Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1110/15 (D. R.)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokaz
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1110/15

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1110/15, rješavajući apelaciju Dragoljuba Radoševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Radoševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 003422 14 Kž 3 od 26. januara 2015.

godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003422 10 K od 12. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragoljub Radošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Subotice, Republika Srbija, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003422 14 Kž 3 od 26. januara 2015. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003422 10 K od 12. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 24. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno javno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. do 30. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 003422 10 K od 12. maja 2014. godine, između ostalih, apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način, pobliže opisan u tački II-2) izreke presude, počinio krivično djelo teški slučaj razbojničke krađe ili razbojništva iz člana 151 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS - posebni dio) u vezi sa članom 150 KZRS - posebni dio. Okružni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na iskaz svjedoka kojeg je saslušao i okolnosti na koje je svjedočio u vezi s radnjama i krivičnim djelom koje se apelantu stavlja na teret, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Okružni sud je naveo da je oštećeni S. Ć. (u daljnjem tekstu: oštećeni) izjavio da je 17. januara 1994. godine oko 03.00 časa čuo da je neko ušao u njegovu kuću i da je vidio dvojicu muškaraca s čarapama na glavama koji su došli do njegovog kreveta, zavezali mu ruke i tražili novac. Rekao im je da uzmu 320,00 DM koje su se nalazile u kaputu njegove supruge, tražili su još, a kada je rekao da nema zapalili su mu majicu i košulju u koje je bio obučen, a nakon toga mu je jedan od prisutnih zaparao glavu iza lijevog uha. Maltretirali su ga do 04.00 časa, a kada su vidjeli da nema novca, otišli su. Okružni sud je dalje naveo da iz medicinske dokumentacije od 18. januara 1994. godine proizlazi da je u Domu zdravlja Glamoč oštećenom ukazana medicinska pomoć i da je konstatovano da je zadobio opekotine prvog stepena, i to na leđima i na struku, a da je u prijavi navedeno da je grupa naoružanih lica ušla s maskama u njegovu kuću, da su tražili novac i da su mu nanijeli tjelesne povrede. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz iskaza osumnjičenog R. S. iz istrage, koji je u skladu sa odredbom člana 333 stav 1 tačka 1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) pročitan na glavnom pretresu jer je on u međuvremenu preminuo, proizlazi da je 17. januara 1994. godine, zajedno sa apelantom, G. S. i D. K., došao kod oštećenog s namjerom da od njega oduzmu novac, da su on i apelant ispred kuće čuvali stražu, a D. K. i G. S. su nogom nasilno otvorili ulazna vrata i ušli u kuću, iz kuće su se čuli jauci, dugo su se zadržali, a odatle su otišli natrag u Glamoč gdje su podijelili oduzeti novac. Okružni sud je takođe naveo da je apelant prilikom saslušanja u istražnom postupku, koji zapisnik je u smislu člana 328 ZKP-a apelantu predočen i pročitan na glavnom pretresu, izjavio da je u inkriminisano vrijeme, zajedno sa D. K., G. S. i R. S., došao do kuće oštećenog, da je u akciju krenuo u pijanom stanju, bilo je kasno, rečeno mu je da idu u selo Đuličani kod Muslimana da uzmu novac. Dogovor je bio da on i R. S. ostanu ispred kuće da čuvaju stražu, a da G. S. i D. K. uđu u kuću i uzmu novac. Iz dvorišta je posmatrao kako njih dvojica udaraju nogom u ulazna vrata kuće, ušli su u kuću, a za minut do dva pozvali su njega, oštećenom su rekli da sjedne na kauč, što je ovaj i učinio, vratio se do R. S., čuo je kako traže novac i da oštećeni jauče. Ponovo ga je pozvao G. S. koji mu je rekao da oštećenom veže ruke, što je i učinio, a onda je otišao napolje i više se nije vraćao, a nakon što su izašli iz kuće vratili su se u Glamoč, a G. S. je izvadio 320 DM i podijelio je novac na četiri jednaka dijela. Apelant je takođe naveo da su se u akciji služili kapama radi maskiranja lica. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je apelantovo priznanje u istrazi prihvatio jer je njegov iskaz saglasan s drugim provedenim dokazima. Naime, analizirajući iskaz oštećenog, čijem iskazu je poklonio vjeru jer je saglasan sa iskazom osumnjičenog R. S., te sa iskazom apelanta koji je prilikom saslušanja u istražnom postupku priznao izvršenje krivičnog djela, Okružni sud je naveo da je na nesumnjiv način utvrdio da su se apelantovim radnjama stekli svi bitni elementi bića krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret.

7. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije Okružni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je krivično djelo počinjeno u uslovima rata, apelantovu mladost, protek vremena od izvršenja krivičnog djela do suđenja (više od 20 godina), neosuđivanost, loše imovno stanje, te da je oženjen i otac dvoje maloljetne djece. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazne Okružni sud je naveo da je imao u vidu i način izvršenja djela, te da je cijenio ulogu i apelantove preduzete radnje prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela, pa je stekao uvjerenje da će se tom sankcijom postići svrha kažnjavanja kako sa aspekta generalne tako i sa aspekta specijalne prevencije. Stoga, imajući u vidu stepen društvene opasnosti krivičnih djela i apelanta kao počinioca, Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 003422 14 Kž 3 od 26. januara 2015. godine djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima koji su izneseni u apelantovoj žalbi, potpuna i pravilna. Ona su zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 347 stav 2 ZKPRS, a takvim pristupom izveden je pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, suprotno navodima iz žalbe apelantovog branioca, prvostepena presuda ne zasniva se isključivo na apelantovom iskazu iz istrage, već i na iskazu saizvršilaca i oštećenog iz kojih nesporno proizlazi apelantova djelatnost u izvršenju djela. Vrhovni sud smatra da pobijana presuda pravilno, u ocjeni vjerodostojnosti apelantovog iskaza iz istrage, taj iskaz prihvata i za to daje valjane razloge jer je on saglasan s iskazom saizvršilaca, a jednim dijelom i sa iskazom oštećenog, a oni čine jednu jasnu i zaokruženu cjelinu apelantovog zajedničkog djelovanja sa ostalim saizvršiocima, zasnovanu na prethodnom dogovoru, od dolaska do kuće oštećenog do međusobne podjele novca na jednake dijelove. Cijeneći navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su dokazi provedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom pravilno ocijenjeni i predstavljaju valjan osnov pobijane presude na kojoj je zasnovan zaključak o dokazanosti optužbe.

10. Razmatrajući žalbu apelantovog branioca u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne apelantu, ali da tim okolnostima nije dao pravilan značaj. Vrhovni sud je naveo da je cijeneći zakonom propisanu kaznu zatvora za počinjeno djelo (najmanje pet godina), te utvrđene olakšavajuće okolnosti (njegova mladost u vrijeme izvršenja djela, protek više od 20 godina od izvršenja djela, neosuđivanost, njegove porodične prilike), za koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u svom zbiru predstavljaju naročito olakšavajuće okolnosti, Vrhovni sud je preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni u odnosu na apelanta, te ga primjenom odredbe člana 48 stav 1 KZRS - opšti dio osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su redovni sudovi odluke zasnovali na nezakonitom dokazu, odnosno njegovom ispitivanju u istrazi od 6. februara 1994. godine, koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda jer je očito da je tekst izjave unaprijed pripremljen, a njegovo potpisivanje je bilo uslovljeno puštanjem iz pritvora. Apelant dalje smatra da su presude redovnih sudova zasnovane isključivo na njegovom iskazu iz istrage i da je zbog toga počinjena povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer takav iskaz nije bio podvrgnut kontradiktornom postupku, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na ravnopravnost strana u postupku. Najzad, apelant tvrdi da je odluka o kazni neadekvatna i previsoka, kao i da je tokom postupka ukazivao na zastaru pokretanja i vođenja krivičnog postupka s obzirom na to da je prvostepena presuda donesena nakon proteka više od 20 godina i četiri mjeseca.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer su redovni sudovi donijeli zakonitu i pravilnu presudu kojom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji. Vrhovni sud je takođe naveo da je savjesno i u mjeri u kojoj to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, te da se apelacija svojim sadržajem u većem dijelu odnosi na činjenična utvrđenja presuda protiv kojih se apelacija ne može podnijeti.

13. Okružni sud je istakao da su činjenice na kojima se zasniva presuda i materijalni propisi navedeni u presudi i da su tokom krivičnog postupka u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantuje Ustav i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji.

14. Okružno javno tužilaštvo je navelo da su svi dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali presudu pravno valjani, da apelant, u suštini, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i da je apelant imao mogućnost izvođenja svojih dokaza i pobijanja dokaza optužbe, čime je zadovoljen princip kontradiktornosti postupka.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Republike Srpske - posebni dio („Službeni list SRBiH” br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90, 24/91, te „Službeni glasnik RS” br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93) u relevantnom dijelu glasi:

Primjena opšteg dijela Krivičnog zakona Republike Srpske Član 3.

Kod primjene odredaba ovog zakona i odredaba drugih republičkih zakona koji sadrže krivičnopravne odredbe primjenjuju se i odredbe opšteg dijela Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ broj 44/76).

Razbojništvo Član 150.

Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do 12 godina.

Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva Član 151. stav 1.

(1) Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva nanesena nekom licu sa umišljajem teška tjelesna povreda ili vrijednost ukradenih stvari prelazi iznos od hiljadu DM ili ako je razbojništvo učinjeno u sastavu grupe ili bande, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.

16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni list SFRJ” br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i Krivični zakon Republike Srpske „Službeni glasnik RS” br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:

Zastarelost krivičnog gonjenja Član 95.

(1) Ako u ovom zakonu nije drukčije određeno, krivično gonjenje ne može se preduzeti kad protekne:

1) dvadeset pet godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna ili zatvor od dvadeset godina 2) petnaest godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko deset godina 3) deset godina od izvršenja krivičnog dela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina (…) (2) ako je za krivično delo propisano više kazni, rok zastarelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.

Tok i prekid zastarevanja krivičnog gonjenja Član 96.

(1) Zastarevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično delo učinjeno.

(3) Zastarevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinioca zbog učinjenog krivičnog dela. (…) (6) Zastarelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost krivičnog gonjenja.

17. U Zakonu o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom.

Član 4. stav 2.

Okrivljenom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Član 10.

Zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenog ili drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje, odnosno kakvu drugu izjavu.

Član 218. st. 8., 9. i 10.

Prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3.) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branioca ako se izričito odrekao tog prava, a odbrana nije obavezna, ako je braniocu uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (član 168.) ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ni u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (član 67. stav 2) osim u slučaju obavezne odbrane.

Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 223.

Organ koji vodi postupak dužan je da i pored priznanja okrivljenog prikuplja i druge dokaze. Ako je priznanje jasno i potpuno i ako je potkrijepljeno i drugim dokazima, dalje prikupljanje dokaza preduzimaće se samo na prijedlog tužioca.

Član 328.

Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća ili ako odstupi od svog iskaza, predočiće mu se raniji iskaz, odnosno ukazaće mu se na odstupanje i upitaće se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitaće se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza. Član 333.

(1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka saoptuženika ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

1) ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka; […].

Član 364. stav (1) tačka 8) (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

8) Ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

Član 365.

Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični postupak povrijeđen u pitanju:

3) da li ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja, ili je stvar već pravosnažno presuđena.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 003422 14 Kž 3 od 26. januara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 26. januara 2015. godine, a da je apelant podnio apelaciju 13. marta 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...].

25. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela teški slučaj razbojničke krađe ili razbojništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

26. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je činjenično stanje pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno, da su presude redovnih sudova zasnovane isključivo na njegovom iskazu iz istrage koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda i da takav iskaz nije podvrgnut kontradiktornom postupku ispitivanja apelanta, čime je narušeno pravo na ravnopravnost strana u postupku. Apelant je takođe ukazao da je odluka o kazni neadekvatna i previsoka i da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja i vođenja krivičnog postupka s obzirom na to da je prvostepena presuda donesena nakon proteka više od 20 godina i četiri mjeseca.

27. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

29. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je njegov iskaz iz istrage pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda, odnosno da je potpisao unaprijed pripremljen tekst izjave, Ustavni sud naglašava da je pravo da se neko ne prisiljava da inkriminiše sam sebe jedno od osnovnih načela pravičnog saslušanja u krivičnim postupcima. Krivični sud koji koristi dokaze dobijene prisilom krši član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI i Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova i dokaza dostavljenih uz apelaciju ne proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima ukazivao na navedenu okolnost, zbog čega apelantovi navodi kojima se, u suštini, osporava zakonitost tog dokaza ne mogu biti predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom jer apelant nije iscrpio sva pravna sredstva s ciljem dokazivanja svojih navoda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

30. Nadalje, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da su presude redovnih sudova zasnovane isključivo na njegovom iskazu iz istrage i da je zbog toga počinjena povreda odredaba krivičnog postupka, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka pred Okružnim sudom, kao i u žalbi pred Vrhovnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenoj presudi, prilikom utvrđivanja da li je apelant učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, analizirao iskaz oštećenog i doveo ga u vezu sa iskazom sapočinioca R. S. iz istrage koji je u međuvremenu preminuo, a koje dokaze apelant tokom postupka pred redovnim sudovima nije osporavao. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud navedene iskaze ocijenio sa aspekta sadržaja i doveo u vezu s materijalnim dokazima i sa apelantovim iskazom iz istrage koji je, u smislu člana 328 ZKPRS, predočio apelantu i pročitao na glavnom pretresu. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da se prvostepena presuda ne zasniva isključivo na apelantovom iskazu iz istrage, već i na iskazu saizvršilaca i oštećenog iz kojih nesporno proizlazi apelantova djelatnost u izvršenju krivičnog djela. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer redovni sudovi nisu cijenili sve olakšavajuće okolnosti, Ustavni sud zapaža da su i u tom dijelu dali potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud, prilikom preinačavanja prvostepene presude u dijelu odluke o kazni, uzeo u obzir sve okolnosti na strani apelanta koje je utvrdilo prvostepeno vijeće i da mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, smatrajući da se svrha kažnjavanja može postići i tako odmjerenom kaznom zatvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZRS, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja i vođenja krivičnog postupka, Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant navedeni prigovor nije isticao u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, imajući u vidu da se radi o pitanju na koje redovni sudovi paze po službenoj dužnosti, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju postupak protiv apelanta vođen u vezi sa izvršenjem krivičnog djela teški slučaj razbojničke krađe ili razbojništva, za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina. S obzirom na to da se za predmetno krivično djelo apelantu mogla izreći kazna zatvora više od deset godina, Ustavni sud zapaža da bi u smislu odredbe člana 95 stav 1 tačka 2) ZKPRS relativna zastarjelost krivičnog gonjenja nastupila petnaest godina od izvršenja krivičnog djela, a da bi u smislu odredbe člana 96 stav 6) ZKPRS apsolutna zastarjelost nastupila nakon proteka 30 godina od izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu da iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da su navedeni zastarni rokovi zaista protekli, Ustavni sud nalazi da su i ti apelantovi navodi neosnovani.

33. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da njegov iskaz koji je dao u istrazi u svojstvu osumnjičenog nije podvrgnut kontradiktornom ispitivanju od strane njegove odbrane i da mu je zbog toga povrijeđena pravo na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud naglašava da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ukazuje i na svoj stav zauzet prilikom donošenja odluka u ovakvim slučajevima koji glasi: „Iako su ove izjave, s jedne strane, date kako u istražnom postupku tako i van glavnog pretresa pred predsjednikom vijeća, one su pročitane na glavnom pretresu. Prema tome, apelant je imao mogućnost izjasniti se povodom ovih izjava“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 101/03 od 17. maja 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, tačka 26). Polazeći od navedene prakse, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, apelantov iskaz iz istrage, u smislu člana 328 ZKPRS, predočio apelantu i pročitao na glavnom pretresu, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da apelantu nije bila data mogućnost da se u postupku pred redovnim sudovima izjasni u pogledu svog ranijeg iskaza, odnosno da predloži izvođenje dokaza kojima bi taj iskaz osporavao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da osporenim odlukama nije poštovano njegovo pravo na ravnopravnost strana u postupku.

34. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultovalo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1110/15 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio