Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3603/14 („Ogimil“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3603/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3603/14, rješavajući apelaciju „Ogimila“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ogimila“ d.o.o.

Laktaši podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 001569 14 Rev od 22. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ogimil“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 001569 14 Rev od 22. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i od „Ilirije“ d.d. Ljubljana, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 13. odnosno 20. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 001569 06 Ps od 27. marta 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena nadoknadi štetu, i to na ime izgubljene zarade u iznosu od 300.000,00 KM, zatim na ime plaćene robe koja se ne može prodati u iznosu od 200.000,00 KM i na ime povrede ugleda firme u iznosu od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Stavom II izreke apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nespornim utvrđeno da su parnične stranke 29. decembra 2003. godine zaključile pismeni ugovor o distribuciji (u daljnjem tekstu: ugovor) kojim je ugovoreno da tužena daje pravo apelantu da na području distribucije (u Bosni i Hercegovini), u svoje ime i za svoj račun, vrši prodaju njenih proizvoda (odredba II ugovora). Dalje je utvrđeno da je odredbom VII tačka F ugovora ugovoreno da tužena neće prodavati svoje proizvode na ugovorenom području nikome osim ugovorenom distributeru, uz pridržavanje prava da za sve one proizvode tužene koje distributer, zbog bilo kakvih razloga, nije u stanju distribuirati na ugovorenom području, tužena može ugovoriti drugi kanal distribucije, a odredbom X ugovora je ugovoreno da će apelant svaki mjesec pismeno obavještavati tuženu o prometu i o prometu najvećim strateškim kupcima i o zalihama. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da se ugovor može raskinuti ukoliko jedna od ugovornih strana krši jednu ili više odredbi ugovora, ako više ne postoji ekonomski interes jedne ili druge strane, ako se distributer ne pridržava veleprodajnog cjenovnika koji je formirala tužena i dogovorene rabatne politike (odredba XI ugovora, tač. 1, 2 i 4), dok je odredbom XI tačka 3 ugovoreno pravo tužene da sklapa ugovore s drugim distributerima na području ugovorene distribucije ako mjesečni kumulativni plan bude postignut manje od 90%. Nadalje je utvrđeno da ugovor važi od 1. januara 2004. do 31. decembra 2006. godine, da svi aneksi ugovora važe od 1. januara 2004. do 31. decembra 2004. godine, s tim da se sklapaju za period od jedne godine, i to od 1. januara do 31. decembra za tekuću godinu, te da se strane slažu da u slučaju ako se ne uspiju dogovoriti o bitnim uslovima u aneksima, ugovor prestaje da važi sa zaključkom tekuće godine (odredba XII ugovora).

7. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su ugovorne strane za 2004. i 2005. godinu zaključile i anekse ugovora, i to: Aneks A) o području distribucije, Aneks B) o prodajnom asortimanu, Aneks C) o godišnjem planu, Aneks D) o prodajnoj kondiciji, Aneks E) o instrumentima obezbjeđenja i uslovima plaćanja i Aneks F) o preuzimanju zaliha. Nadalje je istaknuto da je u Aneksu F ugovoreno da ukoliko bilo koja strana bez svoje krivice raskine ugovor, tužena preuzima obavezu preuzeti zalihe čiji je rok upotrebe manji od polovine deklarisanog roka upotrebe, ali samo ako se nalaze u originalnoj transportnoj ambalaži. Dalje je utvrđeno da je tužena 5. januara 2006. godine uputila apelantu dopis kojim ga je obavijestila da je u 2005. godini plan ostvaren sa 85,37 % radi čega predlažu hitni sastanak u periodu od 9. do 13. januara 2006. godine zbog dogovora saradnje u 2006. godini, da bi u februaru 2006. godine distribuciju cijelog programa tužena ustupila drugom distributeru „Sima Trade” d.o.o. Banja Luka. Takođe je utvrđeno da stranke nisu do kraja 2005, odnosno početka 2006. godine zaključile anekse ugovora o distribuciji, a poslate primjerke aneksa koje je tužena sačinila radi zaključenja aneksa apelant nije prihvatio. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je primjenom odredbe čl. 154 i 189 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio apelantov tužbeni zahtjev. Prema ocjeni tog suda, ugovor (o distribuciji) je zbog nezaključenja aneksa prestao da važi 31. decembra 2005. godine bez obzira na ugovornu odredbu o njegovom trajanju sve do 31. decembra 2006. godine. Kao razlog za svoj zaključak Okružni privredni sud je naveo „nepostizanje saglasnosti o bitnim uslovima aneksa“, te je utvrdio da je navedeni ugovor na osnovu volje stranaka raskinut. Nadalje, Okružni privredni sud je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke, koja je u svom pismenom nalazu od 29. marta 2010. godine utvrdila da je apelantu ostala zaliha neprodate robe u vrijednosti od 358.128,78 KM iako je ostvaren promet od 93,65 %. Međutim, prema ocjeni suda, neosnovan je zahtjev za isplatu naknade u iznosu od 200.000,00 KM na ime plaćene robe koja se ne može prodati jer apelant nije dokazao „da je roba propala, da zalihe nije prodao, da ih je uništio zbog isteka roka“.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) je Presudom broj 57 0 Ps 001569 12 Pž od 18. decembra 2013. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu I kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev tako što je tužena obavezana da apelantu isplati naknadu štete na ime plaćanja robe koja se ne može prodati u iznosu od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke). Stavom II izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a stavom III je apelantova žalba u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Stavom IV izreke je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je apelantova žalba djelimično osnovana, i to samo u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 200.000,00 KM na ime plaćene robe koja se ne može prodati. Pri tome je Viši privredni sud zaključio da ugovor važi do 31. decembra 2006. godine bez obzira na činjenicu da nisu zaključeni aneksi jer se ne može smatrati raskinutim u smislu odredbi čl. od 124 do 128 ZOO. Pri tome je smatrao da je izbor drugog distributera od strane tužene kršenje odredbi ugovora, zbog kojih je apelant trpio štetu jer je onemogućen da dalje vrši prodaju robe koja mu se u tom momentu našla u zalihama, a koju je platio tuženoj. Apelantovo pravo na naknadu štete Viši privredni sud je utvrdio polazeći od odredbi člana 523 u vezi sa članom 454 ZOO jer je, za razliku od prvostepenog suda, cijenio da je apelant dokazao da ima robu u zalihama. U obrazloženju odluke je u odnosu na visinu štete naveo da je odlučeno prema preciziranom zahtjevu, bez obzira što je nalazom vještaka utvrđena veća visina vrijednosti zaliha robe.

10. Odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 001569 14 Rev od 22. maja 2014. godine reviziju tužene usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio i presudu Okružnog privrednog suda od 27. marta 2012. godine potvrdio. Istom presudom obavezan je apelant tuženoj isplatiti troškove revizionog postupka u preciziranom iznosu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo, te da se iz tog razloga revizija tužene ukazuje osnovanom. Dalje je navedeno da se saglasno odredbi člana 99 ZOO odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase (stav 1 člana 99), a da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već da se treba istraživati zajednička namjera ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara principima obligacionog prava (stav 2 člana 99). Istaknuto je da su odredbe čl. od 124 do 132 ZOO, kojima se propisuje institut raskida ugovora zbog neispunjenja, dispozitivnog, a ne prinudnog karaktera. Utvrđeno je da su članom XII ugovora stranke ugovorile da ugovor, u principu, treba da traje od 1. januara 2004. do 31. decembra 2006. godine, te da zaključeni aneksi ugovora imaju trajanje u toku jedne kalendarske godine (od 1. januara do 31. decembra). Nadalje je istaknuto da u daljnjem sadržaju navedene ugovorne odredbe jasno izražavaju stav da ugovor prestaje da važi u slučaju da se stranke ne uspiju dogovoriti o bitnim uslovima aneksa, i to sa „zaključkom tekuće godine”. Aneksi koji za svaku kalendarsku godinu prate ugovor o distribuciji, regulišu bitne odrednice ugovornog odnosa jer se njima podrobnije definišu pitanja određivanja područja distribucije, prodajni asortiman, godišnji plan, prodajna kondicija, instrumenti obezbjeđenja i plaćanja i preuzimanje zaliha, te da se, kako je dalje istaknuto, bez zaključenja navedenih aneksa, ugovor o distribuciji ne može realizovati u tekućoj godini.

12. Vrhovni sud je dalje utvrdio da između stranaka nije sporno da nisu zaključile anekse koji bi važili u periodu od 1. januara do 31. decembra 2006. godine, te da je stoga revizijom pravilno ukazano da je voljom ugovarača ugovor o distribuciji raskinut s 31. decembrom 2005. godine. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan pravni stav u pobijanoj odluci da ugovor važi za čitav period za koji je zaključen, dakle i za 2006. godinu, bez obzira na nepostojanje aneksa kao njegovog nužnog sastavnog dijela.

13. Pozivanju na odredbu člana 523 ZOO u pobijanoj odluci, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema mjesta jer predmetni ugovor o distribuciji nije raskinut zbog povrede ugovora od strane jednog od ugovarača, u kom slučaju bi druga strana imala pravo na naknadu štete ako je trpi usljed tog raskida. Smisao navedene zakonske odredbe odnosi se na situaciju kada je ugovor raskinut iz bilo kog razloga, a uz odgovornost jedne ugovorne strane za njeno propuštanje ili radnju koja je izazvala raskid, odnosno uz nepostojanje razloga koji isključuju odgovornost te strane za raskid. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, ugovor je raskinut slobodnom voljom ugovornih strana, ugovaranjem odredbe o raskidu zbog nezaključenja aneksa, a bez krivice bilo koje od ugovornih strana. Zato, u konkretnoj situaciji, u kojoj su stranke ugovorile mogućnost raskida ugovora ako se ne zaključe aneksi posebno za svaku kalendarsku godinu za trajanja ugovora o distribuciji, pravo na raskid valja prosuđivati u skladu s tako izraženom voljom stranaka. Vrhovni sud je istakao da je takvo raspolaganje dopušteno saglasno odredbi člana 20 ZOO kojom je propisano da učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je određeno zakonom ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi šta drugo (član 124-132 ZOO).

14. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant nalazom vještaka ekonomske struke od 29. marta 2010. godine dokazao da je s 31. decembrom 2005. godine imao zalihe robe u vrijednosti od 358.128,78 KM. Prema iskazu apelantovog zakonskog zastupnika, u periodu od 1. januara do 17. februara 2006. godine, kada je tužena poslala obavijest o postojanju novog distributera za područje Bosne i Hercegovine, izvršena je prodaja dijela robe, tako da je na taj dan ostala neprodata zaliha u vrijednosti od 200.000,00 KM. Navedene tvrdnje o visini zalihe robe sa 17. februarom 2006. godine apelant nije dokazao drugim relevantnim dokazima (nalaz vještaka, knjigovodstvena dokumentacija, zapisnik o zalihama, obavijest za tuženu o stanju zaliha ili pozivanje da ih preuzme i sl.), kao ni tvrdnje da je ta roba „propala”, a posebno ne da postoji odgovornost tužene za propast robe. Čak i pod uslovom, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da se prihvati da je 17. februara 2006. godine imao zalihu robe u vrijednosti od 200.000,00 KM, apelant nije dokazao da ga je tužena sprečavala da je proda. Uvođenje novog distributera u 2006. godini nije isključivalo apelantovo pravo da robu koju je nabavio i platio prodaje do kraja rasprodaje eventualno zatečenih zaliha, što potvrđuje i činjenica da ju je prodavao do 17. februara 2006. godine, a nakon toga, prema iskazu apelantovog zakonskog zastupnika na ročištu za glavnu raspravu od 23. novembra 2011. godine, „niko nije htio da kupuje robu od mene”.

15. Vrhovni sud je dalje utvrdio da apelant nije dokazao da je nakon 31. decembra 2005. godine, a i tokom te godine, saglasno odredbama Aneksa F redovno mjesečno obavještavao tuženu o stanju zaliha na način ugovoren članom XV ugovora o distribuciji. U tački 1 Aneksa F je ugovoreno da tužena neće biti obavezana preuzeti zalihe u slučaju raskida ugovora ako je apelant nije redovno obavještavao o stanju zaliha. Takođe nije dokazao da je tuženu pozvao da preuzme zalihe (Aneks F preuzimanje zaliha, tačka 4), što bi, kako je smatrao Vrhovni sud, bio vjerodostojan dokaz da je imao zalihu, a i logičan poslovni potez kod isticanja da nakon 17. februara 2006. godine niko nije htio od njega kupovati robu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je takođe istakao da su Okružni privredni sud i Vrhovni sud pogrešno cijenili dokaze. Nadalje, apelant navodi da su sudovi utvrdili činjenično stanje na osnovu ugovora o distribuciji od 29. decembra 2003. godine (koji je ranije važio među parničnim strankama) umjesto na ugovoru od 9. decembra 2004. godine. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud u konačnici pogrešno utvrdio da je ugovor o distribuciji važio do 31. decembra 2005. godine jer za 2006. godinu nisu zaključeni aneksi ugovora. Pri tome, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je propustio da cijeni dokaze da su apelant i tužena pregovarali u januaru i februaru 2006. godine o zaključivanju aneksa i da je 2006. godina u konkretnom slučaju tekuća godina, a ne 2005. kako je pogrešno smatrao Vrhovni sud. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno tumačio odredbe ZOO kojima je regulisan raskid ugovora, te da je u konkretnom slučaju ugovor važio do 31. decembra 2006. godine, bez obzira na činjenicu da nisu zaključeni aneksi. Apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu štete, i to na osnovu odredbi člana 523 ZOO u vezi sa članom 454 ZOO, kako je to pravilno utvrdio Viši privredni sud kada je usvojio apelantov zahtjev za naknadu štete na ime plaćanja robe koja se ne može prodati.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odluka tog suda sadrži jasno i pravno obrazloženo stanovište, uz navođenje svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti kojima se sud rukovodio u donošenju odluke, kao i odredbe relevantnog materijalnog prava koje je primijenjeno na sporni odnos stranaka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da apelant tek u apelaciji ističe prigovore u pogledu ocjene sadržaja i ugovora o distribuciji iz 2003. godine, odnosno da je propustio tokom postupka isticati navedene prigovore. Pored toga, tužena ukazuje da se analizom sadržaja oba ugovora od 29. decembra 2003. godine i od 9. decembra 2004. godine dolazi do identičnih zaključaka u pogledu činjenica bitnih za pravilno i zakonito suđenje. Istaknuto je da se poređenjem sadržaja odredbi koje se odnose na prestanak važenja ugovora dolazi do zaključka da su te odredbe u bitnom identične. Dalje je navedeno da apelant nije dokazao da je upravo usljed prestanka važenja ugovora, odnosno zbog angažovanja drugog distributera od strane tužene bio onemogućen prodati robu na zalihama, da je roba imala kratak rok upotrebe, a da je novi distributer robu prodavao, takođe, starim kupcima. Tužena je istakla da suprotno apelantovim navodima, ZOO poznaje prestanak važenja ugovora ukoliko se ispuni raskidni uslov (u konkretnom slučaju izostanak zaključivanja aneksa za 2006. godinu), a kako je to propisano u stavu 2 člana 74 ZOO. Stoga, kako ZOO ne reguliše posebno posljedice prestanka važenja ugovora, prema mišljenu tužene, slijedi da sintagmu člana XII ugovora „obje strane se slažu“ treba tumačiti kao zajedničku volju strana da se ugovor pod određenim okolnostima raskine, dakle njihovu zajedničku volju da se izostanak aneksa smatra raskidnim uslovom čijim nastupanjem ugovor prestaje da važi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 20.

Dispozitivni karakter odredaba zakona Učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

III- Raskidanje ugovora zbog neispunjenja Član 124.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 189. stav 2.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 523.

Kad je prodaja raskinuta zbog povrede ugovora od strane jednog ugovarača, druga strana ima pravo na naknadu štete koju zbog toga trpi, prema opštim pravilima o naknadi štete nastale povredom ugovora.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 001569 14 Rev od 22. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 6. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant tražio naknadu štete na osnovu zaključenog ugovora s tuženom, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza, te pogrešne primjene materijalnog prava.

29. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance da bi Vrhovni sud u konačnici, odlučujući o reviziji tužene, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete na ime plaćanja robe koja se ne može prodati. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka u žalbi protiv prvostepene presude i u odgovoru na reviziju tužene, a koje je Vrhovni sud imao u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na apelantove navode da je ugovor o distribuciji bio zaključen za period od 1. januara 2004. do 31. decembra 2006. godine dao jasno obrazloženje zašto je zaključio da je navedeni ugovor u konkretnom slučaju prestao da važi 31. decembra 2005. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od sadržaja citiranih odredbi ugovora utvrdio da je njima jasno utvrđena volja stranaka o tome kada se smatra da ugovor prestaje da važi, odnosno da se bez zaključenja aneksa, ugovor o distribuciji ne može realizovati u tekućoj godini, pri čemu se Vrhovni sud u obrazloženju pozvao na relevantne odredbe člana 99 ZOO. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od odredbi člana 20 ZOO, jasno obrazložio zašto je u konkretnom slučaju zaključio da je ugovor raskinut slobodnom voljom ugovornih strana, imajući pri tome u vidu i odredbe čl. 124-132 ZOO kojima je regulisan institut raskidanja ugovora zbog neispunjenja. U pogledu apelantovih navoda da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 523 ZOO i dosuditi mu naknadu štete za robu koju nije mogao prodati, kao što je to smatrao drugostepeni sud, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni citirane odredbe, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Ustavni sud, takođe, zapaža da je u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete zbog zaliha robe koju je kupio od tužene, a nije je mogao prodati, Vrhovni sud, ispitujući takve navode, dao iscrpne razloge za svoje zaključke da apelant svoje tvrdnje nije dokazao relevantnim dokazima, kao i da nije dokazao da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tužene. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima zasnovano činjenično stanje, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. U odnosu na apelantove navode da su sudovi činjenično stanje utvrdili na osnovu ugovora od 29. decembra 2003. godine umjesto na ugovoru od 9. decembra 2004. godine Ustavni sud zapaža da apelant navedeni prigovor nije isticao tokom parničnog postupka, to jeste u žalbi na prvostepenu presudu niti u odgovoru na reviziju. S tim u vezi Ustavni sud napominje da apelant ne može uspješno tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati prigovore koje je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26). Pored toga Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedenih ugovora, koji se nalaze u spisu predmeta, proizlazi da se radi o gotovo identičnim odredbama na kojima su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3603/14 („Ogimil“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio