Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4583/14 (J.M.K.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada štete
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4583/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4583/14, rješavajući apelaciju J. M. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija J. M. K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. srpnja 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Davor Bunoza, odvjetnik iz Mostara i Udruga „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ Sarajevo, podnijela je 24. listopada 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. srpnja 2014. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općini Glamoč (u daljnjem tekstu: tužena) da se obustave svi postupci koji proizlaze iz Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. srpnja 2014. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. prosinca 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4583/14 od 10. veljače 2015. godine apelantica je odbijena sa zahtjevom za donošenje privremene mjere (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene zatraženo je 18. veljače 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 23. veljače i 10. ožujka 2015. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 017561 11 P od 7. prosinca 2011. godine utvrđeno je da je tužena izvršila diskriminaciju i povrijedila pravo na jednako postupanje prema apelantici zbog toga što je apelantica redovnica (časna sestra), na način da joj nije dala suglasnost i potvrdila njezino imenovanje za ravnateljicu Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč, pa je tuženoj naloženo da poduzme zakonom propisane radnje s ciljem da se prestane s diskriminacijom i nejednakim postupanjem prema apelantici zbog toga što je redovnica-časna sestra, te da se dâ suglasnost i potvrdi imenovanje apelantice za ravnateljicu Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč. Tužena je također obvezana apelantici isplatiti na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti i časti iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM. Istom presudom apelantica je odbijena s viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime nematerijalne štete, kao i s dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od dana podnošenja tužbe do dana donošenja presude.

7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je odlukom tužene od 24. veljače 2000. godine osnovana JU Dječji vrtić „Leptirići“ Glamoč, te da je apelantica 6. srpnja 2000. godine zasnovala radni odnos u tom dječjem vrtiću na radnom mjestu odgojiteljice. Ukazano je da je apelantica ujedno i redovnica (časna sestra), članica Zajednice „Klanjateljice krvi Kristove“, te da je 30. listopada 2000. godine imenovana za v.d. ravnateljicu navedenog dječjeg vrtića. Istaknuto je da je apelanticu po natječaju od 21. veljače 2002. godine Upravno vijeće Vrtića imenovalo za ravnateljicu tog vrtića na razdoblje od četiri godine i da je tužena kao osnivač Vrtića, svojim aktom od 3. travnja 2004. godine, dala suglasnost na izbor apelantice za ravnateljicu. Dalje je navedeno da je po isteku mandata 27. ožujka 2006. godine objavljen javni natječaj za izbor i imenovanje ravnatelja, a koji je tužena povukla i raspisala novi natječaj 30. lipnja 2008. godine, a da je u navedenom razdoblju apelantica obnašala funkciju v.d. ravnateljice na temelju zaključka Upravnog vijeća Vrtića od 10. svibnja 2006. godine. Istaknuto je da je Općinsko vijeće Općine Glamoč donijelo odluku istog dana kada je objavljen natječaj o privremenom imenovanju predsjednika i članova Upravnog vijeća Vrtića, te da se apelantica jedina prijavila na raspisani natječaj. Ukazano je da je Upravno vijeće Vrtića donijelo odluku o imenovanju apelantice za ravnateljicu vrtića, a da tužena kao osnivač, na prijedlog Upravnog vijeća, nije potvrdila odluku, niti je dala obrazloženje.

8. Dalje je navedeno da je općinski načelnik Općine Glamoč Radovan Marković u emisiji „Crta“ na BHTV1 od 28. ožujka 2011. godine izjavio da ga smeta apelantičina odora, odora časne sestre, te da u Općinskom vijeću Općine Glamoč nema konsenzusa oko imenovanja apelantice za ravnateljicu vrtića u Glamoču, te da mu je s točke gledišta hrvatskog naroda jasno stajalište tog naroda, ali s točke gledišta druga dva naroda stajalište je takvo da je imenovanje apelantice za ravnateljicu vrtića prihvatljivo samo ako bi i „otac Savo, monah iz manastira Vrba, bio direktor škole“.

9. Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da tužena, odnosno Općinsko vijeće Glamoč, nije donijela odluku o izboru apelantice na mjesto ravnateljice vrtića, niti je donijela odluku kojom se odbija prijedlog Upravnog vijeća Vrtića za imenovanje apelantice.

10. U konkretnom slučaju Općinski sud je utvrdio različito postupanje prema apelantici jer su je tužena, njezina tijela, općinski načelnik i općinsko vijeće Glamoča doveli u nepovoljniji položaj za razliku od drugih koji ne pripadaju nekom redu i koji ne nose odoru svoga reda jer ona zbog takvog ponašanja tijela tužene ni nakon tri godine od provedenog natječaja i prijedloga za izbor i imenovanje nije imenovana za ravnateljicu vrtića. Prema mišljenju suda, radi se o „namjernoj“ diskriminaciji kojoj je cilj na izravan način povrijediti njezino pravo na jednako postupanje. Općinski sud navodi da tužena svojim nepostupanjem, tj. propuštanjem radnje da odluči o prijedlogu Upravnog vijeća Vrtića o izboru i imenovanju apelantice, prema njoj različito postupa samo zato što je redovnica, časna sestra i što nosi odoru svoga reda.

11. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužena povrijedila apelantičino pravo na jednako postupanje na temelju toga što je apelantica redovnica, časna sestra, na način da nije dala suglasnost i potvrdila imenovanje apelantice za ravnateljicu Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč (članak 12. stavak 1. točka a. Zakona o zabrani diskriminacije).

12. Protiv prvostupanjske presude tužena je podnijela priziv, koji je Kantonalni sud Presudom broj 68 0 P 017561 12 Gž od 24. siječnja 2013. godine odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantičin zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka.

13. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da tužena u postupku nije dokazala da se prema apelantici nije ponašala na diskriminirajući način, niti je u tom pravcu predlagala dokaze. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužena prema apelantici postupala na drugačiji način i da je ona diskriminirana ograničavanjem svog temeljnog prava da bude izabrana na radno mjesto ravnateljice vrtića, a na koje se prijavila po raspisanom natječaju i za koje ispunjava sve uvjete propisane zakonom. Ukazano je da je apelantica diskriminirana jer je redovnica i nosi odoru svoga reda sa svrhom i posljedicom da joj se onemogući ostvarivanje prava na radno pravnoj-osnovi, tj. prava zagarantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama.

14. Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. srpnja 2014. godine usvojio i preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu tako što je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

15. U obrazloženju revizijske presude je ukazano da u konkretnom slučaju označena vrijednost spora iznosi 8.000,00 KM, iz čega proizlazi da ne prelazi mjerodavni limit iz članka 237. stavak 2. ZPP, pa je Vrhovni sud dopustivost revizije cijenio u smislu kriterija koji su propisani u stavku 3. citirane zakonske odredbe. Istaknuto je da iako vrijednost spora ne prelazi vrijednosni cenzus iz stavka 2. članka 237. ZPP, prema mišljenju Vrhovnog suda, odlučivanje o predmetnoj reviziji je od značaja za pravilnu primjenu prava i u drugim slučajevima i može imati utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu primjenu prava.

16. Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka 2. stavak 1. Zakona o zabrani diskriminacije, te u svezi s tim naveo da se pod isključivanjem podrazumijeva da je određenoj skupini onemogućen pristup određenim pravima i slobodama, a drugima nije. Dalje je navedeno da ograničavanje znači da je određenoj skupini osoba zbog njihovih karakteristika uživanje određenih prava i sloboda omogućeno, ali sa ograničenjem, ne u istoj mjeri kao ostalim, dok je davanje prednosti situacija u kojoj je jedna skupina u povlaštenoj poziciji iako za to nema zakonskih uvjeta. Ukazano je da su temeljni elementi diskriminacije različiti i nepovoljan tretman pojedinca koji je rezultat državnih mjera kojim se zahtijeva određeno „pojašnjenje“, nameću ili negiraju određene kvalifikacije, daju ili negiraju mogućnosti i usporednih skupina osoba koje su u istoj ili sličnoj situaciji tretirane povoljnije, odnosno usporedba s drugim osobama koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, a koja je znatno povoljnija za te osobe spram onoga što uživa diskriminirani.

17. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, da bi se dokazala diskriminacija, odnosno njezin nejednak tretman potrebno je da postoji mogućnost usporedbe. To, prema mišljenju Vrhovnog suda, znači da je za postupak potrebno naći dokaze da je skupina ili osoba koja se nalazi u istoj ili sličnoj situaciji i koja nema karakteristike onoga tko se žali na diskriminaciju bila u povlaštenoj poziciji. Prilikom dokazivanja postojanja diskriminacije postoji načelo podjele tereta dokazivanja između apelantice kao tužiteljice i tužene. Obveza apelantice kao žrtve diskriminacije je dokazati činjenice na temelju kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije, odnosno mora dokazati da je došlo do različitog tretmana, dok tužena, kao osoba za koju se tvrdi da je izvršila diskriminaciju, može pobijati postojanje diskriminacije na dva načina, i to da apelantica nije u istoj ili sličnoj situaciji sa osobom s kojom se uspoređuje i da se različit tretman ne temelji na onoj osnovi za koju se tvrdi da se temelji.

18. Istaknuto je da je apelantica kao žrtva eventualne diskriminacija bila u obvezi uvjeriti sud da je tužena izvršila radnju zbog koje je protiv tužene podnesena tužba i učiniti vjerojatnim da nedonošenje sporne odluke predstavlja akt izravne ili neizravne diskriminacije, odnosno da je zbog njezinog vjerskog opredjeljenja i njezine odore na njezinu štetu učinjena neka razlika u odnosu na drugu osobu ili zaštićenu skupinu. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, ako je apelantica željela dokazati da je prilikom traženja posla diskriminirana zbog svog vjerskog podrijetla, potrebno je da postoji druga osoba, koja ima iste ili slične kvalifikacije kao ona, koja se prijavila na natječaj i koja je dobila posao. Tek tada postoji vjerojatnost za dokazivanje diskriminacije. Ukazano je da je na apelantici ležao teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija o postojanju izravne ili neizravne diskriminacije, na koji način je došlo do povrede jednakog postupanja. Nakon toga, teret dokaza je na tuženoj koja mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.

19. Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu utvrđene činjenice o tome da je apelantica uposlenica Dječjeg vrtića od 2000. godine, da je obnašala poslove odgojiteljice, da je potom u razdoblju od 2002. do 2006. godine obnašala poslove ravnateljice, a nakon isteka mandata poslove v.d. ravnateljice, kao i da se na raspisani natječaj za ravnatelja javila kao jedini kandidat. Stoga, činjenica da tužena nije dala suglasnost na odluku Upravnog odbora Vrtića za imenovanje apelantice na mjesto ravnateljice vrtića, prema shvaćanju Vrhovnog suda, nije dokaz da je tužena, postupajući na taj način, povrijedila njezino pravo na imenovanje zbog vjerskog podrijetla, odnosno njezine odore, zbog čega apelantici ne pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na slobodu vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, pravo iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, pravo iz članka 5.(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija) i pravo iz čl. 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Ukazuje na proizvoljno tumačenje Vrhovnog suda Zakona o zabrani diskriminacije BiH glede tereta dokazivanja. Smatra da je diskriminirana u odnosu na druge osobe koje su izabrane na funkciju ravnatelja u drugim javnim ustanovama Općine Glamoč, a koje ne pripadaju nikakvom redu. Ukazuje na izjavu načelnika Općine Glamoč u emisiji „Crta“ iz koje, prema njezinom mišljenju, proizlazi da je ona diskriminirana zbog svoje odore, a koju, prema njezinom mišljenju, Vrhovni sud „ne vidi ili neće da vidi“. Također ukazuje da nije bilo neophodno da se Vrhovni sud poziva na odredbu članka 237. stavak 3. ZPP jer je člankom 13. Zakona o zabrani diskriminacije revizija u ovim postupcima dozvoljena.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantičinim navodima, osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, kao i da primjena prava u revizijskoj presudi nije bila proizvoljna.

22. Tužena je navela da osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji. Istaknuto je da ako je apelantica željela dokazati da je prilikom traženja posla diskriminirana zbog svog vjerskog podrijetla, potrebno je da postoji druga osoba, koja ima iste ili slične kvalifikacije kao ona, koja se prijavila na isti natječaj i koja je dobila posao jer tek tada postoji vjerojatnost za dokazivanje diskriminacije.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o zabrani diskriminacije BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

(1) Diskriminacijom, u smislu ovoga Zakona, smatrat će svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba na osnovi njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugoj udruzi, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim područjima javnoga života.

Članak 12.

(1) Osoba ili skupina osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovoga Zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu i tražiti:

a) utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno poduzimanje radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) naknadu materijalne i nematerijalne šteta prouzročene povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete);

d) objavu u medijima presude kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika u slučaju kada je diskriminacija počinjena putem medija (tiskanih, printanih i elektroničkih), odnosno bilo koje vrste medija.

(2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su žurno poduzimati radnje u postupku, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji budu što prije ispitane. (3) Kada se svi zahtjevi utemeljeni na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, zahtjevi se mogu podnijeti zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi, o kojoj se odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva.

(4) O tužbama iz stavka (1) ovoga članka odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Članak 13.

(1) Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a sukladno zakonima o sudovima obaju entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni za sporove po tužbi iz članka 12. ovoga Zakona u prvom i drugom stupnju su sudovi opće mjesne nadležnosti.

(2) U postupcima propisanim u članku 12. ovoga Zakona uvijek je dozvoljena revizija.

(3) Po osnovi tužbenog zahtjeva iz članka 12. točka b) i d) ovoga Zakona, nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje naložene tuženiku.

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovi članka 12. ovoga Zakona je tri mjeseca od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, a najdulje jednu godinu od dana činjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je tri mjeseca od dana uručenja drugostupanjske presude.

Članak 15.

(1) U slučajevima kada osoba ili skupina osoba navode činjenice u postupku iz članka 12. ovoga Zakona, potkrepljujući navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, navodni je prekršitelj dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.

(2) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije, kao dokaz za ostvarivanje prava iz stavka (1) ovoga članka mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.

(3) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumne prilagodbe, teret dokazivanja leži na suprotnoj stranci.

24. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 237. st. 2. i 3.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM.

(3) Iznimno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Članak 250. stavak 1.

(1) Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 017561 13 Rev od 17. srpnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelantica je osporenu presudu primila 13. listopada 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. listopada 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na slobodu vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

9. Europske konvencije, nediskriminacija iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Također ukazuje na povredu prava iz članka 5.(e)(i) Međunarodne konvencije i čl. 2. 6. i 7. Međunarodnog pakta. Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom […].

31. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje diskriminacije i naknadu štete, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

34. Dovodeći navedena stajališta u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud usvojio reviziju tužene i preinačio nižestupanjske presude tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tužena izvršila diskriminaciju prema apelantici zbog toga što je ona redovnica (časna sestra). U svezi s tim Ustavni primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ukazao na načelo podjele tereta dokazivanja između apelantice i tužene. U skladu s tim načelom, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je bila u obvezi učiniti vjerojatnim da je tužena izvršila radnju zbog koje je apelantica podnijela predmetnu tužbu, odnosno da nedonošenje odluke o izboru apelantice na mjesto ravnateljice Dječjeg vrtića „Leptirići“ Glamoč predstavlja akt izravne ili neizravne diskriminacije zbog apelantičinog vjerskog opredjeljenja. Nakon toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužena je morala dokazati na nije došlo do povrede načela jednakosti postupanja. U navedenom obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Štoviše, navedeno obrazloženje korespondira i s praksom Europskog suda prema kojoj, kada je riječ o diskriminaciji, teret dokazivanja je prvo na podnositelju zahtjeva koji mora pokazati razliku u postupanju, a nakon toga se teret prebacuje na tuženu koja je dužna dokazati da je ta razlika bila opravdana (vidi, Europski sud, Opuz protiv Turske, presuda od 9. lipnja 2009. godine, aplikacija broj 33401/02, stavak 183.). U tom predmetu Europski sud je glede tereta dokazivanja ukazao i na predmet Nachova i ostali protiv Bugarske (presuda od 6. veljače 2005. godine) u kojem je istaknuto da u postupcima koji se tiču diskriminacije nema procesnih prepreka glede prihvatljivosti dokaza, niti unaprijed određenih formula procjene. Istaknuto je da sud usvaja zaključke koji su, prema njegovom mišljenju, podržani slobodnom procjenom svih dokaznih materijala, što obuhvaća i zaključke koji proizlaze iz činjenica i podnesaka strana u postupku. Štoviše, stupanj ubjeđivanja koji je neophodan da se dođe do određenog zaključka i, u svezi s tim, raspoređivanje tereta dokazivanja, neraskidivo su povezani sa specifičnošću činjenica, prirodom tvrdnji koje su iznijete i predmetnim pravom iz Konvencije.

35. Također, glede načela podjele tereta dokazivanja u predmetima u kojima se pokreće pitanje diskriminacije, Ustavni sud ukazuje i na svoju praksu zauzetu u predmetu broj AP 1093/07 u kojem je Ustavni sud naveo da kada tužitelj tvrdi da je diskriminiran, te učini vjerojatnim te svoje tvrdnje, teret dokaza da te tvrdnje ne stoje se prebacuje na tuženog. U svezi s tim Ustavni sud je u toj odluci ukazao i na Direktivu 2000/78 EC od 27. studenog 2000. godine („Službeni list europskih zajednica“ broj 303 od 2. prosinca 2000. godine, u daljnjem tekstu: Direktiva), kojom se „utvrđuje opći okvir za jednak tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja“. Istaknuto je da je u članku 10. Direktive definiran „teret dokazivanja“, a predviđa da će države članice poduzeti nužne mjere kako bi se, u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim sustavima, mogle pobrinuti da, u slučajevima kada osobe smatraju da im je nanesena nepravda jer na njih nije primijenjeno načelo jednakog tretmana dokažu, pred sudom ili drugim nadležnim organom, činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je bilo posredne ili neposredne diskriminacije, na tuženoj je da dokaže da nije došlo do kršenja načela jednakog postupanja. Dalje je navedeno da je stavkom (2) članka 10. Direktive predviđeno da se ne sprječavaju države članice uvesti pravila o dokazivanju koja su povoljnija za tužitelja. Ustavni sud je utvrdio da iz citiranog pravnog akta proizlazi da apelantica koja navodi diskriminaciju mora sudu prezentirati činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti da postoji diskriminacija, a od tog momenta se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu. U skladu s navedenim u citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je u okolnostima tog slučaja apelantica redovnom sudu iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih bi se moglo sumnjati u postojanje diskriminacije od strane tuženog u primjeni članka 143. ZOR-a, te da je teret dokaza trebalo prebaciti na tuženog. U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje, prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. (a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1093/07 od 25. rujna 2009. godine, st. 27.-30.).

36. Dakle, iz navedenih stajališta Europskog suda i Ustavnog suda jasno proizlazi da je u postupcima koji se tiču diskriminacije teret dokazivanja da u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije na tuženoj strani, ali pod uvjetom da tužitelj prethodno uspije učiniti vjerojatnim da je do diskriminacije došlo u konkretnom slučaju. Navedeno je i u skladu sa odredbom članka 15. Zakona o zabrani diskriminacije koji, također, traži od tužitelja, koji podnosi tužbu u smislu članka 12. citiranog zakona, da u tužbi potkrijepi navode da je prekršena zabrana diskriminacije, a navodni prekršitelj da dokaže da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Pri tome je neophodno imati u vidu da nema procesnih prepreka glede prihvatljivosti dokaza, niti unaprijed određenih formula procjene u ovakvim slučajevima.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir činjenično stanje koje su utvrdili nižestupanjski sudovi i ponavljajući ga u osporenoj presudi, Vrhovni sud zaključio da apelantica u konkretnom slučaju nije ponudila dokaze kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje o diskriminaciji. Pri tome je Vrhovni sud posebno imao u vidu da apelantica od 2000. godine radi u navedenom vrtiću kao odgojiteljica, da je u razdoblju od 2002. do 2006. godine obnašala funkciju ravnateljice navedenog vrtića, kao i da je kasnije obnašala funkciju v.d. ravnateljice vrtića. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da tužena nije prihvatila prijedlog odluke Upravnog vijeća Vrtića o imenovanju apelantice na funkciju ravnateljice ne znači da je apelantica u predmetom postupku na bilo koji način diskriminirana u smislu odredbe članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije.

38. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, ponavljajući činjenično stanje koje su utvrdili nižestupanjski sudovi, naveo i da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je općinski načelnik u emisiji „Crta“ na BHTV1 od 28. ožujka 2011. godine izjavio da ga smeta apelantičina odora, odora časne sestre, te da u Općinskom vijeću Općine Glamoč nema konsenzusa oko imenovanja apelantice za ravnateljicu vrtića u Glamoču, kao i da mu je s točke gledišta hrvatskog naroda jasno stajalište tog naroda, ali s točke gledišta druga dva naroda stajalište je takvo da je imenovanje apelantice za ravnateljicu vrtića prihvatljivo samo ako bi i „otac Savo, monarh iz manastira Vrba, bio direktor škole“. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku od strane nižestupanjskih sudova navedena izjava općinskog načelnika provedena kao dokaz, ali da je Vrhovni sud ni na koji način nije uzeo u obzir prilikom razmatranja je li apelantica u smislu svog tereta dokazivanja učinila vjerojatnim da je diskriminirana u konkretnom slučaju, a kako bi se onda teret dokaza prebacio na tuženu stranu. Ustavni sud zapaža da u tom kontekstu Vrhovni sud nije uzeo u obzir izjavu općinskog načelnika iako je njome eksplicitno ukazano da njemu smeta apelantičina odora i da je navedenu izjavu dao u vrijeme procesa izbora ravnatelja vrtića. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena izjava je bila relevantna jer se radi o izjavi osobe koja se nalazi na čelu tužene, odnosno da se radi o izjavi prvog čovjeka tužene koja treba da dâ suglasnost na odluku Upravnog odbora Vrtića za imenovanje apelantice na mjesto ravnateljice vrtića. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju bilo neophodno uzeti u obzir i navedenu izjavu općinskog načelnika, te utvrditi je li njome apelantica učinila vjerojatnim svoje navode o diskriminaciji, a kako bi se nakon toga teret dokazivanja prebacio na tuženu stranu, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u osporenoj odluci ni na koji način nije ukazao ni koje je dokaze u predmetnom postupku ponudila tužena u smislu dokazivanja da u konkretnom slučaju nije došlo do diskriminacije apelantice. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ukazuje na arbitrarnost budući da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud, u smislu pravila o teretu dokazivanja, propustio uzeti u obzir sve relevantne okolnosti prilikom utvrđivanja je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije apelantice u smislu članka 12. Zakona o zabrani diskriminacije.

39. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. U odnosu na apelantičine navode da Vrhovni sud nije trebao primjenjivati odredbu članka 237. stavak 3. ZPP glede dopustivosti revizije budući da odredba članka 13. Zakona o zabrani diskriminacije propisuje dozvoljenost revizije u predmetima po tužbama iz članka 12. citiranog zakona, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju reviziju podnijela tužena, a ne apelantica kao tužitelj, te da članak 13. citiranog zakona stavlja akcenat na zaštitu prava osoba iz članka 12. tog zakona, a to su podnositelji tužbe, odnosno tužitelji. Stoga, kako se u konkretnom slučaju radilo o reviziji tužene, primjena odredbi ZPP glede dopustivosti revizije umjesto Zakona o zabrani diskriminacije, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost na apelantičinu štetu.

Ostali navodi

41. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na slobodu vjere iz članka II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 9. Europske konvencije, nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, prava iz članka 5.(e)(i) Međunarodne konvencije i prava iz čl. 2., 6. i 7. Međunarodnog pakta.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada osporena odluka ukazuje na arbitrarnost zbog toga što redovni sud, u smislu pravila o teretu dokazivanja, nije uzeo u obzir sve relevantne činjenice koje su od značaja za utvrđivanje je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije apelantice.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4583/14 (J.M.K.) | Sudska praksa | Aktio