Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5529/14 (H. R.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Član II/5 Ustava BiH
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5529/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5529/14, rješavajući apelaciju Himze Radaslića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Himze Radaslića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 067008 14 Gž od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 067008 03 P od 31. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Himzo Radaslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni suda) broj 71 0 P 067008 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 067008 14 Gž od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 067008 03 od 31. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 2922/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2922/14 od 6. novembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda precizirane u prethodnoj tački ove odluke, budući da je u vrijeme podnošenja te apelacije u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od Zorana i Gorana Ružičića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. marta 2017. godine, Okružni sud 3. marta 2017. godine, tuženi Zoran Ružičić 27. februara 2017. godine, a tuženi Goran Ružičić 6. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 067008 03 od 31. oktobra 2013. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen u Banjaluci 24. septembra 1979. godine između Anke Hnatjuk rođ. Temkov i Jaroslava Hnatjuka, sina Mihajla, kao prodavca s jedne strane i apelanta kao kupca s druge strane. Tim ugovorom prodavci su prodavali, a kupac kupio od prodavca jedan temelj za kuću u ul. Danka Mitrova bb u Banjaluci, i to na način opisan u stavu 1 dispozitiva ove presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine građenjem na spornim nepokretnostima. Zatim, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 24. septembra 1994. godine između drugotuženog Slobodana Ružičića kao kupca, s jedne strane, i Anke Hnatjuk rođ. Temkov i Jaroslava Hnatjuka, sina Mihajla, kao prodavca s druge strane, na osnovu kog je drugotuženi Slobodan Ružičić stekao pravo svojine i posjeda sa 1/1 dijela na porodičnoj stambenoj zgradi koja je izgrađena na spornim nepokretnostima. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 25. marta 1999. godine u Banjaluci između Slobodana Ružičića kao darodavca i daroprimaca Gorana i Zorana Ružičića, na kom su potpisi ugovorenih strana ovjereni u Osnovnom sudu pod brojem OV-I-1647/99. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi Goran Ružičić i Zoran Ružičić da su dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude na spornim nepokretnostima uknjiži apelant kao vlasnik i posjednik 1/1 dijela. Zatim, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva da se obavežu tuženi Zoran Ružičić i Goran Ružičić da nepokretnosti iz prethodnog stava izreke ove presude predaju u posjed apelantu, slobodne od lica i stvari, u roku od 30 dana nakon donošenja ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijena je kao neosnovana i obaveza da tuženi apelantu solidarno nadoknade troškove ovog spora sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana nakon dana donošenja ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. Nadalje, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženih koji glasi: „Utvrđuje se da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 30. septembra 1992. godine u Banja Luci između (apelanta) i Lazić Đure iz Zenice, kao i utvrđuje se da je pravno valjana punomoć kojom (apelant) ovlašćuje Lazić Maricu iz Zenice da izvrši realizaciju ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 30. septembra 1992. godine pod brojem OV 2711/92, te se utvrđuje da je restitucija zamijenjene imovine moguća ukoliko apelant-protivtuženi tuženim-protivtužiocima isplati iznos od 779.855,00 KM“.

7. Osnovni sud je utvrdio da je 24. septembra 1979. godine zaključen ugovor o kupoprodaji između apelanta kao kupca i Anke Hnatjuk i Jaroslava Hnatjuka, da su navedeni kupoprodajni ugovor potpisali kupac, tj. apelant u ovom postupku i prodavac Jaroslav Hnatjuk, uz potpis svjedoka Fadila Kačara. Ugovor nikad nije sudski ovjeren. Takođe je utvrđeno da prema izjavi saslušanih parničnih stranaka nesporno proizilazi da kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena, da je apelant prvotuženom ostao dužan 10.000 dinara, a ostatak dogovorene kupoprodajne cijene (110.000 dinara) isplatio mu je odmah, da je prilikom zaključenja navedenog ugovora prvotuženi Jaroslav Hnatjuk imao punomoć svoje majke Anke da može zaključiti ugovor, odnosno da može zastupati majku u prodaji i prepisu njenih nepokretnosti koje se nalaze upisane u zk. uložak broj 8586 KO Banjaluka i da ga ovlašćuje da vrši prodaju, primi kupovnu cijenu od kupca, da potpiše ugovor o prodaji kao i sve druge akte, kao i da izvrši ili dozvoli prepis tih nepokretnosti na kupca u zemljišnim knjigama suda i katastra, te da je zastupa pred organima uprave i drugim organima u vezi sa građevinskom dozvolom za gradnju kuće na nepokretnosti. Punomoć je ovjerena u Opštinskom sudu u Banjaluci pod brojem OV-1746/78 od 4. maja 1978. godine, i Anka Hnatjuk je na nju stavila otisak prsta pred ovlašćenim radnikom suda (a što je sud utvrdio čitanjem punomoći koja se nalazi u spisu kao dokaz). U vrijeme zaključenja navedenog ugovora o kupoprodaji iz 1979. godine upisani vlasnik i nosilac prava korišćenja zemljišta na kom je sagrađen temelj sa pločom, a što nesporno proizilazi iz zk. uloška 8586 KO Banjaluka je bio Jaroslav Hnatjuk kao prvotuženi i njegova majka Anka Hnatjuk.

8. Osnovni sud je utvrdio da zemljište na kom je apelant sagradio objekat odnosno kuću nije ni po zemljišnoknjižnim ni po katastarskim evidencijama upisano kao apelantova svojina, tj. posjed, što je takođe nesporno utvrđeno svim izvedenim dokazima u predmetnoj parnici. U predmetnoj parnici je dokazano, a što nije osporavao ni sam apelant, da apelant od momenta zaključenja kupoprodajnog ugovora 1979. godine do 1992. godine, tj. do odlaska iz Banjaluke nije upisao na svoje ime pravo svojine na kupljenim nepokretnostima, iako je u predmetnoj kući koju je izgradio na kupljenom zemljištu živio skoro 12 godina i da je nesporno utvrđeno da je apelant bio vanknjižni vlasnik spornih nepokretnosti u Banjaluci koje je ugovorom o zamjeni nepokretnosti sa Đurom Lazićem zamijenio za nepokretnosti u Zenici koje su svojina i posjed Đure Lazića sa 1/1 dijela. Iz stanja spisa predmetne parnice Osnovni sud je nesporno utvrdio da su apelant i Đuro Lazić zaključili ugovor o zamjeni nepokretnosti 30. septembra 1992. godine i da je taj ugovor u cijelosti realizovan tako što je apelant ušao u posjed predmetnih nepokretnosti Đure Lazića u Zenici, a Đuro Lazić je preuzeo predmetnu kuću u Banjaluci. Nadalje, utvrđeno je da je apelant kao vanknjižni vlasnik predmetnih nepokretnosti bio u Banjaluci u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nepokretnosti sa Đurom Lazićem i da je apelant 2. oktobra 1992. godine opunomoćio Maricu Lazić, suprugu Đure Lazića, da u njegovo ime može po zaključenom ugovoru o zamjeni nepokretnosti od 30. septembra 1992. godine u njegovo ime izvršiti sve potrebne pravne radnje vezane za ovjeru predmetnog ugovora. Predmetne nepokretnosti apelant je zamijenio kao vanknjižni vlasnik, a pravi vlasnici su bili prvotuženi Jaroslav Hnatjuk i njegova majka.

9. Prema shvatanju Osnovnog suda, navedeni kupoprodajni ugovor je u vrijeme zaključenja 1979. godine bio pravno valjan, što u ovom postupku nije osporavala ni tužena strana, da je zaključen u pismenoj formi sa potpisima kupca i prodavca, sa određenim predmetom prodaje i cijene i da su ugovorne strane iz tog ugovora obaveze u pretežnom dijelu ispunile. Osnovni sud je na osnovu tih činjenica zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji iz 1979. godine sadržavao sve bitne elemente ugovora o prodaji nepokretnosti i da je on djelimično realizovan tako što je prodavac odmah nakon zaključenja ugovora uveo u posjed kupca, tj. apelanta u ovom postupku. Apelant je prvotuženom u ovom postupku Jaroslavu Hnatjuku isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 110.000 dinara, a ostao mu dužan 10.000 dinara, a to što kupac, tj. apelant u konkretnoj parnici nije predmetne kupljene nepokretnosti upisao u zemljišne knjige kao vlasnik, prema mišljenju Osnovnog suda, ne može se pozivati na nepoznavanje prava jer to neznanje nikoga ne opravdava. Dalje se navodi da je prvotuženi Jaroslav Hnatjuk takođe u svom iskazu izjavio, a što nisu osporavali ni apelant a ni ostali tuženi u ovom postupku, nakon što je apelant zaključio ugovor o zamjeni nepokretnosti sa Đurom Lazićem, da je od drugotuženog prihvatio isplatu razlike neisplaćene kupoprodajne cijene od 1.000 KM koje mu je ostao dužan apelant i da je, nakon što je izvršio uvid u ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključen između apelanta i Đure Lazića i uvid u punomoć koju je apelant dao Marici Lazić, supruzi Đure Lazića, izašao u susret drugotuženom tako što je zaključio ugovor sa Slobodanom Ružičićem 24. septembra 1994. godine, a kako bi se Slobodan Ružičić koji je kupio nepokretnosti od Đure Lazića mogao uknjižiti u zemljišnoj knjizi kao vlasnik.

10. Upis svojine na nepokretnosti je preduslov valjanog daljeg pravnog prometovanja i kao takav je ustanovljen u javnom interesu jer za sticanja prava svojine nije dovoljan samo ugovor već je potrebna i predaja stvari, a kada se radi kao što je u konkretnom slučaju riječ o nepokretnosti predaja se vrši upisom u zemljišne knjige, a ugovor sam po sebi je pravni osnov sticanja i može se tražiti njegovo izvršenje, ali za sticanje svojine na nepokretnosti je potrebna i uknjižba. Kako tuženi u ovom postupku nisu osporavali navedene činjenice u kontekstu apelantovog cjelokupnog istaknutog tužbenog zahtjeva u ovom postupku, a imajući u vidu da je apelant tužbom tražio da se utvrdi da je on stekao pravo svojine građenjem, i to kuće, sadržaja prizemlje i podrum na spornim nepokretnostima, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu ove presude. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, kao i protivtužbeni zahtjev tuženih-protivtužilaca.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 067008 14 Gž od 14. maja 2014. godine žalba apelanta-protivtuženog je odbijena i prvostepena presuda u osporavanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke) potvrđena. Istom presudom žalbe stranaka su odbijene, rješenje o troškovima sadržano u označenoj presudi prvostepenog suda (stav III izreke) potvrđeno. Zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka su takođe odbijeni.

12. Kako je navedeno u presudi Okružnog suda, činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda da je ugovor o prodaji iz 1979. godine bio pravno valjan i da je ugovor o razmjeni nepokretnosti u cijelosti realizovan svoju podlogu imaju u sprovedenim dokazima, pa ih kao pravilne prihvata i Okružni sud, a navodi žalbe ih ne dovode u sumnju. Okružni sud citira odredbe člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 24/90, 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) kojim je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u sudu. Prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je ugovor o prodaji iz 1979. godine bio pravno valjan jer usmeni ugovor o prometu nepokretnosti može konvalidirati ako su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovorne obaveze. U tom slučaju usmenom ugovoru se priznaje pravna valjanost u smislu člana 73 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) i on proizvodi pravno dejstvo kao i ugovor koji je zaključen u pismenoj formi. Kako su 24. septembra 1979. godine Anka i Jaroslav Hnatjuk kao prodavci i apelant kao kupac u prisustvu svjedoka zaključili ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti i kako je apelant stupio u posjed istih nepokretnosti i u većem dijelu isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu (od 120.000 dinara isplaćeno 110.000 dinara), to su se ispunili uslovi za pravnu valjanost navedenog ugovora koji je kao takav predstavljao pravni osnov za upis prava svojine i posjeda na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnim i katastarskim knjigama.

13. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, iako je nesporno da je apelant zaključenjem navedenog ugovora imao valjan osnov za sticanje prava svojine (koje nije upisano u zemljišne knjige) u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev je neosnovan. U smislu odredbe člana 54 stav 1 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), postojanje pravnog interesa kod kondemnatornih i konstitutivnih tužbi se pretpostavlja, te se kao procesna pretpostavka javlja samo kod deklaratomnih tužbi (tužbi za utvrđenje). Postojanje pravnog interesa za utvrđenje određenog prava ili pravnog odnosa pretpostavka je dozvoljenosti tužbe za utvrđenje, pa ako prvostepeni sud u toku pripremne faze postupka utvrdi da ova procesna pretpostavka nije ispunjena tužbu će odbaciti primjenom odredbe člana 67 stav 1 tačka 7 ZPP, a u predmetima u kojima se nepostojanje pravnog interesa nije moglo sa sigurnošću utvrditi bez raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud će presudom odbiti tužiočev tužbeni zahtjev iz čega proizilazi da se pravni interes kod tužbe za utvrđenje ocjenjuje sa stanovišta i procesnog i materijalnog prava. Okružni sud navodi odredbu člana 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90: u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano je da na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

14. Dalje se navodi da je navedenim ugovorom o razmjeni apelant kao ugovarač dao u razmjenu predmetne nepokretnosti na kojima je bio vanknjižni vlasnik i postavljenim tužbenim zahtjevom apelant nije tražio utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni već, između ostalog, da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji od 24. septembra 1979. godine, a pri činjenici da je zemljišnoknjižno stanje predmetnih nepokretnosti nakon zaključenja ugovora o razmjeni izmijenjeno (prodavci iz tog ugovora više nisu upisani kao vlasnici). Prema ocjeni Okružnog suda, apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu je neosnovan jer rješenje pitanja valjanosti tog ugovora ne može promijeniti njegov pravni odnos prema predmetnim nepokretnostima, s obzirom na to da je vanknjižno pravo svojine na istim nepokretnostima apelant konzumirao zaključivanjem navedenog ugovora o razmjeni, koji nije stavljen van pravne snage. Slijedom navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovanim se ukazuje i preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji od 24. septembra 1994. godine i ugovora o poklonu od 25. marta 1999. godine jer se radi o pravnim poslovima nastalim nakon zaključenja navedenog ugovora o razmjeni nepokretnosti, čime se neosnovanim ukazuju i zahtjevi za uknjiženje i predaju u posjed predmetnih nepokretnosti. Okružni sud smatra da su apelantovi žalbeni prigovori da sud nepotrebno obrazlaže ugovor o razmjeni s obzirom na to da nepokretnosti u Zenici, koje su bile predmet tog ugovora, nisu bile svojina Đure Lazića takođe su neosnovani. Naime, odredbom člana 552 ZOO-a propisano je da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 067008 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbačena.

16. Kako navodi Vrhovni sud, u predmetnoj parnici odlučivano je o apelantovom zahtjevu za utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 24. septembra 1979. godine i sticanju svojine na osnovu tog ugovora, te ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 24. septembra 1994. godine, ugovora o poklonu zaključenog 25. marta 1999. godine, te zahtjevu da tuženi predaju u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti bliže označene u izreci prvostepene presude i da se tužiocima dozvoli upis prava svojine na tim nepokretnostima. Odredbom člana 237 ZPP, u vezi sa odredbom člana 456 a) istog zakona propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM (stav 2).

17. Kada se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, a revizijom se osporava samo odluka o tom zahtjevu, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost spora koju je apelant označio u tužbi (član 53 stav 2 tačka 5 i član 316 stav 1 u vezi s članom 321 stav 2 ZPP). U ovoj parnici apelant je u tužbi označio vrijednost spora na iznos od 10.050,00 KM, koja je mjerodavna za ocjenjivanje uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije.

18. U konkretnom slučaju prvostepena presuda je donesena 31. oktobra 2013. godine, dakle, nakon stupanja na snagu (27. septembra 2013. godine) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/43). Kako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, proizilazi da saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP revizija nije dozvoljena. U izjavljenoj reviziji apelant nije tražio odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237 ZPP, nije označio pravno pitanje zbog kog se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237 st. 3 i 4 ZPP), pa time ni po ovim zakonskim odredbama nema mjesta odlučivanju o izjavljenoj reviziji. Vrhovni sud je reviziju odbacio primjenom odredbe člana 247 stav 4 u vezi s članom 237 stav 2 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove.

20. Apelant je u ovoj parnici postavio četiri tužbena zahtjeva za utvrđenje i navodi da je sud u obrazloženju osporene presude naveo stav da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 24. septembra 1979. godine pred svjedocima između apelanta i Anke Hnatjuk i Jaroslava Hnatjuka, budući da je zaključen u formi koju propisuje član 9 Zakona o prometu nepokretnosti, te da je apelant vlastitim sredstvima izgradio spornu porodičnu kuću i da je na taj način stekao vanknjižnu svojinu na kući.

21. Međutim, i pored nespornih činjenica vezanih za valjanost pismenog kupoprodajnog ugovora od 24. septembra 1979. godine, te činjenice da je apelant vlastitim sredstvima izgradio porodičnu kuću na kupljenim nepokretnostima, sud je odbio sve apelantove tužbene zahtjeve, a da pri tome nije dao obrazloženje niti svoj stav o tome zašto je odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant zahtijevao da sud utvrdi da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 24. septembra 1979. godine pred svjedocima između apelanta i Anke Hnatjuk i Jaroslava Hnatjuka. Osporene presude, prema apelantovom mišljenju, ne sadrže bilo kakvo obrazloženje niti stav suda povodom tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao da sud utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na spornoj kući, niti sadrži obrazloženje i pravni stav o tome zašto je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

22. Prema apelantovoj ocjeni, apelant je samo zahtijevao utvrđenje pravnog odnosa koji nema nikakve veze s upisima u zemljišne knjige, te zaključak suda koji je uopšteno dat za sve tužbene zahtjeve, što upućuje na jasan zaključak da sud zaista nije shvatio suštinu spornog odnosa i da osporene presude ne sadrže obrazloženje koje bi svojim kvalitetom opravdalo donošenje sudske presude kao u izreci, tako da sve to upućuje na zaključak da se zakonitost i pravna valjanost presude ne mogu ispitati. Dakle, sud izvodi pravilan zaključak da je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelanta i porodice Hnatjuk pravno valjan i da je predstavljao zakonit pravni osnov za apelantovo sticanja prava svojine na predmetnim nepokretnostima. Međutim, i pored toga, sud ovaj tužbeni zahtjev odbija u cijelosti kao neosnovan iz razloga i s obrazloženjem da apelant nije uknjižen kao vlasnik nepokretnosti na osnovu tog ugovora, pozivajući se na odredbe člana 33 ZOSPO-a kojim je propisano da se pravo svojine na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, pri tome ne navodeći koji je to drugi odgovarajući način i koji je to zakon.

23. I pored toga, apelant ukazuje na to da navedeni zaključak suda nije u vezi s njegovim tužbenim zahtjevom, a činjenica da apelant nije upisan u zemljišne knjige nema veze sa postavljenim tužbenim zahtjevom kojim je apelant zahtijevao da sud utvrdi pravnu valjanost pismenog kupoprodajnog ugovora od 24. septembra 1979. godine i sticanje prava svojine gradnjom, a nije tražio upis u zemljišne knjige. Dakle, sud izrekom odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti navedenog kupoprodajnog ugovora iako u obrazloženju navodi da je on zaključen u skladu s odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti i da je pravno valjan. Upravo zbog takve kontradiktornosti izreke i obrazloženja povodom tužbenog zahtjeva navedenog u st. 1 i 2 izreke prvostepene presude, očigledno je da osporene presude protivrječe same sebi i razlozima. Kod svih nespornih činjenica očigledno je da je tužbeni zahtjev, suprotno zaključku suda iskazanom u osporenim presudama, bio osnovan u cijelosti, čak i pored činjenice da apelant nije bio uknjižen kao vlasnik spornih nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama, s obzirom na to da je utvrđena kao nesporna činjenica da je on svojim sopstvenim sredstvima izgradio spornu porodičnu kuću na kojoj je građenjem postao vanknjižni vlasnik. Apelant smatra da se na stvarna prava povodom spornih nepokretnosti, suprotno stavu suda, imaju primijeniti pravna pravila imovinskog prava, jer je njegov kupoprodajni ugovor zaključen 1979. godine, dakle, prije stupanja na snagu ZOSPO-a, čije odredbe sudovi pogrešno primjenjuju na ovaj odnos.

24. Apelant navodi da je aktivno učestvovao u predmetnom sporu, koji nije naročito složene prirode, te da mu sudovi Republike Srpske nisu pružili adekvatnu zaštitu. Na navedenu povredu „ukazuje i činjenica da su sudovi Republike Srpske ovom problemu prišli selektivno i krajnje površno i paušalno, bez upuštanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, tako da se stiče utisak da sudovi nisu razumjeli suštinu spornog odnosa, jer nije logično da sudovi staju na stanovište da osoba koja nije među živima može biti nosilac prava i obaveza“. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, a u suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom jer je dugo živio u spornoj nepokretnosti, te pravo na imovinu jer su sporne nepokretnosti njegova imovina, te ostala ustavna prava kao pravo na nediskriminaciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i prava zagarantovana članom II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je, najprije, iznio hronološki tok postupka u datom predmetu, utvrdivši da nema povreda ustavnih prava na koja apelant ukazuje.

26. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, smatrajući da nema povreda ljudskih prava na koja ukazuje apelant, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. U odgovoru na apelaciju tuženog Gorana Ružičića navodi se da je apelantova punomoćnica u apelaciji „površnom i subjektivnom analizom a nadasve preopširno i emocionalno predočila samo segmente ovog spora, izostavljajući namjerno najbitnije pravne radnje koje su sprovedene u cjelokupnoj hronologiji događaja, a koje je morala imenovati radi istine i dobijanja slike stvarnog činjeničnog stanja“.

28. U odgovoru na apelaciju tuženog Zorana Ružičića navodi se da u konkretnom slučaju iz apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama proizilazi da se ti navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Kako zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava niti da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava, to se podnesena apelacija u kojoj se samo paušalno navodi da je došlo do povrede prava ukazuje nedopustivom. Iz navedenog proizilazi da sudovi Republike Srpske niti su povrijedili odredbe parničnog postupka, niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe člana 6 Evropske konvencije, te da su pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonite odluke, pa se predlaže da se apelacija prvenstveno odbaci kao nedopuštena ili pak odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

30. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

31. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorene strane izvršile, u cjelini ili pretežnom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi šta drugo.

Glava VII

RAZMJENA

Pojam Član 552.

(1)Ugovorom o razmjeni svaki ugovarač se obavezuje prema svom saugovoraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine.

(2)Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava.

VI.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na to da je odlukom od 6. novembra 2014. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 2922/14 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 6. novembra 2014. godine, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda od 14. maja 2014. godine. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 067008 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 067008 14 Gž od 14. maja 2014. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, zbog čega će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2922/14 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presudu Okružnog suda od 14. maja 2014. godine apelant dakle primio 11. juna 2014. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 2922/14 podnesena 23. juna 2014. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

40. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja da je pravno valjan kupoprodajni ugovor spornih nepokretnosti i sticanju prava svojine, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

41. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan pismeni kupoprodajni ugovor zaključen između prodavca i apelanta kao kupca, kojim su prodavci prodavali, a kupac kupio od prodavca sporne nepokretnosti, kao i tužbeni zahtjev da je apelant stekao pravo svojine građenjem kuće sadržaja prizemlje i podrum na spornim nepokretnostima. Zatim, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 24. septembra 1994. godine između drugotuženog Slobodana Ružičića kao kupca i Anke Hnatjuk rođ. Temkov i Jaroslava Hnatjuka, sina Mihajla, kao prodavaca, na osnovu kog je drugotuženi Slobodan Ružičić stekao pravo svojine i posjeda sa 1/1 dijela na porodičnoj stambenoj zgradi koja je izgrađena na spornim nepokretnostima. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 25. marta 1999. godine u Banjaluci između Slobodana Ružičića kao darodavca i daroprimaca Gorana Ružičića i Zorana Ružičića, na kom su potpisi ugovorenih strana ovjereni u Osnovnom sudu pod brojem OV-I-1647/99. Do ovakvih zaključaka i odlučenja Osnovni sud je došao nakon utvrđenja svih činjenica do kojih je došao tokom vođenja parničnog postupka te sprovođenja dokaza, ne zanemarujući apelantovo pravo da aktivno učestvuje u dokaznom postupku.

43. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je navedene ocjene i zaključke kao pravilne prihvatio i Okružni sud, pri čemu navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda da je ugovor o prodaji iz 1979. godine bio pravno valjan i da je ugovor o razmjeni nepokretnosti u cijelosti realizovan. Ustavni sud primjećuje da se redovni sud, ocjenjujući validnost ugovora o razmjeni nepokretnosti, pozvao na odredbu člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti kojom je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u sudu. Prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je ugovor o prodaji iz 1979. godine bio pravno valjan jer usmeni ugovor o prometu nepokretnosti može konvalidirati ako su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovorne obaveze. U tom slučaju usmenom ugovoru se priznaje pravna valjanost u smislu člana 73 ZOO-a i on proizvodi pravno dejstvo kao i ugovor koji je zaključen u pismenoj formi. Osim toga, iz činjenica predmeta slijedi da su 24. septembra 1979. godine Anka i Jaroslav, kao prodavci i apelant kao kupac u prisustvu svjedoka zaključili ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti i kako je apelant stupio u posjed istih nepokretnosti i u većem dijelu isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu (od 120.000 dinara isplaćeno 110.000 dinara), te ispunio uslove za pravnu valjanost navedenog ugovora koji je kao takav predstavljao pravni osnov za upis prava svojine i posjeda na predmetnoj nepokretnosti u zemljišnim i katastarskim knjigama.

44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da zemljište na kome je apelant sagradio objekat odnosno kuću nije ni po zemljišnoknjižnim ni po katastarskim evidencijama upisano kao apelantova svojina odnosno posjed, što je takođe nesporno utvrđeno svim izvedenim dokazima u predmetnoj parnici. Dakle, u predmetnoj parnici je dokazano da apelant od momenta zaključenja kupoprodajnog ugovora 1979. godine do 1992. godine, tj. do odlaska iz Banjaluke nije upisao na svoje ime pravo svojine na kupljenim nepokretnostima iako je u predmetnoj kući koju je izgradio na kupljenom zemljištu živio skoro 12 godina i da je ugovorom o zamjeni nepokretnosti sa Đurom Lazićem zamijenio za nepokretnosti u Zenici koje su svojina i posjed Đure Lazića sa 1/1 dijela. Međutim, iako je nesporno da je tužilac zaključenjem navedenog ugovora imao valjan osnov za sticanje prava svojine (koje nije upisano u zemljišne knjige) u konkretnom slučaju je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan.

45. Dalje je utvrđeno da je navedenim ugovorom o razmjeni apelant kao ugovarač dao u razmjenu predmetne nepokretnosti na kojima je bio vanknjižni vlasnik i kako postavljenim tužbenim zahtjevom apelant nije tražio utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni već, između ostalog, da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o prodaji od 24. septembra 1979. godine. Pri tom, kod činjenice da je zemljišnoknjižno stanje predmetnih nepokretnosti nakon zaključenja ugovora o razmjeni izmijenjeno (prodavci iz tog ugovora više nisu upisani kao vlasnici), Ustavni sud nalazi da je redovni sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan jer rješenje pitanja valjanosti tog ugovora ne može promijeniti njegov pravni odnos prema predmetnim nepokretnostima, s obzirom na to da je (vanknjižno) pravo svojine na istim nepokretnostima apelant konzumirao zaključivanjem navedenog ugovora o razmjeni koji nije stavljen van pravne snage. Slijedom navedenog, sud je kao neosnovan odbio i preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji 24. septembra 1994. godine i ugovora o poklonu od 25. marta 1999. godine jer se radi o pravnim poslovima nastalim nakon zaključenja navedenog ugovora o razmjeni nepokretnosti, čime se neosnovanim ukazuju i zahtjevi za uknjiženje i predaju u posjed predmetnih nepokretnosti. I konačno, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud apelantove žalbene prigovore da sud nepotrebno obrazlaže ugovor o razmjeni s obzirom na to da nepokretnosti u Zenici, koje su bile predmet tog ugovora, nisu bile svojina Đure Lazića odbio kao neosnovane. Naime, odredbom člana 552 ZOO-a propisano je da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Dakle, ocjenjujući predmetni postupak u cjelini i uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Osnovni i Okružni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su sudovi svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOSPO-a, Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju, utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta i u primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.

47. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

48. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije.

49. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe, kao i pravo na reviziju, te da su o tim pravnim lijekovima odlučili redovni sudovi svojim odlukama i dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Zabrana diskriminacije

50. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

51. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

52. Iako apelant nije eksplicitno naveo, iz svega navedenog proizilazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

54. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant nije argumentovao te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elementa koji u konkretnom slučaju ukazuju na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove odnosno zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud utvrdio da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta i primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

56. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.

58. Takođe, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizilazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5529/14 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio