Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5362/14 (B. K., L. K., V. Č., M. L., M. B., D. L., J. Š., M. V., S. R., S. R., Z. R. i R. R., J.Š., V.L. i M.B.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5362/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-5362/14, rješavajući apelacije Borke Krčmar i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Borka Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001491 14 Rev od 11. septembra 2014. godine;

Ljubica Kaurin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002421 14 Rev od 2. decembra 2014.

godine;

Vlado Čegar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000963 15 Rev od 11. juna 2015. godine;

Mile Lončar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001043 15 Rev od 27. augusta 2015. godine;

Mihajlo Bojinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001032 15 Rev od 27. oktobra 2015.

godine;

Dušan Lončar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000567 15 Rev od 10. novembra 2015. godine;

Jovan Šavija protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001648 15 Rev od 26. oktobra 2015.

godine;

Mira Vujaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001369 14 Rev od 12. januara 2016.

godine;

Slavko Radičić, Savka Radičić, Zdravko Radičić i Ratko Radičić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002730 15 Rev 2 od 12. januara 2016.

godine;

J. Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001648 16 Rev 2 od 24. januara 2017.

godine;

V. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj 68 0 P 000567 16 Rev 2 od 24. januara 2017.

godine i M. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001032 16 Rev 2 od 7. februara 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-5362/14

1. Borka Krčmar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Srbije, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001491 14 Rev od 11. septembra 2014. godine.

AP-1182/15

2. Ljubica Kaurin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002421 14 Rev od 2. decembra 2014. godine.

AP-4978/15

3. Vlado Čegar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 000963 15 Rev od 11. juna 2015. godine.

AP-4981/15

4. Mile Lončar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembar 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001043 15 Rev od 27. augusta 2015. godine.

AP-459/16

5. Mihajlo Bojinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001032 15 Rev od 27. oktobra 2015. godine.

AP-792/16

6. Dušan Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 000567 15 Rev od 10. novembar 2015. godine.

AP-833/16

7. Jovan Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001648 15 Rev od 26. oktobra 2015. godine.

AP-1695/16

8. Mira Vujaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001369 14 Rev od 12. januara 2016. godine.

AP-1799/16

9. Slavko Radičić, Savka Radičić, Zdravko Radičić i Ratko Radičić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 68 0 P 002730 15 Rev 2 od 12. januara 2016. godine.

AP-1274/17

10. J.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001648 16 Rev 2 od 24. januara 2017. godine.

AP-1275/17

11. V.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 000567 16 Rev 2 od 24. januara 2017. godine.

AP-1483/17

12. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001032 16 Rev 2 od 7. februara 2017. godine.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5362/14.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

15. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da im tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) na ime naknade štete koja se odnosi na izgubljenu dobit u određenom vremenskom periodu (izgubljeni plodovi sa poljoprivrednog zemljišta apelanata) i u jednom od predmeta troškovi dovođenja zemljišta u ranije rodno stanje, isplati određene novčane iznose, dok su ukinute drugostepene presude u ostalom dijelu (u odnosu na naknadu materijalne štete na stambenim i privrednim objektima i odluka o troškovima postupka) i predmeti vraćeni drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

16. U obrazloženjima odluka Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da osoba koja bespravno deposjedira ili onemogući posjed vlasnika poljoprivrednog zemljišta odgovara za štetu zbog propuštene dobiti, odnosno izgubljenog prinosa zemljišta. Međutim, suprotno pravnom stavu apelanata, izgubljenu korist tokom postupka mora dokazati oštećeni, i to onu korist koju je objektivno mogao realizovati da nije bilo štetne radnje štetnika. Izgubljena dobit može se priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, pri čemu ona mora biti konkretno dokazana, pri tome se uzima u obzir samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima kako je propisano članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, za ostvarivanje naknade štete po osnovu izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, kako to pogrešno rezonuju apelanti, već i namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi, niti takav zahtjev apelanti mogu zasnovati samo na činjenici da je tužena preuzela posjed na njihovim nekretninama. Vrhovni sud je u većini predmeta istakao da, u konkretnim slučajevima apelanti tokom postupka nisu dokazali koliko su i kako radili na svojim poljoprivrednim imanjima do 1995. godine i koliku su zaradu ostvarivali, niti su dokazali da su imali namjeru da se nakon 1995. godine vrate na svoja imanja i ista ekonomski iskorištavaju poljoprivrednom proizvodnjom, a da su u toj namjeri spriječeni radnjama tužene, te nisu dokazali nemogućnost stupanja u posjed svojih imanja nakon novembra 2003. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da tokom postupka apelanti nisu dokazali koje plodove je tužena eventualno propustila da ubere, niti vrijednost tih plodova, niti su dokazali troškove koje su imali za dovođenje zemljišta u ranije rodno stanje, niti koje radove su tom pravcu izvodili.

17. U predmetima AP-1274/17, AP-1275/17 i AP-1483/17 osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata i u dijelu u kojem su vraćeni na ponovni postupak, odnosno u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati određene novčane iznose na ime naknade štete na stambenim i privrednim objektima. U obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da kod nesporne činjenice da su apelanti predmetne nekretnine napustili 1995. godine, a da je tužena ušla u posjed nekretnina 1997/98. godine, proizlazi pravilan zaključak redovnih sudova da nije dokazana uzročna veza između stanja stambenih i pomoćnih objekata apelanata koji su prethodno napušteni a zatim devastirani. Dalje se navodi, da bi apelanti mogli ostvariti pravo na naknadu obične štete i izgubljene dobiti, bilo je potrebno dokazati da je organ tužene, svojim radnjama uzrokovao umanjenje imovine apelanata, a u odnosu na izmaklu dobit, da je ista prema redovnom toku stvari za apelante mogla biti osnovano očekivana. Vrhovni sud zaključuje, da kako je dokazano da su predmetne nekretnine bile napuštene više od dvije godine, prije nego je organ tužene ušao u posjed istih, štetu na tim nekretninama su do ulaska organa tužene u posjed, mogli izazvati razni uzroci, stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo u drugostepenim odlukama, kada su odbijeni predmetni zahtjevi zbog nedokazanosti postojanja uzročne veze u radnjama organa tužene i štete nastale na nekretninama apelanata. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je drugostepeni sud pravilno primijenili relevantne odredbe tada važećeg Zakona o eksproprijaciji, te ZOO i Zakona o parničnom postupku kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta. Osim toga, Vrhovni sud zaključuje da je drugostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza izveo pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanata, za naknadu štete na stambenim i privrednim objektima, jer je tužena dokazala da je šteta na objektima apelanata prouzrokovana krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, koji je izazvao požar koji se proširio na područje na kome su se nalazili objekti stanovništva predmetnog područja, među kojima i objekti nekih od apelanata, te dijelom zbog vremenskih nepogoda i neodržavanja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud konstatuje da je u konkretnim slučajevima pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i iskaza svjedoka, a koji potvrđuje i sadržina dopisa Policijske uprave Glamoč, drugostepeni sud je pravilno zaključio da se tužena oslobodila od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe člana 177. st. 1. i 2. ZOO. Apelacioni navodi

18. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Ustavni sud podsjeća da je isto ili sličnom činjenično i pravno pitanju razmatrao u nizu svojih odluka, između ostalih, u predmetima br. AP-1220/15 i AP-1059/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1059/15 od 20. juna 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5362/14 (B. K., L. K., V. Č., M. L., M… | Sudska praksa | Aktio