Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4534/14 (Proizvodno trgovačko uslužno preduzeće „Klenik“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4534/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4534/14, rješavajući apelaciju Proizvodnog trgovačkog uslužnog preduzeća „Klenik“ d.o.o. Gradiška na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Proizvodnog trgovačkog uslužnog preduzeća „Klenik“ d.o.o. Gradiška podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 002292 13 Gži od 22. avgusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Proizvodno trgovačko uslužno preduzeće „Klenik“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 21. oktobra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002292 13 Gži od 22. avgusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Jadranke Topić i Momira Topića (u daljnjem tekstu: izvršenici) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 19. i 25. oktobra 2016. godine. Izvršenici nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja, Osnovni sud je 8. avgusta 2012. godine donio Rješenje o izvršenju broj 782 0 P 002292 12 I kojim je dozvolio izvršenje pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda od 26. maja 2011. godine, preciznije označene u rješenju o izvršenju. Tom presudom su izvršenici obavezani da na ime duga za izvršene radove u njihovoj porodičnoj kući, kao i na ime troškova postupka, isplate apelantu određeni novčani iznos. Predmetnim rješenjem je određeno izvršenje zabranom raspolaganja sa ½ novčanih sredstava izvršenika koje ostvaruju kao penziju kod Fonda za penzijsko invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond), odnosno novčanih sredstava koje ostvaruju kod KP „Vodovod“ Gradiška, te je naloženo Fondu i „Vodovodu“ da navedena novčana sredstva „prenesu na račun punomoćnika [apelanta]“.
6. Izvršenici su protiv naprijed navedenog rješenja izjavili prigovor o kojem je Osnovni sud odlučio Rješenjem broj 72 0 P 002292 12 I od 11. januara 2013. godine tako što je prigovor od 22. avgusta 2012. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da su izvršenici u prigovoru ukazali da prvostepeno rješenje nije u skladu sa izvršnom ispravom (presudom) jer je navedenim rješenjem određeno da se potraživanje iz izvršne isprave isplati apelantovom punomoćniku (advokatu), a ne apelantu, što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osnovni sud je ocijenio da prigovor nije osnovan u smislu člana 72 ZIP-a kojim je propisano da između izvršne isprave i rješenja o izvršenju mora postojati saglasnost u pogledu aktivne i pasivne legitimacije stranaka, kao i u pogledu vrste, obima i visine potraživanja, konkretno obaveze kao načina izvršenja. U tom smislu je ocijenjeno da između pravosnažne presude kao izvršnog naslova i rješenja o izvršenju ne postoji nesaglasnost kako izvršenici pogrešno smatraju. Naime, kako je dalje obrazloženo, izvršenici su presudom obavezani da apelantu isplate određeni novčani iznos, a u rješenju o izvršenju je određen način izvršenja, konkretno isplatom novčanog iznosa na žiro račun apelantovog punomoćnika - advokata Zorana Kisina. S tog aspekta je ocijenjeno da je rješenje o izvršenju identično izvršnoj ispravi – pravosnažnoj presudi, a kako je apelant punomoćnika izričito ovlastio na naplatu potraživanja u izvršnom postupku, to je prigovor izvršenika odbijen kao neosnovan.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 002292 13 Gži od 22. avgusta 2014. godine žalba izvršenika je djelimično uvažena i rješenje Osnovnog suda od 11. januara 2013. godine preinačeno u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom novčanog iznosa „na račun punomoćnika [apelanta]“, pa je rješenje o izvršenju u tom dijelu izmijenjeno i određeno izvršenje isplatom novčanog iznosa „na račun [apelanta]“ u svojstvu tražioca izvršenja, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je prvenstveno prezentovao sadržaj žalbenih navoda, te istakao da je apelant u odgovoru na žalbu istakao da je žalba izvršenika neosnovana. Okružni sud je ispitao prvostepeno rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te je u vezi s tim ocijenio da odluka prvostepenog suda u jednom dijelu nije pravilna. Obrazlažući takav stav, naveden je sadržaj odredbe člana 36 stav 1 ZIP-a u kojoj je propisan sadržaj prijedloga za izvršenje i odredbe člana 39 stav 1 ZIP-a u kojoj je naveden sadržaj rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedene odredbe, Okružni sud je naglasio da je u izvršnom postupku, posebno kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, izražen princip formalnog legaliteta, zbog čega rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi. Tom ispravom je naime određeno, između ostalog, ko je povjerilac, a ko dužnik iz određenog odnosa, pa pri određivanju izvršenja putem izvršne isprave rješenje mora biti identično izvršnoj ispravi. Shodno tome, dužnik (izvršenici u konkretnom slučaju) svoju obavezu iz izvršne isprave može ispuniti samo prema povjeriocu (apelantu) iz izvršne isprave, a ne prema njegovom punomoćniku. Okružni sud je zaključio da ne postoji zakonska mogućnost da izvršni sud u rješenju o izvršenju naloži sprovođenje izvršenja prenosom sredstava sa računa izvršenika u korist punomoćnika apelanta (kao tražioca izvršenja) jer to nije određeno izvršnom ispravom. Neosnovanost apelantovog prigovora kojim je ukazao na odredbu člana 305 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s mogućnošću da njegov punomoćnik umjesto njega, kao tražioca izvršenja, primi novčano potraživanje, Okružni sud je obrazložio sadržajem te odredbe prema kojoj se pod preduzimanjem potrebnih radnji u ime stranke koja je izdala punomoć, a povodom prijedloga za izvršenje, kao što je konkretan slučaj, ne podrazumijeva prijem novčanog potraživanja u korist tražioca izvršenja (apelanta) jer izreka mora u svemu da odgovara izvršnoj ispravi. Ovlašćenje advokata, kako je dalje obrazloženo, sastoji se u tome da primi obavezu od protivne strane koju bi mu ona dobrovoljno isplatila, dakle van izvršnog postupka u kojem se potraživanje naplaćuje prinudnim putem. Izuzetak od ovog pravila postoji samo u slučaju singularne ili univerzalne sukcesije (smrt tražioca izvršenja) propisane u odredbi člana 30 ZIP-a, prema kojoj se izvršenje može odrediti u korist lica koje nije u izvršnoj ispravi samo u slučaju da dokaže (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je potraživanje na njega preneseno. Kako u konkretnom slučaju takva isprava ne postoji, nije ni bilo mogućnosti da se izvršenje odredi u korist apelantovog punomoćnika, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno i obaveza iz izvršnog naslova uspostavljena u apelantovu korist.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s navedenim povredama, apelant je istakao da je uz prijedlog za izvršenje dostavio punomoć u kojoj je izričito ovlastio svog punomoćnika da od izvršenika naplati glavni dug, kamate i troškove postupka. Međutim, pored takvog ovlašćenja Okružni sud je proizvoljnim tumačenjem odredbe člana 305 ZPP povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje cijeneći da se isplata potraživanja ovlašćenom punomoćniku može realizovati samo van izvršnog postupka (dobrovoljno izvršenje), ali ne i izvan toga. Apelant smatra da je takav stav pogrešan. Osim toga, ukazao je na dužinu trajanja postupka budući da je prijedlog za izvršenje podnio u junu 2012. godine, a postupak je okončan u avgustu 2014. godine, što je u suprotnosti sa odredbom člana 5 stav 1 ZIP-a prema kojoj je sud u izvršnom postupku dužan postupati hitno. Budući da protiv rješenja Okružnog suda nema mogućnosti podnošenja djelotvornog pravnog lijeka apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 13 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
9. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana ističući da ostaje pri svim razlozima navedenim u rješenju koje je apelacijom osporeno.
10. Osnovni sud je napomenuo da se apelacija odnosi na rješenje Okružnog suda, a u pogledu navoda koji se tiču prava na pravično suđenje u razumnom roku je naveo da je, postupajući po apelantovom prijedlogu i prigovoru izvršenika, odlučio u roku od šest mjeseci, što ni u kom slučaju nije van granica razumnog roka. Stoga smatra da je apelacija u tom dijelu u odnosu na Osnovni sud neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnim odredbama glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
[...] Član 22.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30.
(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
Prijedlog za izvršenje Član 36.
(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja. [...] Rješenje o izvršenju Član 39.
(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;
3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 72 0 P 002292 13 Gži od 22. avgusta 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek, te da mu je zbog prekomjerne dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(...)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom;
19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
20. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku i čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni prava od strane Okružnog suda smatrajući da je u konkretnom slučaju pogrešno protumačena relevantna odredba iz člana 305 ZPP koja daje mogućnost da njegov punomoćnik umjesto njega primi ili preuzme novčani iznos, kamate i troškove postupka iz izvršnog naslova.
22. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom prijedlogu za dozvolu izvršenja na osnovu pravosnažne presude, donijeli rješenje kojim je dozvoljeno izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, ali da je prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, ocijenio da je u konkretnoj situaciji moguće da se izvršenje dovrši isplatom duga na žiro račun apelantovog punomoćnika (advokata), a ne na žiro račun apelanta. Međutim, drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi u kojoj su izvršenici ukazali na neprimjenjivost odredbe iz člana 305 ZPP, ocijenio da prvostepeno rješenje upravo u tom dijelu nije pravilno, te da apelantov punomoćnik tu radnju (preuzimanja novčanog iznosa za račun tražioca izvršenja) može preduzeti samo van izvršnog postupka, dakle u slučaju dobrovoljnog izmirenja obaveze od strane izvršenika. U konkretnoj situaciji je ocijenjeno da prvostepeni sud u izvršnom postupku nije ispoštovao princip formalnog legaliteta jer je određivanjem da se izvršenje dovrši isplatom na žiro račun apelantovog punomoćnika (advokata) narušio navedeni princip prema kojem rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi. To konkretno znači da izvršenik svoju obavezu može izvršiti samo prema licu (pravnom ili fizičkom) koje je označeno u izvršnoj ispravi, a to je u konkretnom slučaju apelant (na kog presuda glasi), a ne njegov punomoćnik, zbog čega je prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačeno i određeno da se izvršenje dovrši isplatom duga na apelantov žiro račun. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući nemogućnost primjene odredbe člana 305 ZPP u konkretnoj situaciji, na čiju je obaveznu primjenu apelant ukazao, prije svega, naveo sadržaj navedene odredbe, zatim izuzetke koji su propisani u relevantnim odredbama ZIP-a koji upućuju na primjenu odredbe člana 305 ZPP (singularna i univerzalna sukcesija, smrt tražioca izvršenja), te je zaključio da u konkretnom slučaju takav izuzetak ne postoji, a time ni mogućnost primjene navedene odredbe. Ovjerena punomoć ovlašćenom punomoćniku za preuzimanje duga iz izvršne isprave primjenjiva je, kako je zaključeno, samo u slučaju dobrovoljnog izvršenja, a ne izvršenja koje se zahtijeva u sudskom izvršnom postupku jer bi time bio narušen princip formalnog legaliteta.
24. Imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta primjene procesnog prava.
Analiza razumnosti trajanja postupka
25. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravosnažne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog potraživanja na novčanim sredstvima izvršenika) Ustavni sud smatra da nije u pitanju naročito složen postupak.
26. Imajući u vidu da je apelant izvršni postupak pokrenuo prijedlogom za izvršenje u junu 2012. godine i da je postupak okončan u avgustu 2014. godine proizlazi da Ustavni sud, pri ocjeni dužine postupka, treba cijeniti period koji je trajao dvije godine i dva mjeseca.
27. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 ZIP-a i praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantuje izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka.
28. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kojem je prijedlog za izvršenje podnesen u junu 2012. godine veoma brzo odredio predloženo izvršenje (8. avgusta 2012. godine), te da je nakon toga u razumnim vremenskim rokovima preduzeo izvršne radnje pobliže opisane u činjeničnom dijelu odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud već u januaru 2013. godine donio odluku o prigovoru izvršenika tako što je prvostepeno rješenje kojim je, između ostalog, određen i način izvršenja apelantovom punomoćniku, održao na snazi. Žalbeni postupak je međutim trajao nešto duže, godinu i šest mjeseci, ali se to trajanje, imajući u vidu da u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično sprovođenje sudskog postupka, ne može staviti na teret tom sudu, niti Ustavni sud u postupanju Okružnog suda koji je odlučio o žalbi izvršenika u roku od godinu i šest mjeseci može prepoznati elemente bezrazložnog odugovlačenja postupka.
29. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina izvršnog postupka posmatranog u cjelini srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da okončanjem izvršnog postupka u periodu od dvije godine i dva mjeseca, u kojem su donesene tri sudske odluke, nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
30. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o kršenju ovog prava doveo u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom izvršnom postupku, tj. imao je mogućnost da u okolnostima konkretnog slučaja da odgovor na žalbu izvršenika, koju mogućnost je i koristio, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali u potpunosti (u pogledu načina izvršenja njegovom punomoćniku) onako kako je apelant zahtijevao, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada je dužina predmetnog postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku, pa činjenica da oni nisu u potpunosti rezultovali apelantovom zahtjevu (u pogledu načina izvršenja) ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman