Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3043/14 (E. M.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očekivana imovina
- Legitimno očekivanje
- Uporedive situacije
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 5
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 2
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3043/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3043/14, rješavajući apelaciju Erne Mešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Erne Mešanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 153992 12 Gž od 7. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 153992 10 P od 12. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Erna Mešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 15992 12 Gž od 7. aprila 2014. godine, te Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 153992 10 P od 12. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Općine Centar Sarajevo, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 14. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2016. godine, Općinski sud 24. novembra 2016. godine, dok Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 153992 10 P od 12. januara 2012. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi protiv tužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla status nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Višnjik broj 47/2, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa je tužena dužna priznati apelantici status nosioca stanarskog prava, tako da apelantica, na osnovu predmetne presude, ima sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocu stanarskog prava koji je to pravo stekao prije 6. decembra 2000. godine, kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
6. Općinski sud je naveo da je apelantica 13. jula 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava na predmetom stanu. U tužbi je ukazala da navedeni stan koristi bez rješenja o dodjeli na korištenje, kao i bez ugovora o korištenju predmetnog stana, dakle, bez pravnog osnova. Dalje je navela da je tužena vlasnik predmetnog stana, koji je njenoj majci Saidi Mešanović (u daljnjem tekstu: apelanticina majka) dodijeljen na privremeno korištenje Rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove (u daljnjem tekstu: Gradski sekretarijat) broj 05/1-372-00469/92 od 21. decembra 1992. godine ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića, koji nije podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je, kako navodi, postupajući po zahtjevu tužene za vraćanje na raspolaganje predmetnim stanom od 4. augusta 2005. godine, primjenom člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05 i 2/08, u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), Rješenjem broj 23-04/I-23-138/05- 403 od 28. septembra 2010. godine potvrdila da je vlasnik spornog stana tužena kojoj se dozvoljava vraćanje predmetnog stana na korištenje. Istim rješenjem apelanticinoj majci je utvrđen prestanak privremenog korištenja predmetnog stana koji je ona dužna napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Općinski sud je, također, naveo da je apelantica u tužbi navela da sa majkom koristi predmetni stan neprekidno od 1992. godine, pa je predložila da sud, u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), donese presudu i utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla status nosioca stanarskog prava na navedenom stanu.
7. U odgovoru na tužbu od 18. augusta 2010. godine tužena je navela da apelantica ničim nije dokazala da stanuje u predmetnom stanu od 1992. godine, s kim stanuje, da nije dostavila kućnu listu i dr. Također, navodi da je Uprava proglasila predmetni stan privremeno napuštenim 7. septembra 1992. godine, a trajno napuštenim 6. septembra 1996. godine, što proizlazi iz dopisa od 14. juna 2002. godine „ a koji dokaz je sama apelantica priložila u spis predmeta“. Imajući u vidu da je predmetni stan proglašen trajno napuštenim, te da raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za njegovo vraćanje u posjed, tužena ukazuje da je stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo 4. oktobra 1999. godine, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana
30. ZSO, već odredbe Zakona o vraćanju stanova. Tužena je dalje navela da je u zakonskom roku podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana, 4. augusta 2005. godine, u skladu sa članom 5. Zakona o vraćanju stanova, zbog čega je predložila da se apelanticin zahtjev odbije kao neosnovan.
8. Općinski sud je nadalje u obrazloženju presude naveo da je na temelju izvedenih dokaza, uvidom u potvrdu Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo od 9. jula 2010. godine utvrdio da je vlasnik spornog stana tužena, a da je kao korisnik stana evidentirana apelanticina majka, te da se po evidenciji tog fonda apelantica ne vodi kao korisnik ni na jednom od stanova evidentiranih kod tog fonda, s tim da nisu uzeta u obzir privremena rješenja o dodjeli napuštenih stanova. Uvidom u uvjerenje MUP-a Kantona Sarajevo utvrđeno je da apelantica i njena majka imaju prijavljeno prebivalište na predmetnom stanu od 19. februara 1996. godine. Dalje, Općinski sud je uvidom u rješenje Uprave od 28. septembra 2010. godine utvrdio da je ono doneseno po zahtjevu tužene za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, te da je tim rješenjem dozvoljeno vraćanje predmetnog stana tuženoj kao davaocu stana na korištenje. Također je tačkom 3. navedenog rješenja utvrđeno da apelanticina majka koristi stan na osnovu privremenog rješenja Gradskog sekretarijata, a tačkom 4. i 5. tog rješenja je utvrđen prestanak privremenog korištenja predmetnog stana apelanticinoj majci i određeno da je privremeni korisnik „dužan napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, slobodan od lica i stvari“. Općinski sud je istakao da je iz obrazloženja predmetnog rješenja Uprave utvrdio da je apelanticina majka na 30. april 1991. godine stanovala u Ulici Bostarići broj 44, u individualnom stambenom objektu, koji je vlasništvo njenog bivšeg supruga Juse Mešanovića, koji joj, po njenoj izjavi, onemogućava vraćanje u posjed tog objekta, te da predmetni stan koristi sa apelanticom kao kćerkom. Općinski sud je, također, utvrdio da nije sporno da je apelanticina majka pokrenula upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom 1. decembra 2010. godine protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23- 4441/10 od 28. oktobra 2010. godine sa zahtjevom za odgodu izvršenja Rješenja Uprave broj 23- 04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine. S obzirom na navedeno, posebno imajući u vidu činjenicu da tužena, kao vlasnik spornog stana, njime nije raspolagala sve do vraćanja predmetnog stana u smislu odredaba Zakona o vraćanju stanova, te „dakle, ni tražila iseljenje [apelantice] iz predmetnog stana, koja je kćerka Mešanović Saide, dakle, član njenog porodičnog domaćinstva, na koju se, također, odnosi rješenje [Uprave] od 28.9. 2010. godine, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev [apelantice] da se utvrdi da je, u smislu člana 30. [ZSO], stekla stanarsko pravo na opisanom stanu prije 6.12.2000. godine“, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 153992 12 Gž od 7. aprila 2014. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
10. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te u okviru navoda žalbe, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je naveo da je apelantica izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Uvidom u izvedene dokaze Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetni stan vlasništvo tužene, da je dodijeljen apelanticinoj majci na osnovu privremenog rješenja Gradskog sekretarijata od 21. decembra 1992. godine, na kojem kod Uprave nije evidentiran zahtjev za povrat stana ranijih nosilaca stanarskog prava Rodoljuba Kostovića i Mirjane Kostović, te da je Uprava postupajući po zahtjevu tužene, kao davaocu predmetnog stana rješenjem od 28. septembra 2010. godine, postupajući u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju stanova, donijela rješenje kojim je tuženoj kao davaocu stana vratila na korištenje predmetni stan, dok je apelanticinoj majci kao privremenom korisniku naloženo da je dužna navedeni stan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, slobodan od lica i stvari. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je Uprava, stupanjem na snagu Zakona o vraćanju stanova, 19. maja 2005. godine, na osnovu člana 5. tog zakona i člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene dozvolila vraćanje spornog stana tuženoj i utvrdila prestanak prava privremenog korištenja stana apelanticinoj majci. Kantonalni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio, imajući u vidu činjenicu da tužena nije mogla raspolagati predmetnim stanom do vraćanja stana tuženoj kao davaocu stana na korištenje, shodno Zakonu o vraćanju stanova, niti tražiti iseljenje apelantice kao člana porodičnog domaćinstva svoje majke, na koju se, također, odnosi rješenje Uprave od 28. septembra 2010. godine. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je, u smislu člana 30. ZSO, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine, pa je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatra da se ne može zanemariti činjenica da u predmetnom stanu živi 22 godine, a da prijeratni nositelj stanarskog prava nije tražio vraćanje u posjed navedenog stana, pa smatra da je stekla status nositelja stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, dakle, mnogo ranije nego što je donesen Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Dalje, apelantica ukazuje na neujednačenu praksu Kantonalnog suda koji je u identičnoj pravnoj situaciji donosio pozitivne presude na koji način je narušen princip „pravne sigurnosti“ (apelantica je uz apelaciju dostavila Odluku Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122168 110 P od 14. januara 2011. godine). Također tvrdi da sporni stan nije nikada stavljen pod upravu organa nadležnog za stambene poslove, stoga se, kako ističe, on ne može vratiti davatelju stana na korištenje, na način propisan članom 18d. citiranog zakona.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je svoj stav u vezi sa apelanticinim navodima izrazio u svojoj presudi, zbog čega apelanticine navode smatra neosnovanim.
13. Općinski sud navodi da su osnovi za donošenje odluke prvostepenog suda navedeni u obrazloženju te odluke zbog čega apelanticine navode smatra neosnovanim.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantni dio glasi:
Član 30.
(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 15/02) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1. i 2.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.
Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Osoba koja je u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom Član 5. stav 3.
(…) Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Vraćanje stanova pod upravom nadležnog organa za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.
Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d. ovog zakona je ništava.
Član 18.d. st. 1. i 5.
Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje, u skladu sa članom 13. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne.
5. Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korištenja i nalaže privremenom korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana.»
16. U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova («Službene novine Federacije BiH» broj 28/05) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.
Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 153992 12 Gž od 7. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelantica primila 5. maja 2014. godine, a apelaciju je podnijela 3. jula 2014. godine. Prema tome, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
20. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama donesenim u parničnom postupku prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (…).
23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju odredaba ZSO, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 70/07 i dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U vezi sa apelanticinim navodima da su presude redovnih sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da iz osporenih presuda i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je apelanticina majka predmetni stan koristila na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata od 21. decembra 1992. godine, te da je majci apelantice, pa dakle i apelantici kao članu njenog porodičnog domaćinstva, na osnovu rješenja upravnog organa od 28. septembra 2010. godine utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, pa joj je naloženo da napusti stan „slobodan od lica i stvari“ . S obzirom na navedeno, nesporno proizlazi da su apelantica i njena majka iz predmetnog stana iseljene na osnovu Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju stanova, te da je članom 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svi upravni akti kojima je dodijeljen stan na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Dakle, apelantica, kao i njena majka su, shodno utvrđenju upravnih organa, sve do 2010. godine na predmetnom stanu imale status privremenog, a ne bespravnog korisnika, te su Općinski i Kantonalni sud na osnovu toga i zaključili da se u apelanticinom slučaju ne može primijeniti član 30. ZSO, budući da apelantica, dakle, u smislu navedene odredbe, nije bila bespravni korisnik.
27. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju stanova, kao i vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao slična pravna pitanju (vidi, mutatis mutandis, odluke br. AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine i AP 2275/08 od 29. juna 2010. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje doma
29. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
30. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštovanje apelantovog «doma».
31. Shodno praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, Serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-S, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
32. S ciljem da se utvrdi da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li je ono izvršeno «u skladu sa zakonom», koji pojam u skladu sa Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon, također, mora da bude formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A-30, stav 49).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetni stan može da se smatra apelanticinim «domom» u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u njemu stanovala, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, od 1992. godine do 2010. godine na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa o dodjeli stana na privremeno korištenje (mutatis mutandis, Odluka broj AP 340/06, tačka 30).
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 30. ZSO, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da apelantica nije bila bespravni korisnik predmetnog stana. Ovo stoga što su apelanticina majka i apelantica kao član njenog porodičng domaćinstva predmetni stan koristile od 1992. godine kao privremeni korisnici, te što je rješenjem Uprave od 28. septembra 2010. godine, koje je doneseno na osnovu Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju stanova, utvrđen prestanak privremenog korištenja stana apelanticinoj majci a time i apelantici kao članu njenog porodičnog domaćinstva bez prava na alternativni smještaj.
35. Dakle, miješanje u apelanticin dom je zasnovano na zakonu, jer je njena tužba kojom je tražila da se utvrdi da je stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 30. ZSO, budući da apelantica nije bila bespravni korisnik predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od trideset godina (1984. godine), da se odredba člana 30. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 30. tog zakona dovoljno jasne i precizne u smislu nemogućnosti davaoca stana na korištenje da protekom roka od tri, odnosno dodatnih pet godina od dana useljenja „bespravnog korisnika“, zahtijeva iseljenje pred nadležnim organom uprave, odnosno sudom. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon bio «primjereno pristupačan», te da je apelantica bila «upućena na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet», u smislu da se član
30. ZSO primjenjuje isključivo na bespravne korisnike, a ne i na lica koja u stanovima stanuju na osnovu rješenja nadležnog organa, odnosno lica koja imaju pravni osnov za useljenje u stan.
36. Osim toga, podržavajući svoju praksu iz Odluke broj AP 340/06 (tačka 33), Ustavni sud smatra da član 30. ZSO ispunjava i uvjet «proporcionalnosti», jer, s jedne strane, omogućava licima koja duže od osam godina kao bespravni korisnici koriste stanove u društvenom vlasništvu da steknu stanarsko pravo, a, s druge strane, daje dovoljno vremena vlasnicima stanova da pred nadležnim organima uprave, odnosno sudom, pokrenu postupak iseljenja bespravnih korisnika i na taj način zaštite interese davaoca stana na korištenje, odnosno interesa šire zajednice kako bi predmetni stanovi bili dodijeljeni licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
40. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Odluka o dopustivosti broj AP 31/09 od 20. decembra 2011. godine, stav 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Ustavni sud zapaža da se apelanticin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njene „postojeće imovine“, već apelanticinog nastojanja da stekne određenu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da apelantica koja je bila privremeni korisnik predmetnog stana, u smislu Zakona o napuštenim stanovima, nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom. Ovo zbog toga što odredba člana 30. ZSO na kojoj je apelantica temeljila svoj tužbeni zahtjev tretira „ lice [koje se] nezakonito useli“ u stan, a nesporno je da u apelanticinom slučaju taj uvjet nije ispunjen. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa pozivanjem na povredu ovog prava.
Zabrana diskriminacije
43. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na neujednačenu praksu Kantonalnog suda koji je u identičnoj pravnoj situaciji donosio pozitivne presude na koji način je narušen princip „pravne sigurnosti“ (apelantica je uz apelaciju dostavila Odluku Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 122168 110 P od 14. januara 2011. godine), zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
46. Apelantica ističe da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke sudova zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje.
47. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
48. Ustavni sud primjećuje da se apelanticin slučaj u odnosu na slučaj na koji se apelantica pozvala u apelaciji bitno razlikuje, budući da su apelantica i njena majka predmetni stan koristile kao privremeni korisnici na temelju rješenja nadležnog organa uprave, dok je u drugom slučaju tužiteljica predmetni stan koristila kao bespravni korisnik. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretirana drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta.
49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelanticinog ustavnog prava, jer takvo miješanje je predviđeno zakonom i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih.
52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije s obzirom na to da apelantica koja je bila privremeni korisnik predmetnog stana nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je stekla stanarsko pravo, zbog čega predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ništa ne ukazuje da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman