Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4011/14 (Energoinženjering d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4011/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4011/14, rješavajući apelaciju „Energoinženjeringa“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Energoinženjeringa“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 009697 14 Rev od 18. jula 2014.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 009697 13 Pž 2 od 25. februara 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 009697 14 Ps 2 od 26. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Energoinženjering“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 009697 14 Rev od 18. jula 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 009697 13 Pž 2 od 25. februara 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 009697 14 Ps 2 od 26. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i „Tehničke škole“ u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) zatraženo je 25. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni privredni sud i Viši privredni sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 28. aprila 2017. godine. Vrhovni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući u ponovnom postupku Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 009697 14 Ps 2 od 26. aprila 2013. godine kojom je utvrđeno da je osnovano potraživanje tužioca prema apelantu u iznosu od 382.733,29 KM, te da je osnovano apelantovo potraživanje prema tužiocu u iznosu od 311.770,01 KM (st. I i II izreke). Stavom III izreke utvrđeno je da su potraživanja tužioca i apelanta prestala prebijanjem do iznosa od 311.770,01 KM, te se apelant obavezuje da tužiocu isplati iznos od 70.963,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom IV izreke odbačen je tužbeni zahtjev tužioca za iznos od 21.332,61 KM, shodno odredbama člana 67 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je obavezan da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos precizno naveden u stavu V izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na temelju sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja nesporno utvrđeno da su parnične stranke 29. juna 1990. godine zaključile ugovor o zakupu poslovnih prostorija, da je predmet zakupa bila fiskulturna dvorana uz Metalsku školu u Banjoj Luci, koja je bila u nedovršenom stanju, te da je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 12.000,00 DEM, u dinarskoj protivrijednosti po srednjem kursu. Utvrđeno je da se apelant kao zakupac ugovorom obavezao da će izvršiti određena ulaganja i izvršiti adaptaciju radi korišćenja prostora fiskulturne dvorane u druge svrhe. Takođe je utvrđeno da je zakup zaključen na period od 10 godina, te da je počeo teći od 1. marta 1991. godine, kada je objekat stavljen u upotrebu i kada ga je apelant počeo koristiti. Takođe je utvrđeno da apelant kao zakupac nije prema tužiocu izvršavao svoju ugovorom preuzetu obavezu plaćanja zakupnine, te da je tužilac, postupajući u skladu sa odredbama člana 34 stav 1 Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu), 13. oktobra 1992. godine poslao apelantu opomenu za plaćanje zakupnine. Nakon toga tužilac je obavijestio apelanta da odustaje od predmetnog ugovora o zakupu, shodno odredbama člana 34 stav 2 Zakona o zakupu. Budući da nakon toga apelant nije u roku od 60 dana isplatio tužiocu dug na ime zakupnine, tužilac je obavijestio apelanta da je predmetni ugovor o zakupu raskinut počevši od 13. decembra 1992. godine, shodno odredbama člana 36 Zakona o zakupu, te je od apelanta tražio predaju poslovnog prostora u posjed. Utvrđeno je da je apelant 15. avgusta 1995. godine predao tužiocu predmetni poslovni prostor u posjed.

7. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da je potraživanje tužioca na ime zakupnine osnovano, pa ocjenjujući da je u konkretnom slučaju zakup predmetnog poslovnog prostora trajao od 1. marta 1991. godine do 13. decembra 1992. godine, kada je ugovor prestao postojati zbog odustanka tužioca, Okružni privredni sud je zaključio da tužiocu, u smislu odredaba člana 12 ugovora o zakupu, te člana 5 Zakona o zakupu, pripada pravo na zakupninu. Takođe, Okružni privredni sud je zaključio da tužiocu pripada i pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti, shodno odredbama čl. 154 i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da tužilac nakon izjave da odustaje od predmetnog ugovora o zakupu (13. decembar 1992. godine) nije mogao ući i koristiti poslovni prostor u periodu od 14. decembra 1992. godine do 15. avgusta 1995. godine, kada je apelant predao tužiocu u posjed poslovni prostor. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Zorana Blagojevića od 25. marta 2011. godine utvrdio da ukupno potraživanje tužioca prema apelantu koje je proizašlo iz spornog odnosa iznosi 382.733,29 KM. Naime, iz obrazloženja presude proizilazi da je sud prihvatio nalaz vještaka od 25. marta 2011. godine, jer je vještak u nalazu, a i u usmenom izlaganju, jasno obrazložio da je ukupno potraživanje tužioca prema apelantu na ime glavnog duga po osnovu neplaćene zakupnine od apelanta i naknade štete u vidu izmakle dobiti u iznosu od 382.733,29 KM utvrdio na osnovu vjerodostojne knjigovodstvene dokumentacije i cijene zakupnine iz člana 12 ugovora o zakupu.

8. Odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu koji se odnosio na naknadu duga zbog izvršenih apelantovih ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora, a koji je utemeljen na odredbi člana 17 ugovora o zakupu kojim je propisano da, „ukoliko zakupodavac

- tužilac bude tražio raskid, tuženi (apelant) ima pravo na štetu koja podrazumijeva troškove izgradnje i adaptacije objekta, kao i ostale troškove“, Okružni privredni sud je ukazao da je na osnovu sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da je ugovor o zakupu prestao, da je apelant izvršio radove na adaptaciji poslovnog prostora, te da vrijednost uloženih novčanih sredstava iznosi 311.770,01 KM, što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Zorana Blagojevića. Naime, Okružni privredni sud je, imajući u vidu da su nalaz i mišljenje navedenog vještaka utemeljeni na računima o izvedenim radovima i adaptaciji prostora, kao i računima dobavljača od kojih je vršena nabavka materijala, a koji su kao dokaz izvedeni i u postupku pred sudom, zaključio da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u iznosu od 311.770,01 KM, shodno odredbama člana 17 ugovora o zakupu i člana 262 ZOO. Okružni privredni sud je ukazao da je apelant izjavom predložio prebijanje svojih potraživanja prema tužiocu sa potraživanjem koje je tužilac imao prema apelantu (član 337 stav 1 ZOO), te kako je među strankama bilo nesporno da su njihova potraživanja uzajamna i da proističu iz ugovora o zakupu, da su izražena u novčanom iznosu, dakle, da se radi o istorodnim potraživanjima koja su dospjela, zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 336 ZOO za prebijanje međusobnih potraživanja kao načina prestanka obaveze. Stoga, imajući u vidu ukupna potraživanja utvrđena nalazom vještaka od 25. marta 2011. godine u pojedinačno utvrđenim iznosima za tužioca i apelanta, utvrđeno je da iz nalaza vještaka proizilazi da, kad se ona prebiju, ostalo je potraživanje tužioca prema apelantu u iznosu od 70.963,28 KM kao razlika do iznosa od 382.733,29 KM koji predstavlja ukupno potraživanje tužioca prema apelantu. Stoga, Okružni privredni sud je obavezao apelanta da tužiocu isplati iznos od 70.963,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. novembra 2011. godine kao dana donošenja presude pa do isplate. Iz obrazloženja presude proizilazi da je presuda utemeljena na odredbama čl. 5 i 34 stav 1 tačka 2 Zakona o zakupu, te čl. 154, 189, 262, 336 i 337 ZOO.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 009697 13 Pž 2 od 25. februara 2014. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu, ZOO i Ugovora o zakupu o čemu je dao detaljno i jasno obrazloženje, i to kako u pogledu tužbenog zahtjeva, tako i apelantovog protivtužbenog zahtjeva, kao i svih prigovora istaknutih u postupku od parničnih stranaka. Stoga, Viši privredni sud je zaključio da se odgovor tog suda na žalbene navode parničnih stranaka svodi na potpuno identične razloge koje je dao prvostepeni sud prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu i apelantovom protivtužbenom zahtjevu, odnosno na kojim je prvostepeni sud utemeljio svoju odluku. Stoga, Viši privredni sud je, u skladu sa odredbama člana 226 ZPP, žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane. Odluku o troškovima žalbenog postupka Viši privredni sud je temeljio na odredbama člana 397 stav 1 ZPP.

10. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Višeg privrednog suda od 25. februara 2014. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 009697 14 Rev od 18. jula 2014. godine reviziju odbio. Nakon što je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak nižestepenih sudova, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je u tom pravcu, između ostalog, ocijenio da su neosnovani revizioni prigovori o načinu obračuna ugovorene zakupnine, jer je, po apelantovom mišljenju, prvostepeni sud trebalo da smanji apelantovu obavezu na pravičan iznos budući da je apelantu, zbog promijenjenih okolnosti, bilo otežano ispunjenje obaveze prema tužiocu, a tužilac nije pristao da na apelantov zahtjev smanji ugovorenu zakupninu. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je pod ovim okolnostima apelant mogao zahtijevati da se ugovor raskine u skladu sa odredbama člana 133 stav 1 ZOO (raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti). Naime, Vrhovni sud je istakao da, prema citiranoj zakonskoj odredbi, apelant, kao strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, imao je mogućnost da zahtijeva raskid ugovora ako je smatrao da je poslije zaključenja ugovora došlo do nastupanja takvih okolnosti koje otežavaju ispunjenje njegove obaveze kao ugovorne strane, ili da se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, zbog čega je „nepravično“ održati ga na snazi takav kakav jeste. U tom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, da je apelant eventualno tražio raskid predmetnog ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, tužilac bi bio ovlašćen, u smislu odredbe člana 133 stav 4 ZOO, da ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene u kom slučaju bi ugovor ostao na snazi. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o obavezi tužioca kako, po mišljnju Vrhovnog suda, pogrešno apelant ističe u reviziji, već se radi o ovlašćenju tužioca, koje može, a ne mora da iskoristi. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u svakom slučaju propuštanje tužioca da ponudi izmjenu ugovora o zakupu ili da prihvati izmjenu ugovora predloženu od tuženog, ima kao posljedicu da je moglo doći do raskida ugovora, pod uslovom da je on tražen, te da su ispunjeni i ostali uslovi, što u datim okolnostima nije slučaj. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno apelantovim revizionim prigovorima, tužilac se ne može smatrati nesavjesnom stranom, zato što nije prihvatio pregovore o smanjenju ugovorene zakupnine.

11. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione prigovore koji se odnose na nalaze i mišljenja vještaka Miodraga Zeljkovića, Milke Banjac i Mirjane Zrnić, zbog toga što nižestepene presude nisu ni zasnovane na tim nalazima, već na nalazu i mišljenju vještaka Zorana Blagojevića. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu primjenom člana 248 stav 1 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U navodima apelacije se detaljno elaborira hronološki tok postupka, te se interpretiraju zaključci redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, relevantne odredbe Zakona o zakupu i ZOO kada su u konačnici, nakon izvršenog prebijanja potraživanja tužioca prema apelantu sa potraživanjem apelanta prema tužiocu, utvrdili da je ostalo potraživanje tužioca prema apelantu u iznosu od 70. 963,28 KM, pa je i obavezan na plaćanje navedenog iznosa tužiocu. Naime, apelant smatra da je pogrešno obračunat ukupan iznos zakupnine i visine štete po osnovu izgubljene dobiti, jer su nakon početka rata nastupile okolnosti koje su uticale na pad realnih cijena zakupnine, što je otežalo ispunjenje obaveze apelanta kao zakupca. Apelant je, takođe, istakao da je tužiocu predlagao da se izmijeni način obračuna zakupnine, te da je tužilac odustao od ugovora zbog nesaglasnosti sa načinom obračuna zakupnine. Apelant tvrdi da je u okolnostima konkretnog slučaja izmirio svoju obavezu prema tužiocu, što je dokazano na temelju dokumentacije.

b) Odgovor na apelaciju

13. Viši privredni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari postupao u skladu sa zakonom, pa smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Okružni privredni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud prilikom vođenja prvostepenog postupka sproveo veliki broj materijalnih dokaza, vještačenje više vještaka ekonomske struke i saslušanje svjedoka na osnovu čega je utvrdio sve relevantne činjenice i na njima zasnovao svoju odluku. Okružni privredni sud smatra da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju jasne razloge koji su navedeni u odluci. Predlože da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Zakup poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: poslovne prostorije) zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca.

Visinu zakupnine za poslovne prostorije određuju sporazumno zakupodavac i zakupac ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 34. stav 1. tačka 2.

Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa: […] (2) Ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.

16. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Obična šteta i izmakla korist Član 189.

1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

[…] (3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

[…] Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262. stav (1).

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Član 336.

Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema povjeriocu s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Izjava o prebijanju Član 337.

(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

(2) Poslije izjave o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 009697 14 Rev od 18. jula 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 i 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u okviru kojeg je apelant obavezan na isplatu duga. Iz navedenog proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, prav,o na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.'

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti utvrđenog činjeničnog stanja i u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakve druge argumente.

28. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi bili saglasni da su tužbeni zahtjev tužioca i apelantov protivtužbeni zahtjev osnovani, te imajući u vidu da su njihova utvrđena potraživanja uzajamna, istorodna i dospjela (član 336 ZOO), a da je pritom apelant svojom izjavom predložio prebijanje međusobnih potraživanja (član 337 ZOO), redovni sudovi su bili saglasni da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za prebijanje u skladu sa odredbama čl. 336 i 337 ZOO. Nadalje, imajući u vidu ukupna potraživanja utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka od 25. marta 2011. godine u pojedinačno označenim iznosima za tužioca i apelanta, kao i iznos od 70.963,28 KM, koji je utvrđen nakon prebijanja međusobnih potraživanja apelanta i tužioca, redovni sudovi su, prihvatajući obračun iz nalaza i mišljenja vještaka od 25. marta 2011. godine, bili saglasni da je na taj način utvrđeno da ukupno potraživanje tužioca prema apelantu iznosi 70.963,28 KM, pri čemu su dali sasvim jasna i detaljna obrazloženja, a u datom obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da su neosnovane apelantove revizione tvrdnje kojim ukazuje da su poslije zaključenja ugovora nastupile okolnosti koje su mu otežale ispunjenje njegove ugovorene obaveze, te da je za svoje zaključke dao potpuno i jasno obrazloženje pozivajući se na odredbe člana 133 st. 1 i 4 ZOO.

29. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, osim što ponavlja svoje prigovore koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a navedene prigovore su redovni sudovi razmotrili prilikom odlučenja o žalbi i reviziji apelanta, te u obrazloženju osporenih presuda dali razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a u datom obrazloženju, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih presuda za svoje zaključke dali jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zakupu i ZOO, odnosno za svoje zaključke dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da je primjena relevantnih odredaba Zakona o zakupu i ZOO u konkretnom slučaju bila proizvoljna, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

32. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

33. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, AP 1621/11 od 10. aprila 2014. godine, AP 240/12 od 24. aprila 2015. godine objavljene na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizilazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali potpune i jasne razloge.

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije koji se s obzirom da se domen zaštite navedenih prava može vezati isključivo za fizička lica.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4011/14 (Energoinženjering d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio