Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3944/14 (I. K., A. K. i N. K.)

Odluka donesena 22. 05. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3944/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3944/14, rješavajući apelaciju Ismete Kulenović i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismete Kulenović, Azemira Kulenovića i Nermina Kulenovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056180 14 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 056180 13 Gž 3 od 25. novembra 2013.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 056180 12 P 2 od 5. novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismeta Kulenović, Azemir Kulenović i Nermin Kulenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Danske, koje zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 25. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056180 14 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056180 13 Gž 3 od 25. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056180 12 P 2 od 5. novembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, tuženih Tankose Dabić, Ljiljane Dabić i Željka Dabića (u daljnjem tekstu: tuženi Dabići ili tuženi) i tuženog Krstana Dubravca (u daljnjem tekstu: tuženi Krstan Dubravac ili tuženi) zatraženo je 30. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 6. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 14. decembra 2016. godine, tuženi Krstan Dubravac 16. decembra 2016. godine i Osnovni sud 20. decembra 2016. godine, dok tuženi Dabići u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 056180 12 P 2 od 5. novembra 2012. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi pravna ništavost Ugovora o razmjeni nepokretnosti od 8. marta 1995. godine, koji je zaključen između apelantkinje Ismete Kulenović i Mahmuta Kulenovića, tj. prednika apelanata Azemira Kulenovića i Nermina Kulenovića (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), s jedne strane, i tuženih Dabića, s druge strane, kojim su zamijenjene nepokretnosti apelanata u Banjaluci za nepokretnosti tuženih Dabića u Visokom. Predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi pravna ništavost Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 2. maja 1995. godine, koji je zaključen između tuženih Dabića kao prodavača i tuženog Krstana Dubravca kao kupca. Predmetnom presudom je takođe odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da tuženi Krstan Dubravac apelantima preda u posjed slobodne od lica i stvari predmetne nepokretnosti. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se izvrši brisanje upisa prava svojine sa 1/1 dijela na predmetnim nepokretnostima, sa imena tuženog Krstana Dubravca, te da se izvrši upis prava svojine sa 1/1 dijela, na ime pravnog prednika apelanata. Konačno, predmetnom presudom su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka na način pobliže naveden u izreci prvostepene presude.

6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom izvedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza pobliže opisanih na strani 3 presude, saslušanjem apelanata Ismete Kulenović i Nermina Kulenovića, te čitanjem iskaza svjedoka Dušanke Mras, Hazima Smailagića, Jelene Todić i tuženog Krstana Dubravca. Navedeni dokazi, kao i sadržaj iskaza navedenih parničnih stranaka i svjedoka su prezentovani na str. od 4 do 10 predmetne presude. Osnovni sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizlazi, što nije ni sporno među parničnim strankama, da je predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen 8. marta 1995. godine između apelantkinje Ismete Kulenović i prednika apelanata, s jedne strane, i tuženih Dabića, s druge strane, kojim su zamijenjene predmetne nepokretnosti apelanata za nepokretnosti u Visokom. Osnovni sud je dalje utvrdio da apelanti nikada nisu ušli u posjed nepokretnosti u Visokom, ali da su se na osnovu Ugovora o razmjeni nepokretnosti 1998. godine uknjižili kao suvlasnici nepokretnosti u Visokom. Osnovni sud je takođe utvrdio da su tuženi Dabići predmetne nepokretnosti 2. maja 1995. godine prodali tuženom Krstanu Dubravcu, koji se nalazi u posjedu tih nepokretnosti, te da je pravna valjanost Ugovora o kupoprodaji utvrđena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-1658/97 od 2. jula 1997. godine.

7. Osnovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, kojim su prošireni razlozi apsolutne ništavosti, s tim što se dobrovoljnost, prema mišljenju suda, ne može tumačiti isključivo kao mana volje usljed rata kao opšte situacije, već se ona ima tumačiti sa aspekta odnosa ugovornih strana u toj jednoj opštoj situaciji i ukoliko je ta opšta situacija uticala subjektivno na ugovorne strane u vidu jedne opšte prinude koja ide dotle da utiče na volju ugovornih strana da zaključe određeni ugovor koji, pod normalnim okolnostima, ne bi zaključili. Osnovni sud je prilikom odlučivanja s posebnom pažnjom cijenio pitanje da li su ugovorne strane izrazile volju da zaključe predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, cijeneći pri tome da li su apelanti bili pod pritiskom nekog lica ili pritiskom opšte situacije pod kojom su zaključili ugovor. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je nesporna činjenica da je do zaključenja Ugovora o razmjeni nepokretnosti došlo u vrijeme ratnih događanja na području Bosne i Hercegovine, u okolnostima trpljenja pritisaka, neizvjesnosti i nesigurnosti, ali da su te okolnosti trpjeli pripadnici svih nacionalnosti na području Bosne i Hercegovine, a ne samo apelantkinja i prednik apelanata, pripadnici brojčano manje etničke zajednice (bošnjačke nacionalnosti) na dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj. Opšta situacija ne predstavlja nedopušteno sredstvo u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već ona može pod određenim uslovima ukazivati na nedopuštenost, odnosno nezakonitost u preduzimanju odgovarajućih radnji.

8. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 103 ZOO kojom je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima ništav, ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Prema mišljenju Osnovnog suda, apsolutna ništavost pravnog posla nastupa po sili zakona i na nju se može svako pozivati, pa i tužilac, a na ništavost sud pazi i po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 109 ZOO. Osnovni sud je naveo da je, cijeneći sve dokaze, a posebno iskaze svjedoka Dušanke Mras, Hazima Smailagića i Jelene Todić, te iskaze apelanata, nesporno utvrdio da nije postojao bilo kakav pritisak ili neka druga nedozvoljena radnja tuženih i njima bliskih lica na apelantkinju i prednika apelanata da zaključe sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti. U pogledu tvrdnji apelanata da su apelantkinja i prednik apelanata bili izloženi uznemiravanjima, prijetnjama, pritiscima, pa čak i fizičkom zlostavljanju, odnosno maltretiranju, Osnovni sud je naveo da je te navode potvrdila svjedokinja Dušanka Mras (koja nije lično prisustvovala navedenom, već je o tome imala posredno saznanje, osim u jednom slučaju kada je vidjela apelantkinju i prednika apelanata u modricama) i svjedok Hazim Smailagić (koji je imao posredno saznanje o navedenom). Osnovni sud je ukazao da je navedene iskaze cijenio zajedno sa ostalim izvedenim dokazima, kao i opštim prilikama koje su vladale u to vrijeme u Banjaluci, uz nespornu činjenicu da apelantkinja i prednik apelanata navedene prijetnje, uznemiravanja, pritiske i spomenuto fizičko nasilje nisu prijavljivali policiji, niti bilo kojoj drugoj nadležnoj instituciji ili organizaciji s ciljem zaštite svog integriteta. Stoga je Osnovni sud stao na stanovište da apelanti tokom postupka nisu dokazali postojanje „posebnih okolnosti“ u kontekstu opštih prilika (okolnosti), koje su vladale u trenutku zaključenja spornog ugovora o razmjeni nepokretnosti i time bitno ograničavale slobodu odlučivanja i samu volju apelantkinje Ismete Kulenović i prednika apelanata, kao ugovarača (član 26 ZOO) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tužene Dabiće). Osnovni sud je naveo da je nesporno da je svakodnevan život pripadnika manjinskih naroda u vrijeme ratnih zbivanja na prostorima Bosne i Hercegovine, odnosno u konkretnom slučaju apelanata u Banjaluci, bio nelagodan i opterećen opštepoznatim ratnim prilikama, kao i nacionalnom pripadnošću bošnjačkom narodu. Međutim, tokom postupka apelanti su u iskazima datim u svojstvu parnične stranke istakli da ih tuženi Dabići ničim nisu prisiljavali da zaključe sporni ugovor, već su oni inicirali (razglasili) prodaju ili zamjenu svoje kuće, a da im je ponuda tuženih Dabića za zamjenu nepokretnosti za Visoko u tom trenutku bila najprihvatljivija, te da su se za zamjenu imovine odlučili zbog starosne dobi, lične bezbjednosti usljed verbalnih, pa i prednje opisanih fizičkih napada. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je nesporno da prednik apelanata za svog života (preminuo u martu 1998. godine) nije podnio tužbu za utvrđenje ništavosti Ugovora o razmjeni nepokretnosti, već je tužba podnesena nakon njegove smrti, tek 19. jula 2002. godine, odnosno sedam godina i četiri mjeseca od dana zaključenja navedenog ugovora, što jasno ukazuje da su i neki drugi motivi i razlozi rukovodili apelante prilikom podnošenja predmetne tužbe.

9. Osnovni sud je ukazao da, dakle, apelanti nisu dokazali odlučne činjenice iz kojih bi se nedvosmisleno moglo utvrditi da su apelantkinja Ismeta Kulenović i prednik apelanata bili prinuđeni da zaključe sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je predmetni ugovor o razmjeni zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je na strani parničnih stranaka u vrijeme zaključenja ugovora postojala volja za zaključenje takvog ugovora, tako da taj ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima odnosno moralu, i čiju pravnu valjanost za života nije osporavao ni prednik apelanata kao jedna od ugovornih strana. Osnovni sud je naveo da kako nema osnova za utvrđenje apsolutne ništavosti Ugovora o razmjeni nepokretnosti, samim tim nema osnova ni za restituciju, te promjene upisa prava na nepokretnostima u evidenciji zemljišno-knjižnog operata Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Područna jedinica Banjaluka i Zemljišno-knjižne kancelarije Opštinskog suda Visoko, što predstavlja zahtjev apelanata u konkretnoj parnici, na šta sud pazi i po službenoj dužnosti, zbog čega je i odlučeno kao u izreci prvostepene presude. Konačno, Osnovni sud je ukazao i na to da je pravna valjanost Ugovora o kupoprodaji zaključenog 2. maja 1995. godine utvrđena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u predmetu broj P-1658/97 od 2. jula 1997. godine.

10. Odlučujući o žalbi koju su apelanti podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 056180 13 Gž 3 od 25. novembra 2013. godine kojom je žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda od 5. novembra 2012. godine potvrdio. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, odluka prvostepenog suda pravilna jer se iz iskaza svjedoka i parničnih stranaka ne može izvesti zaključak da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora o razmjeni na strani apelantkinje Ismete Kulenović i prednika apelanata postojale posebne okolnosti koje su kod njih izazvale strah za njihov život i da je taj strah opredijelio njihovu volju za zaključenje predmetnog ugovora, budući da su u dužem vremenskom periodu planirali odlazak iz Banjaluke u Dansku i da im je to konačno uspjelo posredstvom Međunarodnog crvenog krsta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor o razmjeni nije zaključen uz odsustvo slobodne i ozbiljne volje i da slijedom toga nije ništav u smislu odredbe člana 103, u vezi sa čl. 26 i 28 stav 2 ZOO.

11. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 056180 14 Rev od 27. maja 2014. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnoj parnici nisu ostvarili uslovi iz člana 103 ZOO za utvrđivanje ništavosti osporenog ugovora o razmjeni nepokretnosti, radi čega su opravdano odbili apelante s njihovim tužbenim zahtjevom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizioni prigovor apelanata da nižestepeni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze i da su time povrijedili odredbu člana 8 Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi u obrazloženju presuda izložili analizu izvedenih dokaza, koju je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da pozivanje revizije na iskaz svjedokinje Dušanke Mras ne može ishodovati drugačiju odluku, pri čemu je naglasio da je ta svjedokinja, inače dugogodišnja prijateljica apelanata, mijenjala svoje navode, radi čega se odluka suda nije mogla zasnivati na njenom iskazu, iz kojih razloga je njen iskaz ukazan kao neuvjerljiv i dat s ciljem da pomogne apelantima da uspiju u konkretnom sporu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi navedenih prava svode se, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelanti tvrde da je sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen suprotno stvarnoj volji apelantkinje Ismete Kulenović i prednika apelanata, odnosno zbog toga što su bili izloženi prijetnjama, pritiscima, verbalnom i fizičkom uznemiravanju, te konačno i pretučeni i opljačkani, nakon čega su odlučili da napuste Banjaluku, što ih je opredijelilo da zaključe sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, nakon brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza, pravilno zaključili da je sporni ugovor o razmjeni nepokretnosti zaključen u okolnostima opšte ratne situacije, te da na strani apelanata nisu postojale bilo kakve posebne okolnosti koje su u bitnom uticale na formiranje njihove slobodno izražene volje za zaključenje ugovora. Tvrdnje apelanata da su bili fizički maltretirani i da su zbog toga zaključili ugovor nisu bile potkrijepljene vjerodostojnim dokazima. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da nije tačna tvrdnja apelanata da su oni sporni ugovor zaključili „na neviđeno“ budući da je tokom postupka utvrđeno, što ni apelanti nisu sporili, da su njihovi rođaci u Visokom pregledali nepokretnosti u Visokom i o njihovom stanju obavijestili apelante, nakon čega su oni zaključili ugovor o razmjeni. Pored toga, apelanti su tim rođacima dali na korišćenje predmetne nepokretnosti u Visokom s obzirom na to da su oni svojom voljom odlučili da im trajni dom bude u Danskoj. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se suprotno navodima iz apelacije, iz iskaza saslušanih stranaka i svjedoka može zaključiti da je osnovni motiv za zaključenje spornog ugovora bio taj što su apelantkinja Ismeta Kulenović i prednik apelanata, odnosno njen pokojni suprug, htjeli da se pridruže sinovima (apelanti Azemir Kulenović i Nermin Kulenović), koji su još početkom rata napustili Bosnu i Hercegovinu.

14. Okružni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci.

15. Osnovni sud je takođe ukratko opisao hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, te istakao da ostaje pri svim navodima u obrazloženju odluke, da predmetni ugovor o razmjeni nije zaključen uz odsustvo slobodne i ozbiljne volje i da slijedom toga nije ništav u smislu odredbe člana 103 u vezi sa čl. 26 i 28 stav 2 ZOO. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu ocjene provedenih dokaza zaključio da su apelantkinja Ismeta Kulenović i prednik apelanata kao pripadnici bošnjačkog naroda u vrijeme opštepoznatih ratnih okolnosti doživljavali uznemiravanja i neprijatnosti, da te okolnosti nisu imale uticaja na njihovu volju za zaključenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti.

16. Tuženi Krstan Dubravac je naveo da je Vrhovni sud dao cjelovito i jasno obrazloženje svoje odluke, te je naveo razloge koji su bili od uticaja za donošenje presude koja se konkretnom apelacijom neosnovano i neargumentovano osporava.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056180 14 Rev od 27. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti Ugovora o razmjeni nepokretnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3400/09 od 30. oktobra 2012. godine, stav 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Apelanti, u suštini, smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno ukazao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti, kao što su postojanje konkretnih prijetnji ili pritisaka za zaključenje ugovora, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2377/13 od 7. juna 2016. godine tačka 31 i Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3407/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 3409/09 od 20. decembra 2012. godine, tač. 30, 31 i 32), razmatrajući slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nepokretnosti na prostoru Bosne i Hercegovine zaključenog u toku rata naveo: „Ustavni sud zapaža da su sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije uspio dokazati da su pri zaključivanju predmetnog ugovora, pored postojanja opštih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelantove majke zbog kojih bi predmetni ugovor o zamjeni stanova bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Nasuprot tome, sudovi su zaključili da su tuženi dokazali da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na inicijativu apelantove majke. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda ukazali da je nesporno da je apelantova majka izvršila zamjenu svog stana u Banjoj Luci za stan tuženih, takođe u Banjoj Luci, za vrijeme ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Međutim, u redovnom sudskom postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni stanova zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je kod parničnih stranaka postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora. Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opšte okolnosti bile teške i da su mogle uticati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelantovu pravnu prednicu, koja je kao pripadnik manjinskog naroda živjela u Banjoj Luci, ali da te opšte okolnosti bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant nije dokazao, da su kod njegove majke postojale pored opštih, nisu mogle uticati na drugačiji zaključak u pogledu dobrovoljnosti apelantove pravne prednice prilikom zaključenja spornog ugovora. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda, imajući u vidu činjenicu da apelant tokom postupka nije uspio dokazati tužbeni zahtjev u pogledu nedostatka volje njegove majke za zaključenje predmetnog ugovora o zamjeni stanova, nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.“

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, uz obrazloženje da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti koje su uticale na apelantkinju i prednika apelanata da zaključe taj ugovor, a zbog kojih bi taj ugovor bio ništav u smislu odredaba člana 103 ZOO. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke na potpuno jasan i detaljan način interpretirao iskaze apelanata, kao i iskaze saslušanih svjedoka, te u vezi s tim jasno obrazložio zašto na osnovu tih iskaza nije mogao izvesti zaključak da su, osim opštih ratnih okolnosti, postojale posebne okolnosti koje su uticale na volju apelantkinje i prednika apelanata da zaključe predmetni ugovor. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju prvostepenog suda u tom pogledu. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su drugostepeni sud i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, odnosno reviziji apelanata, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu izvođenja zaključka da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje posebnih okolnosti koje su uticale na apelantkinju i prednika apelanata da zaključe predmetni ugovor, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, kao i presuda Okružnog suda i Osnovnog suda, korespondira praksi Ustavnog suda izraženoj u citiranim odlukama, te da, nasuprot mišljenju apelanata, nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelanata, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.

30. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

31. Apelanti, takođe, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti nisu argumentovali te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elementa koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno pravo apelanata na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud potvrdio presude nižestepenih sudova koji su u osporenim odlukama dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tih prava zapravo svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3944/14 (I. K., A. K. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio