Općinskog suda i Kantonalni sud odlučili u kratkom vremenskom roku, pri čemu su razmotrili apelantove žalbene navode i dali razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

53. S obzirom na naprijed navedene razloge Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno da posebno ispituje i navode o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi u odluci o određivanju i produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora, ponudili konkretne razloge i obrazloženja koji u svojoj ukupnosti ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u pogledu zaključka o postojanju osnovane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, počinio krivično djelo, te s tim u vezi i zbog čega je određivanje, odnosno produženje mjere pritvora prema apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija i kada su sudovi u kratkim rokovima preispitali zakonitost pritvora u najširem smislu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1429/17 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio