Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4937/14 (U.F, mldb. A.F. i mldb. E.F. iz Travnika)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Izvršni postupak
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4937/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4937/14, rješavajući apelaciju U. F. i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija U. F., mldb. A..F. i mldb.
E..F. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 051389 14 Gž 2 od 17. rujna 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija U. F., mldb. A. F. i mldb. E. F. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 051389 14 Gž 2 od 17. rujna 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. U. F., mldb. A. F. i mldb. E. F. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika, koje zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnijeli su 19. studenog 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 I 051389 14 Gž 2 od 17. rujna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 20. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od N. F., A. H. i L..H. (u daljnjem tekstu: tražitelji izvršenja) 10. svibnja 2017. godine.
3. Kantonalni sud je 30. rujna 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 5. listopada 2016. godine, a tražitelji izvršenja 22. svibnja 2017. godine.
4. Ustavni sud je 30. ožujka 2017. godine od Općinskog suda zatražio da dostavi spis predmeta, što je i učinjeno 14. travnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Prije iznošenja činjenica vezanih za pobijane odluke Ustavni sud napominje da je izvršnom postupku, u kojem je doneseno pobijano rješenje, prethodio parnični postupak koji je okončan Presudom Općinskog suda broj P.1061/04 od 31. ožujka 2005. godine.
7. Naime, Općinski sud je, odlučujući o tužbi tražitelja izvršenja protiv supruga i oca apelanata, M. H. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja, donio Presudu broj P.1061/04 od 31. ožujka 2005. godine kojom je, između ostaloga, određeno izdvajanje zemljišta ispod kuće izgrađene na zemljištu pobliže označenom u izreci te presude kao zajedničko pravo korištenja i posjeda tražitelja izvršenja i tuženog, kao etažnih vlasnika kuće, dopušteno je pretvaranje idealnog vlasništva i posjeda u etažno vlasništvo i posjed navedene kuće, te naloženo tražiteljima izvršenja da o svom trošku otvore poseban ulaz na kat navedene kuće, a tuženom da o svom trošku otvori poseban ulaz u prizemlje kuće sa svog zemljišta. Istom presudom Općinski sud je obvezao tuženog da tražiteljima izvršenja naknadi troškove postupka u iznosu od 7.611,00 KM. Predmetna presuda je postala pravomoćna i izvršna 29. studenog 2006. godine.
8. Ustavni sud konstatira da iz spisa slijedi da je tuženi preminuo 15. ožujka 2006. godine, te da su apelanti Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-202/06 od 28. ožujka 2011. godine proglašeni kao njegovi zakonski nasljednici.
9. Nadalje, iz spisa proizlazi da su tražitelji izvršenja 18. srpnja 2011. godine podnijeli prijedlog za izvršenje pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P.1061/04 od 31. ožujka 2005. godine radi naplate novčanog potraživanja protiv apelanata kao izvršenika, i to procjenom, prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom nekretnine, odnosno stambenog objekta – obiteljske kuće, i to prizemlja kuće u Novom Travniku na kojem su apelanti upisani kao vlasnici sa dijelom 1/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
10. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 51 0 I 051389 11 I od 17. kolovoza 2011. godine kojim je odredio izvršenje po prijedlogu tražitelja izvršenja protiv kojega su apelanti izjavili prigovor. Općinski sud je 24. studenog 2011. godine donio rješenje kojim je prigovor odbio kao neutemeljen. Apelanti su podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 51 0 I 051389 12 Gž od 25. listopada 2012. godine odbio kao neutemeljenu i potvrdio rješenje Općinskog suda od 24. studenog 2011. godine.
11. Nadalje, vještak građevinske struke je u postupku izvršio vještačenje i prema njegovom nalazu vrijednost predmetnog stana (prizemlja kuće) iznosi 37.762,00 KM.
12. Zaključkom o prodaji nekretnina od 17. listopada 2013. godine određena je prva prodaja predmetnog stana za 28. studenog 2013. godine, koja nije uspjela jer na zakazanom ročištu nije bilo potencijalnih kupaca. Zaključkom o prodaji nekretnina od 28. studenog 2013. godine određena je druga prodaja predmetnog stana za 16. siječnja 2014. godine.
13. Ustavni sud konstatira da iz zapisnika s ročišta o javnoj prodaji predmetnog stana, održanog 16. siječnja 2014. godine, proizlazi da su na ročištu bili prisutni tražiteljica izvršenja N. F. u nazočnosti punomoćnika, te apelantica U. F., te da je tražiteljica izvršenja N. F. apelantima ponudila mogućnost da se izjasne na koji način imaju namjeru izmiriti sporni dug. Nakon toga, na istom ročištu predmetni stan je prodan tražiteljici izvršenja N. F. za ponuđeni iznos od 17.000,00 KM. Nakon završenog ročišta, 23. siječnja 2014. godine donesen je zaključak o prodaji predmetnog stana tražiteljici izvršenja N. F. i drugima (ostalim apelantima) za iznos od 17.000,00 KM.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud od JU Centra za socijalni rad Novi Travnik zatražio anamnezu porodice apelanata, prvenstveno zbog činjenice da apelantica U. F. ima dvoje maloljetne djece (ostali apelanti) koja žive u predmetnom stanu. JU Centar za socijalni rad Novi Travnik je 3. veljače 2014. godine Općinskom sudu dostavio traženu anamnezu, u kojoj je, između ostalog, konstatirano da apelanti žive u predmetnom stanu koji je tužitelj naslijedio nakon smrti roditelja, da obitelj ostvaruje prihode po dvije osnove, i to po osnovi radnog odnosa tužitelja i po osnovi invalidske zaštite tužitelja, kao i da je apelantica U. F. vlasnica zemljišta koje se nalazi nedaleko od predmetnog stana. Nadalje, u anamnezi je konstatirano da je u tijeku sudskog postupka za razgraničenje imovine sa tražiteljima izvršenja, koji žive u istoj kući na katu, apelantica U. F. imala velike financijske troškove za odvjetničke usluge, te da je povremeno imala i podršku oca koji je djelomično plaćao odvjetnika. Konačno, u anamnezi je konstatirano da su apelanti tražiteljima izvršenja dužni platiti troškove koji sa kamatama u tijeku postupka iznose 20.000,00 KM, te da ta novčana sredstva navodno nemaju.
Postupak nakon prodaje predmetnog stana – pobijana odluka
15. Nakon prodaje predmetnog stana, Općinski sud je 20. ožujka 2014. godine donio rješenje o dosudi. Tim rješenjem je odlučeno da se predmetni stan, dotadašnje vlasništvo apelanata, dosuđuje tražiteljici izvršenja N. F. i drugima (stavak I. izreke rješenja). Određena je predaja u posjed predmetnog stana iz stavka 1. tog rješenja tražiteljici izvršenja N. F. i drugima kao kupcima (stavak II. izreke rješenja). Naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje svih uknjiženih založnih prava nad predmetnim stanom (stavak III. izreke rješenja).
16. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na ročištu za javnu prodaju predmetnog stana održanom 16. siječnja 2014. godine sudjelovala kao jedini kupac tražiteljica izvršenja N. F. koja je dala najpovoljniju ponudu u iznosu od 17.000,00 KM, nakon čega je konstatirano da je u skladu s člankom 92. stavak 8. Zakona o izvršnom postupku 16. siječnja 2014. godine izvršila svoju obvezu na ime uplate cijene. Osim toga, Općinski sud je naveo da je JU Centar za socijalni rad Novi Travnik sudu dostavio anamnezu obitelji apelanata, te izvijestio sud da će u slučaju da mldb. apelanti ostanu bez smještaja, organ starateljstva, u skladu sa zakonskim odredbama, štititi njihova prava i interese, a također i utvrditi odgovornost roditelja prema vlastitoj djeci. Navedeno je da je predmetno rješenje doneseno u skladu s odredbama članka 93. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku.
17. Općinski sud je donio Zaključak o ispravci broj 51 0 I 051389 11 I od 12. svibnja 2014. godine kojim je, između ostaloga, ispravio rješenje o dosudi od 20. ožujka 2014. godine na način da umjesto tražiteljica izvršenja i drugi treba stajati tražitelji izvršenja, te umjesto izvršenik U. F. i drugi, treba stajati apelanti, i to na način pobliže naveden u izreci predmetnog zaključka.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 51 0 I 051389 14 Gž 2 od 17. rujna 2014. godine odbio kao neutemeljenu žalbu apelanata i potvrdio rješenje o dosudi od 20. ožujka 2014. godine. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su tražitelji izvršenja na ročištu za javnu prodaju održanu 16. siječnja 2014. godine, radi prodaje predmetnog stana, sudjelovali kao jedini kupci, da su dali najpovoljniju ponudu, te istoga dana izvršili svoju obvezu na ime uplate cijene shodno članku 92. stavak 8. Zakona o izvršnom postupku.
19. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio rješenje o dosudi. S tim u svezi Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 93. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano da nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu, dok je stavkom 2. citiranog članka propisano da rješenjem sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je donio rješenje o dosudi jer su ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe navedenog zakona. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi da sud nije dostavio anamnezu Centra za socijalni rad i da će mldb. djeca ostati bez doma nisu od utjecaja u konkretnom postupku jer navedeni razlozi nisu prepreka da se izvršenje provede, odnosno da se okonča izvršni postupak, budući da citiranim odredbama Zakona o izvršnom postupku kao ni drugim odredbama navedenog zakona nije predviđeno da su navedeni razlozi ti koji sprječavaju izvršenje. Usprkos tome, prvostupanjski sud je obavijestio Centar za socijalni rad Novi Travnik i naložio mu da izađe na lice mjesta, da izvrši anamnezu obitelji apelanata, apostrofirajući posebno na mldb. apelante. Nakon toga, Centar za socijalni rad je dostavio anamnezu obitelji apelanata, te obavijestio sud da u slučaju da mldb. djeca ostanu bez smještaja, organ starateljstva će u skladu sa zakonskim odredbama štititi njihova prava i interese. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da su navedeni žalbeni razlozi neutemeljeni i kao takvi se nisu mogli prihvatiti i zato su odbijeni. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i žalbeni navod apelanata da je tražiteljica izvršenja N. F. za predmetnu nekretninu ponudila iznos od 17.000,00 KM, a ne punomoćnik tražitelja izvršenja, jer iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tražitelja izvršenja predložio iznos od 17.000,00 KM, a ne tražiteljica izvršenja N. F.
20. Iz spisa proizlazi da je Općinski sud 27. studenog 2014. godine donio zaključak kojim je, na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi od 20. ožujka 2014. godine, zakazao iseljenje apelanata iz predmetnog stana za 29. prosinca 2014. godine. Iz zapisnika sudskog vještaka od 29. prosinca 2014. godine proizlazi da je iseljenje apelanata iz predmetnog stana odgođeno do 29. siječnja 2015. godine. Također, iz stanja spisa Općinskog suda proizlazi da je postupak iseljenja apelanata iz predmetnog stana okončan 30. siječnja 2015. godine, te da su tražitelji izvršenja primili stan u posjed.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi s povredom prava na pravično suđenje, apelanti smatraju da drugostupanjsko rješenje ne sadrži obrazloženje u vezi sa pravilnosti označavanja stranaka, kao i da drugostupanjski sud u obrazloženju svog rješenja nije vjerodostojno iznio činjenice iz stanja spisa. Osim toga, donošenjem pobijane odluke, prema kojoj apelanti (od toga dvoje malodobnih) moraju izići iz svoga doma predstavlja i povredu prava na dom.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje pobijane odluke, a u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi suda o žalbenim navodima apelanata.
23. Općinski sud je naveo da je ispravno ocijenio dokaze u provedenom postupku, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U tom smislu, ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje presude.
24. Tražitelji izvršenja su, između ostalog, naveli da je neutemeljen navod iz apelacije da je u navedenom izvršnom postupku došlo do povrede prava na dom, privatni i obiteljski život. Naime, tražitelji izvršenja su istakli da su se apelanti, posebno se misli na apelanticu U. F. i njezinog supruga M. F., doveli u situaciju da ostanu bez dijela kuće, budući da nisu dopuštali tražiteljima izvršenja da se izvrši etažiranje obiteljske kuće u kojoj su apelanti koristili prizemlje, a tražitelji izvršenja I. kat, niti su dopustili da tražitelji izvršenja otvore poseban ulaz sa svog zemljišta na kat kuće, a sve kako bi se fizički odvojili od obitelji apelanata. Nadalje, tražitelji izvršenja su istakli da su apelanti imali mogućnost dobrovoljnog izmirenja dosuđenih troškova postupka punih sedam godina, kao i da su tražitelji izvršenja, u izvršnom postupku, mimo suda, putem posrednika, apelantima nudili više nagodbi da ne dođe do prodaje nekretnine, nego da se dug plaća u ratama, dok je u sudskom postupku, prije konačne prodaje nuđeno da plate dio duga u iznosu od 5.000,00 KM, da se kamata umanji za 1.500,00 KM, a da se punomoćnik tražitelja izvršenja odriče svojih troškova izvršnog postupka u cijelosti, ali da je te prijedloge apelantica U. F. odbila. V.Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 92. stav 8.
Polaganje cijene (8) Ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.
Član 93. st. 1. i 2.
Predaja nepokretnosti kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nepokretnost preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
VI.Dopustivost
26. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
29. Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelanti eksplicitno pobijaju rješenje Kantonalnog suda koje je doneseno u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na pobijanu odluku. Kako je predmetna odluka donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja prava i obveza apelanata u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
31. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, točka 40) podržao praksu bivše Europske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koje se tiču podnositelja apelacije (vidi odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
32. U konkretnom slučaju obveze apelanata su utvrđene na temelju pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P.1061/04 od 31. ožujka 2005. godine. Dakle, u predmetnom postupku je odlučivano jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za dozvolu prinudnog izvršenja pobijane presude. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obveze apelanata“, budući da su ona utvrđena u prethodno pravomoćno okončanom parničnom postupku u kojem je suprug i otac apelanata bio u procesnom položaju tuženog, te koji je u konačnici završen tako što je tuženi (suprug i otac apelanata) obvezan tražiteljima izvršenja naknaditi troškove postupka u iznosu od 7.611,00 KM. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao pobijanim rješenjem Kantonalnog suda od 17. rujna 2014. godine ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na dom
34. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 I 051389 14 Gž 2 od 17. rujna 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelanti su primili 30. rujna 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. studenog 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti pobijaju navedeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
37. Članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje.
38. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
39. U svezi s navodima apelanata da je pobijanom odlukom prekršeno njihovo pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297- C). Da bi se utvrdilo radi li se u svakom konkretnom slučaju o kršenju (u predmetnom slučaju) prava na dom iz članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi predstavlja li predmetni stan „dom“ apelanata u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije, te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, je li odlukom koju apelanti pobijaju došlo do miješanja javne vlasti u njihovo pravo na poštivanje doma i, ako je to slučaj, je li to miješanje bilo opravdano u smislu stavka 2. članka 8. Europske konvencije, odnosno je li ono bilo u skladu sa zakonom, je li to miješanje bilo „neophodna mjera u demokratskom društvu“ i je li miješanje bilo proporcionalno u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavku 2. članka 8. Europske konvencije.
40. Prvo pitanje koje Ustavni sud treba riješiti jeste može li se predmetni stan smatrati domom apelanata. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je neosporno da su apelanti upisani kao vlasnici u dijelu od 1/3 na predmetnom stanu, te da su dugi niz godina živjeli u tom stanu. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelanti imaju dovoljne i trajne veze sa predmetnim stanom da bi ga se smatralo njihovim „domom“ u smislu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenog 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46.f).
41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da je Europski sud u presudi Vrzić protiv Hrvatske (vidi Europski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. srpnja 2016. godine, broj predstavke 43777/13, stavak 59) zauzeo stajalište da se sudska prodaja kuće ili stana podnositelja zahtjeva i njegovo ili njezino iseljenje treba smatrati miješanjem u pravo na poštivanje njegovog ili njezinog doma. Ustavni sud primjećuje da se predmetni izvršni postupak vodio radi naplate novčanog duga utvrđenog pravomoćnom i izvršnom presudom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o podnesenom prijedlogu za izvršenje odlučio rješenjem od 17. kolovoza 2011. godine i da je u tom rješenju dopušteno izvršenje na predmetnom stanu u vlasništvu apelanata. Nadalje, da je rješenjem Općinskog suda od 20. ožujka 2014. godine (i zaključkom o ispravci od 12. svibnja 2014. godine), koje je potvrđeno pobijanim rješenjem Kantonalnog suda od 17. rujna 2014. godine, predmetni stan dosuđen tražiteljima izvršenja i određena predaja u posjed predmetnog stana tražiteljima izvršenja. Dakle, nesporno je da je u konkretnom slučaju izvršeno miješanje u pravo na poštivanje doma.
42. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da je ZIP donesen prije više od 12 godina (2003. godine), da je predmetni zakon objavljen u službenim novinama, da su odredbe ZIP-a koje se odnose na izvršenje na nekretninama dovoljno jasne i precizne u smislu da kupac nakon okončanog postupka prodaje nekretnine stječe, između ostalog, i pravo posjeda i vlasništava nekretnine koju je kupio. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te su apelanti bili upućeni na okolnosti zakona koji se primjenjuje na dani predmet. Dakle, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na dom izvršeno na temelju „zakona“ koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Europske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.
43. S obzirom na to da je miješanje u pravo apelanata „zakonito“ u smislu standarda Europske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati ima li miješanje u pravo na dom legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na temelju izvršnih i vjerodostojnih isprava, budući da povjeritelji nisu dobrovoljno izvršili svoje obveze, te omogućiti da se taj proces odvija što je moguće brže i transparentno, što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesporno predstavlja javni interes. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, tražitelja izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave, da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražitelja izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a, nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
44. Nadalje, Ustavni sud će dati odgovor je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti te stoga „nužno u demokratskom društvu”. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi smatrao da bi svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u pravo na njegov ili njezin dom načelno trebalo biti omogućeno da neovisni sud ocijeni razmjernost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, bez obzira na to što je prema domaćem pravu njegovo ili njezino pravo posjeda prestalo (vidi Europski sud za ljudska prava, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. svibnja 2008. godine, stavak 50). Ustavni sud, također, podsjeća da je Europski sud u nekoliko predmeta protiv Hrvatske utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na poštivanje njihovog doma zato što nacionalni sudovi nisu proveli test razmjernosti prilikom izdavanja naloga za iseljenje (vidi, na primjer naprijed citirani predmet Ćosić, predmete Paulić protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Bjedov protiv Hrvatske, te Brežec protiv Hrvatske). Međutim, u svim navedenim predmetima, kao i u navedenom predmetu McCann, podnositelji zahtjeva živjeli su u stanovima u državnom ili društvenom vlasništvu i važan aspekt utvrđivanja povrede bila je činjenica da nije postojao drugi privatni interes (vidi naprijed citiranu Vrzić protiv Hrvatske, stavak 66).
45. Ustavni sud zapaža da je situacija u konkretnom predmetu drukčija utoliko što su tražitelji izvršenja u predmetnom izvršnom postupku bili fizičke osobe. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda gdje je pristup u takvim slučajevima donekle drukčiji i da se mjera propisana zakonom s ciljem zaštite prava drugih može smatrati nužnom u demokratskom društvu (vidi Europski sud za ljudska prava, J. P. protiv Francuske, odluka Komisije broj 26215/95 6. rujna 1995. godine i D. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 11949/86 1. prosinca 1986. godine).
46. Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud naročito primjećuje da je obveza plaćanja predmetnog duga tražiteljima izvršenja nastupila nakon pravomoćnosti presude (29. studenog 2006. godine) kojom su tražitelji izvršenja, između ostalog, tražili pretvaranje idealnog vlasništva i posjeda u etažno vlasništvo i kojom je tuženi, između ostalog, obvezan tražiteljima izvršenja naknaditi troškove postupka (u anamnezi JU Centra za socijalni rad Novi Travnik navedeno je da taj dug zajedno sa kamatama iznosi 20.000,00 KM), te da je do prodaje predmetnog stana došlo protekom više od sedam godina (16. siječnja 2014. godine). Ustavni sud uočava da iz odgovora na apelaciju tražitelja izvršenja proizlazi da su oni u više navrata apelantima mimo suda nudili nagodbe da ne bi došlo do prodaje nekretnine, nego da se dug plaća u ratama i u konačnici, prije konačne prodaje, da plate dio duga, što su apelanti odbili. Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika sa ročišta na kojem je prodan predmetni stan slijedi da su tražitelji izvršenja apelantima ponudili mogućnost da se izjasne na koji način imaju namjeru izmiriti sporni dug. S druge strane, Ustavni sud primjećuje potpunu pasivnost apelanata, odnosno da iz spisa ne proizlazi da su apelanti u razdoblju od više od sedam godina poduzimali bilo kakve radnje u iznalaženju načina na koji bi izmirili predmetni dug i time spriječili prodaju predmetnog stana. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom predmetnog stana uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelanata i zahtjeva javnog interesa, odnosno da pobijanom odlukom nije narušeno načelo proporcionalnosti između prava apelanata i legitimnog cilja koji se želi postići.
47. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da pobijanom odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da pobijanom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na „dom“, garantirano člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u pravo apelanata na dom utemeljeno na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, pri čemu nije narušeno ni načelo proporcionalnosti između prava apelanata i zakonitog cilja kojem se teži.
49. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman