Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4751/15 (P. C., J. Č., M. I., S. T., M. T., B. I., N. R., I. K., M. K., B. H. i B. Š.)
Odluka donesena 10. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4751/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-4751/15, rješavajući apelacije Petra Crnćevića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Petar Crnćević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 0009978 15 Rev od 21. jula 2015.
godine;
Jelka Čegar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001639 15 Rev od 30. juna 2015. godine;
Miloš Ivić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002400 14 Rev od 2. juna 2015. godine;
Stevan Travar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002319 14 Rev od 25. augusta 2015.
godine;
Mihajlo Tomašević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002301 15 Rev od 15. decembra 2015. godine;
Bosiljka Ivić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001420 16 Rev 3 od 27. oktobra 2016.
godine;
Nikola Radumilo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001365 16 Rev 2 od 9. decembra 2016. godine;
Ilija Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001053 16 Rev 3 od 20. decembra 2016.
godine;
Mile Krčmar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001299 16 Rev 2 od 20. decembra 2016.
godine;
Borka Hajder protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002250 16 Rev 3 od 24. januara 2017. godine i Boro Škrbić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 002490 16 Rev 3 od 24. januara 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-4751/15
1. Petar Crnćević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 0009978 15 Rev od 21. jula 2015. godine.
AP-4762/15
2. Jelka Čegar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001639 15 Rev od 30. juna 2015. godine.
AP-4918/15
3. Miloš Ivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002400 14 Rev od 2. juna 2015. godine.
AP-4980/15
4. Stevan Travar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002319 14 Rev od 25. augusta 2015. godine.
AP-1178/16
5. Mihajlo Tomašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002301 15 Rev od 15. decembra 2015. godine.
AP-397/17
6. Bosiljka Ivić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001420 16 Rev 3 od 27. oktobra 2016. godine.
AP-948/17
7. Nikola Radumilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001365 16 Rev 2 od 9. decembra 2016. godine.
AP-1152/17
8. Ilija Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001053 16 Rev 3 od 20. decembar 2016. godine.
AP-1155/17
9. Mile Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001299 16 Rev 2 od 20. decembra 2016. godine.
AP-1272/17
10. Borka Hajder (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002250 16 Rev 3 od 24. januara 2017. godine.
AP-1273/17
11. Boro Škrbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 002490 16 Rev 3 od 24. januara 2017. godine.
Spajanje predmeta
12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4751/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
13. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojima su tražili da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade štete na stambenim i privrednim objektima i na ime izgubljene dobiti u određenom vremenskom periodu (izgubljeni plodovi sa poljoprivrednog zemljišta apelanata). U obrazloženju svojih odluka, između ostalog, Vrhovni sud navodi da kod nesporne činjenice da su apelanti predmetne nekretnine napustili 1995. godine, a da je tužena ušla u posjed nekretnina 1997/98. godine, proizlazi pravilan zaključak redovnih sudova da nije dokazana uzročna veza između stanja stambenih i pomoćnih objekata apelanata koji su prethodno napušteni a zatim devastirani. Dalje se navodi, da bi apelanti mogli ostvariti pravo na naknadu obične štete i izgubljene dobiti, bilo je potrebno dokazati da je organ tužene, svojim radnjama uzrokovao umanjenje imovine apelanata, a u odnosu na izmaklu dobit, da je ista prema redovnom toku stvari za apelante mogla biti osnovano očekivana. Vrhovni sud zaključuje da kako je dokazano da su predmetne nekretnine bile napuštene više od dvije godine, prije nego je organ tužene ušao u posjed istih, štetu na tim nekretninama su do ulaska organa tužene u posjed, mogli izazvati razni uzroci, stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo u drugostepenim odlukama, kada su odbijeni predmetni zahtjevi zbog nedokazanosti postojanja uzročne veze u radnjama organa tužene i štete nastale na nekretninama apelanata. Vrhovni sud, također, konstatuje da kada su u pitanju zahtjevi za naknadu izgubljene koristi, da nije dokazano da su koristi koje su procijenjene kao šteta, bile i očekivane po redovnom toku stvari, kako je propisano članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer predmetna poljoprivredna zemljišta nisu ni bila obrađivana u vrijeme kada je organ tužene ušao u posjed. Osim toga, Vrhovni sud zaključuje da su redovni sudovi pravilnom ocjenom dokaza izveli pravilan zaključak o neosnovanosti zahtjeva apelanata za naknadu štete na stambenim i privrednim objektima, jer je tužena dokazala da je šteta na objektima apelanata prouzrokovana krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, koji je izazvao požar koji se proširio na područje na kome su se nalazili objekti stanovništva predmetnog područja, među kojima i objekti nekih od apelanata, te dijelom zbog vremenskih nepogoda i neodržavanja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud konstatuje da su u konkretnim slučajevima redovni sudovi pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i iskaza svjedoka, koji potvrđuje i sadržina dopisa Policijske uprave Glamoč, pravilno zaključili da se tužena oslobodila od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe člana 177. st. 1. i 2. ZOO.
Apelacioni navodi
14. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud podsjeća da je isto ili slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u niz svojih odluka, između ostalih, u predmetima br. AP-1220/15 i AP-1059/15, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP- 1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1059/15 od 20. juna 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretne slučajeve. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman