Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4686/16 (I. H., D. H., M. P., N. S., S. M., E. M., F. D., A. Ć., B. K., M. K., A. K., J. K., M. Ć., A. D., P. Š., I. K., N. H., Z. T. i drugi)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Protek roka
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4686/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-4686/16, rješavajući apelacije Ifete Hodžić i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Damir Hodžić, Mina Pojskić i Nura Stupar protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 010224 15 Rev od 16.

septembra 2016. godine;

Elvir Mustafić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 010219 15 Rev od 18. oktobra 2016. godine;

F. D. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028927 16 Rev od 30. juna 2016. godine;

Antun Ćurić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 031745 14 Rev od 20. septembra 2016. godine;

Boro Kopčić, Mirko Kopčić, Anto Kopčić, Jozo Kopčić i Marta Ćosić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 024883 15 Rev od 3. novembra 2016. godine;

Abaz Dudić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130246 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine;

P.Š. protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 170066 16 Gž od 13. oktobra 2016. godine;

Ibrahim Kadrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 010218 15 Rev od 9. novembra 2016. godine;

Nada Hadžiabdić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117131 15 Rev od 15. novembra 2016. godine;

Zijad Trakošević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130249 16 Rev od 24. januara 2017. godine;

Safeta Ajanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119458 15 Rev od 2. februara 2017. godine;

Ilija Jelečević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114117 16 Rev od 12. januara 2017. godine;

Edin Salčinović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 040773 15 Rev od 26. januara 2017. godine;

Mato Vučković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 126852 16 Rev od 18. januara 2017. godine;

E. B. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 017063 15 Rev od 20. decembar 2016. godine i Anto Pejazić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 111461 15 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuje se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Ifeta Hodžić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 010224 15 Gž od 1. aprila 2015. godine i Suvada Mustafić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 010219 15 Gž od 31. marta 2015. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ifeta Hodžić, Damir Hodžić, Mina Pojskić, Nura Stupar, Suvada Mustafić, Elvir Mustafić, F. D., Antun Ćurić, Boro Kopčić, Mirko Kopčić, Anto Kopčić, Jozo Kopčić, Marta Ćosić, Abaz Dudić, P. Š., Ibrahim Kadrić, Nada Hadžiabdić, Zijad Trakošević, Safeta Ajanović, Ilija Jelečević, Edin Salčinović, Mato Vučković, E. B., Anto Pejazić, Mirko Kopčić, Anto Kopčić, Jozo Kopčić, Marta Ćosić, Abaz Dudić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Amila-Mimica Kunosić advokat iz Tuzle, Jadranka Lojić advokat iz Cazina, Advokatsko društvo Petrušić & Co iz Zenice, ZAK Cerovac Mustafa i Crovac Damir iz Tešnja, Selmir Selimbašić advokat iz Tuzle, Amir Mešić advokat iz Tuzle, Goran Blagojević advokat iz Šamca, ZAK "Advokat Delić Suljo i Advokat Delić Mersiha" iz Sarajeva i Miroslav Prerad advokat iz Banjaluke, podnijeli su u periodu od 9. decembra 2016. godine do 12. aprila 2017. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Okružnog suda u Banjaluci i Okružnog suda u Bijeljini, navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-4686/16, AP-4687/16, AP-4826/16, AP-4928/16, AP-5056/16, AP- 38/17, AP-183/17, AP-221/17, AP-354/17, AP-996/17, AP-1030/17, AP-1072/17, AP-1120/17, AP- 1175/17, AP-1234/17 i AP-1425/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4686/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Apelanti su u periodu od 2007. do 2013. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tužene Republike Srpske radi naknade nematerijalne štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode u ratnim logorima na području Republike Srpske, duševnog bola zbog držanja i maltretiranja u zarobljeništvu ili odvođenjem na "radnu obavezu", te smrti bliskih srodnika.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, prvostepeni sudovi su donijeli presude, koje su potvrđene drugostepenim presudama, kojima su odbili tužbene zahtjeve apelanata uz istovremeno obavezivanje apelanata da naknade troškove postupka tuženoj, sve preciznije navedeno u izrekama presuda.

5. Iz obrazloženja prvostepenih presuda proizlazi da su se prvostepeni sudovi, odlučujući o prigovorima zastarjelosti potraživanja koje je istakla tužena, pozvali se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, prvostepeni sudovi su ukazali da je šteta apelantima nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, tako da su apelanti za štetu saznali u isto vrijeme, a kako su i sami u iskazima priznali, znali su i lica koja su im štetu nanijela. Shodno nespornim okolnostima, kako su istakli prvostepeni sudovi, apelanti su mogli potraživati naknadu štete samo u rokovima određenim navedenim zakonom. Dalje je pojašnjeno da su na području Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuti 19. juna 1996. godine, pa su apelanti od navedenog datuma u naknadnom roku od tri, odnosno pet godina mogli podnijeti tužbu nadležnom sudu za naknadu štete, ali budući da su apelanti tužbe podnijeli tek tokom i nakon 2007. godine, kao nesporno se pokazuje da su potraživanja apelanata zastarjela. Prvostepeni sudovi su ocijenili kao neosnovane prigovore apelanata da su se u radnjama neosnovanog lišavanja, te maltretiranja apelanata stekla obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i druga krivična djela koja ne zastarijevaju, pa da samim tim ni predmetna potraživanja nisu zastarjela. U nekim od slučajeva, prvostepeni sudovi su istakli da je radna obaveza bila obaveza svih građana Republike Srpske koji nisu bili vojno angažovani i da se to ne može smatrati neosnovanim lišenjem slobode, pa da za apelante nije nastupila šteta odnosno da nema osnova za potraživanje naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

6. Iz obrazloženja drugostepenih presuda proizlazi da su drugostepeni sudovi, ispitujući zakonitost osporenih presuda u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ukazali da su prvostepene presude pravilne i zakonite, te da drugostepeni sudovi u cjelosti podržavaju izraženi stav prvostepenih sudova u vezi sa zastarjelošću predmetnih potraživanja u smislu člana 376. ZOO. U predmetima u kojima su prvostepeni sudovi ukazali da se radna obaveza ne može smatrati neosnovanim lišenjem slobode, drugostepeni sudovi su naveli da apelanti kao tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenih zahtjeva, a da je, osim toga, prema činjeničnom utvrđenju, eventualna šteta za apelante mogla nastati u periodu od 1992. do 1995. godine, tako da i pod uslovom da je za istu po nekom od zakonom priznatih osnova odgovorna tužena, ipak je do podnošenja tužbe od prestanka rata i ukidanja stanja neposredne ratne okolnosti protekao rok u smislu člana 376. ZOO (u kojem su apelanti mogli zahtjevati naknadu štete putem suda). U vezi sa prigovorima apelanata da je šteta nastala izvršenjem krivičnih djela i to iz grupe krivičnih djela koja ne zastarijevaju, pa da, shodno tome, ni predmetno potraživanje nije zastarjelo, drugostepeni sudovi su istakli da i po ocjeni tih sudova u konkretnim slučajevima nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO (koja propisuje kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, a zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja). U tom pravcu drugostepeni sudovi su naglasili da se citirana zakonska odredbe može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je prouzrokovao štetu, a ne u odnosu na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Pored toga, kako su istakli drugostepeni sudovi, citirana odredba se može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni, drugostepeni sudovi su zaključili da nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. ZOO.

7. Odlučujući o revizijama apelanata (izuzev apelanta P. Š.) protiv drugostepenih presuda, Vrhovni sud je donio presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je odbio izjavljene revizije, osim u slučaju apelantice Ifete Hodžić i Suvade Mustafić u kojem je revizija apelantica odbačena kao nedozvoljena. Naime, nakon što je Vrhovni sud ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio je da su osporene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud se, između ostalog, pozvao i citirao odredbu člana

376. ZOO, naglasivši da su rokovi zastrjelosti počeli teći 19. juna 1996. godine, nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. U tom kontekstu, Vrhovni sud je uzeo u obzir kada su apelanti podnijeli tužbe prvostepenom sudu (tokom i nakon 2007. godine) i zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova u pogledu osnovanosti prigovora tužene da je predmetno potraživanje zastarjelo shodno odredbi člana 376. st. 1 i 2. ZOO.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu torture, neljudsko ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, ropstvo i prinudni rad, slobodu i sigurnost ličnosti, zabranu diskriminacije itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su apelanti u logorima odnosno "radnoj obavezi" bili lišeni slobode, pri čemu su bili izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju u nehumanim uvjetima, što, po mišljenju apelanata, jasno ukazuje da su nad apelantima pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Apelanti ukazuju da je tužena bila dužna da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu (Povelja Ujedinjenih naroda, rezolucije br. 752 (iz 1992. godine) i 827 (iz 1993. godine) Vijeća sigurnosti, te brojne konvencije koje su apelanti naveli i sl.), spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, mora snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na apelantice Ifetu Hodžić (predmet broj AP-4686/16) i Suvadu Mustafić (predmet broj AP-4687/16)

10. Ustavni sud zapaža da su u predmetima broj AP-4686/16 i broj AP-4687/16 apelantice i ostali apelanti protiv drugostepenih presuda izjavili revizije Vrhovnom sudu RS, koje u slučaju apelantica nisu bile efektivan pravni lijek (jer su u odnosu na apelantice revizije odbačene kao nedozvoljene), tako da su konačne odluke drugostepene presude protiv kojih su apelantice izjavile revizije.

11. Ustavni sud primjećuje da su apelantice navele da su 23. aprila 2015. godine primile drugostepene presude, a apelantice su 9. decembra 2016. godine preporučeno poštom podnijele apelaciju Ustavnom sudu.

12. S obzirom na to da su predmetne apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da su apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile drugostepene presude.

U odnosu na ostale apelante

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, apelanti vide, u suštini, u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

15. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4686/16 (I. H., D. H., M. P., N. S., S… | Sudska praksa | Aktio