Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4539/14 (S. M. i R. O.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kamata
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4539/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4539/14, rješavajući apelaciju Stanoja Mirkovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stanoja Mirkovića i Ruže Ostojić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 046261 14 Gž od 17. jula 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stanoje Mirković i Ruža Ostojić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 18. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 046261 14 Gž od 17. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Pravobranilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, zakonskog zastupnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, tuženog u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8, odnosno 9. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatražen odgovor na apelaciju 9. maja 2017. godine.

3. Apelacioni sud je 16. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 17. februara 2017. godine, a Osnovni sud 26. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 046261 12 P od 28. novembra 2013. godine obavezan je tuženi da apelantima i Radmili Veljačić (u daljnjem tekstu: trećetužiteljica), na ime naknade za izuzeti dio nekretnine, bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), isplati novčanu protivvrijednost u iznosu od 35.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. oktobra 1986. godine (stav prvi izreke) i troškovima postupka (stav četvrti izreke). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev apelanata i trećetužiteljice kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici i sunosioci prava građenja na predmetnoj nekretnini, što je tuženi dužan trpjeti i dozvoliti da se apelanti i trećetužiteljica upišu kao suvlasnici i sunosioci prava građenja na navedenoj nekretnini (stav drugi izreke). Takođe, višak alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata i trećetužiteljice za utvrđenje da su suvlasnici i sunosioci prava građenja na dijelu predmetne nekretnine je odbijen, što je tuženi dužan priznati i trpjeti i dozvoliti da se upišu kao suvlasnici i sunosioci prava građenja (stav treći izreke).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Skupštine opštine Brčko broj 06/3-475-185/82 od 27. decembra 1984. godine, koje je 7. oktobra 1986. godine postalo pravosnažno, od pravnog prednika apelanata i trećetužiteljice, kao dotadašnjeg korisnika, iz posjeda izuzeta predmetna nekretnina, te zajedno sa ostalim zemljištem koje je izuzeto od drugih korisnika dato na korišćenje Samoupravnoj interesnoj zajednici komunalnih djelatnosti Opštine Brčko. Nadalje, navedenim rješenjem je određeno da će se naknada za izuzeto zemljište utvrditi u posebnom postupku. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije sproveden postupak sticanja imovine u korist tuženog u skladu sa odredbama Pravilnika o sticanju imovine u korist Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nego se radilo o izuzimanju zemljišta, vlasništvo apelanata i trećetužiteljice, u skladu sa propisima o izuzimanju zemljišta. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelanti i trećetužiteljica imaju pravo na novčanu naknadu za izuzeto zemljište u skladu sa odredbom člana 34 Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta), čija visina je utvrđena na osnovu vještačenja vještaka građevinske struke. Kako se radilo o dospjeloj, a neisplaćenoj novčanoj obavezi tuženog prema apelantima i trećetužiteljici, Osnovni sud je, na osnovu člana 277 Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 3 stav 1 Zakona o visini stope zatezne kamate, dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 27. oktobra 1986. godine, kao dana dospijeća obaveze tuženog, pa do isplate.

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 046261 14 Gž od 17. jula 2014. godine odbijena je žalba apelanata i trećetužiteljice i potvrđena presuda Osnovnog suda u stavu prvom (u dijelu isplate novčane protivvrijednosti), drugom, trećem i četvrtom izreke. Nadalje, usvojena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu stava prvog izreke kojim je tuženi obavezan da apelantima i trećetužiteljici isplati zakonsku zateznu kamatu od 7. oktobra 1986. godine do konačne isplate, tako što je tuženi obavezan da apelantima i trećetužiteljici isplati zakonsku zateznu kamatu od 28. novembra 2013. godine pa do konačne isplate.

8. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je tuženi žalbom osnovano ukazao da se u okolnostima konkretnog slučaja apelantima i trećetužiteljici na dosuđeni iznos naknade za izuzetu nekretninu nije mogla dosuditi zakonska zatezna kamata od 7. oktobra 1986. godine, kao datuma kada je tuženi (njegov pravni prednik) stupio u posjed predmetne nekretnine i počeo je koristiti. S tim u vezi, obrazloženo je da pravilnom primjenom odredaba čl. 277 i 324 Zakona o obligacionim odnosima, apelantima i trećetužiteljici je zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi od 28. novembra 2013. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, s obzirom da je pravnom predniku apelanata i trećetužiteljice tada određena naknada za faktički eksproprisane nekretnine. Apelacioni sud je istaknuo da tuženi nije mogao biti u docnji prije navedenog datuma imajući u vidu da naknada nije bila do tada određena po visini, odnosno novčana obaveza tuženog nije bila dospjela, a zatezna kamata predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze (ona je kazna za dužnika koji nije na vrijeme ispunio svoju novčanu obavezu). Stoga je Apelacioni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio u odluci o dosudi zakonskih zateznih kamata u pogledu perioda za koji se ona ima isplatiti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u nepravilnom određivanju datuma od kojeg su im dosuđene zakonske zatezne kamate. S tim u vezi, apelanti navode da nadležni organi nisu sproveli postupak određivanja naknade za izuzetu predmetnu nekretninu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji SRBiH, te smatraju da je tuženi pao u docnju 7. oktobra 1986. godine, kada je pravni prednik tuženog stupio u posjed i počeo koristiti predmetnu nekretninu, jer je tek sa pravosnažnošću rješenja od 27. decembra 1984. godine mogao stupiti u posjed.

b) Odgovor na apelaciju

10. Apelacioni sud smatra da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu. S tim u vezi, navodi da je osnovano tuženi žalbom ukazao da je zakonsku zateznu kamatu, na dosuđeni iznos naknade za predmetnu nekretninu, apelantima i trećetužiteljici trebalo dosuditi od 28. novembra 2013. godine, kada je donesena prvostepena presuda kojom je utvrđen iznos naknade koji im pripada za predmetne nekretnine. Novčana obaveza za tuženog je tada utvrđena (visina novčane obaveze je utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude) i tuženi prije navedenog datuma nije mogao pasti u docnju u pogledu ispunjenja konkretne obaveze. Istaknuo je da, kako je zatezna kamata „kazna za dužnika koji nije na vrijeme ispunio svoju novčanu obavezu“, apelantima i trećetužiteljici je mogla biti dosuđena samo od 28. novembra 2013. godine, a ne od 7. oktobra 1986. godine.

11. Osnovni sud je naveo tok predmetnog postupka izloženog u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da je prvostepena presuda donesena uz dosljednu primjenu procesnog i materijalnog prava, da su prilikom donošenja presude u obzir uzeti svi navodi i dokazi koje su apelanti i trećetužiteljica podnijeli i predložili, tako da prava apelanata na pravično suđenje i imovinu nisu povrijeđena.

12. Tuženi smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi njihovih prava. Ističe da je postojanje duga, koji su apelanti potraživali, kao i njegova visina, utvrđena tokom parničnog postupka, koji je prethodio donošenju prvostepene presude. Kako je dug utvrđen i određen prvostepenom presudom, kojom je određen i paricioni rok, tek protekom paricionog roka (u slučaju da obaveza ne bude ispunjena), počinje teći zakonska zatezna kamata.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Poslije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko nije postignut sporazum o naknadi za eksproprisanu nekretninu, Odjeljenje je dužno da, bez odlaganja, zakaže i održi raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu.

Korisnik eksproprijacije dužan je da Odjeljenju iz stava 1. ovog člana podnese pismenu ponudu o visini naknade u roku koji ne može biti duži od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji.

Odjeljenje iz stava 1. ovog člana, bez odlaganja, dostavlja primjerak ponude ranijem vlasniku ili nosiocu prava građenja eksproprisane nekretnine.

Član 40.

Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.

Ako Odjeljenje ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.

Član 50.

Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se po odredbama ranijih Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBIH” br. 12/87), te Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik RS” br. 8/96), osim u slučajevima kada su predmet eksproprijacije poslovni i stambeni objekti, koji postupci će se voditi po odredbama ovog zakona.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost u kome, do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donesena pravomoćna sudska odluka okončat će se po odredbama ovog zakona.

14. Zakon o eksproprijaciji - prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 12/87, 38/89 i 4/90 OUS) u relevantnom dijelu glasi:

Član 77.

Ako stranke pred nadležnim opštinskim organom uprave ne postignu sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost koja se u cjelini ili djelimično utvrđuje u novcu, korisnik eksproprijacije je ovlašten da ponuđeni iznos naknade isplati ranijem vlasniku u roku od 15 dana od dana kada je data ponuda u postupku sporazumnog određivanja naknade ili da ga u daljem roku od deset dana položi u sudski depozit u korist ranijeg vlasnika, ukoliko ovaj odbije da taj iznos primi.

Član 85.

Korisnik eksproprijacije dužan je u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja kojim je određena naknada u novcu isplatiti ranijem vlasniku iznos naknade koji nije osporio žalbom, a u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja dužan je isplatiti preostali iznos naknade.

Ako raniji vlasnik, u slučaju iz prethodnog stava, odbije da primi neosporeni iznos naknade, korisnik eksproprijacije dužan je da u daljem roku od deset dana taj iznos položi u sudski depozit.

Ako korisnik eksproprijacije u roku utvrđenom u sporazumu o određivanju naknade i u roku iz stava 1. ovog člana ne isplati ranijem vlasniku utvrđeni odnosno neosporeni iznos naknade, ranijem vlasniku dužan je na iznos neisplaćene naknade platiti kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana i to od dana isteka roka za isplatu do dana isplate naknade. Ranijem vlasniku pripada kamata iz prethodnog stava i na razliku do iznosa naknade utvrđene pravosnažnim sudskim rješenjem i to od isteka roka od 15 dana od dana kada je korisnik eksproprijacije primio prvostepeno rješenje o naknadi, pa do dana isplate naknade.

Za izvršenje nenovčanih obaveza rok se određuje rješenjem o naknadi.

Član 97.

Postupak eksproprijacije odnosno postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti pokrenut prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (»Službeni list SRBiH«, broj 18/86) okončaće se po odredbama Zakona o eksproprijaciji (»Službeni list SRBiH«, broj 19/77) ako je prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (»Službeni list SRBiH«, broj 18/86) doneseno prvostepeno rješenje o eksproprijaciji odnosno prvostepeno rješenje o naknadi.

Ako u slučaju iz prethodnog stava prvostepeno rješenje o eksproprijaciji odnosno prvostepeno rješenje o naknadi bude poništeno odnosno ukinuto u drugostepenom postupku, ponovni postupak će se provesti po odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (»Službeni list SRBiH«, broj 18/86).

15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277. stav 1.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 324.

Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 046261 14 Gž od 17. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 20. avgusta 2014. godine a apelacija je podnesena 18. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na isplatu naknade za izuzetu nekretninu, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su njihova ustavna prava povrijeđena odlukom Apelacionog suda u pogledu dosuđenja zakonske zatezne kamate. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo navode apelanata da je Apelacioni sud nepravilno odredio datum od kojeg su im dosuđene zakonske zatezne kamate, odnosno da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelantima i trećetužiteljici pripadala novčana naknada za predmetnu nekretninu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji Brčko Distrikta. S druge strane, apelanti navode da nadležni organi nisu sproveli postupak određivanja naknade za izuzetu predmetnu nekretninu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji SRBiH, te da se zakonska zatezna kamata trebala dosuditi od 7. oktobra 1986. godine. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je rješenje o eksproprijaciji doneseno 27. decembra 1984. godine, dok su apelanti i trećetužiteljica tužbu podnijeli 3. maja 2012. godine i prvostepena presuda je donesena 28. novembra 2013. godine. Ustavni sud zapaža da je u momentu donošenja navedenog rješenja o eksproprijaciji na snazi bio Zakon o eksproprijaciji SRBiH iz 1977. godine, kojim nije bilo predviđeno ovlašćenje korisnika eksproprijacije da ponuđeni iznos naknade isplati ranijem vlasniku ili ga položi u sudski depozit, ali je navedeno ovlašćenje predviđeno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji iz 1986. godine.

27. Ustavni sud dalje zapaža da je odredbom člana 40 Zakona o eksproprijaciji Brčko Distrikta određeno da, ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne pred nadležnim organom u određenom roku, nadležni organ će dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu radi određivanja naknade, odnosno raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade. Dakle, navedenim zakonom nije predviđeno ovlašćenje korisnika eksproprijacije da ponuđeni iznos naknade isplati ranijem vlasniku ili ga položi u sudski depozit.

28. Ustavni sud nalazi da iz stanja spisa ne proizilazi da je sproveden postupak određivanja naknade za eksproprisane nekretnine do podnošenja tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 50 Zakona o eksproprijaciji Brčko Distrikta, koji propisuje da će se postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost u kome, do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donesena pravosnažna sudska odluka okončati po odredbama ovog zakona. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu proizvoljno postupili kada su u konkretnom slučaju primijenili Zakon o eksproprijaciji Brčko Distrikta.

29. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju Apelacioni sud zaključio da se apelantima i trećetužiteljici na dosuđeni iznos naknade za izuzetu nekretninu nije mogla dosuditi zakonska zatezna kamata od 7. oktobra 1986. godine, kao datuma kada je tuženi (njegov pravni prednik) stupio u posjed predmetne nekretnine i počeo je koristiti, kako je to učinio Osnovni sud. Naime, Apelacioni sud je, u skladu sa odredbama čl. 277 i 324 Zakona o obligacionim odnosima, osporenom presudom dosudio zakonsku zateznu kamatu od 28. novembra 2013. godine, kao dana donošenja prvostepene odluke, s obzirom da je pravnom predniku apelanata i trećetužiteljice tada određena naknada za faktički eksproprisane nekretnine. U vezi s tim je ukazano da tuženi nije mogao biti u docnji prije navedenog datuma imajući u vidu da naknada nije bila do tada određena po visini, odnosno novčana obaveza tuženog nije bila dospjela, a zatezna kamata predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 1132/09 od 30. oktobra 2012. godine, dostupnoj na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, gdje je, raspravljajući o pitanju početka toka zakonskih zateznih kamata, između ostalog, naveo da “u konkretnom slučaju je nesporno da je naknada za eksproprisane nekretnine, sa kojom se apelant saglasio, određena prvostepenim rješenjem od 15. aprila 2008. godine pa predlagatelj nije ni mogao biti u docnji prije navedenog datuma, jer naknada za eksproprisane nekretnine nije bila određena po visini, odnosno novčana obaveza predlagatelja nije bila dospjela. Ustavni sud napominje da zatezna kamata predstavlja sporedno potraživanje zbog zakašnjenja sa ispunjenjem glavne obaveze - isplate novčane naknade u smislu čl. 277 i 324 ZOO. Apelant kroz svrhu zatezne kamate ne može (kao raniji vlasnik) zahtijevati ostvarenje drugih prava koja eventualno mogu biti zasnovana na činjenici gubitka posjeda na predmetnoj nekretnini prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno prije isplate naknade“ (tačka 34 navedene odluke).

30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je Apelacioni sud zaključio da zakonske zatezne kamate počinju teći od dana donošenja prvostepene presude iz navedenih razloga. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojoj odluci Apelacioni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je preinačena prvostepena presuda u pogledu zakonskih zateznih kamata pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Stoga, podržavajući praksu Ustavnog suda iskazanu u citiranim odlukama, u vezi sa početkom toka zakonskih zateznih kamata u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda donesena u skladu sa standardima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantima nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

32. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Apelacioni sud, primjenom odredaba ZOO, obavezao korisnika eksproprijacije da apelantima, na utvrđeni novčani iznos na ime naknade za izuzeti dio predmetne nekretnine, isplati zakonsku zateznu kamatu od dana kad je utvrđena visina te naknade, pri čemu je navedeno jasno i argumentovano obrazloženje, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presude bila proizvoljna.

34. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4539/14 (S. M. i R. O.) | Sudska praksa | Aktio