Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5174/14 (Auto-moto društvo „Kozarska Dubica“ Kozarska Dubica)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5174/14

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5174/14, rješavajući apelaciju Auto-moto društva „Kozarska Dubica“ Kozarska Dubica , na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Auto-moto društva „Kozarska Dubica“ Kozarska Dubica podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 Rs 029581 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 029581 11 Rs od 6. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Auto-moto društvo „Kozarska Dubica“ Kozarska Dubica (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 029581 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 029581 11 Rs od 6. decembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Tanje Majstorović, tužiteljke u predmetnom parničnom postupku (u daljem tekstu: tužiteljka), zatraženo je 12. odnosno 14. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Osnovnog suda 6. aprila 2017. godine.

3. Okružni sud je 14. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, tužiteljka 15. decembra 2016. godine, a Osnovni sud 21. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Rs 029581 11 Rs od 6. decembra 2013. godine utvrđeno je da je nezakonito apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljke od 3. marta 2010. godine, apelantova odluka od 25. marta 2010. godine o odbijanju prigovora tužiteljke izjavljenog protiv rješenja o prestanku radnog odnosa i apelantovo rješenje od 24. juna 2010. godine kojim se vrši izmjena apelantovog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljke, te je slijedom navedenog naloženo apelantu da tužiteljku vrati na rad i da je rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu i to na radno mjesto saradnika za finansijske, administrativne i personalne poslove ili druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužiteljke. Nadalje, presudom je obavezan apelant isplatiti tužiteljki određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata i naknada za topli obrok za period od 11. marta 2010. do 31. avgusta 2013. godine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, izvršiti povezivanje radnog staža tužiteljki prijavom tužiteljke na evidenciju Fonda PIO RS i Fonda zdravstvenog osiguranja RS i uplatiti za tužiteljku obavezne doprinose za period od 11. marta 2010. godine do povratka na posao.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je ugovorom o radu, koji je zaključen između tužiteljke i apelanta 20. juna 2008. godine, tužiteljka primljena u radni odnos na određeno vrijeme – devet mjeseci radi izvršavanja određenih poslova i radnih zadataka u stručnoj službi društva, na radno mjesto saradnik za finansijske i administrativne poslove, te da je radni odnos tužiteljke po ovom ugovoru produžen zaključivanjem ugovora o radu od 6. marta 2009. godine, kojim je tužiteljki produžen radni odnos na određeno vrijeme za još 12 mjeseci i da joj prestaje radni odnos s danom 10. mart 2010. godine, uz mogućnost zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Opštinski sud je istakao da je rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljki od 3. marta 2010. godine doneseno na osnovu člana 16 stav 4 Zakona o radu, te člana 52 stav 1 alineja 14 Statuta apelanta, da je tužiteljki prestao radni odnos s danom 10. mart 2010. godine, te da je tužiteljka dobila otkaz iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, da je nestručna, da ima lošu saradnju s pretpostavljenim i da ne ispunjava poseban uslov koji se traži za to radno mjesto, iako iz kopije vozačke dozvole proizlazi da je 2008. godine položila vozački ispit za upravljanje motornim vozilima. Nadalje, navedeno je da je tužiteljka na navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa uložila prigovor koji je odbijen odlukom Upravnog odbora apelanta od 25. marta 2010. godine, nakon čega je tužiteljka uputila zahtjev za zaštitu prava radnika nadležnom Inspektoratu Republike Srpske, Odjeljenje Prijedor. Nadalje, apelant je 24. juna 2010. godine donio rješenje kojim je izmijenjeno obrazloženje rješenje tako što je tužiteljki prestao radni odnos 10. marta 2010. godine istekom ugovora o radu, uz obrazloženje da je razlog za izmjenu rješenja otklanjanje određenog nedostatka i nepravilnosti zbog pogrešne primjene odredaba člana 125 Zakona o radu, a gdje se poslodavac tehničkom greškom, kroz obrazloženje rješenja indirektno pozvao na stav 1 tačka 3, umjesto na stav 1 tačka 6 pomenutog člana, što je utvrdila inspekcija rada svojom kontrolom na zahtjev tužiteljke.

7. Osnovni sud je, na osnovu utvrđenog činjeničnog utvrđenja, zaključio da se poslovi koje je tužiteljka obavljala ne mogu smatrati kao poslovi čije je trajanje unaprijed određeno njihovom prirodom i vrstom, već naprotiv, imaju trajni karakter. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je tužiteljka primljena zbog trenutno povećanog obima posla kod apelanta, koji je u vrijeme kada je tužiteljka dobila otkaz smanjen, jer je to bilo suprotno materijalnim dokazima. Kako je utvrđeno da su poslovi zbog kojih je tužiteljka zasnovala radni odnos na određeno vrijeme bili trajnog karaktera, Osnovni sud je zaključio da nije bilo uslova za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme, te da se ima smatrati da je tužiteljka još od stupanja na rad uspostavila radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje je navedeno da samim tim njoj nije mogao prestati radni odnos po odredbi koja se odnosila na radnike u radnom odnosu na određeno vrijeme, jer radni odnos na određeno vrijeme može se uspostaviti samo u slučajevima koji su predviđeni kao izuzetak od pravila da se radni odnos zaniva na neodređeno vrijeme. S obzirom na to da je tužiteljka radni odnos zasnovala na neodređeno vrijeme, a da je prema rješenju od 3. marta 2010. godine, apelantovoj odluci od 25. marta 2010. godine i apelantovom rješenju od 24. juna 2010. godine, tužiteljki radni odnos prestao istekom roka važenja ugovora o radu, Osnovni sud je zaključio da su navedene odluke donesene suprotno odredbama člana 125 stav l. tačka 3 Zakona o radu. S tim u vezi obrazloženo je da apelant kod prestanka radnog odnosa tužiteljke nije sproveo postupak i otkazao ugovor o radu u skladu sa Zakonom, tj. da je zbog ekonomskih i organizacionih razloga prestala potreba za njenim radom, kako je to proizlazilo iz osporenog rješenja od 3. marta 2010. godine. Stoga je Osnovni sud zaključio da su apelantova rješenja o otkazu ugovora o radu tužiteljke nezakonita, te je donesena odluka kao u izreci presude. Osnovni sud je istakao da utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa podrazumijeva i restituciju svih prava iz radnog odnosa, te je apelant obavezan da tužiteljku vrati na poslove koje je obavljala prije nego što je dobila otkaz, odnosno na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužiteljke, te da joj isplati plate i topli obrok za sporni period, čiju visinu je sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Nadalje, kako je tužiteljki nezakonito otkazan ugovor o radu, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži uplata penzionog i zdravstvenog osiguranja, te je apelant obavezan da izvrši povezivanje radnog staža tužiteljke, prijavom tužiteljke na evidenciju nadležnih organa i da uplati obavezne doprinose nadležnim organima.

8. Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 029581 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine, djelimično je usvojena apelantova žalba i presuda Osnovnog suda preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o zahtjevu tužiteljke za isplatu naknada toplog obroka od 11. marta 2010. do 31. avgusta 2013. godine i uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje za period od 1. oktobra 2013. godine do vraćanja na rad, tako da je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, te je snižen dosuđeni iznos naknade troškova parničnog postupka tužiteljki. Nadalje, presudom je odbijena apelantova žalba u preostalom dijelu i presuda Osnovnog suda u preostalom dosuđujućem dijelu potvrđena, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da presuda Opštinskog suda nije bila zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka iz člana 8, 54 i 57 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), niti je bilo povrede odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud dužan da pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, navedeno je da je bila pravilna ocjena iskaza svjedoka Kovačević Nikole, u vezi sa zapisnicima o izdatim potvrdama kandidatima za vozače od 2008. do 2011. godine, na osnovu koje je utvrđena odlučna činjenica da se obim poslova koje je tužiteljka obavljala neposredno prije zaključivanja ugovora o radu nije bio povećao, niti se obim tih poslova smanjio u vrijeme prestanka radnog odnosa, te da njegova izjava da mu je za obavljanje povjerenih poslova dovoljno do 2,5 časa rada dnevno nije bila u suprotnosti s tim. Okružni sud je istakao da nije nedopuštena tužba čiji je zahtjev upravljen na utvrđivanje da su odluke poslodavca nezakonite, jer za takvu tužbu postoji opravdani interes zaposlenog, naročito u situaciji kada se istovremeno ističu i zahtjevi za osude na činidbu koje proizlaze iz prethodno utvrđene nezakonitosti odluka poslodavaca. S tim u vezi, obrazloženo je da radni odnos pravni odnos čiji je prestanak utvrđen apelantovim odlukama. Kod takvog stanja stvari dozvoljena je tužba kojom se zahtjeva utvrđivanje da takve apelantove odluke nisu u skladu sa zakonom čime se istovremeno utvrđuje da radni odnos i dalje postoji. Okružni sud je smatrao da izreka presude nije neprovodiva zbog toga što osporene apelantove odluke nisu istovremeno i poništene, uklonjene, iz pravnog poretka, jer je tom presudom utvrđeno da apelantove odluke nisu zakonite. Nadalje, Okružni sud je naveo da to što tužiteljka nije isticala poseban zahtjev za utvrđivanje da je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, tako da o tom nema pravosnažne odluke suda, nije smetnja da se isto pitanje rješava kao prethodno ili prejudicijalno pitanje u obrazloženju presude, kako je pravilno postupio prvostepeni sud. Naime, obrazloženo je da je Osnovni sud je prethodno zaključio da su se ugovori o radu na određeno vrijeme u konkretnom slučaju i po samom zakonu imali smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, pa je polazeći od takve ocjene ovog prethodnog pravnog pitanja pravilno usvojio istaknute tužbene zahtjeve.

10. Okružni sud je ocijenio da okolnost da je tužiteljka u toku glavne rasprave preinačavala tužbu isticanjem zahtjeva za isplatu potraživanja naknade plata i toplog obroka koja su dospjela u toku suđenja, nije predstavljala povredu odredbe člana 57 stav 1 ZPP-a, jer se radilo o takvom preinačenju tužbe koje tužiteljka ranije i nije mogla da izvrši i to bez svoje krivice. Osim toga, zaključio je da i naknadno isticanje zahtjeva da se utvrdi nezakonitim apelantovo rješenje od 24. juna 2010. godine, nije predstavljalo preinačenje tužbe već njeno upotpunjavanje, budući da je navedeni apelantov akt u naravi dopuna rješenja o prestanku radnog odnosa, tako da čini jednu cjelinu s navedenim rješenjem u pogledu kojeg je tužba inače blagovremeno podnesena. Okružni sud je naveo da je zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme izuzetak u odnosu na pravilo o zaključivanju ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, navedeno je da je taj izuzetak ograničen samo na razloge koji su taksativno zakonom propisani, pa se prema odredbi člana 16 stav 3 Zakona o radu ugovor o radu koji je zaključen na određeno vrijeme zbog nekih drugih razloga, izvan onih propisanih u stavu 2, smatra po samom zakonu ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Kako je apelant zaključio s tužiteljkom ugovore o radu na određeno vrijeme, a da nisu bili ostvareni razlozi zbog kojih je, izuzetno, dozvoljeno zaključivanje takvih ugovora, Okružni sud je ocijenio da je pravilno prvostepenom presudom zaključeno da se ugovori o radu u konkretnom slučaju imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, tako da ni apelantove odluke kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa zbog proteka vremena nisu zakonite. Shodno navedenom, zaključeno je da je pravilno apelantu naloženo da tužiteljku vrati na rad i rasporedi je na odgovarajući posao, te joj isplati naknade plata od 11. marta 2010. do 31. avgusta 2013. godine uz zakonske zatezne kamate, te da tužiteljki za isti period pa sve do zaključenja glavne rasprave uplati doprinose penzijsko-invalidskog i zdravstvenog osiguranja. Međutim, Okružni sud je ocijenio da nije bilo mjesta usvajanju zahtjeva za isplatu naknade toplog obroka koja je vezana isključivo za obavljanje rada i svrha joj je da se iznos ugovorene plate očuva, tako da plata zaposlenog ne bude umanjena za troškove ishrane kojim su radnici izloženi upravo zbog obavljanja rada. Kako u spornom periodu nakon prestanka ugovora o radu tužiteljka nije radila i nije bila izložena ovim troškovima, Okružni sud je zaključio da joj ne pripada pravo na naknadu toplog obroka na teret apelanta. Nadalje, navedeno je da nije bilo mjesta ni usvajanju zahtjeva za uplatu doprinosa osiguranja nakon 1. oktobra 2013. godine do vraćanja tužiteljke na rad kod apelanta, jer do zaključenja glavne rasprave (25. oktobra 2013. godine) apelant bi bio u obavezi da za tužiteljku, da je ostala u radnom odnosu, uplati doprinose osiguranja zaključno s 30. septembrom 2013. godine, pa se u navedenom dijelu apelant nije mogao obavezati na plaćanje nedospjelih doprinosa osiguranja u spornom periodu, prema odredbi člana 177 stav 1 ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U pogledu primjene materijalnog prava, apelant smatra da su u ovoj pravnoj stvari relevantne odredbe člana 16 stav 2 tačka 2 i člana 17 stav 1 Zakona o radu, a ne član 125 stav 1 tačka 3 Zakona o radu, kao što je to naveo Osnovni sud, te opširno obrazlaže svoj stav. S tim u vezi, apelant navodi da je prvostepeni sud nepravilno utvrdio razloge zbog kojih je apelant kao poslodavac zaposlio tužiteljku u radni odnos na određeno vrijeme, te ističe da je navedeno uradio zbog povećanog obima posla i da se nije radilo o poslovima trajnog karaktera. Nadalje, smatra da su sudovi pogrešno zaključili da nije bilo potrebe u izreci prvostepene presude utvrditi da su predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme prerasli u ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, ističe i da je pogrešan i protivan zakonu zaključak redovnih sudova da je u sporovima ovakve vrste moguće presudom utvrditi da su apelantove odluke kao poslodavca nezakonite, a da istovremeno nije neophodno poništiti navedene odluke kao nezakonite i ukloniti ih iz pravnog života. Apelant smatra da je pogrešan stav suda da su predmetna apelantova rješenja nezakonita, te ističe da je tužiteljki radni odnos prestao istekom ugovora o radu na određeno vrijeme. Osim navedenog, apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđene i odredbe člana 8, člana 54 stav 1 i člana 387 stav 1 ZPP-a. S tim u vezi, apelant ističe da redovni sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili dokaze zasebno i sve dokaze zajedno, kao i da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita zato što je Osnovni sud u izreci prvostepene presude utvrdio da su predmetna apelantova rješenja nezakonita. Nadalje, apelant smatra da je tužbeni zahtjev, i pored nekoliko preinačenja, ostao neuredan, kao i da se tužbenim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa ne može tražiti da se utvrdi da su apelantova rješenja nezakonita, već se može tražiti da se ta rješenja ponište kao nezakonita. Dalje, ističe da se usprotivio posljednjem preinačenju tužbe na glavnoj raspravi, pa odluka prvostepenog suda da tužiteljki dozvoli preinačenje tužbe na glavnoj raspravi predstavlja kršenja člana 57 stav 1 ZPP-a.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na način na koji su utvrđene činjenice i primijenjeno pravo, te ističe da su za sva pitanja koja se ponovo ističu apelacijom dati odgovori u osporenim presudama. S tim u vezi, Okružni sud navodi da kako je članom 16 stav 3 Zakona o radu propisana pravna fikcija o postojanju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, obrazloženo je da odsustvo posebnog zahtjeva za utvrđivanje postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije bilo uslov za usvajanje tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu. Naime, radilo se o neoborivoj zakonskoj konstrukciji da ugovor o radu na neodređeno vrijeme postoji, premda je izvjesno da takav ugovor između stranaka nije zaključen, kada se utvrde činjenice da nisu postojali razlozi propisani zakonom zbog kojih je dozvoljeno zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme.

13. Osnovni sud navodi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje ponavljajući navode iz žalbe, te za sva pitanja koja se ponovo ističu apelacijom ukazuje da su odgovori dati u osporenim presudama.

14. Tužiteljka smatra apelaciju neosnovanom i ističe da nije došlo do povrede prava u postupku, kao i da ne postoji nikakav osnov za osporavanje donesenih presuda. V.Relevantni propisi

15. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 16.

Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine.

Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima:

- izvršavanja posla koji traje do 6 mjeseci;

- privremenog povećanja obima posla;

- zamjene odsutnog radnika do godinu dana;

- obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla.

Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

Radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju.

Član 17. stav 1 Poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. U ovaj period uračunavaju se i prekidi koji su trajali do dvije sedmice.

Član 125. stav 1 tačka 3.

Ugovor o radu prestaje da važi:

3. otkazom ugovora od strane poslodavca ili radnika,

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 54. stav 1 Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti prinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 Rs 029581 14 Rsž od 22. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 3. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud prije svega ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenja ništavosti odluka o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i isplate potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

25. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi sproveli dokazni postupak (saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, uvidom u dokumentaciju) i utvrdili činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava djelimično usvojili tužiteljkin tužbeni zahtjev. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je tužiteljka kod apelanta, kao poslodavca, obavljala poslove koji su bili trajnog karaktera i stoga nije bilo uslova za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme, te da se ima smatrati da je tužiteljka još od stupanja na rad uspostavila radni odnosa na neodređeno vrijeme. Stoga su utvrdili da su apelantova rješenja o otkazu ugovora o radu bila nezakonita, te je stoga apelant obavezan vratiti tužiteljku na posao i isplatiti joj plate i uplatiti doprinose. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i tumačenja odredaba, koje ničim ne dovodi u pitanje zaključke redovnih sudova, odnosno ne ukazuju na nepoštovanje bilo kojeg standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i procesno pravo, te između ostalog, ističe neurednost tužbenog zahtjeva, kao i da je tužiteljki dozvoljeno preinačenje tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi uprkos tome što se apelant protivio. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj presudi opširno obrazložio zašto su ovi apelantovi navodi neosnovani. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a s odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u navedenom dijelu.

28. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu i ZPP-a na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5174/14 (Auto-moto društvo „Kozarska Dubica“… | Sudska praksa | Aktio